Moulin Rouge (1952)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Moulin Rouge
Henri de Toulouse-Lautrec 049.jpg
Poster koji je naslikao Toulouse-Lautrec
Režiser John Huston
Producent John Woolf
James Woolf
Scenarist(i) John Huston
Anthony Veiller
prema istoimenom romanu Pierrea La Murea
Uloge José Ferrer
Zsa Zsa Gabor
Suzanne Flon
Muzika Georges Auric
William Engvick
Kinematografija Oswald Morris
Montaža Ralph Kemplen
Produkcija Romulus Films
Distributer United Artists (SAD)
British Lion Films (UK)
Premijera 23. decembar 1952.
Trajanje 119 minuta
Zemlja Šablon:TID
Jezik engleski
Budžet 1,5 miliona dolara
Zarada 5 miliona dolara[1]

Moulin Rouge je britanski dramski film snimljen 1952. u režiji Johna Hustona. Radnja filma se dešava u Parizu krajem 19. vijeka, i slijedi život umjetnika Henrija de Toulouse-Lautreca u boemskoj supkulturi grada s centrom u burleskne palače, Moulin Rougea, i oko nje. Autor scenarija je Huston, na osnovu istoimenog romana Pierrea La Murea. Glavni snimatelj je bio Oswald Morris. Ovaj film je prikazan na filmskom festivalu u Veneciji (1953) gdje je osvojio Srebrnog lava. Film je osvojio nagrade Oscara za iste kategorije kao i verzija iz 2001. Moulin Rouge!: za najbolju scenografiju i za najbolju kostimografiju.[2]

U filmu se pojavljuju zvijezde José Ferrer kao Toulouse-Lautrec, Zsa Zsa Gabor kao Jane Avril, dok se u sporednim ulogama ističu Suzanne Flon, Eric Pohlmann, Colette Marchand, Christopher Lee i Peter Cushing.

Radnja[uredi | uredi izvor]

Pariz 1890., usred gužve u noćnom klubu koji se zove Moulin Rouge, mladi umjetnik Henri de Toulouse-Lautrec završava bocu konjaka i skicira plesačice dok igraju. Redovni posjetioci noćnog kluba svraćaju do njegovog stola: pjevačica Jane Avril zadirkuje Henrija šarmantno, plesačice La Goulue i Aicha se nadmeću, dok vlasnik Maurice Joyant nudi Henriju besplatno piće za mjesec dana u zamjenu da naslika promotivni poster. U vrijeme zatvaranja, Henri čeka da se gužva raziđe prije nego što otkriva svoj patuljasti rast. Na putu do svog stana na Montmartreu, on se sjeća događaja koji su uzrokovali njegovu invalidnost. Lautrec je bio pao niz stepenice, pa su mu noge zakržljale zbog genetske slabosti kao rezultat braka njegovih roditelja koji su bili bliski rođaci. Sa zakržljalim nogama i u bolu, Henri se posvećuje umjetnosti, dok njegov otac ostavlja njegovu majku, groficu, kako bi izbjegli da imaju više djece. Henri je pametno, sretno dijete, koga otac grof de Toulouse-Lautrec jako poštuje. Kao mladić na ženidbu on predlaže brak ženi koju voli, ali kada mu ona govori da nema žene koja će ga ikada voljeti, on u očaju napušta svoju kuću iz djetinjstva da bi započeo novi život kao slikar u Parizu.

Po povratku u sadašnjost, uličarka Marie Charlet, moli Henrija da je spasi od policijskog narednika Patoua. Henri zavarava policajca pretvarajući se da je on njen zaštitnik, nakon čega ona insistira da ga prati sve do kuće. Tamo, ona je radoznala o njegovom patuljastom rastu, i iako je Henri isprva ljut, on joj dopušta da ostane kako bi ublažio očajničku samoću i bilo mu je drago kada je ona izjavila da joj ne smeta što je invalid. U narednih nekoliko dana, on joj kupuje poklone i pjeva za nju dok slika, sve dok Marie nije uzela njegov novac i ostala vani cijelu noć.

Henri u agoniji čeka na njen povratak, ali kada se konačno pojavila on joj naređuje da ga odmah napusti. Shvativši da je on voli, Marie obećava da će ostati i uzvraća mu ljubav. Iako ona nastavlja da mu se suprotstavlja, on shvata da njena glupost proizlazi iz njenog siromaštva i dopušta joj da ostane. Tokom jedne svađe Marie kaže Henriju da on nikada ne može privući pravu ženu, i zatim odlazi. Ujutro, ona ga moli da se vrati, ali on je odbija. Henri počinje da pije i ne prestaje sve dok njegova gazdarica nije zovnula njegovu majku, koja ga nagovara da pronađe Marie i tako spasi svoje zdravlje.

Portret Jane Avril koji je naslikao Lautrec 1893.

Henri je u potrazi za Marie u jednoj radničkoj četvrti, i napokon ju je otkrio u jednom kafeu, gdje ona u pijanom stanju otkriva Henriju da je ostala s njim samo kako bi nabavila novac za svog ljubavnika. Kada mu je rekla da je njegov dodir čini bolesnom, Henri se vraća u svoj stan, i odvrće plin kako bi izvršio samoubistvo. Dok je sjedio i čekao da umre, odjednom postaje nadahnut da završi plakat za Moulin Rouge, i sa kistom u ruci, zatvara plinske ventile.

Sljedećeg dana, Henri donosi plakat u klub, i mada je stil bio neobičan, Maurice ga prihvaća. Henri provodi dane sa litografima, upotrebljavajući svoju tintu kako bi poboljšao živost boja. Kad je završio plakat koji prikazuje ženu koja pleše sa obnaženim nogama, postaje prava senzacija i plesna dvorana otvara vrata za visoko društvo. Grof, međutim, optužuje Henrija za "pornografiju".

U narednih deset godina, Henri slika pariski život na svojim bezbrojnim sjajnim slikama. Do 1900, on je poznat, ali i dalje jako usamljen. Jednog dana, on primjećuje Myriamme Hyam kako stoji na rubu mosta Pont Alexandre III preko rijeke Seine. Misleći da će skočiti u vodu, on pokušava da razgovara s njom. Ona odbija njegovo udvaranje i baca ključ u vodu. Nekoliko dana kasnije, Jane, prijateljica Myriamme, dogovara njihov sastanak. Myriamme je veliki poštovalac Henrijevih slika i njih dvoje počinju da provode vrijeme zajedno.

Ona mu otkriva da je ključ koji je bacila u vodu pripadao jednom oženjenom muškarcu, Marne de la Voisier, koji ju je pitao da bude njegova ljubavnica. Dok Henri i dalje sumnja u mogućnost prave ljubavi on se ipak zaljubljuje u Myriamme. Jednog dana, njih dvoje susreću La Goulue na ulici u pijanom stanju koja kaže da je ona jednom bila zvijezda. Henri shvata da je Moulin Rouge postao respektabilno mjesto i više nije bilo sklonište za nepodobne.

Myriamme kasnije obavještava Henrija da je Marne tražio od nje da se uda za njega. Uvjeren da ona voli zgodnijeg muškarca on joj sa gorčinom čestita. Myriamme pita Henrija da li je voli, ali on je uvjeren da ona samo pokušava da poštedi njegova osjećanja i laže da je ne voli. Do trenutka kada dobija pismo od nje u kojem izjavljuje da ga voli i da ne može više čekati, Myriamme napušta grad i Henri kreće u bezuspješnu potragu za njom. Nekoliko sedmica kasnije dok je sjedio u pripitom stanju Henri čita pismo od Myriamme. Patou, sada inspektor, pomaže Henriju da ga odbaci kući. Kod kuće, Henri, u nastupu delirijum tremensa, halucinira da vidi bubašvabe, i u pokušaju da ih otjera, slučajno pada niz stepenice.

Na samrti, on se nalazi u svojoj porodičnoj kući. Nakon što svećenik čita posljednje obrede, grof sa suzama u očima obavještava Henrija da će on postati prvi živi umjetnik koji će imati izložbu u Louvreu i moli ga za oprost. Henri okreće glavu i gleda likove koji mu se priviđaju iz njegovih slika o Moulin Rougeu, uključujući Jane Avril, koja pleše u sobi i govori mu zbogom.

Uloge[uredi | uredi izvor]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

John Huston je posjedovao nekoliko slika Henrija de Toulouse-Lautreca. On je dobro poznavao umjetnikov život i stvaralaštvo još od vremena kada je živio kao beskućnik u Londonu i Parizu i učio slikanje. Ideja da snimi nešto o njegovom životu preokupirala je Hustona duže vremena. Model za film mu je poslužio roman francuskog pisca Pierrea La Murea koji je otkrio dok je snimao film Afrička kraljica. Huston je pristao na netačnosti koje su iznesene u romanu i tako ih je prenio na film. Na primjer, roman i film uopšte ne spominju Lautrecovu opsjednutost bordelima i da je veliki dio svog života proveo tamo. Roman i film također govore o ljubavnim aferama koje se u stvarnosti nisu ni desile. Film uopšte ne spominje Lautrecove boravke u duševnim bolnicama i ne bavi se njegovim duševnim problemima. Ali Huston je bio više zainteresiran za njegovu umjetnost nego za biografiju, tako da je urađen u stilu njegovih slika.

Čim je stigao u London i kompletirao Afričku kraljicu, Huston je pozvao Ferrera koji se nalazio u New Yorku. Ferrer je bio njegov prvi izbor za ulogu, što je bila i Ferrerova želja. U međuvremenu, Huston je otkrio da je upravo Ferrer posjedovao prava na snimanje romana Moulin Rouge. Ferrerov plan je bio da pretvori roman u pozorišni komad u kojem bi on igrao glavnu ulogu. Huston je uvjerio Ferrera da bi se na filmu mogle napraviti stvari koje su nemoguće u pozorištu i da bi snimio film u duhu impresionizma.[3]

Snimanje[uredi | uredi izvor]

Film je sniman u Shepperton Studiosu, u Sheppertonu, Engleska, te na lokacijama u Londonu i Parizu. Navodno, John Huston je tražio od snimatelja Oswalda Morrisa da uštima boju filma tako da izgleda "kao da ga je Toulouse-Lautrec režirao."[4] Moulin Rouge je sniman u Technicoloru. Huston je tražio od Technicolora da priguši paletu boja, umjesto ponekad blještavih boja po kojima je Technicolor bio poznat. Technicolor je navodno ovo nerado učinio. Prema Hustonovim riječima "ovaj prijedlog ih je dovodio do ludila." Da bi ostvario "lotrekovski" osjećaj filma Huston je kao producent zaposlio fotografa magazina Life Eliota Elisofona kao specijalnog konsultanta za boju. Elisofon i snimatelj Oswald Morris su zajedno radili na projektu. "Bitka sa Technicolorom je bila započela", sjeća se Huston. "Oni nisu mogli razumjeti šta smo mi htjeli da postignemo. Za njih je najvažnije bilo da su snimci jednako svijetli, oštri i jasni. Poput reklame za pivo, gdje možete vidjeti svaki mjehurić u čaši. Rekli su nam da smo poludjeli. Pisali su nam pisma pokušavajući da izvrše pritisak na nas i da odustanemo od ove zle ideje. Ali uprkos tome mi smo istrajali u našoj namjeri."[3] Technicolor se sastoji od tri boje koje predstavljaju tri zasebna negativa svaki osjetljiv na crvenu, zelenu i plavu boju. Sva tri negativa prolaze kroz kameru da bi se na kraju stopili u jednu cjelinu. Hustonov snimatelj Oswald Morris bi uklonio jedan od negativa i zamijenio bi ga sa crno-bijelim kako bi dobio specijalnu boju koju je Huston želio da postigne.[5]

U filmu, Ferrer igra Henrija i njegovog oca, grofa Alphonsea de Toulouse-Lautreca. Da bi se Ferrer transformirao u Henrija bilo je potrebno korištenje posebnih cipela i skrivenih rupa kao i posebnih uglova kamere, šminke i kostima. Također su korišteni statisti niskog rasta. Pored toga, Ferrer je koristio jastučiće za koljena omogućavajući mu da hoda na koljenima dok su mu noge bile vezane za trup. Za svoj nastup on je dobio visoke pohvale, a naročito za njegovu spremnost da mu se noge vežu na takav način kako bi mogao odigrati ulogu.

Isprva Huston nije bio zadovoljan sa izvedbom glumice Zsa Zsa Gabor i bio je dosta grub prema njoj, pošto je imala problema sa naglaskom što je ona objašnjavala njenim mađarskim porijeklom. Tek kada mu je otkrila da gaji ljubav prema konjima kao i Huston, odjednom je promijenio ponašanje i postao je puno ljubazniji prema njoj.

Scena koju je najteže bilo snimiti se dešavala u i oko popularnog kafea Deux Magots. Huston je snimao Ferrera, Christophera Leeja i ostale glumce dok je cijela pariska ulica morala da bude ispražnjena od prolaznika i automobila. Zbog ovoga zastoji su bili dugački kilometrima. Da bi se to stanje održavalo bilo je potrebno oko 30 policajaca. U scenama je učestvovalo i 150 statista. Kao otežavajuća okolnost bila je nesnošljiva ljetna vrućina u Parizu, koju Huston kao povratnik sa snimanja u Africi, uopšte nije ni primjećivao.

Nakon što je snimanje bilo završeno Huston je otkrio da je neko potajno posmatrao proces snimanja. Huston se sjeća:

Tek što smo završili snimanje saznao sam da je Pablo Picasso lično dolazio na set svaki put kad smo snimali na lokacijama. On je imao nekoga ko ga je svaki dan obavještavao gdje smo trebali snimati sljedeći dan, zatim bi unajmio sobu u kući ili hotelu i kriomice bi posmatrao šta se dešava.

Hustonu nije bilo jasno zašto je Picasso to uradio iako je imao veliku želju da se upozna sa njim. Huston je mislio da je Picasso imao želju da vidi kako bi se on možda jednog dana tretirao na filmu.[3]

Nagrade i nominacije[uredi | uredi izvor]

Oscari[uredi | uredi izvor]

Film je imao sedam nominacija za Oscar, osvojivši one za najbolji kostim i najbolju scenografiju. Ostale nominacije bile su u kategorijama za najbolji film, najboljeg režisera za Hustona, najbolju glavnu mušku ulogu za Josea Ferrera, najbolju sporednu žensku ulogu za Collette Marchand, i za najbolju filmsku montažu za Ralpha Kemplena.[2] U konkurenciji za najbolji film izgubio je od Cecil De Milleovog filma Najveća predstava na svijetu, dok je John Ford sa filmom Tihi čovjek pobijedio Hustona u kategoriji za najboljeg režisera. Jose Ferrer je izgubio Oscara od Garyja Coopera koji glumio u filmu Tačno u podne.[3]

Zlatni globus[uredi | uredi izvor]

Colette Marchand osvojila je Zlatni globus za najbolju mladu glumicu.[2]

BAFTA[uredi | uredi izvor]

Film je imao tri nominacije za nagradu BAFTA u kategorijama za najbolji film, najbolji britanski film i najbolju mladu glumicu za Colette Marchand.[2]

Ostale nagrade[uredi | uredi izvor]

Na Venecijanskom filmskom festivalu 1953. film je osvojio Srebrnog lava dok je za Zlatnog lava imao nominaciju. Snimatelj Oswald Morris je osvojio nagradu najboljeg snimatelja koje mu je dodijelilo Udruženje britanskih snimatelja. John Huston i Anthony Veiller su bili nominirani za najbolje pisce od strane Udruženja američkih pisaca.[2]

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • Maureen Swanson, Christopher Rhodes i Lee Montague prvi se put pojavljuju na filmu.
  • Kada Toulouse-Lautrec stiže u galeriju na izložbu svojih slika, prilikom ulaska vidi se njegova sjenka koja jasno pokazuje Ferrerove noge koje su bile vezane za njega dok hoda na koljenima.[2]
  • Prije početka snimanja Huston je iznajmio vilu u Chantillyju, 60 kilometara sjeverno od Pariza. Prema izjavi Katharine Hepburn, Huston je opisao kraj kao "francuski Kentucky", jer je bio savršen za konjičke utrke.[5]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "All Time Domestic Champs", Variety, 6. 1. 1960, str. 34.
  2. ^ a b c d e f http://www.imdb.com/title/tt0044926/awards?ref_=tt_awd
  3. ^ a b c d Kaminsky, Stuart John Huston Maker of Magic Houghton Mifflin Company (1978) str. 91. - 100.
  4. ^ Tom Vallance "Obituary: Sir John Woolf", The Independent, 1 July 1999
  5. ^ a b Meyers, Jeffrey Courage and Art, Crown Publishing (2011), str. 197–203.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]