Perzija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Perzijsko carstvo)
Perzijsko carstvo oko 500. p. n. e.

Perzija je zajednički naziv za iranske monarhije koje su vladale teritorijom današnjeg Irana počevši od Kirovog Perzijskog carstva.

Naziv dolazi od grčke riječi Persis, kojom se označavao današnji Iran, a koja je, pak označavala Kirov klan "Pars" ili "Parsa". U današnjem Iranu je "Parsu" nazvana provincija Fars.

Grčki historičar Herodot je tvrdio da Perzijanci dolaze od mitskog junaka Perzeja.

Iranski šah Reza Pahlavi je godine 1935. zamolio strane države da ubuduće za njegovu državu umjesto Perzije koriste endonim (udomaćeni izraz) Iran.

Nastanak[uredi | uredi izvor]

Grci su prvi dali ime Perzija cijelom Iranu, što dolazi od Parse, domovine Ahemenida, današnje pokrajine Fars. Ta je Perzija, uz današnji Iran, uključivala i djelove srednje Azije, Afganistana i Kavkaza. Narodi ovih područja, povezani perzijskim jezikom i kulturom, potekli su od nomadskih indo-evropskih Arijevaca, koji su se doselili na visoravan u 2. vijeku p. n. e.

Od kasnog 6. vijeka p. n. e. Perzijsko carstvo ahemedinske dinastije, koje je obuhvatalo zemlje od srednje Azije do Inda i od Egipta do Sredozemnog mora, 200 godina bilo je najveće i najbolje organizovano carstvo u starom svijetu. Kir Veliki, osnivač ovog carstva, po prvi je put ujedinio Iransku visoravan, koja je postala novo središte moći na Bliskom i Srednjem Istoku.

Ahemenidska dinastija[uredi | uredi izvor]

Kir Veliki (559 - 529 p. n. e.)[uredi | uredi izvor]

Kirova grobnica u Pasargadeu.

Kir Veliki došao je na vlast u Anšanu 559. p. n. e. kao nasljednik svoga oca Kambiza I, te je ujedinio nekoliko perzijskih i iranskih grupa. On je također stupio u bliže odnose s Babilonom koji se u to doba pobunio protiv Medijaca, koji su vladali nad Perzijancima. Godine 549. p. n. e. porazio je medijskoga kralja Astijaga, ušao u Ekbatanu i postao kraljem Medijaca i Perzijanaca. Došavši na vlast Kir Veliki započinje osvajačke ratove. Kroz sljedeće dvije do tri godine osvaja Lidiju i grčke gradove u Joniji. Nastavlja osvajačke pohode krećući se prema istoku i proširuje granice carstva do Baktrije i Sogdijane i uz rijeku Sir Darju. Nakon što je zavladao Anatolijom i proširio istočne djelove carstva Kir je svoju pažnju usmjerio na Babilon, te ga osvaja početkom septembra 539. p. n. e. Ova je pobjeda Kiru donijela, ne samo Mesopotamiju, nego i cijelo Babilonsko kraljevstvo, koje se protezalo do granica Egipta.

Prilikom povratka u Iran Kir je poginuo u vojnom pohodu na sjeveroistočnoj granici 529. p. n. e. Njegovo tijelo prenijeto je u Pasargade, glavni grad što ga je sam izgradio, navodno na mjestu njegove pobjede nad Astijagom.

Kambiz II (529 - 522 p. n. e.)[uredi | uredi izvor]

Nakon smrti Kira Velikog 529. p. n. e. na vlast je došao njegov sin Kambiz II Četiri godine kasnije kreće na Egipat i napreduje sve do iza Prvog katarakta, a na zapad do Kirenaike. Preuzimajući egipatske običaje, proglasio se faraonom.

Međutim 522. p. n. e. do njega je doprla vijest o pobuni u Perziji. Dok je putovao iz Sirije u Perziju, Kambiz II je nesretnim slučajem poginuo. Njegov kopljonoša Darije koji je poticao iz jednog ogranka ahemenidske dinastije, nastavio je put prema Perziji i uspješno ugušio ustanak.

Darije I. (522 - 486 p. n. e.)[uredi | uredi izvor]

Darijev pečat.

U prvim godinama svoje vladavine Darije I krenuo je prema Indiji, gdje je pripojio Sind. U njegovo je doba Perzijsko carstvo doživjelo najveći procvat, te je uključivalo zemlje od rijeke Ind na istoku do Libije na zapadu. Darije I izvršio je i teritorijalnu podjelu carstva na dvadesetak satrapija. Na čelu njih su bili satrapi koji su bili ili članovi perzijskih uglednih porodica ili predstavnici lokalnog stanovništva. Darije premješta prijestolnicu iz Pasargade u Persepolis, gdje gradi svoj dvor.

Pred kraj Darijeve vladavine počeo je veliki sukob s Grcima. Deset godina nakon pobune i njenog gušenja u grčkim gradovima Jonije, Darije Veliki poslao je vojsku u Grčku 490. p. n. e. Međutim, Perzijanci su poraženi na Maratonu. Darije I Veliki umro je 486. p. n. e.

Pad ahemenidske Perzije[uredi | uredi izvor]

Darija Velikog nasljeđuje njegov sin Kserks I (486-465. p. n. e.). Novi je vladar ugušio pobunu u Egiptu 485. p. n. e., a tri godine kasnije i u Babilonu. U oba je slučaja svoju pobjedu propratio okrutnošću, a onda je 480. p. n. e. sa vojskom od 70.000 ljudi Kserks I krenuo u veliki pohod na Grčku. Međutim, nakon početnog uspjeha, Perzijanci su na kraju poraženi. Drugi dio Kserksove vladavine bio je u znaku gradnje u Persepolisu i haremskih spletki, što je dovelo do atentata na njega 465. p. n. e. Za vrijeme vladavine sljedeća tri kralja, vodio se Peloponeski rat između Sparte i Atina, a Perzija je pomagala čas jednoj čas drugoj strani.

Od kasnog 5. vijeka Perzijsko carstvo bilo je žarište stalnih sukoba i pobuna. 405. p. n. e. uspjela je pobuna u Egiptu; tri godine kasnije Kir Mlađi, brat kralja Artakserksa II (405-359. p. n. e.), unajmio je 10.000 grčkih plaćenika i krenuo na istok, zauzeti vlast, ali je prilikom tog poduhvata poražen. Artakserks je vratio satrapije satrapima koji su se pobunili 373. p. n. e. Vladavine posljednih kraljeva počinjale su i završavale ubistvima. 336. p. n. e. spletkarenje eunuha Babosa na prijestolje je dovelo Darija III. Pet godina kasnije carstvo je zauzeo Aleksandar Veliki, te ono postaje dio novog helenističkog svijeta.

Religija, kultura i umjetnost[uredi | uredi izvor]

Veliko Perzijsko carstvo u doba Ahemenida razvilo je svoju posebnu religiju, ali i kulturu i umjetnost.

Religija[uredi | uredi izvor]

Naqsh-i Rustam (Iran). Ahemenidski hram nazvan "Zoroastrova kocka". (Foto: Ginolerhino 2002.)

Prevoladavajuća vjera Perzije u doba Ahemenida bio je zoroastrizam, što ga je prema predaji osnovao Zaratustra (grč. Zoroaster), a živio je na prelazu iz 7. u 6. vijek p. n. e. Ova religija je dualistička i priznaje vrhovno božanstvo pod imenom Ahura Mazda, koje je stvorilo snage dobra, istine i svjetlosti, te njemu suprotstavljenog Ahrimana koji je stvorio sile zla, laži i tame. O Ahura Mazdi zavise dobri duhovi, ahure, dok o Ahrimanu zavise zli duhovi, deve. Sukob ovih dviju strana na kraju završava pobjedom Ahura Mazde.

Zoroastrizam još živi kao religija. Nakon muslimanskog osvajanja Perzije veća grupa pristalica zoroastrizma koji nisu htjeli prihvatiti Islam, prebjegla je u Indiju, gdje su nastavili širenje svoje religije. Danas se nazivaju Parsima, što znači "Perzijanci".

Kultura i umjetnost[uredi | uredi izvor]

Kraljevski gradovi Pasargada, Persepolis i Susa bili su i središta kulture i umjetnosti. Dok je religiozno graditeljstvo bilo siromašno i trijezno, u skladu sa zoroastrizmom, u ovim je gradovima primjetan sjaj i prostranstvo kraljevskih palata, sagrađenih od kamena, sjajno ukrašenih i položenih na umjetno uzvišenje, pogodno za obavljanje vjerskih i građanskih svečanosti. Upadljiva je važnost koju u njima imaju trijemovi i apadane, velika, natkrivena prijestolna dvorana. Veliki uticaj na perzijsku umjetnost imale su civilizacije njihovih susjeda: Asirije, Egipta i Babilona. Veliki niski reljefi isklesani u kamenu kojima su ukrašene kraljevske grobnice i podnožja terasa preuzeti su od Asiraca, dok je Darijeva palata bogata monumentalnim frizovima od obojene opeke uobičajene u Babilonu.

Posebno je bilo razvijeno zlatarstvo, u kojem se odražavala animalistička mašta stepskih naroda, te se putem slobodnih i naglih pokreta pretvaralo u elegantne oblike.

Helenističko razdoblje (330 - 150 p. n. e.)[uredi | uredi izvor]

Za samo osam godina Ahemenidsko carstvo je palo pod napadima Aleksandra Makedonskog. Nakon pobjede nad vojskom Darija III u bitki kod Ise, zauzet je grad Susa, a posljednji otpor Ahemenidi pružaju kod "Perzijskih vrata" blizu kraljevske palate u Persepolisu. Otada počinje širenje helenističke kulture u Perziji.

Ubrzo nakon aleksandrove smrti carstvo se raspalo, a njime su zavladali dijadosi, aleksandrove vojskovođe, koji postaju i osnivači dinastija. Perzijom je tada vladala dinastija Seleukida.

Sve do 250. p. n. e. zajedno sa osvajačima u Perziju prodire grčki jezik, filozofija i umjetnost, a grčki postaje jezikom diplomatije i književnosti. Jačaju trgovinske veze s okolnim zemljama, pa i onima na istoku. Sve je razvijeniji Put svile prema Kini, a iz Indije prodire budizam, dok je zoroastrizam na zapadu izvršio uticaj na judaizam.

Pad kraljevstva Seleukida započeo je dosta rano. Istočne pokrajine Baktrija i Partija osamostalile su se 238. p. n. e., a samo je vojna vještina Antioha III odložila osvajanje seleukidske Perzije od strane Parta. U to vrijeme Rimska republika počinje napadati seleukidsko kraljevstvo, dok se u isto vrijeme u Judeji događa pobuna Makabejaca, a na istoku se širi kraljevstvo Kušana. Na kraju je Perzija podijeljena između Partije i Rimske imperije.

Partski savez (150 p. n. e. - 226 n. e.)[uredi | uredi izvor]

Područje pod vlašću Parta na vrhuncu njihove moći (kraj 1. vijeka n. e.).

Parti su od 238. p. n. e. bili nezavisni od Seleukida, ali 170. p. n. e., dolaskom na prijestolje Mitridata I iz dinastije Aršakida pod njima se ujedinjuju perzijske zemlje, te u gornjem toku Eufrata počinju dijeliti granicu s Rimskom imperijom. Tako ove dvije države postaju ozbiljni protivnici, naročito u borbi za prevlast nad Armenijom. Teško naoružana partska konjica, podržana vještim strelcima, bila je dostojan protivnik Rimljana, što se i vidjelo u nizu bitaka, poput one u kojoj je partski vojskovođa Suran, u [[Bitka kod Carrhae|bitki kod Karhe]] pobijedio Marka Licinija Krasa (Marcus Licinius Crassus), upravitelja Sirije. Mesopotamija se u to doba pretvorila u pravo bojno polje.

U ovom razdoblju uticaj helenističke kulture je počeo popuštati pred izvornim perzijskim običajima. Ipak, partskoj državi je nedostajalo jedinstvo. Vlast je dijelilo sedam klanova koji su se ujedinili u savez, prema kojem je svaki od ovih klanova vladao po jednom pokrajinom. Do 1. vijeka n. e. Partija je sasvim decentralizovana, a njenim područjima, kao feudima, vladali su lokalni velikaši, dok su zemlju sve više iscrpljivali ratovi s Rimljanima na zapadu i Kušanima na sjeveroistoku.

Kraljevi su u takvoj situaciji bili prisiljeni davati sve više samostalnosti lokalnim moćnicima, a vazali nisu više bili pokorni kralju. Ipak, posljednji partski kralj Artaban IV. (216-224) uspio je donekle povratiti staru moć, ali to nije dugo trajalo. Perzijski kralj vazal, Ardašir, pobunio se 224 godine i zauzeo Ktesifon, što je označilo i kraj Partskog saveza.

Sasanidsko carstvo (226-651)[uredi | uredi izvor]

Kameni reljef prikazuje boga dobra i svjetla Ahura Mazdu kako Ardašira I proglašava kraljem. Ahura Mazdin konj gazi mrtvog Ahrimana, boga tame i zla, dok Ardaširov konj gazi mrtvog Artabana V, posljednjeg aršakidskog kralja. Naqš-i Rustam, Iran (oko 230). Foto: Ginolerhino 2002.

U samo dvije godine Ardašir I postao je perzijskim šahom, kao prvi vladar iz pokrajine Pars nakon Ahemenida, zbog čega su se on i njegovivi nasljednici vidjeli kao nasljednici velikih vladara, Kira i Darija. Nova dinastija nazvana je Sasanidima po Ardaširovom djedu.

Njihova politika je bila uglavnom osvajačka, tako da su povratili krajeve što su ih Partima bili oduzeli Kušani, te nastavili sukobe s Rimskom imperijom. Jednom prilikom su 260. godine čak i zarobili rimskog cara Valerijana.

Svoju snagu i dugotrajnost Sasanidsko carstvo je ostvarilo kroz snažnu centralizaciju, za razliku od prethodnog partskog razdoblja. Društvo je bilo jasno podijeljeno na kaste, gdje su na vrhu društvene ljestvice bili sveštenici, slijedili su ih vojnici, zatim pisari i na kraju obični ljudi. Zoroastrianizam je postao službenom državnom religijom i to ne samo u Perziji, nego se širio i ostalim osvojenim pokrajinama. Ostale su religije povremeno progonjene. Posebno je to bio slučaj s Katoličkom crkvom (tada još jedinstvenom prije raskola 1054. godine), djelimično i zato što je od 4. vijeka postajala službenom religijom Rimskog carstva. S druge strane, Nestorijanska hrišćanska crkva, koja se 431. odvojila od Katoličke crkve bila je tolerisana, a ponekad i potpomognuta.

Veliko širenje carstva pridonijelo je njegovoj sve većoj nestabilnosti, te su krajem 5. vijeka njegove istočne dijelove osvojili Bijeli Huni. Unutar Perzije dogodila se i pobuna sljedbenika filozofa Mazdaka (umro oko 529.) koji je propovijedao mješavinu dualizma i manihejstva, te oštro napadao strogu društvenu podjelu u carstvu. Ipak, Kušro I Anuširvan (531-579) uspijeva povratiti vlast u državi, te je proširiti do Antiohije i Jemena. Za vrijeme njegovih nasljednika, a posebno za Kušrova II Parveza (590628), carstvo će obuhvatiti cijeli Bliski istok i Egipat. Rat sa Rimljanima, koji je nakon toga uslijedio, doveo je do daljnjeg slabljenja Perzijskog carstva. O pobjedi rimskog cara Heraklija u tom ratu govori i Kuran, koji spominje "pobjedu vjernika", budući da su Rimljani bili monoteisti, za razliku od Sasanida koji su, kao sljedbenici zoroastrianizma, bili dualisti.

U to doba rasula sasanidskog carstva, raste moć arapskog hilafeta, što će za Perziju označiti novo doba.

Arapska vlast i islamizacija (650.-1037.)[uredi | uredi izvor]

U osvajanjima od 643. do 650. Arapi osvajaju gotovo čitavo područje Perzije, a posljednji sasanidski vladar Jazdegerd III u narednih desetak godina pokušava vratiti zemlju pod svoju vlast. U tome najprije traži pomoć Turaka i Tatara, no muslimani ih s lakoćom pobjeđuju. Potom se obraća za pomoć Kinezima, no oni se odbijaju uplesti. I do danas se historičari ne slažu da li je Jazdegerd živio u već osvojenoj Perziji ili negdje na njenim rubnim područjima. Računa se da s arapskom vlašću za Perziju započinje Srednji vijek.

Zahvaljujući prostranstvu i bogatstvu velike države u kojoj se našla, Perzija u ovom razdoblju daje niz značajnih mislilaca koji će, mnogo kasnije, uticati na evropsku renesansnu misao. Među njima su brojni liječnici i filozofi, poput Ibn Sine (latinski,Avićena), astronomi, književnici, hemičari (npr. Zaharija Razija, koji je otkrio alkohol) i matematičari (npr. Al-Kvarizmi, koji je izumio algoritam i algebru).

Omajadi[uredi | uredi izvor]

Ornament iz Kur'ana. Slikar: Al-Bawwâb; početak 11. vijeka

Perzija do 650. godine postaje dijelom velikog omajadskog carstva koje se prostire od Iberijskog poluostrva do rijeke Ind i od Aralskog jezera do Arapskog poluostrva. Središte carstva bio je Damask u Siriji.

Za vrijeme svoje vlasti, Omajadi su preuzeli perzijski oblik državne organizacije, ali i njihov je uticaj na Perziju bio primjetan. Arapski postaje glavni jezik službene komunikacije, a zoroastrizam je zamijenjen islamom, te se počinju graditi džamije. Ipak, prvih stotinu godina arapske vlasti nije dolazilo do masovnog preobraćanja na islam, a nemuslimanskom stanovništvu bili su nametnuti porezi i posebna pravila odijevanja. Među prvim obraćenicima nalaze se velikaši i državni funkcioneri, a polako ih u tome slijedi i seljaštvo. Do kraja 10. vijeka većina Perzijanaca je prihvatila islam i to u njegovoj sunitskoj verziji.

Perzijski jezik se pokazao otpornijim od ostalih jezika nad kojima je premoć odnio arapski, pa se u ovom razdoblju počeo razvijati prema današnjem iranskom jeziku, uključujući arapske riječi i prešavši s posebne verzije aramejskog pisma, kojim se dotad služio, na arapsko pismo.

Abasidi, Samanidi, Buvajhidi[uredi | uredi izvor]

750. Omajade zamjenjuju Abasidi, a Perzija ima sve veću ulogu u državnoj upravi. Halifa Al-Ma'mun (813-833), čija je majka bila Perzijanka, seli prijestonicu iz arapskih krajeva u Merv na istoku Perzije u današnjem Turkmenistanu. Isti halifa u Bagdadu osniva univerzitet Dom mudrosti, po uzoru na perzijski univerzitet u Gundišapuru iz sasanidskog razdoblja.

819. godine istočnu Perziju osvajaju Samanidi, prva izvorno perzijska dinastija nakon arapskog osvajanja. Njihova su središta bila Samarkand, Buhara i Herat, a u njihovo doba ponovno oživljavaju perzijski jezik i kultura. Pjesnik Firdusi u to doba piše svoju epsku pjesmu "Šahname" (Knjiga kraljeva) o perzijskim vladarima.

Zapadnu Perziju 913. osvajaju Buvajhidi, iranski savez plemena s obala Kaspijskog jezera. Njihovo središte postaje grad Širaz na jugozapadu današnjeg Irana.

Bio je to početak kraja islamskog teritorijalnog jedinstva na Bliskom i Srednjem istoku.

Turska i mongolska vlast (1037.-1500.)[uredi | uredi izvor]

Ovo je razdoblje označilo kraj arapske vlasti i početak samostalnog razvoja Perzije.

Seldžuci (1037.-1219.)[uredi | uredi izvor]

Rukopis sa "Sughratovim" (Sokratovim) tekstovima, djelo seldžučkog ilustratora iz 13. vijeka Muzej "Topkapi", Istanbul.

Turci Seldžuci 1037. prodiru sa sjeveroistoka na područje Perzije, te stvaraju veliko bliskoistočno carstvo. Pod Malik Šahom I (1072.-1092.) i njegovom dvojicom perzijskih vezira Nizam al-Mulkom i Taj al-Mulkom, seldžučka se država proširila do krajnjih granica nekadašnjeg Perzijskog carstva prije arapskih osvajanja, te je graničila s Kinom na istoku i Bizantskim carstvom na zapadu.

Nakon Malik Šahove smrti država je podijeljena između njegove četvorice sinova, ali treći od njih, Ahmed Sandžar, nezadovoljan svojim dijelom, preuzima čitavo carstvo, što ostala braća ne priznaju. Mahmud II proglašava se sultanom sa sjedištemu u Bagdadu. Ahmed Sandžar pao je 1153. u zarobljeništvo nomadskih Turaka u kojem 1156. i umire.

Carstvo je otada u stalnom raspadanju i više se nikad neće proširiti do svojih prvobitnih granica, u čemu će ih spriječiti i krstaši. Nakratko je, krajem 12. vijeka, Torgul III bio sultan svih Seldžuka, osim Anadolije, ali pobijedit će ga Šah Horezma, Ala ad-Din Tekiš. Od velikog carstva ostat će još samo Sultanat Ruma u Anadoliji, a 1260. i njega osvajaju Mongoli koji ga dijele na manje emirate, od kojih je jedan bio prethodnica Osmanlijskog carstva.

U doba seldžučkoga carstva u Perziji je cvala srednjevjekovna islamska kultura i umjetnost. Tu je djelovao poznati perzijski pisac ljubavne poezije Omar Hajjam, a nastala su i zapažena arhitektonska djela poput džamije u Isfahanu. U likovnoj umjetnosti, posebno kod ilustrovanja rukopisa, počinje se uvoditi prikazivanje ljudskih likova.

Vlast Mongola i njihovih nasljednika (1219.-1500.)[uredi | uredi izvor]

Džingis Kan, vođa Mongola, 1218. šalje svoje poslanike i trgovce u grad Otrar koji je pripadao Horezmu. Upravitelj grada ih pogubljuje, a Mongoli pljačkaju Otrar i nastavljaju sve do Samarkanda i ostalih gradova na sjeveroistoku. Džingis Kanov unuk Hulagu Kan između 1255. i 1258. osvaja Horezam, Bagdad i veći dio Bliskog istoka, a područje Irana postaje ilkanat, pokrajina ogromnog Mongolskog carstva, a od 1295. postaje nezavisan.

Vladari ilkanata bili su zaštitnici umjetnosti i nauke, koje su se razvijale u najboljoj tradiciji iranskog islama.

Oko 1370. pojavljuje se novi osvajač, Tamerlan, koji nastoji obnoviti Mongolsko carstvo. Samo u Isfahanu pobio je 70.000 ljudi i izgradio kule s njihovim lobanjama. Nakon njegove smrti (1405.) Iran ostaje u ruševinama, a Perzija je kroz sljedećih stotinu godina podijeljena na male emirate kojima vladaju Tamerlanovi nasljednici.

Safavidi (1500.-1722.)[uredi | uredi izvor]

Riza-i Abbasi, Dvoje ljubavnika, Iran 1630.

Na području Azerbejdžana, u gradu Ardebilu porasla je u međuvremenu moć Ismaila I (1487.-1524.), potomka perzijskog sufija Safi al-Dina (1252.-1334.). Kao jednogodišnji dječak Ismail je ostao bez oca koji je bio vođa azerbejdžanskih šiita. Vrlo mlad, kao trinaestgodišnjak, proglašava se 1500. šahom sa sjedištem u Tabrizu, te ponovno ujedinjava u jedinstvenu Perziju čitava područja današnjeg Irana, Azerbejdžana i Iraka, te dobar dio Afganistana. Na taj način osniva dinastiju Safavida. Širenje Safavida prema zapadu zaustavit će Osmanlijsko carstvo u bitki kod Haldirana 1514.

Nakon sedamdesetak godina haosa u državi 1588. na prijestolje stupa šah Abas I Safavid, s čime počinje kulturna i politička obnova. Glavni grad premješten je u Isfahan, koji ubrzo postaje jednim od najznačajnijih kulturnih središta islama. Procvat je omogućen i sklapanjem mira s Turcima.

Za vrijeme safavidske vlasti šiitska verzija islama postaje službena vjera u carstvu, a Perzija postaje najvećom šiitskom državom u muslimanskom svijetu, što će Iran ostati sve do danas. Ovo je i razdoblje procvata umjetnosti, posebno slikarstva, s bogatstvom tema, te arhitekture.

Sporazumom s Osmanlijskim carstvom iz 1639. određene su današnje zapadne granice Irana.

Kraj sjaja Perzije (1722.-1914.)[uredi | uredi izvor]

Nadir Šah; Ilustracija njemačke knjige iz 1769.

Perzija se 1722. našla istovremeno u ratu s carskom Rusijom i Osmanlijskim carstvom, ali se uspjela se odbraniti. Ipak, safavidska dinastija je znatno oslabila. Nakon pokušaja nasilnog nametanja šiitskog islama sunitskim Afganistancima, posljednji safavidski šah ubijen je iste godine. Otada počinju česte promjene na čelu države, a Perzija nespremna dočekuje evropska kolonijalna osvajanja.

Tridesetih i četrdesetih godina 18. vijeka Nadir Šah će označiti kratkotrajnu obnovu carstva, no nakon njegove smrti na vlast dolazi slaba Zand dinastija. Ponovno duže vrijeme stabilnosti nastupit će za vrijeme vladavine dinastije Kajar u razdoblju od 1779. do 1925. Ipak, Perzija je ekonomski slaba i sve više zavisi o velikim silama: Rusiji na sjeveru, i Britanskim carstvom u Indiji. Svaka od tih sila od nekadašnjeg je perzijskog teritorija zauzela dio za sebe: Rusija je osvojila Azerbejdžan, Turkmenistan i Uzbekistan, Britanija Bahrein, a obje dijelove Afganistana. Na kraju će 1907. sklopiti Anglo-rusku konvenciju, prema kojoj je podijeljena i sama teritorija Perzije na područja ekonomskog uticaja. Osniva se i Anglo-perzijska naftna kompanija, te počinje crpljenje nafte na jugozapadu Perzije.

Od Prvog svjetskog rata do današnjeg Irana[uredi | uredi izvor]

Za vrijeme Prvog svjetskog rata na području Perzije vodile su se bitke ponajprije između Rusije i Osmanlijskog carstva, i to oko kontrole naftnih polja. Nakon Oktobarske revolucije u Rusiji, Turci uspijevaju dobiti premoć, a stanovništvo Kavkaza i zapadne Perzije prepušteno je gladi. 1918. Britanci uspijevaju malobrojnim jedinicama odvratiti združene njemačke i turske jedinice i zaštititi naftna polja gotovo do kraja rata. Tokom rata njemački špijuni su čak širili u Perziji glasine da je njemački car Vilim II, car Njemačke prešao na islam, ne bi li tako pridobili naklonost naroda. Ipak Perzija je ostala pod britanskim, a ubrzo i sovjetskim uticajem.

1925. dinastiju Kajar svrgava Muhamed Reza Pahlavi te osniva novu dinastiju. Želi modernizovati Perziju, ali ostaje pod dominantnim uticajem stranih sila.

21. marta 1935. novo službeno ime zemlje postaje Iran, a od 1953. do Islamske revolucije moći će se uporedo koristiti i ime Perzija.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Reza Šah Pahlavi proglašava neutralnost. Budući da je odbio protjerati iz zemlje njemačke inžinjere, koje su saveznici smatrali špijunima, Britanci i Sovjeti u augustu 1941. okupiraju Iran, a Rezu Pahlavija šalju u izgnanstvo. Na prijestolje 16. septembra 1941. postavljaju njegovog sina Muhameda Rezu Šah Pahlavija, koji će nakon rata nastaviti s modernizacijom zemlje, što je uključivalo agrarnu reformu, davanje prava glasa ženama i borbu protiv nepismenosti.

Ti su njegovi pokušaji doveli do protesta među muslimanskim vođama, koji su se bojali da će izgubiti svoj uticaj. Šah Mohamad Reza Pahlavi, s druge strane, nije obraćao pažnju na raspoloženje javnosti, te se takmičio u upotrebi represivnih mjera. 1978. i 1979. podižu se mnogobrojni ustanci širom zemlje nakon čega šah bježi u Egipat, a na vlast u Iranu dolaze islamističke vođe, na čelu s ajatolahom Homeinijem. Iran postaje Islamska Republika Iran.