Helije

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Helije, Rim, 3. vijek

Helije ili Helios (grč. Ἥλιος, Hếlios) u grčkoj mitologiji bio je izvorni bog Sunca; Tejin i Hiperionov sin, Selenin i Ejin brat. S vremenom je sve više poistovjećivan sa Apolonom. Helijev pandan u rimskoj mitologiji je Sol. Helijevo grčko ime znači "Sunce", a srodno je sa ostalim riječima izvedenim iz ie. korijena *seh2wol- (lat. sol, solis, lit. saulė, stsl. sъlnьce). Helije je prikazivan kao lijep mladić okrunjen sjajnom Sunčevom aureolom, a često je prikazivan i kako vozi svoju kočiju koju vuku krilati konji te krstari nebom.

Helije i Apolon[uredi | uredi izvor]

Apolon kao Helije, rimski mozaik

Kod Homera Apolon nije povezan sa Suncem, ali navodi njegov epitet Feb ('Phoebus = "sjajan"). Najstariji prikaz Apolona kao boga Sunca jest u fragmentima Euripidove tragedije Faetont, u govoru na kraju drame u kojem Klimena, Faetontova majka, jadikuje da je Helije, zvan Apolon, uništio njeno dijete (Apollon = "uništavač"). U helenistička vremena Apolon je sve više povezivan sa Suncem, njegov epitet Feb pridan je i bogu Sunca. U filozofskim tekstovima (Parmenid, Empedoklo, Plutarh, Kratil) te u orfičkim tekstovima spominje se Apolon kao bog Sunca. Grci nisu povezivali Apolona s vožnjom u sunčanoj kočiji - to je bila praksa rimskih pisaca.

Helijeva kola i drugi mitovi[uredi | uredi izvor]

Helije vozi svoju kočiju preko neba svakog dana - kreće u zoru na istoku, a završava sa vožnjom naveče na zapadu. Homer[1] opisuje da su mu kočiju vukli sunčani bikovi. Pindar[2] opisuje da su je vukli vatreni konji. Poslije su brzonogim krilatim konjima dana imena: Pirej, Ej, Eton i Flegon[3]. Kad završi, njegova mu sestra Selena otpjeva uspavanku, a potom spava u svojoj krilatoj zlatnoj barci, Hefestovu daru. Svoju je dužnost Helije besprijekorno obavljao sve dok nije ugledao mudru Atenu kako se rađa iz Zeusove glave. To ga je začudilo te se u svojoj kočiji na trenutak zaustavio, a vrijeme je stalo, mada to nije imalo nikakvih posljedica. Helije ima svevideće oko. Dojavio je Hefestu o tome da ga Afrodita vara sa Aresom. Također je vidio da Had otima Perzeonu.

Johann Liss: Faetontov pad

Ljubomorni Zeusov sin Epaf nije mogao podnijeti da je Faetont, Helijev sin, blistav i sjajan poput oca te ga je u svađi nazvao potomkom ništavnog smrtnika. To je Faetonta jako uvrijedilo, ali i natjeralo da posumnja te je otišao Heliju i ispitivao ga je li mu on sigurno babo. Helije ga je uvjeravao, ali se Faetont nije mogao smiriti, stoga se Helije zakleo presvetom rijekom Stiks da će mu kao dokaz ispuniti bilo koju želju. Faetont je poželio da jedan dan vozi očeva kola. Helije se uplašio i počeo razuvjeravati Faetonta da to nije za smrtnike te da je neiskusan u kroćenju vatrenih i blistavih, krilatih konja koji vuku kočiju. Međutim, Faetont se nije dao razuvjeriti te je, zbog zakletve, Helije morao ispuniti obećanje. Skinuo je svoju zlatnu krunu i ukratko mu objasnio kako upravljati kočijom. Faetont je potjerao Helijeva kola, a krilati su konji osjetili da ih ne vodi poznata i čvrsta ruka te su skrenuli sa svoje svakodnevne putanje. Isprva su se podigli previsoko te se zemlja smrznula, a potom su se spuštali su se i padali sve niže, a od plamena su uzavrele rijeke, zemlja se sušila i pucala (nastajale su pustinje - Sahara), a šume su gorjele - čak su se i vrata Hada otvorila. Geja je zaprijetila Faetontu i pozvala Zeusa da spriječi uništenje zemlje. Zeus je poslao munju na Faetonta koji se srušio u bezdan, u rijeku Eridan, i umro, ali je život na zemlji bio spašen. Helije je bio neutješan te je toga dana zemlja ostala bez sunca. Faetontove sestre Helijade pretvorile su se u topole, a od njihovih je suza nastao jantar. Zeus je darovao Heliju labudove koji će mu vući kočiju umjesto uništenih konja. Nakon Titanomahije, Zeus je sebi uzeo nebo i Zemlju, Posejdonu dao more, a Hadu podzemlje, a i ostalim je bogovima nešto podijelio, samo je Helije ostao zakinut. Da bi se ispričao na zaboravnosti, darovao mu je ostrvo Rod koji se pojavio na moru. Također je dao napraviti velik kip Kolosa njemu posvećen, na ulazu u luku.

Helije se također jednom naljutio na Odisejeve drugove koji su ubili njegova snježnobijela goveda da bi ublažili glad te im je tako uskratio jedan dan života. Bio je to dan kad su trebali zakoraknuti na Itaku, svoj dom - tako su osuđeni na vječno lutanje. O tome govori i Homer u Odiseji[4]

O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom
Koji se mnogo naluto razorivši presvetu Troju
Gradove ljudi mnogih on vidje i ćud im spozna
I mnoge na moru jade pretrpje u srcu svojem
Za dušu svoju se boreć i povratak svojih drugova
Ali ni tako drugova on ne spase, ako i želje
Jer smrt nađoše sami zbog svog drskog grijeha
Jesti idući stado, ludaci, Hiperiona
Helija, koji je dan za povratak uzeo njima
I nama, Zeusova kćeri, pripovjedi o tome svemu!

Martin Heemskerck: Kolos sa ostrva Roda

Heraklov deseti zadatak bilo je hvatanje čuvenog Gerionova stada iz Eritije. Na putu do Eritije, Heraklo je prešao libijsku pustinju i bio ljut zbog vrućine te je ispalio strelicu na Helija. Helije ga je molio da prestane, a Heraklo je zahtijevao veliki zlatni pehar koji je potom koristio da bi plovio morem. Helije je popustio te je Heraklo otplovio do Eritije gdje je izvršio zadatak.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons
Commons: Helije


Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Homer: Ilijada; 16./779.
  2. ^ Pindar: Olimpijska oda; 7./71.
  3. ^ Pyrois, Aeos, Aethon, Phlegon
  4. '^ Homer: Odiseja; invokacija