Bitka lanaca

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Bitka lanaca
Muslimansko osvajanje Perzije
Datum april 633. godine
Lokacija Kuvajt
Ishod Pobjeda Rašidunskog Halifata
Sukobljene strane
Rašidunski Halifat (muslimani) Perzijsko Carstvo, kršćanski Arapi, saveznici
Komandanti
Halid ibn Velid Hormuz
Vojne jedinice
18,000 20,000
(primarni izvori) 17,000
(moderne procjene)
Žrtve
male teške

Bitka lanaca ili bitka za Salasil je prva bitka vođena između Pravednog halifata i Sasanidskog Perzijskog carstva. Vođena je ubrzo nakon ratova povedenih protiv odmetnutih od islama, odnosno ratova za ujedinjenje Arabije pod vlašću prvog halife Ebu-Bekra. To je ujedno bila i prva važnija bitka Rašidunskog Halifata u kojem je muslimanska vojska nastojala da proširi svoje granice te predstavlja jednu od bitaka u pohodu koji će kasnije kroz historiju postati poznat kao muslimansko osvajanje Perzije.

Povod za bitku[uredi | uredi izvor]

Nakon ratova vođenih protiv otpadnika, Musenn ibn Haris, vođa plemena koje je nastanjavalo sjeveroistočnu Arabiju, uz granicu sa Perzijom, je vršio učestale upade na perzijsku teritoriju pri čemu je pustošio perzijske gradove. Upadi su bili uspješni, uz osvajanje znatne količine plijena. Nakon izvjesnog vremena, Musenn ibn Haris je otišao u Medinu da obavijesti halifu Ebu Bekra o svojim uspjesima. Ebu Bekr ga je imenovao komandantom svog naroda, nakon čega je Haris počeo dublje upadati u perzijsku teritoriju, tj. u današnji Irak. Koristeći mobilnost svoje lahke konjice, upadao je u pogranične gradove u pustinji, izbjegavajući direktni okršaj sa perzijskom vojskom koja ga je nakon tih upada neuspješno proganjala. Ove akcije su navele Ebu Bekra na odluku da napadne Perzijsko Carstvo. Da bi bio siguran u pobjedu, Ebu Bekr je insistirao na dvije stvari: invaziona vojska se morala sastojati isključivo od dobrovoljaca i komandant takve vojske morao je biti njegov najbolji vojskovođa, Halid ibn Velid. Nakon što je porazio samoproglašenog poslanika u bici kod Jemame, Halid se i dalje nalazio u blizini Jemame kada je dobio nalog od Ebu bekra da pokrene invaziju na Perziju. U drugoj polovini marta 633. godine, Halid je krenuo iz Jemame prema gradu Hiri. Ali prije toga napisao je pismo Hormuzu, namjesniku susjedne perzijske provincije Ubulle, u kojem je stajalo:

Prihvati islam i bićeš spašen. Ili pristani na plaćanje džizije, ti i tvoj narod bićete pod našom zaštitom, u protivnom ćeš sam sebe kriviti za posljedice, jer dolazim sa vojskom koja više voli smrt nego što vi volite život.[1]

S obzirom da je imao premalo vojnika u svojim redovima, Halid ibn Velid je tražio pojačanje od Ebu Bekra. Ebu Bekr je odobrio pojačanje i iz plemena Et-Temim Halidu je stiglo oko 2.000 dobrovoljaca na čelu sa Sulm ibn Kajnom i Harmele ibn Mirjatom. Zatim mu se pridružio Musenn ibn Haris, koji je već ratovao protiv Perzijanaca, sa svojih 4.000 vojnika. Osim toga pridružio mu se i Me'zur ibn Adijj sa oko 2.000 boraca. Osim toga, na putu između Nebbadža i Iraka, Halid je uspio prikupiti još oko 8.000 dobrovoljaca iz dva velika plemena, Rebia i Mudar, tako da je pod svojom kontrolom imao ukupno oko 18.000 dobrovoljaca.[1] To je do tada, bila najbrojnija muslimanska vojska skupljena pod jednim komandantom i jednom zastavom.

Strategija Halida ibn Velida[uredi | uredi izvor]

Vojska sasanidskog Perzijskog carstva je u to doba bila jedna od najmoćnijih i najbolje opremljenih vojski. Bila je idealno obučena za frontalne borbe sa borbenim rasporedom koji je podsjećao na šahovske figure na ploči.. Jedina slabost perzijske vojske bio je nedostatak mobilnosti jer teško naoružani i oklopljeni Perzijanci nisu bili u mogućnosti da se brzo kreću. S druge strane, Halidove trupe su bile mobilne, s kamilama i lahkom konjicom spremnom za napad. Halid ibn Velidova strategija se ogledala u tome da iskoristi pokretljivost svoje vojske protiv trome perzijske vojske. Planirao je da prisili Perzijance na obavljanje marševa i kontramarševa, onda bi napao kada su Perzijanci najiscrpljeniji. Reljef i topografija terena mu je pomogla u uspješnom provođenju ove strategije. Postojale su dvije rute do Uballe, preko Kazima ili preko Hufejra, s tim da je direktni i kraći put bio onaj preko Kazima.

Bitka[uredi | uredi izvor]

  Muslimanska vojska
  Perzijska vojska

Pokreti muslimanske i perzijske vojske prije same bitke. Strategija Halida ibn Velida je bila u tome da iscrpi teško pokretnu perzijsku vojsku prije odlučujuće bitke

Očekujući Halida ibn Velida iz pravca Kazima, Hormuz je sa vojskom iz Uballe otpočeo marširati prema tom gradu. Vojska se sastojala od pješadije i konjice. Kod Kazima je Hormuz rasporedio svoje snage sa centrom i dva krila. Naredio je da se vojnici međusobno povezu lancima, te čekao dolazak Halida. Međutim, kod Kazima nije bilo nikakvih naznaka o dolasku muslimanske vojske. Uskoro su izviđači Hormuzu dali informacije o tome da se Halid s vojskom kreće ka Hufejru. Pošto se Hufejr nalazi nešto više od 30 km od Uballe, važne perzijske luke i njegove baze, Hormuz se osjetio ugroženo pa je odmah naredio pokret do Hufejra koji se nalazio na oko 90 km udaljenosti. Prije nego je napustio Jemamu, Halid je imao zamisao kako ce se sresti sa Hormuzom. Njegov zadatak, dobijen od Ebu Bekra je bio borba protiv Perzijskog carstva a poraz perzijske vojske je bio uslov zauzimanja Iraka i ostvarivanja halifine zamisli. Halid je znao da Hormuz nece dopustiti da padne Ubulla, najvažnija perzijska luka i vrata Perzije pa ce krenuti za njim. Pa iako je Hormuz sa vojskom krenuo prema Hufejru, Halid je prečicom, preko pustinje krenuo prema Kazimi očekujući da se Hormuz sa teško oklopljenom vojskom neće usuditi ući u pustinju. Po dolasku u Hufejr Hormuz je shvatio Halid maršira prema Kazimu. Perzijancima je još jedanput naređen brz manevar i marš prema Kazimi gdje su stigli u stanju velike iscrpljenosti što je i bio Halidov plan. Međutim, Halid nije želio prvi stici u Kazimu i zauzeti položaj za bitku, jer bi Hormuz tada bio u mogucnosti da menevrise. Prepustio je Hormuzu da izabere položaj za bitku dok je on sa svojom vojskom zauzeo poziciju tako da mu pustinja bude iza leda. Hormuz je odmah rasporedio vojsku u uobicajenu formaciju sa centrom i dva krila. Komandanti dva krila su bili Kubejz i Anusjan. Vojnici su ponovo vezani lancima. Prije bitke, Hormuz je pozvao Halida ibn Velida na dvoboj. Halid je prihvatio dvoboj u kojem je i ubio Hormuza. Hormuz je postavio svoje najbolje vitezove u blizini prednjih redova, da u slučaju svoje smrti, ubiju Halida. Vitezovi su nakon smrti Hormuza pokušali stići i ubiti Halida ali su ubijeni od strane Qa'qa ibn Amra, jednog od komandanata Halidove vojske.[2] Hormuzova smrt je bila psihološka pobjeda za muslimane, pa je Halid naredio opći napad kako bi iskoristo ovu psihološku prednost nad sasanidskom vojskom. Iscrpljena perzijska vojska nije mogla dugo odolijevati napadu muslimana koji su ubrzo probili perzijske linije na više mjesta. Osjetivši da neće moći odoliti napadu muslimana, perzijski generali koji su komandovali krilima perzijske vojske, Qubaz i Anušjan, naredili su povlačenje, uslijed čega je uslijedilo opće povlačenje. Većina Perzijanaca koji nisu bili okovani uspjelo je pobjeći, dok su oni vojnici koji su bili vezani i kojima je bilo otežano kretanje uglavnom poginuli u bitci.

Posljedice bitke[uredi | uredi izvor]

Nakon bitke lanaca, Halid je u još tri navrata porazio perzijsku vojsku i zauzeo njihov strateški grad Hiru, čime je ostvario svoj cilj. Prva muslimanska invazija Iraka završena je u roku od četiri mjeseca. Poslije ovoga, Ebu Bekr nije usmjeravao Halida za osvajanje u dubini perzijske teritorije jer su perzijanci poslali pojačanja.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Tabari: Vol. 2, str. 554.
  2. ^ Tabari: Vol. 2, str. 555.