Stećak i staro muslimansko groblje u Mrkovićima

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Stećak i staro muslimansko groblje u Mrkovićima, općina Centar, Sarajevo, sadrži nadgrobnike iz dužeg perioda historije Bosne i Hercegovine. Na sjednici komisije za očuvanje nacionalnih spomenika održanoj 26. oktobra 2010. godine, nekropola je proglašena za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.[1] Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Marti Cheery, Amra Hadžimuhamedović (predsjedavajuća), Dubravko Lovrenović i Ljiljana Ševo. Nacionalni spomenik čine jedno grobno mjesto sa stećkom, 12 grobnih mjesta sa nišanima i dva nišana koja nisu in situ.

Historija[uredi | uredi izvor]

U srednjem vijeku, na području sarajevskog i visočkog polja, formirana je župa Vrhbosna, koja je obuhvatala prostor gornjega toka rijeke Bosne i slivove njezinih pritoka Miljacke, Željeznice i Zujevine. Nastanak feudalnih oblasti pratio je proces rastakanja ranofeudalnih župa, jer ranije župe nisu odgovarale kasnofeudalnom konceptu vlasti. Krajem XIV i početkom XV stoljeća, nakon smrti kralja Tvrtka I, prostor nekadašnje župe Vrhbosna, pretvoren je u četiri nove župe – Vrhbosna, Gradčac-Smučka, Mokro-Glasinac i Pale. Središnji dio ranije župe Vrhbosna (Sarajevsko i Visočko Polje) zadržao je stari naziv, dok su novoformirane župe dobile naziv po tvrđavama i trgovima, koji su postali središta. Župa Gradčac-Smučka (današnje područje Hadžića) je ostala u široj oblasti kojom je gospodario bosanski kralj, u tzv – "contrata del re" – Kraljevoj oblasti. Ostale tri župe bile su sastavni dio zemlje Pavlovića.

Sa prvim dolaskom osmanske vojske, prostor župe Vrhbosna pretvoren je u Bosansko krajište, koje se pod ovim imenom prvi put pominje u pismu hercega Stjepana Vukčića Kosače od 19. jula 1453. godine. Bosansko krajište je označavalo prostor koji je bio pod upravom Osmanskoga carstva od početka njihove stalne vlasti u župi Vrhbosna (1448.g.) do pada Bosanskog kraljevstva i osnivanja Bosanskog sandžaka (1463.g.). U sumarnom katastarskom popisu iz 1455. godine Bosansko krajište se pominje pod nazivom Vilajet Hodidjed, prema glavnoj tvrđavi, a zatim pod imenom Vilajet Saray-ovasi (današnje Sarajevo). Faletići su u to vrijeme bili prazni[2].

Prvi nišani[uredi | uredi izvor]

Najstariji nišani na teritoriji Bosne i Hercegovine pripadaju periodu druge polovine XV i čitavom XVI vijeku. Pripisuju se, prema narodnom predanju, osmanskim vojnicima koji su junački poginuli pri osvajanju Bosne. Opšta karekteristika tih nišana su

  • relativno velike dimenzije
  • reljefni motivi koji su direktno prenešeni sa stećaka [3]
  • nepostojanje epitafa na orijentalnim jezicima
  • natpisi u bosanskoj ćirilici (bosančica) [4]
  • redovno su situirani zajedno sa stećcima ili u neposrednoj blizini

Muslimanska groblja su nastajala u centralnim dijelovima naseljenih mjesta, baščama pored kuća, haremima džamija ili kao samostalna groblja na uočljivim mjestima perifernih dijelova naselja. Često su nastajala uz ili u blizini srednjovjekovnih nekropola, što je karakteristično i za lokalitet u Mrkovićima. Zbog svojih osobina, znatno se razlikuju od nišana XVII, XVIII i XIX vijeka. [4]

Nekropola[uredi | uredi izvor]

Stećak na lokalitetu u Mrkovićima je dobro obrađen, bez ukrasa. Pripada vrsti položenog monolita, koji je izrađen u obliku sarkofaga (sljemenjaka). Izdvojenost kao i masivnost nadgrobnika upućuju na zaključak da se radi o posebno izdvojeni grob “izvjesnog srednjovjekovnog velikaša“ sa ovoga prostora, iz XV vijeka.

Na udaljenosti od stećka 5 do 10 m u, nalazi se 13 nišana koji su takođe dobro obrađeni. Ukrašena su dva primjerka (krug, polujabuka i polumjesec). Pojedini primjerci nišana su okrnjeni, pognuti, oboreni na zemlju i dijelom utonuli. Dio nišana nalazi se u podzidama uz put, ili u ogradama koje danas dijele privatne parcele zemlje na kojima je groblje.[5]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Dimitrije Sergejevski, “Arheološki nalazi u Sarajevu i okolini”, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, nova serija br. II. Sarajevo: 1947, 13-50.
  • Šefik Bešlagić, Sarajevo: “Veselin Masleša“, 1982. STEĆCI – KULTURA I UMJETNOST
  • Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini, knjiga I, Sarajevo, 1974, 10-11.
  • Vladislav Skarić, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije. Sarajevo: Izabrana djela, knj. I, 1985, 37-42.
  • Vesna Mušeta-Aščerić, „Srednjovjekovna naselja na mjestu današnjeg Sarajeva“, u Prilozima istoriji Sarajeva. Sarajevo: Radovi sa naučnog simpozijuma «Pola milenija Sarajeva» održanog od 19. do 21. marta 1993. Godine, Institut za istoriju i Orijentalni institut, 1997, 36.
  • Vesna Mušeta-Aščerić, Sarajevo i njegova okolina u XV stoljeću, između zapad i istoka. Sarajevo: Sarajevo Publishing, 2005, 16–19, + Karta – Župe sarajevskog područja u prvoj polovini XV stoljeća.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Groblje u Mrkovićima". Komisija za nacionalne spomenikekons.gov.ba. Pristupljeno 13. 9. 2016.[mrtav link]
  2. ^ Pavao Anđelić: Teritorijalna organizacija srednjovjekovne Bosne
  3. ^ "Nada Miletić: STEĆCI – Umjetnost na tlu Jugoslavije". Izdavački zavod Jugoslavija, Beograd – Spektar Zagreb – Prva književna komuna Mostar, 1982. Pristupljeno 9. 2. 2017.
  4. ^ a b "Šefik Bešlagić NIŠANI XV I XVI VIJEKA U BOSNI I HERCEGOVINI". ANUBIH – Sarajevo, 1978. Pristupljeno 9. 2. 2017.
  5. ^ "Šefik Bešlagić: STEĆCI, KATALOŠKO-TOPOGRAFSKI PREGLED". Sarajevo: Veselin Masleša, 1971. Pristupljeno 9. 2. 2017.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]