Venera

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Za druga značenja pojma Venera pogledajte Venera (čvor).
Venera Venus symbol.svg
Venus-real.jpg
Osobine putanje
Afel 108 942 109 km
0,728 231 28 AJ
Perihel 107 476 259 km
0,718 432 70 AJ
Srednji poluprečnik putanje 108 208 930 km
0,723 3328 AU AJ
Ekscentricitet 0,006 8
Orbitalni period 224,700 69 d
Sinodni period 583.92 d
Prosječna orbitalna brzina 35,02 km/s
Srednja anomalija 50,44675°
Inklinacija 3,394 71°
Dužina ulaznog čvora 76,670 69°
Argument perihela 54,852 29°
Prirodni satelit Nema
Fizikalne osobine
Poluprečnik 6 051,8 ± 1.0 km [1]
Elipticitet 0
Površina 4,60×108 km2
Zapremina 9,38×1011 km3
Masa 4,868 5×1024 kg
Prosječna gustoća 5,204 g/cm3
Ekvatorijalna površinska gravitacija 8,87 m/s2
Brzina oslobađanja 10,46 km/s
Siderički period rotacije −243,018 5 d
Ekvatorijalna brzina rotacije 6.52 km/h
Osni nagib 177.3°
Rektascenzija sjevernog pola 18 h 11 min 2 s
272.76°
Deklinacija sjevernog pola 67,16°
Albedo 0.90
Temperatura na površini prosj. 735 K
Osobine atmosfere
Atmosferski sastav Ugljik dioksid ~96.5%
Dušik~3.5%

Venera je druga po udaljenosti planeta od Sunca. Venera je udaljena 0,72 AU ili 108.200.000 km od Sunca, ima prečnik 12.103,60 km i masu 4,869×1024 kg. Venera je treće tijelo po sjajnosti na nebu, poslije Sunca i Mjeseca [1]

Venera je dobila ime prema rimskoj boginji ljepote. Grci su je zvali Afrodita, te Eozfor (Eosphorus) za jutarnju pojavu i Hesper (Hesperus) za večernju. U našim krajevima poznata je i pod imenom zvijezda Danica ili jutarnja zvijezda, jer je vidljiva prije izlaska Sunca na istočnom nebu i odmah nakon zalaska Sunca na zapadnom nebu.

Fizičke osobine[uredi | uredi izvor]

Atmosfera[uredi | uredi izvor]

Atmosfera Venere sastoji se najvećim dijelom od ugljik dioksida (96%) i kisika (3%). Ostalih 1% čine sumpor dioksid, vodena para, ugljik monoksid, argon, helij, neon, karbon sulfid, hlorokisik i fluorovodik. [1] Atmosferski pritisak na površini Venere iznosi 9321,9 kPa, što je 90 puta više od pritiska na površini Zemlje. Velika količina ugljik dioksida stvara efekt staklenika, zbog čega temperatura na površini dostiže i 500 °C, što je 400 °C više od očekivanog. Srednja vrijednost temperature na površini iznosi 464 °C. Tako je površina Venere toplija od površine Merkura, iako je u usporedbi s njim udaljena od Sunca otprilike dvostruko i prima četiri puta manje svjetlosti. Iako je rotacija Venere izuzetno spora, zahvaljujući toplinskim strujanjima u gustoj atmosferi nisu velike temperaturne razlike između dnevne i noćne strane. Vjetrovi u višim slojevima atmosfere vrlo brzo obiđu planetu i pomažu raspodjeli toplote. Brzina ovih vjetrova prelazi 350 km/h iznad sloja oblaka, dok su vjetrovi uz površinu znatno sporiji.

Površina Venere nije vidljiva izvana zbog sloja oblaka koji potpuno okružuju planetu. Sastoje se od kapljica sumpor dioksida i sulfatne kiseline.

Reljef[uredi | uredi izvor]

Većinu površine čine ravnice. Ističu se tri područja prozvana "kontinentima": Ištar Tera (Ishtar Terra) (na sjevernoj polulopti), Afrodite Tera (Aphrodite Terra) (na južnoj polukugli) i Beta Region (Beta Regio) (na ekvatoru). Najviša planina Maxwell Montes dio je lanca planina koje okružuju visoravan Lakshmi Planum. Između kontinenata prostiru se bazaltne ravnice: Atalanta Planitia, Guinevere Planitia i Lavinia Planitia. Zbog guste atmosfere većina meteorita jako uspore pad ili potpuno izgore, zbog čega na površini nema kratera manjih od 3 km u promjeru. Vrlo malen broj kratera i površina pokrivena bazaltom (oko 90% površine) dokaz su čestih izlijevanja lave. Snimci sa sonde Magellan otkrivaju velik broj manjih vulkana (oko 100 000), te stotinjak velikih.


Osobine unutrašnjosti planete[uredi | uredi izvor]

Pogled na površinu Venere

Pretpostavlja se da je građa Venera slična Zemlji. Željezna jezgro zauzima središte planete i promjera je oko 3000 km. Iznad jezre nalazi se otopljeni kameni omotač koji zauzima većinu volumena planete. Prema novijim podacima dobivenim sa sonde Magellan, Venerina kora je deblja i čvršća nego što se ranije pretpostavljalo. Smatra se da Venera nema pokretne tektonske ploče poput Zemlje, nego da naprezanja u omotaču u pravilnim razmacima izbacuju lavu na površinu. Zbog toga je većina površine nastala nedavno (prije nekoliko stotina miliona godina), dok su najstariji dijelovi stari oko 800 miliona godina. Novija istraživanja pokazuju da je Venera vulkanski aktivna u izoliranim područjima.

Magnetosfera[uredi | uredi izvor]

Venera nema magnetsko polje, vjerovatno zbog spore rotacije, nedovoljne da bi rastopljeno željezo u jezgru planetea proizvelo odgovarajući efekat. Budući da nema magnetskog polja, Sunčev vjetar djeluje izravno na gornje slojeve Venerine atmosfere. Smatra se da je Venera imala velike količine vode, poput Zemlje, ali se vodena para pod uticajem Sunčeva vjetra raspala na hidrogen i kisik. Dok se kisik vezao s drugim atomima u spojeve, hidrogen je, zbog male molekularne mase, lahko napustio atmosferu. Pronađeni udjel hidrogenovih izotopa deuterija podupire ovu teoriju (ima veću masu i teže napušta atmosferu).

Orbita[uredi | uredi izvor]

[1][1]

Svojstva orbite
Prosj. udaljenost od Sunca 0,723 AU
Srednji poluprečnik orbite 108.208.930 km
Ekscentricitet 0.00677323
Orbitalni period 224,695 dana
Sinodički period 583,92 dana
Prosj. Orbitalna brzina 35,0214 km/s
Nagib 3,39471°

Putanja Venere je gotovo kružna sa ekscentricitetom manjim od 0.01.

Rotacija[uredi | uredi izvor]

Venera sporo retrogradno rotira, to jest okreće se u smjeru od istoka prema zapadu, za razliku od većine ostalih planeta (retrogradnu rotaciju imaju još Uran i Pluton). Nije sasvim siguran razlog ove pojave, a pretpostavlja se da je uzrok sudar sa većim tijelom (moguće asteroidom) u vrijeme formiranja planeta. Osim ove pojave, periodi rotacije Venere i njenog kretanja oko Sunca sinkronizirani su tako da je Venera uvijek okrenuta prema Zemlji istom stranom u vrijeme kada su dvije planete najbliže jedna drugoj. To može biti rezultat djelovanja plimnih sila među planetama, a možda je samo slučajnost.

Historija ljudskog istraživanja[uredi | uredi izvor]

Međuplanetarne sonde
Godina lansiranja Ime sonde Država Misija uspješna
1961 Sputnik 7 SSSR -
1961 Venera 1 SSSR -
1962 Mariner 1 SAD -
1962 Sputnik 23 SSSR -
1962 Mariner 2 SAD Da
1967 Venera 4 SSSR Da
1967 Mariner 5 SAD Da
1969 Venera 5 SSSR -
1969 Venera 6 SSSR -
1970 Venera 7 SSSR Da
1972 Venera 8 SSSR -
1973 Mariner 10 SAD -
1975 Venera 9 SSSR Da
1975 Venera 10 SSSR Da
1978 Pioneer Venus SAD Da
1978 Venera 11 SSSR -
1978 Venera 12 SSSR -
1981 Venera 13 SSSR Da
1981 Venera 14 SSSR -
1983 Venera 15 SSSR -
1983 Venera 16 SSSR -
1984 Vega 1 SSSR Da
1984 Vega 2 SSSR Da
1989 Magellan SAD Da
1990 Galileo SAD Da
1998 Cassini SAD Da

Venera je najsjajniji objekt na nebu iza Sunca i Mjeseca. Iz tog je razloga Venera čovjeku poznata od kada je prvi puta uperio pogled u noćno nebo. Venera je prema svojim osnovnim obilježjima Zemljina sestra blizanka po dimenzijama i masi. Zbog toga su ljudi dugo vremena vjerovali da se ta sličnost odnosi i na druge pojave.

Zamišljena je kao Zemlja u mladim, prethistorijskim danima. Suncu je bliža od Zemlje pa zbog toga prima oko dva puta više njegove energije. Ali sjajni oblaci reflektiraju oko tri četvrtine Sunčevog zračenja nazad u svemir, pa se očekivalo da temperatura na površini Venere nije previše visoka. Vjerovalo se da je sastav atmosfere i površinski pritisak sličan Zemljinom. Zamišljali su je kao mladi svijet pokriven okeanom u kojem buja prethistorijski život. Sve su se te pretpostavke pokazale potpuno pogrešnim.

Dugo vremena Venera je ostala tajnovita zbog gustih oblaka koji je prekrivaju. Sve što se na njoj može opaziti je sjajni, potpuno jednolični oblačni pokrov koji skriva površinu planete od naših pogleda. Tek su prije dvadesetak godina fotografske tehnike snimanja u ultraljubičastom dijelu spektra uspjele pokazati da taj oblačni sloj nije potpuno jednoličan. Prva mjerenja površinske temperature izvedena pomoću velikih radioteleskopa sa Zemlje dala su toliko velike iznose, oko 400 °C, da su znanstvenici pomislili kako se radi o nekom nepoznatom efektu u Venerinoj ionosferi. Jednostavno nisu mogli vjerovati da je površinska temperatura na Veneri tako visoka.

U novije su doba svemirske letjelice na Veneru slali Amerikanci i Sovjeti. Prva letjelica koja je za cilj imala Veneru je bila ruski Sputnik 7 (1961), ali je završila neuspjehom, kao i nekoliko misija nakon nje (1961: Venera 1, 1962: Mariner 1 i Sputnik 23).

Prva uspješna misija (a u daljnjem tekstu ćemo samo te i spomenuti) bila je prelet američke letjelice Mariner 2 (27.8.1962) pokraj Venere. Kada je sonda prošla na oko 35 000 km iznad Venerinih oblaka, mjerni instrumenti potvrdili su visoku površinsku temperaturu.

Prva uspješna misija tadašnjeg Sovjetskog Saveza bila je Venera 4 (1967). Ova je letjelica ispustila u atmosferu sonde sa mjernim instrumentima. Gotovo u isto vrijeme trajala je i američka misija Mariner 5.

Venera 7 je 17. augusta 1970. postala prva letjelica koja se mehko spustila na drugu planetu. Venera 9 i Venera 10 su planetu Veneru posjetile u maju 1975, a sastojale su se od orbitera i landera. Venera 9 poslala je prve crno-bijele fotografije sa površine Venere. Jednostavni eksperimenti koje su sonde napravile pokazali su da su stijene na Veneri vrlo slične onima na Zemlji, da je površinska temperatura 455 °C, a atmosferski pritisak odgovara pritisku koji na Zemlji vlada u morima na dubini od 900 m. Slike su pokazale da i na Veneri postoje erozijski procesi, što je dosta iznenadilo znanstvenike. Voda, koja je glavni krivac za eroziju na Zemlji, na Veneri praktički ne postoji, pogotovo ne u tekućem stanju. Ako pretpostavimo da bi to mogla biti erozija vjetra, i to moramo isključiti jer je najveća brzina vjetra izmjerena na površini Venere bila svega oko 15 km/h, što odgovara laganom povjetarcu.

Američka misija Pioneer Venus sastojala se od dvije komponente, orbitera i multisonde, koje su lansirane odvojeno u maju i augustu 1978. godine. Misija orbitera je, među ostalim, imala za cilj i radarsko snimanje reljefa, a trajala sve do augusta 1992. Multisonda je na Veneru izbacila 4 atmosferske sonde. Njihov pad kroz atmosferu trajao je oko jedan sat, ali su u tom kratkom vremenu sakupljeni mnogi dragocjeni podaci. Jedna od sondi je čak preživjela pad do površine odakle je slala podatke još jedan sat prije nego što se praktično rastopila. Od četiri sonde, dvije su ušle u atmosferu na noćnoj strani i otkrile jednu vrlo interesantnu pojavu. Na visini od oko 11 km nebo tinja crvenkastim sjajem koji potječe od bezbrojnih munja koje neprestano bljeskaju. Instrumenti su zabilježili i do 25 bljeskova u sekundi. Način na koji nastaju sve te silne munje ostao je neobjašnjen. Njihovi odbljesci mogli bi biti tajanstveno pepeljasto svjetlo koje je više puta opaženo teleskopima sa Zemlje na noćnoj Venerinoj strani.

Prve fotografije Venerine površine u boji snimio je lander Venera 13. Sovjetske letjelice Vega 1 i Vega 2 ispustile su 1984. godine u Venerinu atmosferu landere i atmosferske balone, te produžili u susret Halleyevoj kometi. Američka letjelica Galileo je također, na svom putu prema Jupiteru, posjetila Veneru.

Američka misija Magellan (1989 - 1994) imala je za primarni cilj mapiranje Venerine površine uz pomoć radara. Mapirano je 99% površine uz 300 m/piksel rezoluciju. Posljednja letjelica koja je posjetila Veneru bila je letjelica Cassini-Huygens na svom putu za Saturn.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e Linda K. Glover, DIE GROSSE NATIONAL GEOGRAPHIC ENZYKLOPÄDIE WELTALL, National Geographic Deutschland, Hamburg 2005, S.132-133, ISBN 3-937606-26-2 njem.


Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: