Evropski bizon

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Evropski bizon
Status zaštite: Ugroženi
Bison bonasus (Linnaeus 1758).jpg
Sistematika
CarstvoAnimalia
KoljenoChordata
RazredMammalia
RedArtiodactyla
PorodicaBovidae
RodBovinae
VrstaBison bonasus
Carl von Linné, 1758.
Historijski raspon
Historijski raspon
Wisentsauerland1.jpg
C109.jpg
Jan Jerzy Karpinski zubry.jpg

Evropski bizon, bizon (Bos bonasus) jest najveći kopneni sisar u Evropi.

Historija[uredi | uredi izvor]

Divlji bizon je izumro u Engleskoj već u 12. stoljeću, u Francuskoj krajem 14. stoljeća, u Njemačkoj u 16. stoljeću i u Transilvaniji 1810. godine. Krajem 18. stoljeća bizoni su pronađeni samo na Kavkazu i u Bjelovješkoj prašumi (poljski Puszcza Białowieska) u Poljskoj. Razvojem poljoprivrede i krčenjem šuma ove životinje su gubile svoje prirodno stanište i, štoviše, neprestano su istrebljivane od strane krivolovaca. U 16. stoljeću, kralj Poljske, Sigismund II August, dozvolio je lov samo na određeni broj bizona, samo određenim lovcima. Dekreti i stroge kazne, međutim, nisu bile od koristi. Situacija se nakratko promijenila u 19. stoljeću. Bjelovješka prašuma pripadala je Ruskom carstvu i car Aleksandar I Romanov je zaštitio bizone. Populacija se stalno povećavala i 1857. godine u prašumi je već bilo 1900 jedinki. Međutim, kasnije je broj životinja počeo da opada i do 1914. njihov broj se prepolovio. Prvi svjetski rat bio je posljednji udarac za bizone. Bizone su ubijale njemačke trupe u povlačenju, ruski partizani i lovokradice.[1]

Kako bi se ova vrsta spasila, 1923. osnovano je Međunarodno društvo za zaštitu bizona. Prvi korak je bio da se utvrdi broj čistokrvnih bizona koji žive u zatočeništvu. U svijetu ih je bilo samo 54, ali nisu sve bile pogodne za uzgoj, a na kraju je samo 12 životinja odabrano za reprodukciju. Prva dva bizona u divljini našla su se u Bjelovješkoj prašumi u jesen 1929. Godine 1939. u šumi je bilo već 16 životinja, koje su srećom preživjele Drugi svjetski rat.[1]

U divljini, krajem 20. i početkom 21. stoljeća, bizoni su pronađeni u Poljskoj, Litvaniji, Ukrajini, Rusiji, Bjelorusiji, Slovačkoj i Njemačkoj. Godine 1997. u svijetu je bilo 2.925 bizona (od toga oko 600–700 u Poljskoj). U 2013. godini globalni broj jedinki ove vrste iznosio je 5.249, od kojih je 1.623 bilo smješteno u zatvorenim farmama, a 3.626 je živjelo u slobodnim i poluslobodnim populacijama. Od toga je 1.377 bizona živjelo u Poljskoj, većina njih (1.138) u slobodnim stadima (pet populacija).[2]

Taksonomija[uredi | uredi izvor]

Carl von Linné je naučno opisao bizona kao Bos bonasus.[3] Od 19. stoljeća, u nekim sistematskim pristupima, svrstava se u rod Bison zajedno sa sjevernoameričkim bizonom (Bison bison). Postoje dvije podvrste:

  • Nizijski bizon (Bos bonasus bonasus) – prije Prvog svjetskog rata živio je u divljini samo u Bjelovješkoj prašumi. Kao rezultat vojnih dešavanja i krivolova, nijedna jedinka ove populacije nije preživijela do 1920. godine. Obnovljena je zahvaljujući jedinkama držanim u zatočeništvu.[4]
  • Karpatski bizon (mađarski) (Bos bonasus hungarorum) – živeo je u južnim Karpatima i Transilvaniji. Izumro je u 18. stoljeću. Međutim, postojanje ove podvrste je neizvjesno, jer je opisana na fragmentu lubanje jednog odraslog muškarca.[4]

Karakteristike[uredi | uredi izvor]

Osnovu ishrane bizona čine zeljaste biljke i trave (70–90% ukupne hrane), koje se nalaze na šumskom tlu i na proplancima, kao i na livadama i obrađenim poljima u blizini. Dopuna ishrane, posebno u kasnu zimu i rano proljeće, je kora, izdanci pojedinih stabala i grmlja, te žir. Bizoni žive u šumskim sredinama – mješovitim šumama s vlažnim proplancima. Međutim, za njih ovi uslovi nisu sasvim optimalni, jer zimi ne daju dovoljno hrane. Zbog toga većinu populacije hrane ljudi tokom jakih zima, jer nedostatak ili neadekvatna ishrana dovodi do toga da ove životinje migriraju na otvorena područja, uzrokujući štetu na poljoprivrednim usjevima.[5][6]

U Bjelovješkoj šumi ovaj običaj datira najmanje iz 18. stoljeća. Svugdje je osnova zimske hrane livadsko sijeno, a u Bjelovješkoj prašumi sijeku se i čitava stabla jasike, što životinjama olakšava pristup kori i izbojcima. Davanje dodatne hrane bizonima smanjuje njihov mortalitet, ali predstavlja i određenu prijetnju. Oko hranilišta se formiraju velika stada, što može biti pogodno za prijenos bolesti. Osim toga, poremećeno je prirodno ponašanje, uključujući sklonost migraciji i naseljavanju u nova područja.[5][6]

Životni stil bizona je tipičan za životinje koje žive na otvorenim prostorima, odnosno bizoni formiraju stada, a ženke odmah nakon porođaja uključuju svoje potomke u stado.[5][6]

Uočen je spolni dimorfizam izražen veličinom tijela. Prosječna tjelesna težina mužjaka bizona je 700 kg (minimalno 440 kg i maksimalno 920 kg), dok je visina u grebenu u prosjeku 172 cm, a maksimalno 188 cm. Tjelesna težina ženke bizona je u prosjeku 420–460 kg (minimalno 320 kg, a maksimalno 640 kg), dok je prosječna visina u grebenu 152 cm.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Potaczała, Krzysztof (2012). Bieszczady w PRL-u (jezik: poljski). Olszanica: Wydawnictwo BOSZ. ISBN 978-83-7576-154-2.
  2. ^ "Bialowieski Park Narodowy - żubr w Polsce i na świecie". bpn.com.pl. Pristupljeno 8. 6. 2022.
  3. ^ "Mammal Species of the World - Browse: Bison". www.departments.bucknell.edu. Pristupljeno 8. 6. 2022.
  4. ^ a b Cichocki, Włodzimierz; Ważna, Agnieszka; Cichocki, Jan; Rajska, Ewa; Jasiński, Artur; Wiesław, Bogdanowicz (2015). Polskie nazewnictwo ssaków świata (jezik: poljski). Warszawa: Muzeum i Instytut Zoologii Polskiej Akademii Nauk. str. 297. ISBN 978-83-88147-15-9.
  5. ^ a b c "Bialowieski Park Narodowy - żubr puszcz imperator". bpn.com.pl. Pristupljeno 8. 6. 2022.
  6. ^ a b c Olech, Wanda (2004). Bison bonasus (L., 1758), Żubr (jezik: poljski). Ministerstwo Środowiska. str. 463–468. ISBN 83-86564-43-1.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]