Genijalni um

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Genijalni um
Genijalni um.jpg
Režiser Ron Howard
Producent Brian Grazer
Scenarist(i) Akiva Goldsman
Uloge Russell Crowe, Ed Harris, Jennifer Connelly, Christopher Plummer
Muzika James Horner
Žanr drama
Distributer Universal Pictures
Trajanje 135 minuta
Zemlja SAD
Jezik engleski

On je vidio svijet onako kako ga niko nije mogao ni zamisliti.
Genijalni um je američka biografska drama snimljena 2001. a bazirana je na životu Johna Nasha, koji je bio dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju. Film je režirao Ron Howard a Akiva Goldsman je napisao scenarij. Film je inspirisan istoimenim bestselerom koji je bio nominiran za Pulitzerovu nagradu 1998. autorice Sylvije Nasar. Glavne uloge tumače Russell Crowe, Ed Harris, Jennifer Connelly, Paul Bettany i Christopher Plummer. Priča počinje u ranim godinama mladog genijalca po imenu John Nash. Nash počinje da boluje od paranoidne šizofrenije i doživljava halucinantne epizode, tako da njegovo stanje postaje breme za njegovu ženu i prijatelje. Film se prvi put prikazao u američkim kinima 21. decembra 2001. Zaradio je preko 313 miliona dolara širom svijeta i na kraju je osvojio 4 Oscara: za najbolji film, najbolju režiju, najbolji adaptirani scenarij i najbolju sporednu žensku ulogu. Bio je dobro primljen od strane kritičara, ali je kritiziran zbog svog netačnog prikazivanja nekih aspekata iz Nashovog života. 1947, John Nash (Russell Crowe) stiže na univerzitet Princeton. [1]

Radnja[uredi | uredi izvor]

John Nash stiže na univerzitet Princeton kao postdiplomski student. Dobitnik je prestižne nagrade Carnegie za matematiku. Iako mu je obećana jednokrevetna soba, njegov cimer Charles, student književnosti, pozdravlja ga pri dolasku i uskoro postaje njegov najbolji prijatelj. Nash se također upoznaje sa grupom talentovanih studenata matematike i prirodnih nauka, Martinom Hansenom, Solom, Ainsleyjem i Benderom, s kojima sklapa prijateljstvo. Nash priznaje Charlesu da je on bolji s brojevima nego sa ljudima, što i ne čudi nakon što su primijetili njegove uglavnom neuspješne pokušaje da razgovora sa ženama u lokalnom baru. Nash traži istinski originalnu ideju za svoju tezu, i on je pod sve većim pritiskom da razvije svoju tezu kako bi mogao započeti sa radom. Jednom kada je grubo odbačen od jedne žene u baru, to ga nadahnjuje za njegov plodonosan rad na konceptu upravljanja dinamikom, teorijom u matematičkoj ekonomiji. Nakon završetka studija na Princetonu, on prihvata prestižno naimenovanje na Massachusetts Institute of Technology (MIT), zajedno sa svojim prijateljima Solom i Benderom.

Pet godina kasnije, dok je predavao kalkulus na MIT-u, on postavlja jako zanimljiv problem na tablu te traži od svojih studenata da ga riješe. Kada njegov student Alicia Larde dolazi u njegov ured da razgovaraju o problemu, njih dvoje se zaljubljuju i na kraju se uzimaju. Prilikom jedne posjete Princetonu, Nash susreće svog bivšeg cimera Charlesa i upoznaje Charlesovu mladu nećakinju Marcee, koju on obožava. On također nailazi na tajanstvenog agenta iz Ministarstva odbrane, Williama Parchera. Nash je pozvan u tajni objekat Ministarstva odbrane u Pentagonu da dešifrira zamršene kodove neprijateljskih telekomunikacija. Nash je u stanju odgonetnuti kod na čuđenje ostalih kriptologa. Parcher posmatra Nashov rad odozgo, dok je djelomično skriven iza zavjese. Parcher daje Nashu novi zadatak da traži trendove u časopisima i novinama, navodno da osujeti sovjetsku zavjeru. On mora napisati izvještaj njegovog nalaza i staviti ga u označeno poštansko sanduče. Nakon što je bio proganjan od strane Rusa i razmjenjuje vatru sa njima, Nash postaje sve više paranoičan i počinje se neobično ponašati .

Nakon što je primijetila njegovo nestabilno ponašanje, Alicia obavještava psihijatrijsku bolnicu. Kasnije, dok je kao gost predavao na Harvardu, Nash shvata da je pod prismotrom od strane neprijateljske grupe ljudi. Iako pokušava pobjeći, on je prisilno pod sedativeima i poslat je u psihijatrijsku ustanovu. Nash vidi ovo zatočenje kao potvrdu njegovog uvjerenja da Sovjeti pokušavaju da izvuku informacije od njega. On smatra da su zvaničnici psihijatrijske ustanove ustvari sovjetski otmičari. Alicia, očajnički pokušava pomoći mužu te odlazi do poštanskog sandučića i pronalazi još uvijek neotvorene "strogo povjerljive" dokumente koje je Nash ostavio tamo. Kada se suočava sa ovim dokazima, Nash je napokon uvjeren da halucinira. Agent William Parcher i Nashov tajni zadatak za dešifriranje sovjetske poruke su sve bili obmana. Čak su I njegov prijatelj Charles i njegova nećaka Marcee također samo proizvod Nashovog uma.

Nakon bolnih serija šok terapija insulina, Nash je pušten pod uslovom da pristane da uzima antipsihotične lijekove. Međutim, lijekovi ostavljaju negativne posljedice koje utječu na njegov odnos sa suprugom i, što je dramatičnije, njegov intelektualni kapacitet. Frustriran, Nash potajno prestaje da uzima svoje lijekove i baca pilule, što izaziva povratak njegove psihoze.

Dok je kupao svog malog sina, Nash postaje rastrojen i odlazi. Alicia vješa veš u dvorištu i primjećuje da su zadnja vrata otvorena. Ona otkriva da je Nash preuredio obližnji šumarak u ured kako bi se posvetio radu za agenta Parchera. Shvativši šta se dogodilo, Alicia ulazi u kuću da se suoči sa Nashom i u zadnjem momentu spašava svoje dijete od utapanja u kadi. Kada se suočava sa njim, Nash tvrdi da je njegov prijatelj Charles pazio na njihovog sina. Alicia trči na telefon da zovne psihijatrijsku bolnicu da hitno pomogne. Parcher nagovara Nasha da ubije svoju ženu, ali Nash ljutito odbija učiniti takvo nešto. Nakon rasprave sa Parcherom, Nash slučajno udara Aliciu I obara je na zemlju. Nakon toga, Alicia u strahu bježi iz kuće sa svojim djetetom, ali Nash staje ispred njenog auta da je spriječi da ode. Nakon nekoliko trenutaka , Nash shvata da je Marcee plod njegove halucinacije, jer je ona ostala iste starosne dobi još od dana kada je upoznao. On kaže Aliciji: "Ona nikad ne stari . " Tek tada on uviđa da su sve tri osobe, u stvari, dio njegove halucinacije. (Važno je napomenuti da je u stvarnom životu Nash patio od zvučnih halucinacija umjesto vizuelne halucinacije).

Uhvaćen između intelektualne paralize antipsihotičnih lijekova i njegovih priviđenja, Nash i Alicia odlučuju da pokušaju da žive sa njegovim abnormalnim stanjem. Nash se svjesno oprašta od njih troje zauvijek kao pokušaj da zanemari svoje halucinacije. Međutim, on se zahvaljuje Charlesu zato što je bio njegov najbolji prijatelj tokom godina, i sav uplakan kaže zbogom Marcee, milujući joj kosu i nazivajući je "malom djevojčicom", I zatim je rekao da više neće govoriti sa njima.

Nash je sada stariji i prilazi svom starom prijatelju i intelektualnom rivalu Martinu Hansenu, sada šef matematičkog odjela na Princetonu, koji mu daje dopuštenje za rad u biblioteci i da kontroliše nastavu, iako mu univerzitet neće omogućiti da ima svoju kancelariju. Iako Nash još uvijek pati od halucinacija i spominje da uzima novije lijekove, on je konačno u stanju živjeti sa i uglavnom ignorirati svoje psihotične epizode. On smatra svoju situaciju prolaznom i duhovito provjerava kako bi bio siguran da su svaka nova poznanstva zapravo stvarni ljudi, a ne halucinacije.

Nash na kraju ipak dobiva privilegiju da opet predaje. On je nagrađen od strane svojih kolega profesora zbog postignuća u matematici, i zatim osvaja Nobelovu nagradu za ekonomiju za njegov revolucionarni rada na teoriji igara. Nash i Alicia se spremaju da napuste salu u Stockholmu, kada John vidi Charlesa, Marcee i Parchera kako stoje nasmijani. Alicia pita Johna: "Šta nije u redu?" John odgovara: "Ništa." Nakon toga njih dvoje izlaze iz sale. [2]


Uloge[uredi | uredi izvor]

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Oscari[uredi | uredi izvor]

BAFTA[uredi | uredi izvor]

  • Russell Crowe - najbolji glumac
  • Jennifer Connelly - najbolja sporedna glumica

Zlatni globus[uredi | uredi izvor]

  • Najbolji film - drama
  • Russell Crowe - najbolji glumac
  • Jennifer Connelly - najbolja sporedna glumica
  • Akiva Goldsman - najbolji scenarij

Ostale nagrade[uredi | uredi izvor]

  • Najbolji film - nagrada Udruženja filmskih kritičara Dallasa
  • Russell Crowe - najbolji glumac - nagrada Udruženja filmskih kritičara Dallasa, Phoenixa,
  • Ron Howard - najbolji režiser - nagrada Udruženja filmskih kritičara Dallasa,
  • Jennifer Connelly - najbolja sporedna glumica - nagrada Udruženja filmskih kritičara Kansas Cityja, Phoenixa, nagrada "Zlatni satelit"
  • Akiva Goldsman - najbolji scenarij - nagrada Udruženja američkih pisaca
  • James Horner - najbolja muzika za pjesmu "All Love Can Be" - nagrada "Zlatni satelit"
  • Will Jennings - najbolji stihovi za pjesmu "All Love Can Be" - nagrada "Zlatni satelit" [2]

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • Riemannova hipoteza koja se spominje kroz cijeli film je ustvari pravi i poznati problem u matematici koji je ostao neriješen (nije još dokazano) skoro 150 godina. Mnoge druge važne teorije su dokazane ali pod uslovom da je Riemannova hipoteza tačna, te je zbog toga veoma značajna. Godine 2000. Matematički institut Clay sa Cambridgea, Massachusetts navodi Riemannovu hipotezu kao jednu od sedam "milenijumskih nagradnih problema" i ponudio je milion američkih dolara kao nagradu osobi koja to dokaže.
  • Scena pri kraju filma gdje John Nash razmišlja da li da pije čaj je baziran na istinitom događaju kada je Russell Crowe upoznao pravog Johna Nasha. On je proveo 15 minuta, razmišljajući da li da pije čaj ili kahvu.
  • John Nash je lično posjetio snimanje, i Russell Crowe je rekao kasnije da je bio fasciniran kako je on pomjerao svoje ruke, tako da je on pokušavao učiniti istu stvar na filmu.
  • Robert Redford je imao ponudu da bude režiser filma, ali se povukao zbog zauzetosti sa drugim projektima.
  • Tom Cruise je imao ponudu da igra Johna Nasha.
  • Scena u kancelariji u Pentagonu snimana je u podrumu Keating Halla na Fordham univerzitetu (ista soba je bila korištena za snimanje scene iz filma Egzorcist).
  • Ceremonija sa dodjele Nobelove nagrade je snimana u Centru za primijenjene umjetnosti New Jerseyja u Newarku. Snimanje za tu jednu scenu, uključujući scenografiju, šminku, itd. trajalo je 8 sati. Međutim, scena u predvorju kasnije je snimljena na drugoj lokaciji.
  • Salma Hayek je isprva uzeta u obzir za ulogu Alicije Larde jer je Alicia Nash bila porijeklom iz Salvadora.
  • Scenarista Akiva Goldsman je imao dovoljno vlastitog iskustva da pripremi razvoj priče; on je prethodno radio kao dječji savjetnik i razvio je metodu za treniranje radnika iz oblasti duševnog zdravlja, a također je odrastao u kući u kojoj su njegovi roditelji osnovali dom za emocionalno nestabilnu djecu.
  • Kada je John Nash prikazan u autu kako se vozi od Pentagona do laboratorije Wheeler, glas na radiju je glas senatora Josepha McCarthyja, tadašnjeg lovca na komuniste.
  • Jennifer Connelly, koja glumi Aliciju Nash, udala se za Paula Bettanyja, koji glumi Charlesa, ubrzo nakon što je snimanje filma završeno. [2]

Kritike[uredi | uredi izvor]

Genijalni um je film koji objedinjuje mnogo žanrova. To je drama, misterija, špijunski triler i ljubavna priča koja se bavi pitanjima mentalnog zdravlja i hladnoratovskom paranojom 1950-ih. Film je režirao Ron Howard, koji odlično povlači liniju između sentimentalnosti i pretvaranja. On se također ne boji da se pozabavi različitim vrstama filmova, bitan element potreban za film koji treba da se kreće od jednog žanra ka drugom bez gubitka svoje dosljednosti. Russell Crowe pojavljuje se kao John Nash: briljantani, samouvjereni matematičar koji zazire od ljudi. Russell Crowe - glumac koji se potvrdio kao jedan od najboljih modernih filmskih glumaca - možda pruža svoje najbolje izvođenje kao Nash, dodajući krhkost i osjetljivost njegovom stalnom intenzitetu. Također odlična je bila i Jennifer Connelly, koja igra sveticu u Nashovom svijetu koju proganjaju demoni. Ljepota i gracioznost Connelyjeve savršeno odgovara razdoblju koji film dočarava, dok je njena impresivna emotivna dubina jednostavno izvanredna. Paul Bettany i dosta pouzdani Ed Harris su vrlo dobri u sporednim ulogama. Ne mogu se poreći namjere iza Genijalnog uma. To je film koji bi trebao da inspiriše i pokreće svoju publiku, što ustvari i čini u dovoljnoj mjeri. To je fascinantna priča o čovjeku čija je najveća vrijednost - njegov um - ali je i najveća smetnja, prijetnja koja bi mogla uništiti njega i povrijediti one koji ga vole. Cinici će mrziti film, uglavnom zbog toga što je previše sjajan i ponekad previše predvidljiv. Ali drugi će ga vidjeti - i to s pravom - kao veliki filmski podvig koji je podržan sa odličnom glumom, dobrom režijom, lijepom pjesmom i izvrsnom fotografijom.

Matthew Pejkovic

[3]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Wikicitat
Wikicitat: Genijalni um
Info
Genijalni um na Internet Movie Database

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ http://movies.amctv.com/movie/2001/A+Beautiful+Mind
  2. ^ a b c d http://www.imdb.com/title/tt0268978/?ref_=sr_1
  3. ^ http://www.mattsmoviereviews.net/movie-critic-reviews/beautiful%20mind.htm