Sedam neprijateljskih ofanziva

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Sedam neprijateljskih ofanziva je grupni naziv koji se u jugoslovenskoj historiografiji koristi za sedam velikih vojnih operacija Osovine preduzetih tokom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji protiv jugoslovenskih partizana.

Ovih sedam velikih ofanziva razlikovalo se od svakodnevnog ratovanja koje se vodilo u svakom dijelu zemlje, a razlikovale su se i od planiranih operacija koje su uključivale veliki broj trupa protiv izolovanih regiona. Sedam ofanziva bile su sedam različitih pokušaja pažljivo planiranih, koordinisanih i opsežnih manevara da se uništi glavno jezgro partizanskog otpora.[1]

Spisak operacija[uredi | uredi izvor]

Sedam neprijateljskih ofanziva su:

Do kraja sedme ofanzive veći dio Jugoslavije bio je sigurno u partizanskim rukama.[1]

Interpretacije[uredi | uredi izvor]

Priroda partizanskog otpora je bila da ga operacije protiv njega moraju ili potpuno eliminirati ili ostaviti potencijalno jačim nego prije. To je pokazao nastavak svake od prethodnih pet ofanziva iz kojih su, jedna za drugom, partizanske brigade i divizije izlazile iskustvom i naoružanjem jače nego ranije, uz podršku stanovništva koje je nadošlo da vidi da nema alternative otporu osim smrti, zatvora ili gladovanja. Nije moglo biti polumjera; Nijemci iza sebe nisu ostavili ništa osim traga ruševina. Ono što bi u drugim okolnostima mogao ostati čisto ideološki rat za koji su reakcionari u inostranstvu govorili da jeste (a njemačka propaganda je dala sve od sebe da ih podrži) postao je rat za nacionalno očuvanje. To je bilo tako jasno da nije bilo prostora za provincijalizam; Srbi i Hrvati i Slovenci, Makedonci, Bosanci, hrišćani i muslimani, pravoslavci i katolici, potopili su svoje razlike u čistom očaju težnje da ostanu živi.[2]

Mape operacija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Davidson 1946.
  2. ^ Davidson 1946, 1.4 Rules and Reasons.

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

 Šablon:Seven Enemy Offensives