Šišmiš

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Slijepi miš)
Jump to navigation Jump to search
Šablon:TaksokvirVodič za izradu taksokvira
Šišmiši
Chiroptera
Rani eocen - Danas
Big-eared-townsend-fledermaus.jpg
Sistematika
Carstvo Animalia
Koljeno Chordata
Razred Mammalia
Nadred Laurasiatheria
Red Chiroptera
Vrsta C. townsendii
Dvojno ime
Corynorhinus townsendii
Velikouhi Townsendov leteći miš

(Erxleben, 1777)
Rasprostranjenje šišmša

Šišmiši su sisari reda Chiroptera (grć. χείρ - cheir = šaka + πτερόν - pteron = krilo) na čijim je prednjim udovima formirana plovna kožica krila. To ih čini jedinim sisarima s prirodnom sposobnošću za pravi i održiv let. Nasuprot tome, za neke druge sisare se ne može reći da lete, jer neki kao što su letivjeverica, leteći oposum, i primat kolugo, mogu da jedre kroz zrak samo na kratkim udaljenostima. Šišmiši ne lepršaju čitavim prednjim udovima, kao što to čine ptice, već lepršaju širenjem prstiju, koji su vrlo dugi i prekriveni tankom kožnom opnom zvanom patagium.[1]

Slijepi miševi su po brojnosti vrsta drugi u redu sisara (nakon glodara), jer čine oko 20% svih klasificiranih vrsta sisara u svijetu, sa oko 1.240 vrsta šišmiša podijeljenih u dva podreda:

  • megašišmiši (Megachiroptera) − manje specijalizirani i uglavnom voćejedi veliki šišmiši ili leteće lisice i
  • mikrošišmiši (Microchiroptera) − visoko specijalizirani i eholocirajući mali šišmiši.

Oko 70% vrsta šišmiša su insektivori, dok su većina ostalih frugivori, tj. jedu voće. Nekoliko vrsta, kao što su oni koji jedu ribe (Myotis vives) i hrane se životinjama (izuzev insektima), dok su vampirski šišmiši hematofagi, tj. hrane se krvlju.

Šišmiši su prisutni u većem dijelu svijeta i obavljaju vitalne ekološke uloge oprašivanja cvijetova i raspršivanje voćnog sjemena. Mnoge tropske biljne vrste u potpunosti zavise od šišmiša za raspršivanje svojih sjemena. Šišmiši su i ekonomski važni, jer uništavaju insekte, smanjujući tako potrebu za upotrebom pesticida. Najmanji šišmiš je dužine 29 - 34 mm, sa rasponom krila od 15 cm i težinom 2 - 2.6 grama. Također je nedvojbeno najmanja postojeća vrsta sisara sa etrurskom goropadnicom, koja je drugi kandidat.[2]

Opis[uredi | uredi izvor]

Kostur šišmiša.

Šišmiši su jedini leteći sisari, a uz ptice i jedini aktivno leteći kičmenjaci. Neke grupe sisara, kao što su leteća vjeverica, bodljorepa vjeverica i leteći kalong, npr. imaju letne kožice između udova, ali mogu samo kliziti s višeg položaja prema dolje. Nasuprot tome, šišmiši mogu uzletjeti i uvis.

Letna kožica sadrži dva sloja kože, a proteže se od korijena šake do ramena i između nogu. Taj dio se naziva uropatagium, koji uključuje i rep (ako postoji), a obično služi za obuhvatanje plijena. Palac je kratak, a nema ga samo u porodici Furipteridae i završava s kandžom, dok su preostala četiri prsta jako produžena i napinju letnu kožicu. Velešišmiši pretežno imaju kandžu i na drugom prstu, a većina sitnošišmiša je nema. Trn na peti služi za zatezanje repne letne kožice. Za razliku od većine drugih sisara, zadnje noge šišmiša su okrenute unatrag i završavaju s pet prstiju, na kojima su kandže. Gusto, svilenkasto krzno im je obično sivo do smeđe boje, iako postoje njihove i bijele i šarene vrste.

Veličina ovih životinja je dosta promjenljiva, te se po vrstama jako razlikuje. Tako je svinjoliki šišmiš dug samo oko 3 cm i težak oko 2 grama uz etrurskog malog miša (zvanog i etrurska goropadnica) smatra najmanjim sisarom, dok velešišmiš kalong može imati raspon krila i do 1,7 m i doseći težinu od 1,5 kg.

Ponašanje[uredi | uredi izvor]

Većina šišmiša (osim nekih vrsta velikih šišmiša) su noćne životinje, koje dan prespavaju u nekom od raspoloživih skrovišta. Pri tome vise naglavačke, tj. s glavom prema dolje, što im u slučaju opasnosti omogućuje bijeg padom, jednostavnim otpuštanjem kandžica. Za držanje za podlogu im nije potrebna snaga, jer njegova težina tijela u visećem položaju automatski skuplja kandže oko podloge. Zato ni uginule životinje ne padaju s hvatišta. Za orijentaciju kao i za utvđivanje položaja lovine tokom noćnih letova, šišmiši imaju vrlo dobro razvijenu sposobnost korištenja ultrazvuka, odnosno svojih eholokatora. Kroz usta i/ili nos rasprostiru ultrazvukove van područja čujnosti za ljudsko uho. Neke vrste (porodica Megadermatidae i Phyllostomidae) za pojačavanje zvuka imaju upadljive izrasline na nosevima, koje podsjećaju na kakve listiće. Uši su im dobro razvijene i često s velikim ušnim školjkama, što omogućava bolje hvatanje ehoa ispuštenih ultrazvukova. Megašišmiši, osim rozetnih, nemaju eholokacijski sistem. Većina ih ima osobito dobro razvijeno čulo mirisa.

Tokom dana, šišmiši spavaju u najrazličitijim skloništima, a najčešće na drveću. Stvaraju kolonije koje mogu imati i više hiljada jedinki, ali postoje i vrste koje su samotnjaci. U hladnijim područjima, zimu provode u zimskom snu ili sele u toplija područja. Za vrijeme dnevnog spavanja, metabolizam im se usporava više nego kod svih ostalih sisara.

Ishrana[uredi | uredi izvor]

Ovisno o vrsti, šišmiši jedu različitu hranu. Prema ishrani se svrstavaju u nekoliko grupa, koje nisu u vezi sa njihovom biosistematikom. Izvori hrane:

  • Insekti: većina vrsta su insektivori. U tu grupu spada većina evropskih vrsta.
  • Voće: u ovu grupu koja se pretežno hrani voćem spada većina mmegašišmiša. Međutim, neki sitni šišmiši Stenodermatinae se označavaju kao "voćni vampiri", a žive na američkom kontinentu. Predstavnici ove grupe žive samo u tropskim i suptropskim područjima, gdje tokom cijele godine ima dovoljno voća.
  • Cvjetovi i nektar: ovom hranom se pretežno hrane velešišmiši (Macroglossini) kao i neki sitni šišmiši (Glossophaginae). Vrste koje se ovako hrane imaju male jedinke, koje imaju duge njuške i jezike, a imaju važnu ulogu u oprašivanju biljki.
  • Kičmenjaci: neke vrste se hrane pticama, žabama, gušterima i malim sisarma, uključujući glodare i druge šišmiše. To su pretežno razne vrste iz porodica kopljonosih šišmiša (Phyllostominae) i velikokrilaca (Megadermatidae). Neke vrste porodice Noctilionidae su se specijalizirale za lov riba. Sve su iz podreda sitnošišmiša.
  • Krv: prehranu krvlju imaju samo tri vrste vampirskih šišmiša: Desmodontinae, Phyllostomidae i Vespertilionidae.

[3] [4][5] [6][7][8]

Razmnožavanje[uredi | uredi izvor]

Opće obilježje biologije šišmiša je niska stopa razmnožavanja. Ženka se najčešće okoti samo jednom godišnje, donoseċi na svijet samo po jedno mladunče. Većina vrsta šišmiša ima po dvije sise, po čemu su ih ranije (među ostalima i Carl von Linne) svrstavali u primate. Kao nadomjestak tako sporom razmnožavanju, šišmiši su u poređenju s drugim sisarima slične veličine, relativno dugovječni. Neke jedinke požive i duže od 20, a ponekad i do 30 godina.

Ugroženost[uredi | uredi izvor]

Mnoge vrste šišmiša su registrirane kao ugrožene, najčešće zbog uništavanja staništa krčenjem šuma u tropima, ali i u industrijski razvijenim zemljama, zbog prekomjerne upotrebe pesticida i zaštitnih sredstava u poljoprivrednoj proizvodnji. Prema IUCN (International Union for Conservation of Nature and Natural Resources ili skraćeno World Conservation Union), 12 vrsta je već izumrlo, dok je još 75 vrsta vrlo ugroženo.

Podjela[uredi | uredi izvor]

Gigantska zlatnokruna leteća lisica (Acerodon jubatus).
Obični pipistrel (Pipistrellus pipistrellus).
Chiroptera prema Ernst Haeckelovoj Kunstformen der Natur, 1904.

Uobičajena podjela šišmiša je:

Porodice:

Porodice:

Porodice:

Porodice:

Porodice:

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ http://ukpmc.ac.uk/articlerender.cgi?artid=1635883.%7Cpmid=17767190[mrtav link] |doi=10.1038/sj.embor.7401050, pmc=1973956.
  2. ^ Nowak R. M., Ed. (1999): Walker's mammals of the World. Vol. 1. 6th edition: 264–271. ISBN 0-8018-5789-9.
  3. ^ Cui J. et al. (2011): Progressive pseudogenization: vitamin C synthesis and its loss in bats. Mol. Biol. Evol., 28 (2): 1025–1031. doi:10.1093/molbev/msq286. PMID 21037206.
  4. ^ Cui J., Yuan X., Wang L., Jones G., Zhang S. (2011): Recent loss of vitamin C biosynthesis ability in bats. PLoS ONE 6 (11): e27114. doi:10.1371/journal.pone.0027114. PMC 3206078. PMID 22069493.
  5. ^ Fitt, G.P. (1989): The ecology of Heliothis species in relation to agro-ecosystems. Annual Review of Entomology 34: 17–52. doi:10.1146/annurev.ento.34.1.17.
  6. ^ Hodgkison R. et al. (2003): Fruit bats (Chiroptera: Pteropodidae) as seed dispersers and Pollinators in a Lowland Malaysian Rain Forest. Biotropica 35 (4): 491–502, doi:10.1111/j.1744-7429.2003.tb00606.x.
  7. ^ Arita H. T. Et al. (1999): Conservation biology of nectar-feeding bats in Mexico. Journal of Mammalogy 80 (1): 31–41. doi:10.2307/1383205.
  8. ^ Gerardo H. et al. (2001): The role of fruits and insects in the nutrition of dfrugivorous bats: Evaluating the use of stable isotope models. Biotropica 33 (3): 520–28.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]