Juliana, kraljica Nizozemske

Juliana
Kraljica Nizozemske
Vladavina	4. septembar 1948 – 30. april 1980.
Prethodnik	Vilma
Nasljednik	Beatrix
Supružnik	Bernhard od Lippe-Biesterfelda
Djeca	Beatrix, kraljica Nizozemske Irene od Nizozemske Margriet od Nizozemske Christina od Nizozemske
Dinastija	Mecklenburg
Otac	Henrik od Mecklenburg-Schwerina
Majka	Vilma
Rođenje	(1909-04-30) 30. april 1909. Den Haag
Smrt	20. mart 2004(2004-03-20) (94 godine)

Juliana (punim izvornim imenom Juliana Emma Louise Marie Wilhelmina; 30. april 1909 – 20. mart 2004) je bila kraljica i monarh kraljevine Nizozemske od majčine abdikacije 1948. do svoje vlastite abdikacije 1980.

Mladost i obrazovanje

Kraljica Vilma sa svojom jedinom kćerkom, budućom kraljicom Julianom

Juliana kao djevojčica

Rođena je u Haagu kao jedino dijete nizozemske kraljice Vilme i njenog supruga, princa Henrika, vojvode od Mecklenburg-Schwerina.

Po savjetu princezinog glavnog učitelja, Jana Ligtharta, u palači je otvorena mala škola kako bi princeza Juliana, kada navrši šest godina, mogla biti obrazovana zajedno sa nekoliko druge djece iz plemićkih porodica. Nakon što je nizozemski ustav odredio da će princeza Juliana biti spremna naslijediti tron kada napuni osamnaest godina, njeno obrazovanje je ubrzano. Nakon osnovnog obrazovanja učila je od privatnih tutora.

Dana 30. april 1927. proslavila je osamnaesti rođendan, te je tako, prema ustavu, zvanično postala punoljetna i ovlaštena da preuzme kraljevske dužnosti, ako to bude potrebno. Dva dana kasnije majka ju je postavila u državno vijeće. Iste godine upisala se u univerzitet u Leidenu, gdje je izučavala sociologiju, pravo, ekonomiju, religiju i historiju. Kroz obrazovanje je učila i o kulturama u Surinamu i Nizozemskim antilima, o nizozemskim i evropskim zakonima, te o islamu, religiji koju slijedi većina naroda u nizozemskim kolonijama.

Brak

Kako je bio tadašnji običaj, kraljica Vilma je ubrzo započela potragu za suprugom za svoju kćer. To nije bilo lahko, pošto je kraljica tražila protestantskog princa koji bi odgovarao očekivanjima nje i strogo religioznog nizozemskog kraljevskog dvora. Razni prinčevi od Ujedinjenog Kraljevstva i prinčevi od Švedske su bili razmatrani, ali većina je bila odbijena od strane Juliane. Godine 1936. na IV Zimskim olimpijskim igrama upoznala je princa Bernharda od Lippe-Biesterfelda. Kraljica Vilma ga je vidjela kao dobrog kandidata i dana 8. septembra 1936. objavila zaruke između princeze Juliane i princa Bernharda. U dokumentu potpisanom prije zaruka kraljica Vilma je, ne prepuštajući ništa šansi, svom zetu tačno odredila šta smije i šta ne smije, te koliku količinu novca može očekivati od Juliane.

Objave zaruka prijestolonasljednice i njemačkog princa podijelile su zemlju čiji narod nije vjerovao Njemačkoj pod Adolfom Hitlerom. Prije vjenčanja, dana 24. novembra 1936, princ Bernhard je dobio nizozemsko državljanstvo i svoje ime promijenio u nizozemsku verziju istoga imena. Brak je sklopljen u Hagu 7. januara 1937. Izabrani datum predstavljao je 58. godišnjicu vjenčanja Julianinog djeda i nane po majci, Vilima III i Eme od Waldecka. Održano je civilno vjenčanje, a brak je blagoslovljen u haškoj crkvi St. Jacobskerk. Par je za rezidenciju dobio palaču Soestdijk u Baarnu.

Egzil

Napeta politička situacija u Evropi izazvana prijetećim rastom nacizma u Njemačkoj u Nizozemskoj je bila još više uzdrmana nakon što je Adolf Hitler dao za naslutiti da je nedavno sklopljeni kraljevski brak zapravo alijansa između Nizozemske i Njemačke. Kraljica Vilma je odmah burno reagovala i javno opovrgla Hitlerove tvrdnje, ali incident je već bio uzrokovao nezadovoljstvo njenim odabirom supruga za Julianu. Postpuno otkrivanje detalja Bernhardove prošlosti doprinosilo je negodovanju Holanđana. Mišljenje naroda o njemu promijenit će se nabolje nakon invazije Nijemaca 10. maja 1940.

Kada je otpočeo Drugi svjetski rat i njemačka okupacija Nizozemske, Juliana i Bernhard su odlučili pobjeći zajedno sa svojim kćerima u Ujedinjeno Kraljevstvo. Juliana je tu ostala mjesec dana, nakon čega je otišla u Kanadu u Ottawu.

Nakon rođenja Julianinog trećeg djeteta, generalni guverner Kanade, tada Alexander Cambridge, grof od Athlonea, proglasio je sobu u kojoj je princeza Juliana rodila kćer privremeno dijelom nizozemske teritorije, kako bi novorođenče bilo isključivo Holanđanka i da bi tako imala mjesto u nasljednom nizu za nizozemski tron.

Dana 2. maja 1945. vojnim avionom, zajedno sa svojom majkom, vratila se na oslobođenu teritoriju Nizozemske i uspostavila privremenu vladu. Svoju zahvalnost Kanađanima izrazila je slanjem 100,000 tulipana Ottawi. Sljedeće godine poslala je 20,500 lukovica tulipana, sa molbom da dio lukovica bude posađen ispred bolnice u kojoj je rodila svoje treće dijete, te obećanjem da će slati tulipane svake godine svoga života kao znak zahvalnosti. Od tada, Ottawa svake godine ugošćuje Festival tulipana.

Povratak u Nizozemsku

Dana 2. augusta 1945. Juliana i ostatak kraljevske porodice ponovo se našao na nizozemskom tlu. Njena djeca, koja su u Kanadi pohađala javnu školu i vodila život tipične američke porodice, sada su se susretala sa kraljevskim običajima i manirima koje su morali naučiti, iako Juliana na to nikada nije obraćala pažnju.

Tokom svoje posljednje trudnoće zarazila se rubeolama. Djevojčica rođena 1947, nazvana Christina, sa kataraktama u oba oka. Djevojčica je bila potpuno slijepa u jedno oko, a drugo je bilo teško oštećeno. Juliana je tokom njenog djetinjstva pokušavala na sve načine izliječiti kćer, te je pokušavala i sa mjerama alternativne medicine, oslanjajući se na razne vračeve, od kojih je najznačajnija bila Greet Hofmans, što je za vrijeme njene vladavine ugrozilo njenu poziciju kraljice i izazvalo ustavnu krizu. Za vrijeme Julianine opsesije izlječenjem kćeri, princ Bernhard je planirao razvod, ali je kasnije odustao od njega.

Vladavina

Palača Soestdijk, Julianina rezidencija tokom šest decenija

Tokom nekoliko sedmica u jesen 1947. i opet u 1948. Juliana je vršila dužnosti regenta u ime svoje bolesne majke. Nezavisnost Indonezije viđena je kao velika ekonomska katastrofa za Nizozemsku. Sa gubitkom ove velike kolonije, kraljica Vilma je izrazila svoju želju za adbikacijom. Dana 6. septembra 1948. Juliana je ustoličena kao kraljica Nizozemske u Amsterdamu. Dana 27. decembra 1949. kraljica Juliana je potpisala dokumente kojima je priznala nezavisnost Indonezije.

Kćerina sljepoća i rastući uticaj Greete Hofmans, koja se bila uselila u palaču, negativno su uticali na bračni odnos kraljevskog para. Za nekoliko godina je kontroverza po pitanju Greet Hofmans, ispočetka držana u tajnosti, isplivala na površinu i, proširena medijima, postala državni problem.

U noći 31. januara 1953. Nizozemsku je pogodila najjača oluja u prethodnih pet stotina godina. Više od dvije hiljade ljudi se utopilo, a deset hiljada ostalo zarobljeno i okruženo vodom, nakon što su se srušile brane i more potopilo veliki dio zemlje. Kraljica je lično, odjevena u čizme i stari kaput, nosila hranu i odjeću žrtvama poplave, što je uveliko povećalo njenu popularnost i bacilo sjenu zaborava na skandale vezane uz Greet Hofmans.

Međutim, već 1963. nizozemsku monarhiju potresla je još jedna kriza; kraljičina kćerka Irene je prešla na katoličanstvo, te se, bez dopuštenja parlamenta, 29. aprila 1964. udala za Carlosa Hugu, burbonskog katoličkog princa. Nizozemski narod je još uvijek bio svjestan krvavih ratova za nezavisnost koji su vođeni protiv katoličke Španije. Mediji su žestoko kritikovali monarhiju zato što je dopustila da se to desi, i to u toj mjeri da je Julianina abdikacija postala očekivana. Julianu je na tronu sačuvala tek njena popularnost stečena u mladosti i u početku vladavine.

Još jedan veoma sličan skandal izbio je kada su u julu 1965. objavljene zaruke princeze prijestolonasljednice Beatrix i njemačkog diplomate, Clausa von Amsberga. Prijestolonasljedničin zaručnik je bio član Hitlerove mladeži i postojala je sumnja da je nacist. Mnogo bijesnih Holanđana protestvovalo je na ulicama protiv ovog braka, kojeg su smatrali izdajom. Pobunjenici nisu tražili od Juliane da abdicira, možda zato što bi onda tron naslijedila princeza Beatrix koja je bila stvarni razlog njihovog bijesa, ali su počeli preispitivati vrijednost monarhije. Nakon pokušaja da spriječi sklapanje braka, Juliana je popustila i dozvolila vjenčanje, zbog kojeg su ljudi počeli misliti kako će njena nalsjednica biti posljednji monarh iz dinastije Oranje-Nassau.

Rođenje sina princeze Beatrix, prvog muškog nasljendika nizozemskog trona u 116 godina, princa Willema-Alexandera, predstavljalo je veliko veselje u kraljevskoj porodici. Rođenje princa, kao i poboljšavanje položaja Nizozemske na ekonomskom planu, zaustavilo je proteste i negodovanja vezana uz prncezin brak.

Skandal je opet potresao kraljevsku porodicu kada je otkriveno da je Julianin suprug primio mito vrijedno 1,1 milion američkih dolara od strane američke aviokompanije, Lockheed Corporation, kako bi nagovorio nizozemsku vladu da kupi njihov ratni zrakoplov. Ubrzo se saznalo i za dvije vanbračne kćerke koje je princ Bernhard dobio za vrijeme braka sa Julianom. U jeku skandala princ Bernhard je dao ostavku na svoje razne vojne i političke funkcije.

Od abdikacije do smrti

Kraljevska kočija nosi tijelo krajice Juliane prema grobnici

Dana 30. aprila 1980, na svoj 71. rođendan, kraljica Juliana je potpisala dokument o abdikaciji čime je tron prepustila svojoj najstarijoj kćeri Beatrix.

Sredinom 1980-ih Julianino zdravlje se počelo narušavati i ona je prestala učestvovati u javnim ceremonijama. U intervju 2001. princ Bernhard je priznao da bivša kraljica više ne prepoznaje vlastitu porodicu.

Umrla je u snu 20. marta 2004. od komplikacija nastalih upalom pluća.

Za razliku od svoje majke, kraljica Juliana je balzamirana i 30. marta sahranjena pored kraljice Wilhelmine. Osam mjeseci kasnije pored kraljice Juliane je sahranjen njen suprug, princ Bernhard.