Afrodita

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Afrodita
"Afrodita Pudica" (rimska kopija 2. vijeka n. e.), Nacionalni arheološki muzej, Atina
GrupeOlimpski bogovi
RoditeljiZeus i Diona
BraćaTitani, Centimani, Kiklopi, Giganti, Eak, Apolon, Ares, Dionis, Hefest, Heraklo, Hermes, Minos, Perzej, Radamant
SestreMelijade, Erinije, Angela, Artemida, Atena, Ilitija, Enija, Erida, Ersa, Heba, Helena, Pandija, Perzefona, Hore, Harite, Litije, Muze, Mojre
MitologijaGrčka mitologija


Kip Afrodite, Austrija

Afrodita (Ἀφροδίτη, Aphrodítê[1] znači rođena iz morske pjene)[2] u grčkoj mitologiji je jedna od dvanaest Olimpijaca, božica ljubavi, ljepote, požude, zadovoljstva, strasti, razmnožavanja i spolnosti. Afroditin pandan u rimskoj mitologiji je Venera, a u egipatskoj Hathor. Afrodita se opisuje sa plavom kosom.

Afroditini glavni simboli su mirte, ruže, golubovi, vrapci i labudovi. Kult Afrodite u velikoj mjeri potiče od feničanske božice Astarte, srodne istočnosemitske božice Ištar, čiji je kult bio zasnovan na sumerskom kultu Inane. Afroditini glavni kultni centri bili su Kitera, Kipar, Korint i Atina. Njen glavni festival bila je Afrodizija, koja se slavila svake godine usred ljeta. U Lakoniji Afrodita je bila obožavana kao boginja ratnica. Ona je također bila boginja zaštitnica prostitutki, udruženja koje je navelo rane naučnike da predlože koncept "svete prostitucije" u grčko-rimskoj kulturi, ideju koja se danas generalno smatra pogrešnom.

U Hesiodovoj Teogoniji, Afrodita je rođena na obali Citere iz pjene (ἀφρός, aphrós) koju proizvode Uranove genitalije, koje je njegov sin Kron odsjekao i bacio u more. U Homerovoj Ilijadi, međutim, ona je kći Zeusa i Dione. Platon, u svom Simpozijumu, tvrdi da ova dva porijekla zapravo pripadaju odvojenim entitetima: Afrodita Ourania (transcendentna, "nebeska" Afrodita) i Afrodita Pandemos (Afrodita zajednička "svim ljudima").[3] Afrodita je imala mnogo drugih epiteta, od kojih je svaki naglašavao drugačiji aspekt iste božice ili ih je koristio drugi lokalni kult. Tako je bila poznata i kao Citerea (Gospa od Citere) i Cipris (Gospa od Kipra), jer su stanovnici obje lokacije tvrdili da su mjesto njenog rođenja.

U grčkoj mitologiji, Afrodita je bila udata za Hefesta, boga vatre, kovača i obrade metala. Afrodita mu je često bila nevjerna i imala je mnogo ljubavnika; u Odiseji je uhvaćena u činu preljube sa Aresom, bogom rata. U Prvoj homerovskoj himni Afroditi ona zavodi smrtnog pastira Anhiza. Afrodita je bila i surogat majka i ljubavnica pastira Adonisa, kojeg je ubila divlja svinja. Zajedno sa Atenom i Herom, Afrodita je bila jedna od tri boginje čija je svađa rezultirala početkom Trojanskog rata i igra glavnu ulogu u celoj Ilijadi. Afrodita je predstavljena u zapadnoj umjetnosti kao simbol ženske ljepote i pojavila se u brojnim djelima zapadne književnosti. Ona je glavno božanstvo u modernim neopaganskim religijama, uključujući Crkvu Afrodite, Wicca i Hellenismos.

Sandro Botticelli: detalj slike Rođenje Venere, Afroditinog pandana. Ova je slika vjerovatno inspirirana slikom iz Pompeja.

Rođenje iz mora[uredi | uredi izvor]

Njeno je porijeklo nejasno. Prema Homeru ona je kći vrhovnog boga Zeusa i božice kiše Dione. Prema Hesiodu u Teogoniji[4] rodila se iz morske pjene, koju je oplodio bog neba Uran, nakon što mu je Kron odsjekao genitalije.[5][6][7] Izašla je iz mora na ostrvu Kipar. Treća je verzija da je Talasina i Zeusova kći, budući da je Talasa božica mora. Po četvrtoj je kćer Talase i Urana.

Uloga[uredi | uredi izvor]

Zahvaljujući svojoj ljepoti i čarolijama kojima je vladala, postala je jedna od najmoćnijih božica. Ni bogovi, ni ljudi nisu joj mogli odoljeti. Osim toga, imala je i više pomoćnika i pomoćnica: Harite (božice ljupkosti i ljepote), Hore (božice godišnjih doba), Peitu (božicu udvaranja i ljubavnog nagovora), Himenu (boga ženidbe) i Erosa, mladog boga ljubavi čijim ljubavnim strelicama niko nije mogao umaći. Budući da ljubav u životima bogova i ljudi ima jako važnu ulogu, Afrodita je jako cijenjena. Onaj ko joj je iskazivao počasti i prinosio žrtve, mogao je biti siguran u njenu naklonost. Samo je bila pomalo nestalna, a sreća koju je pružala često je bila i prolazna. Ponekad je činila čuda kakva može učiniti samo ljubav: kiparskom kiparu Pigmalionu oživjela je mramorni kip u koji se on zaljubio. Svoje je ljubimce štitila na ratištima, u morskim olujama i od spletaka neprijatelja. Znala je i mrziti, jer mržnja je rođena sestra ljubavi. Bojažljivog mladića Narcisa, koji je prema kleveti ljubomornih nimfi prezreo njene darove, dovela je do toga da se zaljubio u samog sebe i na kraju počinio samoubistvo.

Afroditin ljubavni život[uredi | uredi izvor]

Afrodita nije znala zadržati nijednog svog ljubavnika. Ni brak joj nije sretan. Afrodita je udata za boga-kovača Hefesta, koji je hrom i ružan. Kao naknadu za to tražila je utjehu kod živahnog boga rata Aresa, s kojim je imala petero djece (Erosa, Anterosa, Dima, Foba i Harmoniju), zatim kod boga vina Dioniza (s kojim je imala sina Prijapa), uz ostale i kod boga Hermesa. Utjehu je tražila i kod običnih smrtnika, dardanskog kralja Anhiza (kojem je rodila sina Eneju) i kod lijepog Adonisa, strastvenog lovca, za kojega je od Zeusa izmolila besmrtnost. Prema jednom mitu, Eros je Hefestov, a ne Afroditin sin.

Trojanski rat[uredi | uredi izvor]

Gavin Hamilton: Venera daje Parisu Helenu za ženu, 1782. - 1784.

Od njenih uplitanja u veće događaje iz svijeta mitova, najdalekosežnije je posljedice imala njena naklonost prema sinu trojanskog kralja Prijama, mladom Parisu. Kao nagradu za to što joj je u sporu sa boginjama Herom i Atenom dao prvenstvo u ljepoti, obećala mu je najljepšu od svih smrtnih žena. Ta žena, po nepodijeljenom mišljenju bogova i ljudi, bila je Helena iz Arga, žena spartanskog kralja Menelaja. Afrodita je pomogla Parisu da odvede Helenu u Troju. Menelaj se nije htio odreći svoje žene i tražio je da mu se vrati. Budući da je Paris to odbio, Menelaj je uz pomoć svog brata Agamemnona, moćnog mikenskog kralja, podigao sve ahejske kraljeve u kazneni pohod protiv Troje. Pod Agamemnonovim vođstvom otplovilo je sto hiljada Ahejaca preko mora i napalo Troju.

Afrodita je, naravno, pomagala Trojancima, ali borba nije bila njena jača strana. Bilo je, naprimjer, dovoljno da je okrzne koplje ahejskog vojskovođe Diomeda pa da plačući uzmakne s ratišta. U strašnom desetogodišnjem ratu, u kojem su učestvovali svi tadašnji junaci i gotovo svi bogovi, Paris je na kraju poginuo, a nakon njegove smrti pala je i Troja.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "APHRODITE - Greek Goddess of Love & Beauty". Theoi Greek Mythology (jezik: engleski). Pristupljeno 27. 11. 2018.
  2. ^ "Aphrodite | Mythology, Worship, & Art". Encyclopedia Britannica (jezik: engleski). Pristupljeno 27. 11. 2018.
  3. ^ This claim is made at Symposium 180e. It is hard to interpret the role of the various speeches in the dialogue and their relationship to what Plato actually thought; therefore, it is controversial whether Plato, in fact, believed this claim about Aphrodite. See Frisbee Sheffield, "The Role of the Earlier Speeches in the "Symposium": Plato's Endoxic Method?" in J. H. Lesher, Debra Nails & Frisbee C. C. Sheffield (eds.), Plato's Symposium: Issues in Interpretation and Reception. Harvard University Press (2006).
  4. ^ Hesiod, Theogony 191–192.
  5. ^ Kerényi, Karl (1951), The Gods of the Greeks, London: Thames and Hudson, ISBN 0-500-27048-1, str. 69.
  6. ^ Graves, Robert (1960) [1955], The Greek Myths, London: Penguin, ISBN 978-0241952740, str. 37.
  7. ^ Cyrino, Monica S. (2010), Aphrodite, Gods and Heroes of the Ancient World, New York and London: Routledge, ISBN 978-0-415-77523-6, str. 13–14.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]