Elaunin

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Elaunin (stgrč. ἐλαύνω - elaun = upravljam, usmjeravam") je komponenta elastičnih vlakana koja se formira taloženjem elastina između oksitalanskih vlakana. Nalazi se u periodontnim ligamentima i u vezivnom tkivu dermisa, a posebno je vezan sa znojnim žlijezdama.[1]

Pregled[uredi | uredi izvor]

Elastični sistem normalne ljudske kože je proučavan pod svjetlosnim i elektronskim mikroskopom. Pod svjetlosnim mikroskopom zabilježene su tri različite vrste vlakana: oksitalanska, elauninska i elastična. Površniska (oksitalanska vlakna) su vrlo tanka i usmjerena okomito na dermo-epidermni spoj. Polaze od pleksusa sa karakteristikama bojenja elauninskih vlakana, koja su povezana sa debljim elastičnim vlaknima u mrež dermisa. Na razini elektronske mikroskopije, uočava se da oksitalanska vlakna formiraju snopove cjevastih mikrofibrila, promjera oko 10 do 12 nm. Najdublji slojevi dermisa, u jezgru ovih snopova, sadrže amorfni materijal. Ta amorfna masa je siromašna u elauninskim, dok je bogata kompaktnim elastičnim vlaknima.[2]}}

Identifikacija[uredi | uredi izvor]

Sistem ljudskih elastičnih vlakana sluznice traheja i bronhija proučavan je pod svjetlosnim i elektronskim mikroskopom. Uočena su elastična, elauninsks i oksitalanska vlakna. Ova vlakna su identificirana putem specifičnog bojenja (boja elastia, metodi za disulfid-grupe) strukturne morfologije njihovih finih mikrofibrilskih vlakana. Elastična vlakna sastoje se od elastina i nekoliko "elastičnih". Relativna količina elastina (u odnosu na elastična mikrofibrilna vlakna) je velika kod elastičnih, ali mala u elauninskim vlaknima. Oksitalanska vlakana.

Elektronska mikroskopija pokazuje da se lamina elastica uglavnom sastoji od elastičnih vlakana, a elauninska vlakna iz subepitelnog elastičnog sloja. Vlakna koja prodiru u zadebljale bazne membrane epitela, identificirana su kao oksitalanska. Sve tri vrste vlakana su prisutne u cijeloj lamini i u temeljnoj supsluznici. Elauninska i oksitalanska vlakna čine pozitivnu elastičnu mreže oko žljezdanog epitela, glatkih mišićnih snopova i hrskavice. Sugerirana lokacija oksitalanskih vlakana (u zadebljaloj baznoj membrani), elauninska vlakna (subepitelno u pozitivnom elastičnom sloju) i klastičnih vlakana (lamina elastica) olakšava poređenje reakcija bojenja mikroskopskih preparata.[3][4][5]

Za razliku od oksitalanskih, elauninska vlakna boje se orceinom, aldehid-fuksinom i rezorcin-fuksinom bez prethodn oksidacije.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Guyton, A.C. & Hall, J.E. (2006) Textbook of Medical Physiology (11th ed.) Philadelphia: Elsevier Saunder ISBN 0-7216-0240-1
  2. ^ Cotta-Pereira G, Guerra Rodrigo F, Bittencourt-Sampaio S (1976): Oxytalan, elaunin, and elastic fibers in the human skin. J Invest Dermatol., 66 3): 143-1488.
  3. ^ Albert EN, Fleischer E (1970) A new electron-dense stain for elastic tissue. J Histochem Cytochem 18:697–708.
  4. ^ Bariéty M, Paillas J, Lévy M (1951) La trachée et les bronches cartilagineuses. Structure et fonctionnement des dispositives musculaires et élastiques. Masson, Paris
  5. ^ Böck P (1977) Staining of elastin and pseudo-elastica (“elastic fiber microfibrils”, type III and type IV collagen) with paraldehyde fuchsin. Mikroskopie 33:332–341

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]