Prijatna kandilka

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Prijatna kandilika
Aquilegia grata
Status zaštite: Ugroženi
Aquilegia Bijela gora.jpg
Sistematika
CarstvoPlantae
DivizijaAngiospermae
RazredEudicotiledonae
RedRanunculales
PorodicaRanunculaceae
RodAquilegia
VrstaA. grata
Zimmeter

Prijatna kandilka ili prijarna orlica (lat. Aquilegia grata, F. Maly ex Zimmeter – sinonimi: A. viscosa Pane. non Gouan nee Benth., A. thalictrifolia, Pane. non Schott) – je endem kanjona Drine (Bosna i Hercegovina i Crna Gora) iz porodice Ranunculaceae (žabnjaci). Diploidna hromosomska garnitura sadrži 2n=16.[1]

Opis[uredi | uredi izvor]

Prijatna kandilka je visegodišnja biljka, visine oko 30–45 cm, iako neki izviri navode i manju (15-). Ima zljezdasto-dlakavu stabljiku, sa 1-5 cvje­tova, grozdastog rasporeda. Prizemni listovi su jednostruko ili dvostruko trodijelni na peteljkama dužine oko 10 cm. Liske (plojke) su sa trokrpastim, klinasto-jajolikim liskama, koje su zljezdasto-dlakave i zelenog lica i sivkastog naličja. Gornji listovi na stabljici su sjedeci, trorežnjeviti, a sperci su im obično linearni.

Ova kandilka cvjeta u junu i julu. Cvje­tovi imaju duge drške, dvospolni su i aktinomorfni. Pri cvjetanju su svijetlomodri, a kasnije postaju crvenoljubičasti iii ružičasti. Listići koji su u funkciji čašice su dugi oko 3 cm, a široko oko 1,1 cm. Krunica ima 1,4–2 cm duge, ravne ili slabo svinute ostruge, koje su na vrhu glavičasto zadebljale i tamnije. Znatno su duže od plojke nekta­tarija, koje su duge do 3 cm. Cvijet ima mnogo prašnika, koji nadvisuju rub plojke nek­tarija. Plod joj je mjehur, a ima ik 5-10. Dugi su oko 1,5 cm, smeđi i naborani. Pored toga, žljezdasti su i dlakavi i ljep­ljivi, a nalaze se na relativno dugoj, dlakavoj i također zljezdasto-ljepljivoj peteljci. Na vrhu su suženi u kljun. U plodu su brojne sjemenke, dužine oko 2 mm i širine oko 1-1,2 mm.

Ekologija i rasprostranjenje[uredi | uredi izvor]

Prijatna kandilka raste u pukotinam krečnjačkih stijena, u malim polupećinama, potkapinama i sjeno­vitim udubljenjima, što znači da je tipska ombrofobna vrsta. Često se javlja i na pokretnim siparima.

Rasprostranjena je na podrinjskim (jugoistočnim) Dinaridima, na tromeđi Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije. U Bosni i se može naći i kanjonu Drine, nizvodno od Višegrada, kanjonu Rzava i klancu Razdoline kod Dobruna, a u Hercegovini na Bijeloj gori.

Locus classicus je hercegovačka Bijela gora (F. Maly).

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Šilić Č. (1990): Endemične biljke, 3. izdanje. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-02557-9.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]