Giuseppe Meazza

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Giuseppe Meazza
Giuseppe Meazza 1935.jpg
Lični podaci
Puno ime Giuseppe Meazza
Datum rođenja 23. august 1910.
Mjesto rođenja Milano, Italija
Datum smrti 21. august 1979.
Mjesto smrti Rapallo, Italija
Visina 169 cm
Nadimak Peppino, il Ballila
Pozicija napadač
Omladinski pogoni
1924–1927. Inter Milano
Profesionalni klubovi*
Godine Klub Nastupi (golovi)
1927–1940.
1940–1942.
1942–1943.
1944.
1945–1946.
1946–1947.
Inter
Milan
Juventus
Varese
Atalanta
Inter
348 (247)
37 (9)
27 (10)
20 (7)
14 (2)
17 (2)
Nacionalna reprezentacija**
Godine Reprezentacija Nastupi (golovi)
1930–1939. Italija 53 (33)
Trenirani klubovi
1945–1946.
1946–1948.
1948–1949.
1949–1951.
1952–1953.
1955–1956.
1957.
Atalanta
Inter Milano
Beşiktaş
Pro Patria
Italija
Inter
Inter
* Nastupi i golovi u profesionalnim klubovima i nacionalnoj reprezentaciji koji se računaju samo za zvanične utakmice tačni su do: 31. 5. 2013.

Giuseppe "Peppino" Meazza (italijanski izgovor: [dʒuˈzɛppe meˈattsa]) bio je italijanski nogometaš koji je najviše poznat po svojim igrama za Inter Milano tokom 1930-ih godina, kad je postigao 242 gola u 365 utakmica za ovaj klub. Vodio je Italiju do osvajanja dvaju svjetskih prvenstava (1934. i 1938), a nagradu za najboljeg strijelca turnira osvojio je 1934. Smatra se jednim od najboljih igrača svoje generacije i jednim od najboljih svih vremena. Rangiran je kao četvrti najbolji igrač svjetskih prvenstava.[1]

"Vidio sam Pelea kako igra. Nije dostigao Meazzin elegantni način igre. Jednog dana, na Areni, svjedočio sam nečemu nevjerovatnom. Primio je loptu biciklom, dok je bio u zraku. Sletio je s loptom zalijepljenom za nogu, predriblao izbezumljenog protivnika i nastavio zabivši jedan od svojih prepoznatljivih, milimetarski preciznih golova.[2]"

— Luigi Veronelli

Rani život i počeci[uredi | uredi izvor]

Počeo je karijeru kao napadač, ali je pokazao umijeće i mogućnosti i kao igrač u veznom redu, a najveći dio karijere igrao je kao polušpic. Bio je neviđeni lider s odličnim šutem i nepredvidivim driblingom, sjajnim pasom i, unatoč niskom rastu, veoma dobrom igrom glavom.[3]

Nadimak "il Balilla" (dječak) dao mu je 1927. stariji saigrač Leopoldo Conti, koji je smatrao kako Pepp, koji je imao tek 17 godina, nema šta tražiti u prvom timu, te je sarkastično rekao: "Danas uzimamo igrače iz vrtića". Ipak, trener Arpad Wesiz nije bio pod utjecajem Contija i priključio je mladića seniorskom timu. Meazza je postigao 2 gola u svom debiju protiv milanskog Unione Sportiva, što je starom Contiju začepilo usta.[4]

Novine "Gazzetta dello Sport" su njegovu igru dan nakon debija 12. septembra 1927. opisale kao inteligentnu, svježu i brzu. [4]

Meazza je rođen u Porta Vittoriji, u Milanu. Oca je izgubio 1917. u Prvom svjetskom ratu, kada je imao svega 7 godina. Odrastao je uz majku Ersiliju kojoj je pomagao u prodaji voća na pijaci. Ipak, osnovna briga mu je bio nogomet. Majka mu je sakrila cipele kako ne bi gubio vrijeme, ali mladi Peppino je naučio igrati bos. Počeo je igrati sa šest godina na ulicama sa krpenom loptom. U 12. godini konačno je dobio dozvolu majke da gradi karijeru nogometaša i zaigrao za Gloria FC. Tu je dobio svoj prvi pravi par nogometnih cipela.

Meazza i Combi

Meazza je bio prvi italijanski nogometaš koji je postao poznat širom svijeta i prvi nogometaš s ličnim sponzorima. Volio je svoj kabriolet, šampanjac i žene, a bio je jedini reprezentativac Italije kome je bilo dozvoljeno pušenje cigareta. Bio je poznat po ponižavanju protivničke odbrane i spavanju u bordelima noć prije utakmice. Sa sjajnim osjećajem za loptu uzrokovao je paniku među robusnim odbrambenim igračima u vrijeme kad su klizeći startovi sa dvije noge s leđa bili dopušteni. Nekad nije ustajao iz kreveta dok njegovi saigrači ne završe trening.

Volio je tango i koristio je kretnje kako bi bio nepredvidljiv. Bio je sjajan dribler i nevjerovatno brz, a, uprkos brzini, nikad mu nijedna dlaka na glavi nije bila na pogrešnom mjestu. Također, iako nije bio pretjerano visok, bio je dobar u zračnoj igri. Meazza je pravio mnogo šansi za saigrače i zabijao golove. Njegovi golovi zvani "suhi list" plašili su golmane. Bio je briljantan razigravač objema nogama i imao je perfektan pregled dešavanja na terenu.

Njegov zaštitni znak bili su golovi kad bi od sredine terena predriblao nekoliko protivnika i, kad bi došao do golmana, izazvao bi ga da ga napadne. Na gostujućim utakmicama igrači odbrane bi ga faulirali kako bi izbjegli poniženje.[5]

Victorio Pozzo, trener koji je Italiju vodio do obje pobjede na Svjetskom prvenstvu, napisao je za njega: "Bio je rođeni napadač. Vidio je igru, razumijevao situaciju i dodavao loptu pažljivo, te razigravao saigrače. Imati njega u timu bilo je kao da počinješ utakmicu s vodstvom od 1-0."

Gianni Brera rekao je da je on jedini Italijan koji se isticao među senzacionalnim Brazilcima i Argentincima.[6]

Peppino Prisco, koji je postao potpredsjednik Intera 1963, smatrao ga je najvećim svih vremena i rekao: "Meazza je bio sjajan, nepobjediv i ako bi nekad zapao u krizu, prouzrokovanu pretjeranom seksualnom aktivnošću i strašću za igrom, odradio bi nešto na terenu čime bi vas zadivio."

San Siro, najveći stadion u Milanu, koji danas dijele njegov Inter i gradski rival Milan, danas se službeno zove "Giuseppe Meazza".

Klupska karijera[uredi | uredi izvor]

S 13 godina Meazza je želio zaigrati za Milan, ali je odbijen jer je bio premršav. Ipak, u Interu su ga dočekali raširenih ruku. Primijetio ga je Interov skaut dok se igrao krpenom loptom na ulici i brzo je počeo trenirati u omladinskom pogonu kluba. Da bi postao jači i veći, hranili su ga odrescima. U početku je popunjavao rupu u odbrani umjesto da igra u napadu, ali je kasnije prešao u napad. Postigao je dva gola u debiju protiv Unionea Sportive, koji je Inter dobio 6-2.

Meazza i danas drži rekord za najviše postignutih golova u prvoj sezoni u Serie A. On ih je u sezoni 1929/30. postigao 31. Godinu ranije postigao je 38, ali tada Serie A nije postojala. Postigao je 5 golova u 2 utakmice te sezone, protiv Pistoiesea i Verone. U toj sezoni postigao je 6 golova u pobjedi nad Venezijom od 10-2. 27. aprila 1930. Inter je prvi put igrao protiv Rome u Milanu. Meazza je za 3 minute postigao 3 gola, a dodao je kasnije i četvrti za pobjedu od 6-0.

S Meazzom u ekipi Inter (u to vrijeme mijenjao je i ime zbog fašističkog režima) osvojio je 3 scudetta i kup 1939.

Bio je najbolji strijelac Serie A tri puta (1930, 1936. i 1938).

Tokom sezone 1933. napravio je opkladu sa Giampierom Combijem, golmanom Juventusa. Combi je tvrdio da ga niko ne može proći i postići gol. Prihvatio je izazov. Combi je napravio još jednu opkladu. Naime, nekoliko sedmica ranije Meazza je postigao nevjerovatan gol Combiju makazicama na treningu reprezentacije, a Combi je tvrdio da takav gol nikad više neće postići. U idućoj utakmici između njihovih klubova, odigranoj u Milanu na Areni Civici 25. maja 1933, Meazza je postigao dva gola. Prvi je bio identičan onom s treninga, a drugi je postigao nakon što je predriblao čitavu odbranu Juventusa i na kraju prošao pored Combija i samo ugurao loptu u gol. Combi je odmah ustao i rukovao se s Meazzom.

Ponekad ga je njegova ljubav prema šampanjcu i ženama dovodila u nezgodne situacije s upravom kluba.

Meazza u dresu Intera sa 17 godina (1927)

"Srećom, živio sam blizu stadiona i uspio sam stići na vrijeme. Saigrači i trener samo su prijeko pogledali. To je bilo samo 5 minuta prije početka utakmice, pa sam se brzo presvukao i pridružio timu na terenu. Čuo sam Interove direktore kako govore: 'Razgovarat ćemo s njim poslije meča. Saznat ćemo šta se dešava.' Srećom, zabio sam 3 gola, tako da niko ništa nije rekao kasnije!"

- Giuseppe Meazza

Takvi incidenti postali su učestali. Godine 1937, na dan utakmice protiv Juventusa u Milanu, samo sat pred početak, Meazza nije stigao. Direktori su postali nervozni i poslali fizioterapeuta i još jednog trenera da ga pronađu. Našli su ga u krevetu, u dubokom snu, kako hrče. Nije se umio, odveli su ga u auto, a dok je ležao na zadnjem sjedištu, pričao im je o prošloj noći ispunjenoj ljubavlju i rekao kako se osjećao kao lav. Brzo su ga doveli u svlačionicu, dali mu dres, a on je postigao 2 gola i bio najbolji na terenu. Inter je pobijedio 2-1 i osvojio scudetto ispred Juventusa.

Povreda ga je udaljila s terena u sezoni 1938/39, a nakon što su najbolji dani karijere završili, Meazza je 28. novembra 1940. prešao u Milan. 9. februara 1941, prije derbija s Interom, Meazza je plakao u svlačionici, ali je postigao drugi gol za remi 2-2. Crveno-crni dres nosio je do 1942. Kasnije je igrao za Juventus, Varese i Atalantu, ali bez velikog uspjeha.

U Inter se vratio 1946. kao trener-igrač, te odigrao 17 utakmica postigavši 2 gola.

Reprezentacija[uredi | uredi izvor]

Meazza je igrao za Italiju na svjetskim prvenstvima 1934. i 1938, koja je Italija osvojila. Zajedno s Ferrarijem, Masettijem i Monzegliom, bio je prvi igrač koji je osvojio uzastopne titule prvaka svijeta. Do danas to nikome nije pošlo za rukom.

Statistika[uredi | uredi izvor]

[7]

Italijanska nogometna reprezentacija
Godina Utakmica Golova
1930. 5 6
1931. 6 5
1932. 4 2
1933. 5 5
1934. 9 7
1935. 3 2
1936. 4 2
1937. 5 1
1938. 6 3
1939. 6 0
Ukupno 53 33

Uspjesi[uredi | uredi izvor]

Klub[uredi | uredi izvor]

Inter: 1929/30; 1937/38.
Inter: 1938/39.

Reprezentacija[uredi | uredi izvor]

1934; 1938.
1927-30; 1933-35.

Individualno[uredi | uredi izvor]

1929/30 (31 gol); 1935/36 (25 golova); 1937/38 (20 golova)
  • Najbolji strijelac Srednjovropskog kupa
1930 (7 golova); 1933 (5 golova); 1936 (10 golova)
  • Uvršten u Kuću slavnih italijanskog nogometa
2011 (posthumno)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "The ten greatest World Cup playersbr No 4 Giuseppe Meazza Italy". The Times (London). 22. 3. 2010. 
  2. ^ Citirano u La Stampi 13. 8. 2001 ([1])
  3. ^ Giuseppe Prisco, Pazzo per l'Inter. Un sogno lungo 62 anni, Baldini e Castoldi, Milano, 1993
  4. ^ a b "Giuseppe Meazza". Pristupljeno 27. 11. 2008. 
  5. ^ Paolo Facchinetti, La Grande Ambrosiana. L'Inter di Meazza contro Juve e Bologna: storia e numeri di uomini e fatti leggendari, GEO Edizioni, Empoli, 2001.
  6. ^ Gianni Brera. brera.net, ur. "Peppin Meazza era il Fòlber". 
  7. ^ http://www.rsssf.com/miscellaneous/meazza-intlg.html