Cesare Maldini

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Cesare Maldini
Cesare Maldini op de tribune bij N.E.C..jpg
Lični podaci
Datum rođenja 5. februar 1932.
Mjesto rođenja Flag of Italy.svg Trst
Datum smrti 3. april 2016.
Mjesto smrti Milano
Visina 182 cm
Pozicija Odbrambeni
Profesionalni klubovi*
Godine Klub Nastupi (golovi)
1952–1954. Triestina 32 (0)
1954–1966. Milan 347 (3)
1966–1967. Torino 33 (0)
Nacionalna reprezentacija**
Godine Reprezentacija Nastupi (golovi)
1960–1963.  Italija 14 (0)
Trenirani timovi
1970–1972.
1972–1974.
1974–1976.
1976–1977.
1978–1980.
1980–1986.
1986–1996.
1996–1998.
2001.
2001–2002.
Milan (pomoćnik)
Milan
Foggia
Ternana
Parma
Italija (pomoćnik)
Italija U-21
Italija
Milan
Paragvaj

Cesare Maldini bio je italijanski nogometaš i trener. Najveći dio karijere proveo je u AC Milanu. Autoritativni odbrambeni igrač, sa dobrom tehnikom i izvrsnim čitanjem igre, obično je igrao na poziciji centarhalfa ili libera iako je mogao igrati i desnog beka.[1][2]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je u Trstu. Njegov sin Paolo jedno vrijeme bio je igrač s najviše nastupa za reprezentaciju Italije (sada je treći, iza Buffona i Cannavara). Njegovi unuci Christian[3] i Daniel[4] igraju u omladinskim kategorijama Milana.

Igračka karijera[uredi | uredi izvor]

Klubovi[uredi | uredi izvor]

Počeo ju je 1952. u Triestini, a 1954. prešao je u Milan, u kojem je imao dosta uspjeha i na domaćem i na međunarodnom planu, odigravši 347 utakmica i postigavši 3 gola. Kao igrač osvojio je 4 prvenstva Italije i 1 Kup evropskih šampiona s Milanom, u kojem je pet godina bio i kapiten.[5][6] Godine 1966. prešao je u Torino na jednu sezonu, nakon koje je i završio igračku karijeru.[4][6]

Reprezentacija[uredi | uredi izvor]

Za A-reprezentaciju nastupio je 14 puta od 1960. do 1963, a posljednje dvije godine bio je i kapiten[7], ali je bio manje uspješan nego u Milanu. Debitirao je 6. januara 1960. u pobjedi 3–0 protiv Švicarske[7], a kasnije je učestvovao na SP 1962, na kojem je Italija kontroverzno eliminirana iako je sam Maldini izabran u najbolju ekipu prvenstva zbog dobrih nastupa.[4][8]

Trenerska karijera[uredi | uredi izvor]

Počeci[uredi | uredi izvor]

Nakon završetka igračke karijere postao je trener. Novu karijeru počeo je 1970. kao pomoćnik Nerea Rocca u Milanu, u kojem je nakratko bio i glavni trener između 1972. i 1974, osvojivši Italijanski kup i Kup pobjednika kupova 1973, a malo je nedostajalo da osvoji i prvenstvo te godine. Kasnije je trenirao Foggiu (1974–1976), Ternanu (1976–1977) i Parmu (1978–1980), koja se tada takmičila u Serie C1 (3. ligi) i kojoj je Maldini pomogao da uđe u Serie B.[2][4]

Od 1980. do 1986. bio je jedan od pomoćnika selektora Italije Enza Bearzota, uključujući i nastup na SP 1982. u Španiji, koje je Italija i osvojila.[2][4][9]

Selektor Italije U-21[uredi | uredi izvor]

Godine 1986. postao je selektor italijanske reprezentacije U-21, u kojoj je ostao 10 godina i s kojom je osvojio rekordne 3 uzastopne titule na evropskim prvenstvima (1992, 1994, 1996).[10] Fabio Cannavaro, Gianluigi Buffon i Francesco Totti, članovi pobjedničke ekipe s prvenstva 1996, kasnije su osvojili i seniorsko SP 2006. u Njemačkoj. Također je bio selektor italijanske olimpijske reprezentacije na OI 1992. i 1996.[2][9]

SP 1998. s A-reprezentacijom Italije[uredi | uredi izvor]

Nakon uspjehâ s mladom reprezentacijom Maldini je 1996. preuzeo i A-reprezentaciju Italije zamijenivši Arriga Sacchija. Odmah ju je uspio odvesti na SP 1998. u Francuskoj pobijedivši Rusiju u razigravanju.[9] Uprkos tome što se Italija mučila u kvalifikacijama, italijanski mediji i navijači imali su velika očekivanja od reprezentacije za SP 1998, koja je imala jaku odbranu i nekoliko vrlo dobrih napadača na vrhuncu karijere, kao što su Christian Vieri, Alessandro Del Piero i Filippo Inzaghi. Cesareov sin Paolo bio je kapiten ekipe.[11]

Italija je žrijebom svrstana u grupu B sa Čileom, Kamerunom i Austrijom. Azzurri su bili pobjednici grupe remiziravši sa Čileom 2–2 u prvoj utakmici[9] i pobijedivši Kamerun 3–0[12] i Austriju 2–1[13]. U osmini finala savladana je i Norveška 1–0[14], čime je Italija osigurala nastup u četvrtfinalu protiv domaćina, Francuske. Nakon remija bez golova Francuska je eliminirala Italiju boljim izvođenjem penala[15] i na kraju osvojila i titulu svjetskog prvaka.

Maldini je dao ostavku nakon prvenstva usljed žestokih kritika u italijanskim medijima na račun njegove navodne ultraodbrambene i "staromodne" taktike nadahnute catenacciom, koja je uključivala tradicionalnu odbrambenu liniju sa sistemom "čovjek na čovjeka", kao i libera.[9][11][16][17][18] Također je kritiziran zbog izostavljanja Gianfranka Zole iz reprezentacije i oklijevanja da zajedno u napad stavi kreativne napadače Roberta Baggia i Del Piera, odabravši umjesto toga da budu zamjena jedan drugome u 2. poluvremenu;[9][11][19] ove kontroverzne zamjene uspoređene su s onima koje je vršio Ferruccio Valcareggi na SP 1970, kad su jedan drugog mijenjali Sandro Mazzola i Gianni Rivera.[20]

SP 2002. s Paragvajem[uredi | uredi izvor]

Nakon što je 2001. kratko vodio Milan kao privremeni trener, u januaru 2002. postao je selektor reprezentacije Paragvaja.[21] Njegovo imenovanje uzrokovalo je neke kontroverze zato što domaći treneri nisu dobili priliku (to je izazvalo neuspješan pokušaj sindikata trenera da isposluje da Maldini bude deportiran zbog kršenja propisa o imigraciji) i što je Maldini slabo govorio španski jezik. Uprkos tome, imao je podršku zvijezde reprezentacije, golmana Joséa Luisa Chilaverta, kao i još nekolicine starijih igrača.[22] Preuzeo je ekipu koja se već plasirala na SP 2002. u Južnoj Koreji i Japanu, postavši sa 70 godina najstariji selektor na tom prvenstvu (njegov sin Paolo bio je kapiten italijanske reprezentacije na istom prvenstvu).[4]

Iako Chilavert zbog ranije suspenzije nije mogao nastupiti u prvoj utakmici, Paragvaj se uspio plasirati dalje iz grupe B nakon remija 2–2 s Južnoafričkom Republikom[23], poraza 1–3 od Španije[24] i pobjede istim rezultatom protiv Slovenije[25]. U osmini finala Paragvaj je izgubio 0–1 od kasnijeg finalista, Njemačke, i to golom Olivera Neuvillea u 89. minuti.[26]

Nakon povlačenja[uredi | uredi izvor]

Po završetku SP-a 2002. Maldini se vratio u Milan, gdje je radio kao skaut za talente.[27] Kasnije je radio i kao sportski analitičar za beIN Sports, a 2012. i za Al Jazeeru, s Alessandrom Altobellijem.[4]

Statistike[uredi | uredi izvor]

Klub[uredi | uredi izvor]

Klub Sezona Prvenstvo Kup Evropa Ostalo Ukupno
Uta Gol Uta Gol Uta Gol Uta Gol Uta Gol
Triestina 1952/53. 1 0 1 0
1953/54. 31 0 31 0
Milan 1954/55. 27 1 1 0 28 1
1955/56. 22 0 6 0 2 0 30 0
1956/57. 21 1 2 0 23 1
1957/58. 32 0 3 0 8 0 43 0
1958/59. 34 0 1 0 1 0 36 0
1959/60. 29 0 4 0 1 0 34 0
1960/61. 30 0 2 0 2 0 34 0
1961/62. 34 1 2 0 36 1
1962/63. 31 0 1 0 9 0 2 0 43 0
1963/64. 22 0 1 0 3 0 3 0 29 0
1964/65. 34 0 2 0 36 0
1965/66. 31 0 1 0 8 0 40 0
Torino 1966/67. 33 0 3 0 3 0 39 0
Ukupno za Milan 347 3 9 0 42 0 14 0 412 3
Sveukupno 412 3 12 0 42 0 17 0 451 3

*Evropska takmičenja uključuju Kup evropskih šampiona i Kup pobjednika kupova.

Reprezentacija[uredi | uredi izvor]

Reprezentacija Italije
Godina Uta Gol
1960. 1 0
1961. 3 0
1962. 6 0
1963. 4 0
Ukupno 14 0

Trofeji i nagrade[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c "A.C. Milan Hall of Fame: Cesare Maldini". acmilan.com. AC Milan. Pristupljeno 1. 4. 2015. 
  2. ^ a b c d e f g Alberto Costa. "Maldini, Cesare". Treccani: Enciclopedia dello Sport (2002). Pristupljeno 6. 2. 2016. 
  3. ^ "Christian Maldini". Discipline Knowledge. Pristupljeno 19. 12. 2015. 
  4. ^ a b c d e f g Giorgio Dell’Arti (9. 5. 2014). "Cesare Maldini". Il Corriere della Sera. Pristupljeno 6. 2. 2016.  (it)
  5. ^ "Wembley 1963". Uefa.com. 
  6. ^ a b c "Cesare Maldini". magliarossonera.it. Maglia Rossonera. Pristupljeno 22. 4. 2015.  (it)
  7. ^ a b "Maldini, Cesare". FIGC. Pristupljeno 6. 2. 2016.  (it)
  8. ^ a b "FIFA World Cup Awards: All-Star Team". Pristupljeno 22. 3. 2015. 
  9. ^ a b c d e f "Francia 1998 - Capitolo II: Le scelte di Cesare". Storie di Calcio. Pristupljeno 30. 1. 2016.  (it)
  10. ^ "Italy beats Spain: third European title for Cesare Maldini". FIGC.it. Pristupljeno 30. 1. 2016. 
  11. ^ a b c "Francia 1998 - Capitolo II: Le scelte di Cesare". Storie di Calcio. Pristupljeno 30. 1. 2016.  (it)
  12. ^ "Italy – Cameroon 3:0 (1:0)". FIFA. 17. 6. 1998. 
  13. ^ "Vieri, Baggio goals help Italy win 2–1, avoid Brazil". CNN. 15. 9. 1998. 
  14. ^ "Italia, la vittoria della sofferenza". Storie di Calcio. Pristupljeno 18. 2. 2015.  (it)
  15. ^ "Francia avanti, ancora rigori stregati". Storie di Calcio. Pristupljeno 20. 10. 2014.  (it)
  16. ^ Helene Elliott (17. 6. 1998). "Player's Father Always Interferes With Italy's Coach". The Los Angeles Times. Pristupljeno 30. 1. 2016. 
  17. ^ "Profile: Cesare Maldini". BBC.co.uk. 10. 4. 2002. Pristupljeno 30. 1. 2016. 
  18. ^ "Test per la difesa a tre Spazio a Cossu e Maggio". La Repubblica. 2. 3. 2010. Pristupljeno 1. 2. 2016.  (it)
  19. ^ "Maldini sceglie Baggio, ma Alex vuole il posto". La Repubblica. Pristupljeno 13. 1. 2015.  (it)
  20. ^ "Messico 70 e quei sei minuti di Rivera". Storie di Calcio. Pristupljeno 13. 1. 2015.  (it)
  21. ^ "Maldini to Coach Paraguay in Cup". New York Times. 28. 12. 2001. Pristupljeno 28. 12. 2001. 
  22. ^ "World Cup 2002 Cesare Maldini". BBC. 
  23. ^ "South Africa peg back Paraguay". BBC. 2. 6. 2002. Pristupljeno 6. 2. 2016. 
  24. ^ "Spain reach last 16". BBC. 7. 6. 2002. Pristupljeno 6. 2. 2016. 
  25. ^ "Slovenia - Paraguay (1-3)". Sky Sports. 12. 6. 2002. Pristupljeno 6. 2. 2016. 
  26. ^ "Germany edge out Paraguay". BBC. 15. 6. 2002. Pristupljeno 6. 2. 2016. 
  27. ^ "Mondiali, Cesare Maldini: farò l'osservatore del Milan". La Repubblica. Pristupljeno 6. 2. 2016.  (it)
  28. ^ "ERIC BATTY’S WORLD XI – THE SIXTIES". Pristupljeno 26. 11. 2015. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]