El Mudžahid

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži

El Mudžahid je bila jedinica u sastavu 3. korpusa Armije BiH, osnovana po naređenju Rasima Delića 13. augusta 1993. godine. Bila je sastavljena od islamskih dobrovoljaca afro-azijskog porijekla, koji su na teritoriju BiH pod kontrolom vladinih snaga došli preko Hrvatske, nakon zločina nad bosanskim muslimanima s ciljem borbe protiv srpskih, a kasnije i hrvatskih snaga.

Iako ne postoji precizna evidencija o broju stranih dobrovoljaca zbog više različitih imena koje su koristili, evidentirano je oko 400 osoba koje su različitim kanalima komunicirale sa lokalnim vlastima, tražeći ovjeru dokumenata ili slične usluge. [1]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji, BiH je primala humanitarnu pomoć kako iz islamskih tako i iz zapadnih zemalja, zbog intenzivnog i rasprostranjenog ubijanja, masovnih silovanja, kampova smrti i etničkog čišćenja koje su sprovodile srpske, i u manjoj mjeri hrvatske snage. Glavna meta su bili muslimanski civlili. Međunarodni sud pravde je kasnije zaključio da se zločini počinjeni od 1992. do 1995. godine mogu kvalifikovati kao zločini protiv čovječnosti, te genocid kada je u pitanju srebrenička regija. [2]

Nakon slika masakra, u Bosnu preko Republike Hrvatske počinju stizati arapski dobrovoljci, krajem 1992. i posebno 1993. godine, kako bi pomogli bosanskoj armiji u zaštiti muslimanskih civila. 13. augusta 1993. godine je donesena odluka o formiranju dobrovoljačke jedinice El-Mudžahid kako bi se uveo red, i omogućilo lakše komandovanje stranim dobrovoljcima. O broju stranih dobrovoljaca se još uvijek vode rasprave, počevši od oko 300 [3][4] pa do 1.500 boraca.[5]

Njihova pojava je potakla izvjesnu kontroverzu: strani borci, sa stilom svetih ratnika, pojavljuju se u Bosni posebno 1993. godine sa hrvatskim identifikacionim dokumentima, pasošima i ličnim kartama. Ubrzo su privukli teške kritike u krugovima koji su u njihovom prisustvu vidjeli dokaz islamskog fundamentalizma u srcu Evrope. Ubrzo su postali nepopularni i među bošnjačkom populacijom. Armija RBiH je imala i previše vojnika, ali nedovoljno oružja što je bila posljedica embarga Vijeća sigurnosti UN-a na uvoz oružja, pa su dodatni vojnici bili nepotrebni. Ono što je bosanskoj vladi trebalo bilo je teško naoružanje. Mnogi bosanski oficiri i intelektualci su posumnjali u iskrene namjere i okolnosti vezane za dolazak stranaca u centralni dio Bosne, zbog činjenice da su krenuli iz Splita i Zagreba u susjednoj Hrvatskoj, preko teritorija samoproglašene Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, prolazeći bez većih problema, za razliku od vojnika Armije RBiH koji su redovno bili zaustavljani i hapšeni na punktovima hrvatskih snaga. Prema generalu Stjepanu Šiberu, najviše rangiranom etničkom Hrvatu u Bosanskoj armiji, ključnu ulogu u dolasku mudžahedina je imao Franjo Tuđman i hrvatsko obavještajno podzemlje, s ciljem opravdavanja učešća Republike Hrvatske u ratu protiv BiH i masovnim zločinima koje su počinile hrvatske snage. Iako ih je Izetbegović smatrao simboličnim gestom pomoći islamskog svijeta Bosni, u vojnom smislu nisu napravili značajnu razliku i postali su glavna politička prepreka. [4]

Istraga o ratnim zločinima[uredi | uredi izvor]

Srpski i hrvatski mediji su kreirali mnogo špekulacija o ratnim zločinima koje je odred navodno sprovodio. Međutim, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju nije optužio ni jednog islamskog dobrovoljca.

Prema Predragu Matvejeviću, istaknutom italijanskom i hrvatskom modernom prozaisti koji je analizirao situaciju, broj arapskih dobrovoljaca koji su došli u BiH je bio "mnogo manji nego broj kojeg su prezentirale srpska i hrvatska propaganda". [4]

General Rasim Delić je po komandnoj odgovornosti osuđen na 3 godine zatvora u prvostepenom postupku po jednoj tački optužnice koja se odnosi na nekažnjavanje okrutnog postupanja prema 12 srpskih vojnika od strane pripadnika odreda. General Delić je uputio žalbu na presudu, ali konačna presuda nikada nije donesena, zbog smrti generala Delića[6].

Pred švedskim nacionalnim sudom je osuđen neo-nacist Jackie Arklov za ratne zločine u logoru Gabela, koji se borio kao dobrovoljac u hrvatskoj vojsci, što je za sada jedini individualan slučaj takve vrste kada su u pitanju ratni zločini počinjeni od strane stranih dobrovoljaca koji su se borili na nekoj od strana za vrijeme rata u BiH.

Sastav jedinice[uredi | uredi izvor]

Jedinica je bila sastavljena od nekoliko stotina dobrovoljaca iz arapskih zemalja. Po izjavama svjedoka prvi vođa 1992. godine bio je Abu Abdel Aziz. Porijeklom je bio sa Arapskog poluostrva. Njegovim odlaskom 1993. godine, komandu preuzima Egipćanin sa imenom Vahudin, a nakon njega Abu Haris. Većina mudžahedina bila je iz zemalja sjeverne Afrike i Azije odnosno iz zemalja: Afganistan, Alžir, Egipat, Iran, Jemen, Katar, Pakistan, Saudijska Arabija, Tunis i Turska. Broj i porijeklo dobrovoljaca iz evropskih zemalja nije poznat. Pripadnici jedinice bili su prepoznatljivi po tradicionalnoj, obično arapskoj odjeći, dugim bijelim haljama ili maskirnim vojnim odijelima, dugim bradama, turbanima ili nekim drugim pokrivalima za glavu. Bili su opremljeni automatskim puškama i ručnim bacačima. Neki od njih su nosili sablje ili duge noževe. Većina ih nije govorila bosanski jezik i sporazumjevali su se arapskim jezikom. [7][citat potreban]

Baze i logori za obuku[uredi | uredi izvor]

Jedinica El Mudžahid je imala logor za obuku u Mehurićima. U toku borbenih operacija ova je jedinica stavljena pod komandu Operativne grupe Bosanska krajina. [8][citat potreban]

  • Poljanice je bila baza koja se nalazila u blizini sela Mehurići između Zenice i Travnika. U drugoj polovini 1992. godine lokalna vlast smješta desetak mudžahedina u prostorije osnovne škole sa obrazloženjem da su oni pripadnici humanitarne organizacije. Dolaskom 1.bataljona 306. brigade u Mehuriće jedan dio napušta osnovnu školu i prelazi u Poljanice. Baza se sastojala po nekim izvorima od jedne kuće i jedne staje. Vojnici su na livadi obavljali vjerske obrede, kao i redovitu gimnastiku. Baza nije bila ograđena, ali je pred ulazom uvijek stajao naoružani stražar, te se po nekim izvorima svjedoka smatra da niko osim njih nije mogao ući u bazu, što govori o stanovitom nepovjerenju u lokalno stanovništvo. Po nekim izvorima u to vrijeme bilo je u bazi u Poljicama oko 100 boraca, ali nije pouzdano koliko je bilo boraca iz inozemstva, a koliko domaćih.
  • Orašac je bilo selo sa hrvatskim stanovništvom u općini Travnik sa 35 kuća. Napušteno je nakon sukoba u aprilu 1994. godine. U Orašac su mudžahedini došli u drugoj polovini 1993. godine i od montažnih elemenata izgradili zgradu na četiri sprata, u kojoj su, kao i kućama izbjeglih stanovnika smjestili do 1996. godine. Osim kuća za stanovanje postojale su zgrade za sastanke, molitve, kao i objekat u kojem su držani zarobljenici. Po izjavama svjedoka, koji su u oktobru 1993. godine bili zarobljeni u bazi, u jedinici su bili i Bošnjaci iz okolnih sela. Broj i sastav jedinice nije poznat.
  • U Travniku su od druge polovine 1992. godine viđani mudžahedini, ali se može smatrati da su bili u saradnji sa humanitarnim organizacijama, te su se uglavnom kretali u okolini vjerskih objekata.
  • U Zenici od aprila 1993. godine osim u objektu u Travničkoj ulici 34, mudžahedini su bili smješteni u muzičkoj školi. Prepoznatljivi su bili po puškama na čijim su kundacima bile zavezane marame sa arapskim slovima. Po izjavama obavještajne službe jedinice HVO-a, bili su porijeklom iz Sirije, Saudijske Arabije i Jordana. Oznaka latinicom Hezbollah je bila na ulazu u prostorije, mada se direktna veza sa organizacijom sa Bliskom Istoka nemože uspostaviti. Nakon borbi sa HVO-om i povlačenja jedinice Jure Francetić iz Zenice, zauzimaju zgradu Vatrostalne u Podbrežju, bivsem štabu HVO-a
  • Arnauti su selo kod Zenice udaljeno 20 km. U njoj su bili smješteni turski mudžahedini, koji su bili uključeni u borbama na planini Zmajevcu u aprilu 1993. godine.
  • U Bijelom Bučju su bili smješteni pripadnici jedinice sa sjedištemu Poljanicama i Zenici.
  • U Ravnom Rostovu , selu kod Bugojna bila je prisutna grupa mudžahedina. Zbog relativne izoliranosti i nepristupačnosti sela, nije poznat sastav, kao ni vrijeme boravka.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Radio Slobodna Evropa (Vlado Azinović): Al-Kaida u BiH - Mit ili stvarna opasnost? [1]
  2. ^ ICJ: Serbia found guilty of failure to prevent and punish genocide
  3. ^ SENSE Tribunal:ICTY - WE FOUGHT WITH THE BH ARMY, BUT NOT UNDER ITS COMMAND [2]
  4. ^ a b c Predrag Matvejević analysis.
  5. ^ SENSE Tribunal:ICTY - WE FOUGHT WITH THE BH ARMY, BUT NOT UNDER ITS COMMAND [3]
  6. ^ Deliću potvrđenu prvostepena presuda, Radio SE
  7. ^ MKSJ: Sažetak presude u Predmetu Hadžihasanović i Kubura [4]
  8. ^ MKSJ: Sažetak presude u Predmetu Hadžihasanović i Kubura [5]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]