Korisnik:Amsal/Škrabotine2
Sebislav, knez Usore, je bio sin bosanskog bana Stjepana i banice Ancile (Anke).
Njegovog oca je naslijedio ban Matej Ninoslav, pataren. Sebislav i njegova majka su bili jedini rimokatolički velikaši u Bosni u to vrijeme, pa se nadao da će uz pomoć ugarskog kralja Kolomana i križara svrgnuti Mateja Ninoslava i zavladati kao ban. Zbog toga je bio izuzetno nepopularan među bosanskim patarenima, te je molio papu Grgura IX za zaštitu.[1]
Historija i razvoj[uredi | uredi izvor]
Krunidbe, u različitim formama, postoje još od antičkih vremena. Egipatski izvori potvrđuju postojanje krunidbene ceremonije u Starom Egiptu, poput one održane za Setija I 1290. godine p.n.e.Coronation scene of Seti I - Painted Relief Biblijski opisi predaje kraljevske vlasti su utjecali na kasnije ceremonije u evropskim i ostalim krćanskim zemljama, poput Etiopije, Tonge i Jeruzalemskog kraljevstva. S druge strane, na krunidbene ceremonije u Kambodži, Tajlandu i Butanu utjecao je budizam, a na nepalsku krunidbu hinduizam. Islamska tradicija oblikovala je analogne ceremonije u Maleziji, Brunejima i Iranu.
U evropskim kraljevstvima krunidbe su nastale kao spoj kršćanskog rituala pomazanja i predaje simbola kraljevske vlasti. U nekim evropskim zemljama, prije njihovog pokrštavanja, nove vođe su nakon procesije na štitu dobijali koplje i vijenac od svile ili lana.[2] Ovakve ceremonije su nakon pokrštavanja postajale sve kompleksnije. Kruna i žezlo, kojima je dodana kraljevska jabuka kao simbol svjetovne vlasti, počeli su simbolizirati Božiji blagoslov kraljeve vladavine. Tokom srednjeg vijeka krunidba je u nekim evropskim kraljevstvima postala toliko značajna da su je nazivali osmim sakramentom.[3] Pomazani i okrunjeni monarh je bio mixta persona (dijelom svećenik, dijelom laik). Ovakav efekt krunidbe opstao je u Rusiji sve do svrgavanja monarhije 1917. godine.[3]
Božansko pravo kraljeva[uredi | uredi izvor]
Krunidba je predstavljala vjerovanje da su monarsi izabrani od Boga da služe ne samo kao političke i vojne vođe, nego i da igraju važnu ulogu kao duhovne vođe.[3] Međutim, ovo vjerovanje je nestalo jačanjem sekularizma, egalitarizma i demokratije. Vjerovanje da Bog bira monarhe osporeno je već tokom reformacije. Prosvjetiteljstvo i veliki broj revolucija koje su se desile u posljednja tri stoljeća uspjeli su uništiti tu ideju i duhovni karakter krunidbe. Kao rezultat toga, sve evropske monarhije osim Ujedinjenog Kraljevstva su nezvanično prestale održavati krunidbe i zamijenile ih jednostavnijim ceremonijama kao što su ustoličenje i benedikcije. Od ostalih monarhija, krunidbu su do danas zadržale Kambodža, Tajland, Tonga, Butan, Lesoto, Bruneji, kraljevstvo Toro i Svazilend.
U nekim zemljama krunidba ni u prošlosti nije bila potrebna da bi osoba koja je naslijedila krunu vladala ili bila smatrana zakonitim monarhom. Mnogi monarsi nisu vladali dovoljno dugo da organizuju krunidbu ili im ona nije bila omogućena. Naprimjer, Ivan I, kralj Engleske, je živio i vladao samo pet dana, ali se smatra punopravnim kraljem Francuskem. S druge strane, krunidba je u nekim državama bila obavezna. Naprimjer, nakon uspostavljanja dualne monarhije između Austrije i Ugarske, austrijski car je morao biti okrunjen kao ugarski kralj da bi mogao preuzeti vlast nad Ugarskom. Poljski kraljevi su prije svoje krunidbe imali političku, ali ne i sudsku vlast.[4]
Prijestolonasljednici[uredi | uredi izvor]
Tokom srednjeg vijeka francuski kraljevi su organizovali krunidbe svojih najstarijih sinova kako bi izbjegli građanske ratove i osigurali svojim potomcima vlast. Tako je prijestolonasljednik bivao okrunjen kao kralj za vrijeme života svoga oca i postajao rex iunior (mlađi kralj, podređeni savladar).[5][6] Ovaj običaj su zatim usvojili vladari drugih evropskih zemalja, poput Engleske, Ugarske i Sicilije. Plemstvu se ova praksa nije sviđala jer im nije pružala šansu da profitiraju od borbe za krunu.[7] Posljednja takva krunidba održana je 1830. godine, više od pet stoljeća nakon prethodne, kada je u Ugarskoj okrunjen Ferdinand V, sin tadašnjeg ugarskog kralja Franje.[8]
- ^ Krunoslav Draganović: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine; Hrvatsko kulturno družtvo "Napredak,", 1942.
- ^ [http://www.1911encyclopedia.org/Coronation Coronation]
- ^ a b c [http://www.cheetah.net/~ccoulomb/coronations.html
Coronations In Catholic Theology by Charles A. Coulombe] Greška kod citiranja: Neispravna oznaka
<ref>; naziv "Coulombe" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem - ^ Gieysztor, Aleksander (1990): Gesture in the Coronation Ceremonies of Medieval Poland. Berkeley: University of California Press
- ^ Bartlett, Robert (2003): England Under the Norman and Angevin Kings, 1075-1225. SAD: Oxford University Press. ISBN 0199251010
- ^ Staunton, Michael (2001): The Lives of Thomas Becket. Manchester University Press. ISBN 0719054559.
- ^ Sedlar, Jean W. (1994): East Central Europe in the Middle Ages, 1000-1500. SAD: University of Washington Press. ISBN 0295972904
- ^ Taylor, Alan John Percivale (1976): The Habsburg Monarchy, 1809-1918. SAD: University of Chicago Press. ISBN 0226791459