Prirodna granica

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Prirodna granica je granica između država ili njihovih administrativnih jedinica koja ide duž prirodnih formacija, kao što su rijeke, planinski lanci ili pustinje. "Doktrina prirodnih granica" razvila se u zapadnoj kulturi u 17. stoljeću, a zasnovana je na Rousseauovim "prirodnim" idejama i konceptu nacionalizma.[1] Sličan koncept razvijen je još ranije u Kini na osnovu prirodnih zona kontrole.[2]

Imati prirodnu granicu veoma je korisno sa strateškog aspekta pošto neprijateljske vojske mogu imati dosta problema da je pređu i ona se lahko može odbraniti.

Širenje teritorije sve dok se ne dođe do prirodnih granica i zadržavanje tih granica bio je glavni politički cilj mnogih država kroz historiju. Naprimjer, Rimska republika i, kasnije, Rimsko carstvo kontinuirano su se širili sve dok se nije došlo do određenih prirodnih granica: prvo do Alpa, zatim do Rajne, Dunava i Sahare. Od srednjeg vijeka do 19. stoljeća Francuska je nastojala proširiti svoje granice do Alpa, Pireneja i Rajne.[3]

Prirodne granice mogu biti uzrok teritorijalnih sporova kad se mijenjaju. Jedan takav primjer je Rio Grande, koja čini dio granice između SAD-a i Meksika, a čije su promjene toka dovele do više sporova.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Dikshit, Ramesh Dutta (1999). Political Geography: the Spatiality of Politics (3rd iz.). New Delhi: McGraw-Hill. str. 70. ISBN 978-0-07-463578-0. 
  2. ^ See Wheatley, Paul (1971). The Pivot of the Four Quarters: a preliminary enquiry into the origins and character of the ancient Chinese city. Chicago: Aldine Publishing. str. 170–173. ISBN 978-0-85224-174-5. 
  3. ^ Carlton, J. H. Hayes (1916). A Political and Social History of Modern Europe, volume 1. New York: Macmillan. str. 119. OCLC 2435786.