Lavoslav Ružička

Lavoslav

Lavoslav (Leopold) Ružička (Vukovar, 13. septembar 1887. - Mammern, Švicarska 26. septembar 1976.) dobitnik je Nobelove nagrade za hemiju, te je prvi dobitnik te nagrade sa područja današnje Hrvatske. Nosioc je osam počasnih doktorata (četiri za nauku, dva za medicinu, jednog za prirodne nauke i jednog za pravo).

Mladost i obrazovanje

Potječe iz porodice obrtnika i poljoprivrednika. Pohađao je klasičnu gimnaziju u Osijeku. Po završetku gimnazije opredijelio se za tehniku. Upisao je hemiju, vjerovatno zbog toga što se nadao poslu u novo-otvorenoj rafineriji šećera u Osijeku.

Zbog teške svakodnevice i političke nestabilnosti, odlazi na Visoku tehničku školu u Karlsruheu u Njemačkoj. Bio je dobar student u područjima koje je volio i za koje je mislio da će mu biti potrebni u budućnosti, kao npr. organska hemija.

Ondje je Ružička je uspostavio uspješnu saradnju s Hermannom Staudingerom. Radeći s njim, 1910. godine dobija svoju diplomu, te s Staudingerom odlazi u Zurich i postaje njegov asistent.

Rad i istraživanje

Ružičkini prvi radovi su bili s područja prirodnih spojeva. Cijeli svoj život je ostao na tom području. Proučavao je strukture aktivnih komponenata biljke Pyrethrum cinerariifolium dalmatinskog buhača. Radeći, došao je u doticaj s hemijom tarpena - veoma interesantnog industriji parfema. Namjeravo je započeti samostalna istraživanja, te je započeo uspješnu i produktivnu saradnju s Cie Company (kasnije Firmenich) u Ženevi.

1916. - 1917. godine dobija podršku najvećeg svjetskog proizvođača parfema Haarman & Reimer iz Holzmindena u Njemačkoj. Zbog znanja iz područja tarpena, 1918. postaje izvanredni profesor, a 1923. i počasni profesor na ETH-u (Eidgenössische Technische Hochschule) i na Univerzitetu u Zurichu.

Godine 1921. Ružička se pridružuje ženevskim proizvođačima parfema Chuit, Naef & Firmenich. Radeći tamo stiče financijsku stabilnost, te iz Züricha odlazi u Basel. Godine 1927. postaje profesor organske hemije na Univerzitetu u Utrechtu u Holandiji. U Holandiji ostaje tri godine, a kasnije se ponovno vraća u Švicarsku, gdje postaje vodeći stručnjak na području hemijske industrije.

Ponovno u Zürichu, na "ETH"-u postaje profesor organske hemije i započinje najplodnije razdoblje svoje karijere. Proširuje područja svojih istraživanja, dodajući hemiji tarpena i steroide. Nakon uspješne sinteze spolnih hormona (androsterona i testosterona, njegov laboratorij postaje vodeći na polju organske hemije.

Godine 1939. osvaja zajedno s Adolfom Butendandtom Nobelovu nagradu za hemiju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, neki od njegovih najboljih saradnika odlaze, no Ružička dovodi u svoju laboratoriju nove, mlade i obećavajuće naučnike, među kojima je i Vladimir Prelog.

Okrenuo se proučavanju novih područja: biohemije; problemima evolucije i nastanka života, a posebice biogeneze tarpena. Godine 1957, Ružička odlazi u mirovinu, te svoj laboratorij ostavlja Vladimiru Prelogu.

Ružička se značajno posvetio problemima edukacije. Inzistirao je na boljoj organizaciji akademskog obrazovanja i naučnog rada u SFRJ, te je uspostavio Švicarsko-Jugoslavensko društvo. Također je postao i počasni član tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. U Švicarskoj je osnovana nagrada "Ružička" za mlade naučnike iz hemije koji rade u Švicarskoj. U rodnom mu je Vukovaru u čast otvoren muzej (1977.), koji nažalost uništen 1991. za vrijeme Domovinskog rata.

Vanjski linkovi

• Lavoslav Ružička