Bitka kentaura (Michelangelo)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Bitka kentaura

Bitka kentaura je reljef italijanskog renesansnog umjetnika Michelangela Buonarrotija nastao oko 1492. godine. To je posljednje djelo koje je Michelangelo uradio dok je bio pod pokroviteljstvom Lorenza de' Medicija, koji je umro nedugo nakon njenog završetka. Inspirisana klasičnim reljefom koji je uradio Bertoldo di Giovanni, mramorna skulptura prikazuje mitsku bitku između Lapita i Kentaura. Popularnu temu u umjetnosti drevne Grčke, priču je Michelangelu predložio klasični učenjak i pjesnik Angelo Poliziano. Skulptura je izložena u muzeju Casa Buonarroti u Firenci, Italija.

Bitka Kentaura bila je izuzetna skulptura na nekoliko načina, nagoveštavajući Michelangelov budući skulpturalni pravac. Michelangelo je odstupio od tadašnje prakse rada na diskretnom planu da bi radio višedimenzionalno. To je ujedno i prva skulptura koju je uradio bez upotrebe lučne bušilice i prva skulptura koja je dostigla takvo stanje završenosti s oznakama dlijeta subbia koja je ostala kao završna površina. Bez obzira je li namjerno ostalo nedovršeno ili ne, djelo je iz tog razloga značajno u tradiciji tehnike nedovršenog kiparstva ("non finito"). Michelangelo ga je smatrao najboljim od svojih ranih radova i vizualnim podsjetnikom zašto je svoje napore trebao usmjeriti na skulpturu.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Bitka golih aktova, gravura iz 1470. godine koju je uradio Antonio del Pollaiolo

Michelangelo je kao sedamnaestogodišnjak radio pod pokroviteljstvom Lorenza de' Medicija kada je stvarao Bitku Kentaura, iako djelo nije bilo naručeno, već je uraďeno za njega.[1][2][3][4] Rad je odražavao tadašnju modu ponovnog oživljavanja izrade umjetničkih djela uz upotrebu antičkih tema. Michelangelo je bio nadahnut reljefom koji je za porodicu Medici izradio Bertoldo di Giovanni, čije djelo izrađeno u bronzi je visjelo u Palati Medici. Michelangelo je odlučio raditi ovaj reljef u mramoru, a ne u skupljoj bronzi kako bi smanjio troškove.[5] Bertoldovo djelo, Konjička bitka na antički način - poznato i kao Bitka (s Herkulom) - bilo je restauracija oštećenog rimskog bojnog sarkofaga i zahtijevalo je liberalnu maštu da popuni praznine koje su ostale na oštećenom originalu. Bertoldo je imao slobodu pri izboru materijala, a čini se da je i sam bio nadahnut gravurom Antonija del Pollaiola u Bici golih aktova.[6]

Mladi kipar nikada nije završio ovo djelo.[7] Iako je u brojnim biografijama to bilo pripisano gubitku moći porodice Medici, savremeni Michelangelov biograf Eric Scigliano tvrdi da je Michelangelo imao dovoljno vremena da završi skulpturu. Međutim, ovo je po tvrdnji Scigliana samo prva od nekoliko nedovršenih "non finito" skulptura, koje su prethodile Taddei Tondu i Pitti Tondu.[8] Također, Eric Scigliano napominje da Michelangelo nije izrazio nezadovoljstvo ovim djelom.

Bez obzira je li skulptura namjerno ostala nepotpuna, Michelangelo je ovu skulpturu smatrao najboljim od svojih ranih djela. Čuvao ga je do kraja života,[9] iako je uništio ili napustio mnoga druga veċ urađena djela. Izjavio je svom biografu Ascaniou Condiviju da ga je gledanje na reljef Bitka kentaura natjeralo da žali zbog vremena koje je proveo u nekim drugim zanimanjima osim skulpture.[8]

Subjekt i tema[uredi | uredi izvor]

Detalj iz Bitke kentaura. Fluidnost udova uvijenih figura odstupa od ranije pažljive artikulacije iz vremena italijanske renesanse.[7]

Prema Michelangelovom biografu Condiviju, pjesnik Poliziano predložio je Michelangelu određenu temu i ispričao mu priču. Prikazana bitka odvija se između lapida i kentaura na svadbenoj gozbi koju je priredio kralj lapida Piritoj, koji se dugo sukobljavao sa susjednim Kentaurima. Da bi izrazio svoje dobre namjere, Piritoj je pozvao kentaure na svoje vjenčanje s Hipodamijom, čije se ime "Hippo", doslovno prevodi kao "konj" i može sugerirati neku vezu s njima. Kad je mladenka predstavljena da pozdravi goste, ona je toliko pobudila neke od pretjerano alkoholisanih kentaura tokom događaja, tako da je pijani kentaur Eurition skočio i pokušao je odvesti. To je dovelo ne samo do neposrednog sukoba, već i do jednogodišnjeg rata, prije nego što su poraženi kentauri protjerani iz Tesalije na sjeverozapad.[10]

Mit je bio popularna tema grčke skulpture i slikarstva.[11] Grčki kipari iz škole Fidija doživjeli su bitku između lapida i kentaura kao simbol velikog sukoba između reda i haosa, ili tačnije, između civiliziranih Grka i perzijskih "barbara".[12] Bitka između lapida i kentaura bila je prikazana na skulpturalnim frizovima na Partenonu i na Zeusovom hramu u Olimpiji.[13][14]

Scigliano sugerira da Michelangelova Bitka kentaura također odražava teme "Grci nad barbarima" i "civilizacija nad divljaštvom", ali u Michelangelovom djelu on ujedno vidi i trijumf "kamena nad tijelom". Primjećuje da je u samom djelu Michelangelo prikazao svoje borce kako se međusobno koriste kamenjem, te sugerira da kipar nije mogao propustiti slučajnost da ime ljudskih boraca - lapidi - odražava latinsku riječ za kamen (lapis) i italijansku riječ za kamenu pločicu (lapide).

Kompozicija i tehnika[uredi | uredi izvor]

Reljef se sastoji od mase golišavih figura, koje se grče u borbi, postavljene ispod grube trake u kojoj su vidljivi tragovi dlijeta umjetnika. Arhitektonski historičar Howard Hibbard kaže da je Michelangelo zaklonio kentaure, jer je većina figura predstavljena od pojasa. Jedan od rijetkih prepoznatljivih kentaura vidljiv je u donjem središtu, a njegova noga proteže se između nogu uvijene figure iznad njega. Prema Hibbardu, Michelangelo je također zaklonio usamljenu žensku figuru u komadu, dok se Hippodamia može vidjeti među likovima u sredini desno.

Bitka Kentaura bila je rana prekretnica i nagovještaj Michelangelove buduće, skulpturalne tehnike. Njegovi biografi, Antonio Forcellino i Allan Cameron, kažu da je Michelangelov reljef, iako stvoren u klasičnoj tradiciji, znatno odudarao od tehnika koje su ustanovili majstori poput Lorenza Ghibertija i Donatella. Umjesto da radi na diskretnim, paralelnim ravninama kao što su to radili njegovi prethodnici, Michelangelo je svoje figure urezivao dinamično, u "beskonačne" ravni. Forcellino i Cameron opisuju ovaj prekid sa modernom praksom kao Michelangelovu "vlastitu ličnu revoluciju", a posebno ukazuju na lijevu stranu reljefa gdje uvrnuta figura postaje "nešto kao umjetnički manifest". Posebno je upečatljiv sastav kompozicije kod gornjih udova figure, koji odstupaju od pažljivo artikuliranih normi. Prema njihovim riječima, izvanredan je i način na koji je Michelangelo klesao nezavisno o pripremnim crtežima, oslobađajući ga ograničenja dvodimenzionalnog vida i omogućujući mu da fluidno i višedimenzionalno spaja likove.[7]

Bitka Kentaura bila je i prva skulptura za koju je Michelangelo izbjegao upotrebu pramčane bušilice. Finiji detalji reljefa postignuti su vjerovatno upotrebom nazubljenog dlijeta zvanog gradina. Glatke figure prednjeg plana snažno su u kontrastu s grubo klesanom podlogom, stvorenom dlijetom za subbije. Tradicionalni vajarski alat, subbija je stvarala izbušene tragove koji nikada prije nisu ostali kao završna površina u djelu završenom do ovog stupnja. Georgia Illetschko insistirala je 2004. godine da su ove nedovršene površine "svjesni kompozicijski element", a ne zbog nedostatka vremena.[15] Prema Sciglianu, to je bio važan razvoj u tehnici kiparstva "non finito".

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Cagno, Gabriella Di (March 2008). Michelangelo. The Oliver Press, Inc. str. 17. ISBN 978-1-934545-01-0. Pristupljeno 25 April 2010.
  2. ^ Kauffman, Mark (1964-07-17). "The Genius of Michelangelo". Life: 56. Pristupljeno 2010-04-25.
  3. ^ Graham-Dixon, Andrew (2 February 2009). Michelangelo and the Sistine Chapel. Skyhorse Publishing Inc. str. 24. ISBN 978-1-60239-368-4. Pristupljeno 25 April 2010.
  4. ^ Richardson, Carol M. (2 March 2007). Locating Renaissance art. Yale University Press. str. 55. ISBN 978-0-300-12188-9. Pristupljeno 25 April 2010.
  5. ^ Hibbard, Howard (1985). Michelangelo. Westview Press. str. 24. ISBN 978-0-06-430148-0. Pristupljeno 25 April 2010.
  6. ^ Jay A. Levenson; National Gallery of Art (U.S.) (1991). Circa 1492: art in the age of exploration. Yale University Press. str. 264–. ISBN 978-0-300-05167-4. Pristupljeno 25 April 2010.
  7. ^ a b c Forcellino, Antonio; Allan Cameron (6 September 2009). Michelangelo: A Tormented Life. Polity. str. 33. ISBN 978-0-7456-4005-1. Pristupljeno 25 April 2010.
  8. ^ a b Scigliano, Eric (2005). Michelangelo's mountain: the quest for perfection in the marble quarries of Carrara. Simon and Schuster. str. 45. ISBN 978-0-7432-5477-9. Pristupljeno 25 April 2010.
  9. ^ Coughlan, Robert (1966). The World of Michelangelo: 1475–1564. et al. Time-Life Books. str. 31.
  10. ^ Homerus; Alexander Pope; Thomas Parnell; Gilbert Wakefield (1796). The Odyssey. Longman. str. 79. Pristupljeno 25 April 2010.
  11. ^ Tarbell, Frank Bigelow (1919). A history of Greek art: with an introductory chapter on art in Egypt and Mesopotamia. Macmillan. str. 174. Pristupljeno 25 April 2010.
  12. ^ Kleiner, Fred S. (3 January 2008). Gardner's Art Through the Ages: A Global History. Cengage Learning. str. 144. ISBN 978-0-495-09307-7. Pristupljeno 25 April 2010.
  13. ^ Jenkins, Ian; Ian Dennis Jenkins (2007). The Parthenon sculptures. Harvard University Press. str. 69. ISBN 978-0-674-02692-6. Pristupljeno 25 April 2010.
  14. ^ Robertson, Martin (31 August 1981). A shorter history of Greek art. Cambridge University Press. str. 87. ISBN 978-0-521-28084-6. Pristupljeno 25 April 2010.
  15. ^ Illetschko, Georgia (April 2004). I, Michelangelo. Prestel. str. 81. ISBN 3-7913-3079-9. Pristupljeno 25 April 2010.