Švedski jezik
| Švedski jezik svenska (sv) | |
|---|---|
| Regije govorenja | Nordijska regija |
| Države govorenja |  Švedska  Finska Estonija Ukrajina |
| Jezička porodica |
|
| Broj govornika | oko 10 miliona |
| Službeni status | |
| Služben u | Švedska, Finska,  Evropska unija |
| Regulator(i) | --- |
| Jezički kod | |
| ISO 639-1 | sv |
| ISO 639-2 / 5 | swe |
| ISO 639-3 | swe |
| Također pogledajte: Jezik | Jezičke porodice | Spisak jezika | |
Švedski jezik (švedski: svenska) je zvanični jezik Švedske i pripada porodici indo-evropskih jezika. To je sjevernogermanski jezik koji pripada grupi skandinavskih jezika. Zajedno sa danskim, čini tzv. istočni krak skandinavske grupe jezika. Švedski danas govori oko 9,3 miliona ljudi, od kojih su većina u Švedskoj, ali i u Finskoj, Estoniji i imigrantskim zajednicama. Švedski je jezik sa visokim stepenom standardizacije. Standardni švedski se temelji na jeziku koji se govori u glavnom gradu Stockholmu.[1]
Historija razvoja švedskog jezika do danas
[uredi | uredi izvor]
Švedski jezik kao i svi skandinavski jezici vodi porijeklo iz starog nordijskog jezika. To je bio zajednički jezik koji su govorili svi ljudi u Skandinaviji u doba Vikinga. U 9. vijeku stari nordijski jezik se počeo dijeliti u dvije glavne grane, istočnu i zapadnu. Švedski zajedno sa danskim, pripadao je istočnom kraku. Razlike između njih su počele u 13. vijeku.
Švedski jezik koji se govorio u srednjem vijeku je poznat kao "stari švedski". Ovaj period se odnosi na uspostavljanje Rimokatoličke crkve na ovim prostorima. U to vrijeme su latinski i grčki imali snažan uticaj na ovaj jezik.
U narednom periodu, pojavljuje se tzv. "novi švedski" kao posljedica jakog trenda u potrazi za nacionalnim identitetom i evropske reformacije.[1]
Nakon preuzimanja vlasti novi monarh Gustav Vasa je naredio prevod Biblije na švedski jezik. Novi zavjet je izašao u 1526. godine, a zatim slijedi puni prevod Biblije 1541. godine, koji se obično naziva Biblija Gustava Vase. I mnoge druge knjige i književna djela u to vrijeme su prevedena na švedski. Biblija Gustava Vase se često smatra razumnim kompromisom između starog i novog švedskog. To je bio veliki korak ka uspostavljanju stalnog švedskog pravopisa. On je uspostavio korištenje samoglasnika "å", "ä", i "ö", a pravopis " ck " umjesto "kk" , razlikujući je jasno od danske biblije. Možda je to namjerno urađeno zbog tadašnjeg suparništva između ovih dviju zemalja.[2] Pisani jezik se energično razvija kao simbol nacionalne moći, a 1786. godine kralj Gustav III osniva Švedsku akademiju. Standardni jezik je počeo da se pojavljuju u 17. vijeku, zasnovan prvenstveno na Svea dijalektima koji se govore u Stokholmu i oko jezera Malár, ali i uz neke dijelove iz Göta dijalekata. Švedski jezik se širi na račun danskog nakon osvajanja južnih i zapadnih provincija u 17. vijeku.[3]
Period koji uključuje švedski kao što se govori i danas se u lingvističkoj terminologiji naziva "nusvenska". Uz industrijalizaciju i urbanizaciju Švedske koja se uveliko odvijala tokom posljednjih decenija 19. vijeka, nova vrsta autora su ostavila svoj trag na švedsku književnost. Mnogi autori, naučnici, političari i druge javne ličnosti su imali veliki uticaj na novi nacionalni jezik koji je bio u nastajanju. Najutjecajniji od svih je bio August Strindberg (1849-1912).
Tokom 20. vijeka zajednički, standardizirani nacionalni jezik postao je dostupan svim Šveđanima. Pravopis je konačno ustaljen, i bio je gotovo u potpunosti jedinstven, sa izuzetkom nekih manjih odstupanja, do vremena reforme pravopisa 1906. godine.[2]
Karakteristike
[uredi | uredi izvor]Karakteristika švedske gramatike zajedno s drugim skandinavskim jezicima, je stavljanje određenog člana nakon imenica. Standardni švedski nema nastavke po padežima u imenicama, osim kod genitiva (kao u engleskom jeziku), a ima samo dva roda (srednji rod i zajednički rod; švedski "neuter" i "uter"). U većini dijalekata i dalje možemo razlikovati tri roda (muški, ženski i srednji). Karakteristika ovog jezika je da ima tzv. melodijski akcent, opisan od strane mnogih govornika engleskog jezika kao "monotoni ritam". Švedski jezik sadrži mnoge pozajmljene riječi, a pogotovo iz niskonjemačkog jezika kao i visokih njemačkih jezika. U novije vrijeme dosta riječi je pozajmljeno iz francuskog i engleskog jezika.[3]
Glavni dijalekti
[uredi | uredi izvor]Prema ustaljenoj podjeli švedskih dijalekata, postoji šest glavnih grupa dijalekata:
- Norrland dijalekti
- Finska Švedski
- Svealand dijalekti
- Gotland dijalekti
- Götaland dijalekti
- Dijalekt iz južne Švedske (pokrajina Skåne).[4]
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]Gramatike
[uredi | uredi izvor]- sažeta gramatika švedskog jezika, pripremio Leif Stensson.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 4. 9. 2013. Pristupljeno 29. 12. 2013.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
- ^ a b http://www.101languages.net/swedish/history.html
- ^ a b http://www.britannica.com/EBchecked/topic/576724/Swedish-language
- ^ Leinonen 2011
 | ||
