Historija Juventusa FC

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Ambox outdated serious.svg Ovaj članak ili njegov dio sadrži zastarjele podatke.
Članak dopunite novijim podacima, a nakon toga uklonite ovaj šablon.

Historija Fudbalskog kluba Juventusa pokriva svih 113 godina postojanja kluba iz Torina, Italija. Osnovan 1897. godine klub je postao najtrofejniji klub u Italiji i ušao u red najboljih klubova svijeta.

Najuspješniji je klub iz svoje države a treći po broju osvojenih UEFA trofeja, odnosno šesti u svijetu po trofejima svih kontinentalnih organizacija koje objedinjuje FIFA. Prema IFFHS-u[1] Juventus je drugi najbolji klub 20. stoljeća u Evropi. Jedini je klub koji je osvojio sva takmičenja pod okriljem UEFA-e.

Osnivanje[uredi | uredi izvor]

"...1896. godine grupa studenata sa Liceo D'Azeglia, nakon što su poslijepodne završili glasanje, su krenuli prema spomeniku Vojvode od Đenove i sjeli na klupu gdje su ostavili svoje knjige. Interesovala ih je 'nova igra sa stativama i prečkama'; kasnije nazvana nogomet. Neki od njih su već vidjeli tu igru u Valentinu i Piazzi d'Armi i strance koji su osnovali FC Internazionale kasnije preimenovan u Torinese[2]. Bilo je mnogo želja i odlučeno je da se u jesen 1897. godine osnuje novi klub. Odatle je pravo porijeklo Juventusa..."
(Enrico Canfari, Storia del Foot-Ball Club Juventus di Torino, 1915)

Klub je osnovan 1. novembra 1897. godine od strane grupe mladića u školi za književnost Massimimo D'Azeglio Lyceum u Torinu. Svi osnivači su bili u dobi od četrnaest do sedamnaest godina i oni su došli na ideju da osnuju fudbalski tim dok su sjedali na klupi u Corso Re Umberto parku.

Orginalna postava Juventusa iz 1898.

Postoji veoma malo pisanih tragova o samom rađanju novog kluba jer u to vrijeme novine nisu previše prostora posvećivale sportu. Jedan od osnivača, Enrico Canfari je kasnije (1914. godine) u jednom dokumentu opisao cijelu stvar[3]. Imena svih osnivača:

   
  • Francesco Daprà
  • Domenico Donna
  • Carlo Ferrero
   
  • Enrico Piero Molinatti
  • Umberto Savoia
  • Vittorio Varetti

Njima su kasnije dodani Pius Crea, Carlo Favero, Gino Rocca i Eugenio Guido Botto, također svi u dobi od četrnaest do sedamnaest godina. Obično su se sastajali nedaleko od univerziteta kod spomenika vojvodi od Đenove. Glavna tema razgovora im je najčešće bio sport, naročito nogomet, koji se počeo širiti po Evropi iz Velike Britanije. Odlučeno je da se kao datum osnivanja kluba odredi 1. novembar 1897. godine.

Na početku nisu mogli naći stalno mjesto za sastanke, ali braća Canfari, jedni od osnivača, su dali svoju prodavnicu u ulici Corso Re Umberto 42. Tu je održan prvi sastanak na kome je za ime kluba uzeto Sport Club Juventus, iako je najmanje članova bilo za to. Oni su željeli ime sa engleskim prefiksom zbog ambicija da njihov klub novi sport promoviše i van granica Italije. Enrico Canfari, autor jedinih autetičnih dokumenata o osnivanju Juventusa je o ovome napisao:

"...I došao je odlučujući momenat. Na jednoj strani su bili anglofobi a na drugoj manji dio 'demokrata'. Raspravljali smo o tri imena: Società Via Fort, Società Sportiva Massimo d’Azeglio i Sport Club Juventus. Za ovo poslijednje nas je bilo najmanje ali to je i odlučilo. Sa protivnicima sam bio i ja sam. Mislio sam da "Juventus" ne priliči nama jer smo se smatrali već zrelim. Ali, pogriješio sam: "Juventus" ne može ostariti... možemo samo mi. I tako je klub dobio ime Sport Club Juventus...
Prvobitno sjedište Sportskog Kluba Juventusa u prodavnici Canfarijevih, ulica Corso Re Umberto 42

1898. godine u klubu je značajno porastao broj članova i igrača pa se tako sjedište premjestilo u Piazzi 4. Od tada već Juventus prerasta u fudbalski klub. 15 marta iste godine je osnovan FIF (Italijanska federacija za fudbal) od koje je kasnije postao današnji Italijanski Fudbalski Savez (FIGC). Juventus se pridružio odmah pridružio FIF-i ali zbog nepoznatih razloga nije mogao učestvovati na italijanskom prvenstvu 8. maja 1898. godine održanom u Torinu. Na tom prvenstvu su učestvovale četiri ekipe: Foot-Ball Club Torinese, Genoa, Società Ginnastica i International Foot-Ball Club Torino.

1899. godine klub je promjenio ime u Foot-Ball Club Juventus. Canfari je bio objasnio i razloge za to:

"Tokom vremena fudbal je postao skoro jedini sport koji se igrao kod nas i prvobitno ime Sport Club Juventus je prešlo u Foot-Ball Club Juventus ili jednostavno Juventus. Ovo je ime, kao što vidite sada, postalo vrlo uspješno jer je kod nas dosta sportskih klubova istog imena ali je samo jedan pravi Juventus: naš."

Sastanci te godine su se uglavnom odigravali na Piazza d'Armi[4]. Ekipa prima prve pozive za odigravanje utakmica u Alessandriu, Milano i Đenovu. Juventus je prva ekipa koja je ugostila stranu ekipu u Torinu: Montriond iz Lozene. Uskoro, kako klub jača dobija pravo da igra na stadionu Veledrome Umberto I (jednom od najvećih igrališta tada u gradu).

Juventini su se razlikovali od ostalih tako što su u početku nosili bijelu košulju i bijele pantalone. Dvije godine kasnije to je uključivalo rozu košulju, bijeli ovratnik, crnu kravatu ili mašnu i crnu kapu.

Prvih dvadeset godina (1900-1920)[uredi | uredi izvor]

Ulazak u Federalno prvenstvo(1900-1902)[uredi | uredi izvor]

Soccer Field Transparant.svg

Nicola B. I
Canfari
Armano I
Nicola C. II
Chiapirone G.
Rolandi
Barberis
Forlano
Donna
Gibezzi
Varetti
Postava Juventusa koja je igrala prvu službenu utakmicu u historiji protiv F.C. Torinesea, 1900. godine

Juventus, sa prvim predsjednikom Enricom Canfariem, nakon što ih FIF konačno prima u članstvo igra prvi put u Federalnom prvenstvu (treća sezona od njegovog osnivanja). Prvi službeni meč u historiji je odigran 11. marta 1900. godine protiv F.C. Torinesea koji je pobjedio 1-0. Prvi predsjednik je spomenuo i ovo historijsku utakmicu:

"F.C. Torinese nas je zovnuo da igramo protiv njih. Mi nismo imali dovoljno samopouzdanja da igramo protiv 'pravih' igrača. Ipak, naša visina i snaga nas je malo ohrabrivala. Dobro smo igrali kao ekipa, ali individualno, posebno u driblinzima smo bili grozni. Tako narednih mjeseci, sa 11 igrača, smo počeli prihvatati pozive za utakmice kako bi se dokazali i pokrenuli novi turnir u Torinu. Htjeli smo nać i dresove, ali kakve. Pamučne ili od druge tkanine? Na kraju je izbor pao na roze kockaste dresove koji su do 1902. potpuno izblijedili..."

Sedmicu kasnije, 18. marta su slavili prvu službenu pobjedu od 2-0 nad Gimnastica Torinom. Isti su tim pobjedili i 1. aprila i to opet sa 2-0, ali su izgubili zadnju utakmicu od F.C. Torinesea sa 3-1 te su ispali iz regionalnih kvalifikacija. U međuvremenu su osvojili prvi trofej: Coppa del Ministero della Pubblica (Kup ministarstva prosvjete).

U svom drugom Federalnom prvenstvu, koje se igralo između pet momčadi, pobijedili su u preliminarnoj fazi Societa Gimnasticu 5-0 ali su poraženi od Milano Cricketa s 3-2. Juventus osvaja i po drugi put Kup prosvjete te biva nagrađen zastavom i medaljom grada Torina za pobjedu u turniru između pijemontskih i ligurijskih ekipa.

1902. godine u klub, kojeg su činili isključivo studenti, dolaze i prvi strani igrači i novi predsjednik Carlo Favale. Te godine u ligi su bili još tri tima iz Torina: F.C. Torinese, Societa Gimnastica i Audace Torino. Nakon međusobnog duela, opet je pobjedio F.C. Torinese sa 4-1 i prošao dalje[5]. Iste godine je osvojen treći put uzastopno i Kup prosvjete.

Na jesen Juventus je učestvovao u prestižnom turniru koji se odigravao na Velodrome Umberto I stadionu. 24. oktobra je odigrano polufinale protiv Audacea. Prvo poluvrijeme je Juventus pobjedio 3-0 a druga nije ni odigrano jer se Audace predao. U novinama je pisalo da je dominacija jednog tima bila toliko očita da se Audace morao predati (osam mjeseci prije toga Juventus ih je deklasirao 8-0).

U finalu, 2. novembra, se igralo protiv Milan Cricketa. Postava sa tog susreta: Domenico Durante, Gioacchino Armano I Muetzell Hugo, Victor Charles Varetti, John Goccione, Dominic Donna, Alfredo Ferraris, Giovanni Vigo, Luigi Forlano, Enrico Umberto Canfari i Malva. Trener je bio Francesco Cali. Nakon 90 minuta je bilo 2-2 a poslije produžetaka 3-3. Onda je sudija odlučio da se dalje igra do zlatnog gola[6] ali igrači Milana to nisu prihvatili pa je Juventus na kraju proglašen pobjednikom.

1903: Godina crno-bijelih[uredi | uredi izvor]

Do 1903. godine dresovi su toliko izblijedili da su bili potrebni novi. John Savage, engleski internacionalac, je za svoju tadašnje ekipu ugovorio isporuku iz njegove domovine. Njegov prijatelj je živio u Notthingamu, i iz razloga što je bio pristalica Notts Countya[7] nazad u Italiju isporučio crno-bijele dresove kakve je tradicionalno nosio Notts County. Od tada Juventus nosi iste boje s tim da su one kluba iz Torina nešto izraženije kao simbol jednostavnosti, skromnosti, agresija i najviše od svega, moći. Sjedište kluba je prebačeno iz ulice Via Gasometro u ulicu Via Pastrengo.

Ekipa Juventusa iz 1903. godine

U ligi te godine Juventus je prvi put stigao do finala ali je izgubio od Genoe. Tada su prvo pobjedili F.C. Torinese i to prvi put u službenim utakmicama (5-0). Zatim Audace (2-1), Andrea Doriu (7-1) i na kraju Milan sa 2-0. U finalu su Đenovljani bili bolji 3-0.

Kao viceprvak zemlje Juventus je pozvan u Trino, blizu Vercellija na turnir. Pored torineza učestvovali su Forza iz Novare i Costanza. Tadašnja ekipa: Mattioli, Carlo Vittorio Varetti, Heinrich Hess, Dalle Case, Giovanni Goccione, Fernando Nice, Alfredo Armano, Frederic Dick, Ugo Rolandi, Walter Streule Umberto i Malva su lagano osvojili turnir i postigli 15 golova bez ijednog primljenog.

Mjesec dana kasnije, na Kupu grada Torina su učestovali Juventus, Milan Cricket, Doria i Audace. Juventus je u polufinalu pobjedio Audace 2-0 i minimalno u finalu Milan Cricket za drugu, uzastopnu, titulu Kupa grada Torina.

1904: Drugo finale u prvenstvu[uredi | uredi izvor]

1904. godina je godina dolaska novih igrača i sa njima, dosta novca koje je iskorišteno za jačanje kluba. Ekipa je konačno sa Piazza d'Armi[8] prešla na Velodrome Umberto I stadion. Za 1904. se veže i prvi put u inostranstvo na turnir u Lozani, u Švicarsku kao predstavnik Italije. U domaćoj ligi i drugi put uzastopno Juventus igra u finalu i opet gubi od Genoe 1-0[9].

Na Univerzitetskom kupu na kraju godine igranom na Veledrome Umberto I Juventus je pobjedio deklasiravši u finalu francuski Olympique Lyonnais sa 9-1.

1905: Pokoravanje italijanskog prvenstva[uredi | uredi izvor]

Na mjesto predsjednika dolazi švicarski industrijalizalac Alfred Dick. U klub dovodi i svog sina Frederick Dicka, Paul Arnold Waltya, Ludwiga Webera, Škotlanđane Jack Dimenta i Helscota te Engleza Jamesa Goodleya. Klub premješta sjedište u ulicu Via Donati na broj 1 a Alfred Dick potpisuje ugovor o zakupu stadiona Veledrome.

Italijansko prvenstvo je te godine promijenilo sistem takmičenja. Sastojalo se od tri regionalne grupe sa završnim mečevima sa uzvratom. Tako je je Juventus prvo prošao F.C. Torinese bez borbe. U glavnoj grupi su slavili nado U.S. Milanezeom 3-0 (Donna dvaputa i Varetti bili strijelci), odigrali sa Genovom u gostima 1-1 (Forlano dao gol) i pobjedili U.S. Milanese u Milanu sa 4-1 golovima Donne, Forlana, Squaira i Varettija. Uz remi u zadnjoj utakmici u Torinu sa Đenovljanima (1-1) Juventus je 2. april 1905. godine postao prvi put prvak Italije. Međutim trebalo se čekati još sedam dana i ishod meča U.C. Milanesea i Genove:

"U nedelju 9. aprila u Đenovi su se sastali Genoa Cricket Club i Milanese Unione Sportiva. Oba su tima postigla dva gola i tako je Genoa na kraju imala pet bodova i samo jedan bod Milanese. Juventus sa šest bodova je postao prvi puta prvak"
(La Stampa Sportiva, 16. aprila 1905. godine)

Jedanaest igrača koja su osvojila prvi scudetto[10] su bili: Domenico Durante (moler), Gioacchino Armano i Oreste Mazzia (studenti univerziteta), Švicarac Paul Arnold Walty, Giovanni Goccione (kapiten) i Škot Jack Diment (sva trojica profesionalci); Alberto Barberis (student prava), Carlo Vittorio Varetti (student inžinjerstva) i Luigi Forlano (geometar); Englez Squair James (profesionalac) i Dominic Donna (student prava), koji je bio i trener tima od 1900. godine.

1905. godine je Juventus osvojio i Kup II klase u kojima su se takmičili rezervni timovi ekipa. Prvo su pobjedili AC Milan kući 1-0, pa Genou u gostima 2-0 i Milan u gostima 3-0 (osigurali trofej). Za kraj su pobjedli Genou na Veledromu sa 3-0. Pobjednička ekipa: Francesco Longo, Giuseppe Servetto, Lorenzo Barberis, Fernando Nizza, Ettore Corbelli, Alessandro Ajmone Marsan, Ugo Mario, Frédéric Dick, Heinrich Hess, Marcello Bertinetti i Riccardo Ajmone Marsan.

1906: Predaja finala prvenstva i raskol[uredi | uredi izvor]

Sezonu 1905/06 Juventus je počeo pobjedom na Kupu Luigi Bozino gdje je u finalu savladao Milan golovima Forlana. Isti su klubovi na kraju prvenstva imali po pet bodova i istu gol razliku (+2) i odlučeno je da se odigra nova utakmica za prvaka. U prvo meču u Torinu je bilo 0-0 i drugi meč je morao biti odigran u Milanu, na terenu U.S. Milana. U Đenovi se nije moglo igrati zbog problema sa tamošnjim navijačima zbog čega je Genoa bila i izbačena iz prvenstva nešto ranije. Juventus nije pristao na to i titula prvaka je pripala Milanu. Crno-bijeli su bili FIF-i poslali svoje uslove:

"Vodstvo Foot-Ball Club Juventusa odlučno odbija izbor terena U.S. Milana kao mjesto za odigravanje meča jer neutralan teren ne znači samo da na njemu ne igra jedna od dvije ekipe nego i da obje ekipe imaju iste uslove za igru. Na terenu U.S. Milana se ne može igrati iz slijedećih razloga:
  1. Utakmica se ne može odigrati pod ovim uvjetima jer put od Torina do Milana stvara veliki umor.
  2. Teren U.S. Milana je previše poznat igračima Milana Cricketa.
  3. Ne može se igrati u fer uslovima jer će Milan imati podršku navijača. Ako predsjedništvo ovo ne prihvati, FBC Juventus će predati utakmicu."

Milan je tu utakmicu dobio službenim rezultatom 2-0 i tako postao prvak devetog po redu Federalnog prvenstva. U jesen 1906. godine Juventus i drugi put osvaja Kup Luigi Bozino pobjedivši F.C. Torinese (8-0) i Milan (1-0) te nešto kasnije završavaju treći na Kupu II klase.

Iste godine, predsjednik kluba Alfred Dick je razmišljao o preseljavanju kluba iz Italije i preimenovanja u Jugend Fußballverein[11] (Omladinski nogometni klub). Međutim ostali članovi kluba su mu se suprostavili i Dick je otišao i sa sobom poveo neke od najboljih igrača poput Squaira, Dimenta, Ballingera i Mazzia. Švicarac je preimenovao F.C. Torinese u Foot-Ball Club Torino (danas Torino F.C.). Juventus je tako naredne dvije godine ostao bez priliva finansija i dolaska novih igrača. Također više nije mogao igrati na stadionu Veledrome Umberto I. Novi predsjednik je postao Carlo Vittorio Varetti.

Tri godine (1907-1909): Prvenstvo FIF-e i osvajanje turnira Dapplesova lopta[uredi | uredi izvor]

Odlazak Alfreda Dicka je Juventus ostavio bez najboljih igrača i vratio na igralište na Piazza d'Armi. U prvenstvu su odmah eleminisani u regionalnoj grupi Piemont od FBC Torina[12]. U obje utakmice je slavio FBC Torino sa 2-1 i 4-1. Golove za Juventus je postigao Ernesto Borel[13] i to oba sa penala.

U oktobru iste godine FIF je odlučila podjeliti čitavo prvenstvo na dva koji bi bili iste važnosti. Razlog je bio sve veći broj stranih igrača. Ekipe iz Torina, Milana, Napulja i Đenove su nezadovoljne odlukom napustile taj sastanak. Prvo prvenstvo je bilo Federalno prvenstvo FIF-e, u kojem bi igrali stranci. Drugo je bilo Italijansko prvenstvo ili Coppa Romolo Buni na kojem bi igrali samo domaći igrači.

U januaru 1908. godine ekipa je igrala finale Federalnog prvenstva protiv Andrea Dorie. U Đenovi su pobjedili 3-0. Mjesec dana kasnije u revanšu u Torinu gosti su pobjedili 1-0 i morala se igrati treća utakmica. Ta utakmica je odigrana u martu i nakon tog meča nije bilo pobjednika jer meč nije priznat zbog tehničkih propusta (2-2 je završila). Tek je nakon dva mjeseca konačno dobijen pobjednik. Juventus je na svom tadašnjem Corso Sebastopoliu (gdje je igrao do 1922. godine) slavio sa 5-1 golovima Ernesta Borela[14].

U međuvremenu tim, kao finalista federalnog prvenstva Italije, igra Coppa Romolo Buni (Italijansko prvenstvo) koje počinje u martu zajedno još sa Andreom Doriom, Pro Vercelliem i US Milaneseom. Kao dvije ekipe iz regije Piemont, Juventus i Pro Vercelli igraju eliminatornu fazu za prolazak u finalnu grupu. U prvom meču u Vercelliju je bilo 1-1 a rezultat u revanšu u Torinu je bio 2-0 za Pro Vercelli bez da se odigrala utakmica. Juventus je odustao od takmičenja zbog zabrane nastupa za strane igrače, koji su u to vrijeme bili okosnica većine momčadi iz Italije[15].

Ekipa je u periodu od 22. novembra do 20. decembra igrala četiri puta na turniru Dapplesova lopta i to sva četiri puta sa Pro Vercelliem. Obje su ekipe pobjedile po dva puta[16].

1909. godine Juventus osvaja drugi put uzastopno Federalno prvenstvo. U regionalnom doigravanju izbacili su Piemonte i Pro Vercelli. U maju su sa Andrea Doriom igrali polufinale. Nakon poraza 3-1 u Đenovi, pobjeđuju 4-2 na domaćem terenu. Treća utakmica je odigrana na neutralnom terenu u Milanu gdje je Juventus pobjedio 1-0. U finalu se sastaju sa US Milaneseom s kojim u Torinu igraju 1-1 ali pobjeđuju u revanšu 2-1[17].

U Italijanskom prvenstvu su nakon tri utakmice izbačeni od Torina u regionalnom doigravanju. Te godine u Italijanskom prvenstvu ponovo dobijaju pravo igrati strani igrači.

1910: Treće mjesto u prvenstvu[uredi | uredi izvor]

Trinaesto po redu Italijansko nogometno prvenstvo, odigrano u sezoni 1909/10 je bilo prvo u historiji odigrano po modelu tadašnje Prve divizije Engleske. Igrala su se kola slična današnjem pa je tako bio odigran dosta veći broj utakmica. Juventus je završio na kraju na trećoj poziciji poslije 16 odigranih kola sa 18 bodova. Ispred su bili Inter i Pro Vercelli.

1911-1913: Teške godine[uredi | uredi izvor]

Naredne sezone dolazi do daljneg proširenja dijelovanja FIF-a pa tako u ligu ulaze ekipe iz sjeveroistočne Italije, iz regija Emilia-Romagna i Veneto; Vicenza, Venezia, Bologna i Verona. Oni su igrali u posebnoj grupi. U glavnoj grupi, Juventus je završio na poslijednjem, devetom mjestu.

U sezoni 1911/12, koja je počela u oktobru ekipa je u prvenstvo ušla sa samo deset igrača i na kraju završila na osmom mjestu od deset ekipa sa samo devet osvojenih bodova.

U sezoni 1912/13 ukinut je sistem sa dvokružnim sistemom i u ligu su ušli ekipe iz pokrajina Kampanija, Toskana i Lacio. One su igrale posebne grupe čiji su pobjednici igrali između sebe za prvo mjesto koje je vodilo u finale Italijanskog prvenstva sa najboljom ekipom iz ostalih regija. Juventus je u grupi regiji Piemont završio na poslijednjem šestom mjestu. Zbog činjenice da u to vrijeme nije bilo drugog ranga takmičenja (Serie B je uvedena 1930. godine) tim je predstojeću sezonu zajedno sa Novarom igrao u grupi regije Lombardija.

1914-1916: Oporavak kluba[uredi | uredi izvor]

Sa novim predsjednikom, advokatom Giuseppe "Bino" Hessom, bivšim igračem i godinu ranije trenerom ekipe, klub koji je uslijed dominacije Casalea i Pro Vercellija tih godina postao 'drugi razred' vraća se na put uspjeha.

Era Agnelli počinje[uredi | uredi izvor]

Edoardo Agnelli iz familije Agnelli, vlasnika kompanije FIAT, preuzima kontrolu nad klubom 1923. godine. Oni su imali privatni stadion u Villar Perosi, koja se nalazio jugozapadno od Torina, i njega su samo dodatno preuredili. Ovo se ispostavilo kao dobar potez za klub i Juventus je drugi Scudetto osvojio u sezoni 1925/1926 gdje su u finalu pobijedili Albu iz Rima ukupnim rezultatom 12-1. Golovi rođenog Hrvata, Antonia Vojaka u toj sezoni su bili presudni.

Od sezone 1930/1931 pa do one 1934/1935 klub je sakupio rekordnih pet uzastopnih titula prvaka i od tih, četiri sa trenerom Carlom Carcanom. Ta trofejna momčad je u sebi imala velike igrače poput Raimundo Orsija, Luigi Bertolinija, Giovanni Ferrarija te Luisa Montija ali i ostale asove. Stigli su i do polufinala Mitropa Kupa (u to vrijeme jednog od glavnih turnira u Evropi; u prevodu bi značio 'Kup Srednjoevropskih zemalja' i na njemu su učestvovali timovi samo iz tog dijela kontinenta) gdje su izbačeni od kasnijeg pobjednika, češke Slavije iz Pragaa.

Tokom 1933. godine, Juventus je preselio na njihov prvi pravi stadion; ''Stadio Benito Mussolini'' je sagrađen te godine za potrebe Svjetskog prvenstva 1934. sa kapacitetom od 65 000. Ime je dobio po Benitu Mussoliniu (baš kao i svi ostali stadioni u državi), tadašnjem vođi fašističke Italije. 14. jula 1935. umire Edoardo Agnelli što je uvelikom uzrokovalo lošije rezultate tima pa su tako mnogi igrači napustili klub.

Nakon Drugog svjetskog rata[uredi | uredi izvor]

Klub nije mogao nikako pronaći recept za titulu u poslije toga pa im je najbolji rezultat bilo drugo mjesto iza Ambrosiana-Intera u sezoni 1937/1938. Nakon završetka 2. svjetskog rata ime stadiona je preimenovano u Stadio Olimpico i Edoardov sin, Gianni Agnelli je postao zaslužni predsjednik kluba. Juve je osvojio dva Scudeta; u sezonama 1949/1950 te 1951/1952 i to prvu pod diregentskom palicom Engleza Jesse Carvera dok je drugu trofejnu sezonu on započeo ali onda napustio klub.

Nakon novih sušnih sezona, u tim su dovedeni (1957.) Velšanin John Carles i Italijan, argentinskog porijekla Omar Sivori kao pomoć Giampieru Bonipertiu koji je tu bio još od 1946. Ovaj potez se ispostavio kao sjajan i dolaze nove dvije titule Serije A, u sezonama 1957/58. i 1959/60 sa Fiorentinom koja je oba puta završila kao druga; Juve je u sezoni 1959/60. po prvi put osvojio duplu krunu nakon trijumfa i u Coppa Italiji. Slijedeće također titula dolazi na Olimpico i 'Stara Dama postaje prvi tim sa 10 titula u nacionalnom šampionu te dobija Zlatnu zvijezdu za sportska dostignuća (Stella d'Oro al Merito Sportivo) na svoj dres. Omar Sivori iste godine prima nagradu za Evropskog igrača godine što je bilo prvi put da jedan Juveov igrač dobija tako prestižnu nagradu.

Kada se Boniperti penzionisao, 1961. godine, ostao je najbolji strijelac tima u historiji sa 182. pogotka u svim takmičenjima; rekord koji se držao čak 45 godina. Zadnja ligaška titula kluba sa legendarnim paragvajskim trenerom Heriberto Herrerom je bila u sezoni 1966/67. Najbolje upamćen igrač iz ovog vremena je bio također legendarni defanzivac Sandro Salvadore.

Evropski uspjesi[uredi | uredi izvor]

Juventus je zatim sam sebe promovisao u Seriji A tokom 70-ih kao mašinu za meljenje protivnika kada osvaja Scudetta u sezonama 1971/72, 1972/73, 1974/75 i 1976-77. Trener u ranoj dekadi je bio Čestmír Vycpálek, Čeh koji je kao desno krilo dvije godine (1946 i 1947) i igrao za La Vecchia Signoru. Stvorena je snažna momčad sa Gaetanom Scireom, Roberto Bettegom, Fabiom Capellom i Brazilcem Jose Altafinijem, koji je trenutno treći strijelac u historiji Serije A.

Franco Causio je također postao veoma popularan igrač tog vremena. Popularnost mu je bila tolika da je klub dopustio iznimku i dozvolio mu da na utakmicama nosi dugu kosu. Igračima je i obezbjeđena službena odjeća (šivana kod napoznatijih krojača u državi) i natjerani su da završe započete studije. Mnogi od tih igrača su sa Juventusom ostali do kraja igračke karijere i poslije penzionisanja imali obezbjeđene odlične poslove u klubu ili u FIAT-u. Pored uspjeha u Italiji, tim osvaja Kup UEFA sezone 1976/77 nakon pobjede u finalu nad španskim Atletico Bilbaom golovima Marc Tardellija i Bettege. Kup UEFA je osvojen pod trenerskom palicom Giovannia Trapattonia koji je i tokom 80-tih ostao u klubu. Još uvijek drži rekord po broju utakmica na klupi tima, čak 596.

Sa njim na klupi, Juventus je dominirao ranih 80-tih i osvojio tri titule prvaka Italije; 1980/81, 1981/82 i 1983-84. Ova koja je osvojena 1982. je bila dvadeseta po redu što je značilo da na dres ide i druga zlatna zvijezda (još nijedan klub na Apeninima nije dostigao tu cifru). Igrači su također dobijali mnoge nagrade pa je tako Paolo Rossi koji je 1982. osvojio Svjetsko Prvenstvo i dobio nagradu za Evropskog igrača godine. Francuski veznjak, Michel Platini je tu nagradu dobio slijedeće tri godine (1983, 1984, 1985) što je rekord. Juventus je jedini klub koji je četiri puta uzastopno imao najboljeg igrača Starog kontineta.

Slast uspjeha u Evropi tim nije osjetio od sredine 80-tih kada još u sezoni 1983/84. osvajaju Kup Pobjednika Kupova (protiv Porta 2-1), a sezonu kasnije i Kup Prvaka (sadašnju Ligu Prvaka) protiv Liverpoola ali taj meč će ostati upamćen i po tragediji na Hayselu kada je 39 navijača Juventusa poginulo poslije urušavanja tribine te je taj dan 'najcrnji dan u historiji Evropskih klupskih takmičenja'.

Osim osvajanja Serije A u sezoni 1985/86. sve od tada pa do sredine 90-tih se može zaboraviti što se tiče titula u ligi. U Coppa Italiji su osvojene dvije titule, 1989/90, i 1994/95 dok je jedno finale i izgubljeno 1991/92. 1990. su izgubili i Super Kup Italije. Ipak što se tiče igranja u Evropi, postignuti su dobri rezultati. U sezonama 1989/90. i 1992/93. je dvaputa osvojen Kup UEFA. 1990. se i klub preselio u svoj novi dom, Stadio Delle Alpi koji je bio sagrađen za potrebe Svjetskog Prvenstva 1990. godine u Torinu. Dijeljen je sa gradskim rivalom Torinom a Olimpico je napušten zbog nedovoljnog kapaciteta.

Era Lippi[uredi | uredi izvor]

Marcello Lippi je 1994. napustio kormilo Napolija i preuzeo Juventus. U prvoj sezoni je nakon devet sezona vratio titulu u tim. Tim su predvodili kapiten Ciro Ferrara, Roberto Baggio, Gianluca Vialli i mladi Alessandro Del Piero, koji je tu bio jednu sezonu i već su ga vidjeli kao naslijednika Roberta Baggia.

Dok su u narednoj sezoni u Seriji A završili drugi iza AC Milana, u finalu Lige prvaka održanom u Rimu protiv Ajaxa. To je bila druga titula prvaka Evrope za klub nakon penala koj isu završeni rezultatom 4-2. Nakon regularnog dijela je bilo 1-1 a strijelac je bio Fabrizio Ravanelli.

Tokom tog perioda za klub su potpisali između ostalih Christian Vieri, Zinedine Zidan, Filipo Inzaghi i Edgar Davids. Još od osvajanja Lige Prvaka, tim je osvoji dvije domaće titule te Evropski Superup i Internacionalno prvenstvo (Toyota Cup). Također su i u dvije naredne sezone došli do finala najelitnijeg klupskog takmičenja[18] ali su oba puta poraženi od Borussie Dortmund i Reala Madrida.

Kasnije 90-te su obilježili vruća rivalstva sa Interom i Romom. Zdeněk Zeman, tadašnji menadžer Rome je u javnost iznio priču da su Juventusovi doktori u periodu od 1993. do 1998. davali doping igračima. Ipak, poslije mnogih priča i dva suđenja, Juventus je izašao kao nevin iz svih parnica pred Internacionalnom sportskom sudu za arbitraže u Lozani, Švicarska. Nijedna ilegalna supstanca nije pronađena u tijelima svih igrača.

Lippi je napustio klub i otišao u rivala Intera ali se vratio nakon samo jedne sezone i započeo treći mandat u klubu. Gianluigi Buffon, David Trezeguet, Marcelo Salas, Pavel Nedved, Lilian Thuram te još neki igrači su stigli u tim. Osvojenu su dvije uzastopne titule, u sezonama 2001/02. i 2002/03. Juve je igrao i finale Lige Prvaka druge sezone, gdje je poražen od AC Milana nakon penala. Regularni dio je završio 0-0 a onda su sa jedanesteraca tri igrača od njih pet u crno-bijelom dresu promašili penal. Lippi je zatim napustio klub razočaran još jednim izgubljenim finalom i prepustio se radu u nacionalnoj selekciji Italije.

Promjene u klubu nakon Calciopolija[uredi | uredi izvor]

Godine 2004. klub preuzima Fabio Capello i osvaja dvije uzastopne titule; 2004/05. i 2005/06. U proljeće 2006. dolazi do pokretanja skanadala Calciopoli, u kojem se, osim Juventusa, za namještanje optužuju Fiorentina, Milan i Lazio. Glavnu ulogu u tome imao je tadašnji sportski direktor Luciano Moggi, koji je optužen da je u zadnje dvije sezone namjestio utakmice u korist Juventusa. Poslije suđenja, klub je u presudi izrečenoj 4. jula 2006. dobio prvobitnu presudu u kojoj je izbačen u Seriju C1 sa minusom 6 bodova. Zatim je vraćen u Seriju B sa minusom od 30 bodova. Onda su negativni bodovi smanjeni na 17 bodova, a onda konačno na 9. Dvije zadnje titule su oduzete, tim je izbačen iz Lige Prvaka, novčana kazna i prve tri utakmice kući bez publike. Moggi i Antonio Giraudo dobili su petogodišnje zabrane aktivnosti u sportu.

Mnoge zvijezde tima su otišle. Patrick Vieira (Internazionale) - 9,5 miliona eura, Gianluca Zambrotta (Barcelona) - 14 miliona eura, Lilian Thuram (Barcelona) - 5 miliona eura, Fabio Cannavaro (Real Madrid) - 7 miliona eura, Emerson (Real Madrid) - 16 miliona eura, Zlatan Ibrahimović (Inter) - 24,8 miliona eura kao i mnogi mladi igrači na posudbe ili im je prodana polovina ugovora.

Ipak, najodaniji igrači su ostali poput Gigija Buffona, Alessandra Del Piera, Pavela Nedveda i Maura Camonaresija.

Sezona u Seriji B[uredi | uredi izvor]

Juventus je po prvi put u svojoj historiji igrao van Serie A. Francuski stručnjak i legenda kluba, Didier Deschamps je prihvatio posao i došao u klub u veoma teškom razdoblju.

Prvi meč sa njim na klupi je odigran 19. augusta u prvom kolu Coppa Italije protiv Martine koja je eliminisana rezultatom 3-0 [19] a strijelci su bili Marco Marchionni, Valeri Bojinov te Pavel Nedved. Zatim je eliminisana Cesena sa 2-1 (Valeri Bojinov i Alessandro Del Piero su bili strijelci). U trećem kolu se išlo na novo gostovanje i to u Napoli. Nevjerovatna utakmica je koja je završena 2-2 u regularnom dijelu a oba su tima u produžecima postigla po još jedan gol. Poslije četiri serije je bilo 4-4 a onda su domaćini pogodili a Gianluigi Buffon koji je šutirao zadnji penal prebacio loptu preko gola.

Prva utakmica u Seriji B je odigrana u gostima protiv Riminija i završena je rezultatom 1-1. Prvi strijelac u historiji u drugoj ligi[20] je bio Matteo Paro ali se tada činilo da će Juventus proći noćnu moru kroz sezonu.

Ipak poslije toga, tim pobjeđuje u osam narednih mečeva postižući 16 golova i primivši samo jedan. Ta serija je završena na San Paolu, stadionu Napolija, gdje je bilo 1-1. U toj utakmici je prekinut niz Gianlugija Buffona od 733 minute bez gola u svojoj mreži. 18. novembra 2006. godine u meču protiv Albinoloffea Gigi Buffon je zaradio svoj prvi crveni karton u karijeri nakon što je napravio penal ali je u tom meču tim sa desetoricom uspio izvući remi (1-1) i to prvim golom Raffaela Palladina za svoj matični klub. Prvi poraz je doživljen 13. januara na gostovanju kod Mantove (1-0).

15. decembra 2006. godine se dogodila strašna tragedija kada su se članovi omladinskog pogona tima, Alessio Ferramosca i Riccardo Neri, oba sedamnaestogodišnjaci, utopili u jezeru u trening centru u Vinovu kada su pokušali izvući loptu iz zaleđene vode. Utakmica koja je trebala biti odigrana taj dan protiv Cesene je odgođena.

19. maja 2007. godine nakon gostujuće pobjede nad Arezzom od 5-1 tim je i matematički osigurao povratak u Seriju A dok je glavna proslava bila u narednom, 40. kolu poslije pobjede nad Mantovom na Olimpicu (2-0). Didier Deschamps je poslije te utakmice napustio klub poslije razmirica sa tadašnjim sportskim direktorom Alessiom Seccom. Na njegovo mjesto je došao pomočni trener Giancarlo Corradini koji je vodio tim preostala dva kola. 3. juna 2007. je kao novi trener predstavljen Claudio Ranieri. U ovoj sezoni su mnogi mladi igrači dobili šansu u pojedinim utakmicama gdje je otkriven njihov sjajni talenat.

Povratak u elitu[uredi | uredi izvor]

U ljeto 2007. godine u klub stiže nekoliko pojačanja. Prije svih, na kormilo kluba sjeda Claudio Ranieri koji sezonu ranije Parmu ostavlja u Seriji A. Dolaze igrači poput Vincenza Iaquinte, Tiaga Mendesa, Sergia Almirona, Jean Alain Boumsounga te Hasan Salihamidžića. U zimskom prijelaznom roku klubu se pridružuje i Mohammed Sissoko iz Liverpoola.

Na veliko iznenađenje tima igra veoma dobro u povratničkoj sezoni. Sezonu počinju visokom pobjedom od 5-1 nad Livornom kod kuće. Nakon duge sezone, Juventus se uspjeva kvalifikovati na treće mjesto koje vodi u Ligu Prvaka. Alessandro Del Piero sa 21 golom postaje najbolji strijelac Serije A, a odmah ga slijedi Trezeguet s golom manje.

Juve se nakon dvije sezone vraća u Ligu Prvaka i u grupnoj fazi završava na prvom mjestu ispred Real Madrida. Međutim, u osmini finala zaustavlja ih Chelsea. U domaćem prvenstvu tim igra dosta solidno i veći dio sezone se nalazi na drugoj poziciji. Ipak, pred kraj sezone nakon serije remija, Claudio Ranieri dobija otkaz. U zadnje dvije utakmice sezone ga mijenja legenda kluba Ciro Ferrara.

Ferrara ostaje trener i naredne sezone. U klub dolaze Diego, Felipe Melo, Fabio Cannavaro, Fabio Grosso, Martin Caceres i jos neki igrači. Nakon furioznog starta sezone, dolaze loši rezultati. U Ligi prvaka poslije također dobrog otvaranja grupne faze, dolazi do nevjerovatnog obrta situacije i Juventus završava na trećem mjestu nakon domaćeg poraza od Bayerna iz Minhena (1-4). U januaru 2010. godine Ferrara gubi posao i na klupu sjeda Alberto Zaccheroni. Nešto ranije Juventus ispada i iz Kupa Italije. U Seriji A do kraja sezone ekipa ostvaruje svega šest pobjeda. U Europa League tim dolazi do četvrtine-finala gdje ih zaustavlja Fulham. Tim sezonu završava na sedmoj poziciji i uspijeva izboriti kvalifikacije za Evropsku Ligu.

U ljeto 2010. mjenja se kompletno rukovodstvo kluba. Na mjesto predsjednika je došao Andrea Agnelli, unuk legendarnog vlasnika kluba Giovanni Agnellija. Dolazi do rekonstrukcije ekipe na čije čelo sjeda italijanski trener Luigi Delneri.

Novosti u vezi Calciopolia[uredi | uredi izvor]

Još od 2010. godine, Juventus je smatralo da izazovom uklanjanjem titula lige iz 2005. i 2006. godine, zavisno od rezultata suđenja povezanih sa skandalom iz 2006. godine.[21] Naknadne istrage otkrivene u 2011. godini da je ispadanje Juventusa u 2006. bilo bez zasluga.[22] Kada je presudu bivšeg generalnog direktora Luciana Mogija u krivičnom sudu u vezi sa skandalom odbijena od strane žalbenog suda u 2015. godini, klub je tužio Italijansku federaciju fudbala (FIGC) za 443 miliona eura zbog štete prouzrokovane njihovim ispadanjem 2006. godine u Seriu B. Predsjednik FIGC-a Carlo Tavecchio ponudio je da razgovara o vraćanju izgubljenih titula u zamjenu da Juventus odbaci tužbu.[22]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Međunarodni institut za sport i statistiku
  2. ^ FCB Torinese, kasnije preimenovan u Torino F.C.
  3. ^ "...1896. godine grupa studenata sa Liceo D'Azeglia, nakon što su završili glasanje za vojvodu od Đenove,su sjeli na klupu i ostavili knjige koje su pisale o 'igri sa stativama i prečkama'; kasnije nazvanu nogomet. Neki od njih su već vidjeli tu igru u Valentinu i Piazzi d'Armi i strance koji su osnovali FC Internazionale kasnije preimenovan u Torinese. Bilo je mnogo želja i odlučeno je da se u jesen 1897. godine osnuje novi klub. Odatle je pravo porijeklo Juventusa..."(Enrico Canfari, Storia del Foot-Ball Club Juventus di Torino, 1915)
  4. ^ U to vrijeme mjesto na kome se skupljala vojska ili veći sastanci. Danas to je park i pješačka zona koja vodi do Olimpijskog stadiona.
  5. ^ Sezona 1902. godine (ital. jezik) "Campionato italiano di calcio 1902". Wikipedia. Pristupljeno 2008-12-09. 
  6. ^ Izašao iz upotrebe. Zlatni gol se koristio u produžecima kao odlučujući gol. Preteča današnjeg 'srebrenog gola'.
  7. ^ Najstariji klub na svijetu
  8. ^ Mjesto na kojem su se uglavnom održavale vojne parade.
  9. ^ Sezona 1904. godine (ital. jezik) "Campionato italiano di calcio 1904". Wikipedia. Pristupljeno 2009-11-09. 
  10. ^ Naslov prvaka Italije
  11. ^ (njem. Jugend Fußballverein) - Omladinski nogometni klub
  12. ^ Sezona 1907. godine (ital. jezik) "Prima Categoria 1907". Wikipedia. Pristupljeno 2010-12-09. 
  13. ^ Otac budućih igrača Juventusa Alda, Felicea i Borela I i Borela II
  14. ^ Sezona 1908. godine (ital. jezik) "Campionato Federale F.I.F. 1908". Wikipedia. Pristupljeno 2010-12-09. 
  15. ^ Sezona 1908. godine (ital. jezik) "Prima Categoria 1908". Wikipedia. Pristupljeno 2010-12-09. 
  16. ^ Turnir Dapplesova lopta (ital. Palla Dapples) u čast Henri Dapplesa, proslavljenog igrača Genoe (ital. jezik) "Palla Dapples". Wikipedia. Pristupljeno 2010-12-09. 
  17. ^ Federalno prvenstvo 1909. godine (ital. jezik) "Campionato Federale 1909". Wikipedia. Pristupljeno 2010-12-22. 
  18. ^ UEFA Liga prvaka koja važi za najkvalitetnije takmičenje
  19. ^ Prve tri runde Kupa Italijese igraju na jednu dobijenu utakmicu
  20. ^ Serie B je drugo po stepenu italijansko profesionalno ligaško takmičenje
  21. ^ "Juventus može zatražiti titule nazad". 
  22. ^ a b "Tavecchio kaže Juventusu: Odbacite tužbu od 443 miliona eura i obavit cemo razgovora za vaša dva Scudetta". 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]