Fumarna kiselina

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Fumarna kiselina
Općenito
Hemijski spojFumarna kiselina
Druga imenaTrans-1,2-Etilenedikarboksilna kiselina
2-Butenedioična kiselina
Trans-butenedioična kiselina
Alomaleinska kiselina
Boletna kiselina
Donitska kiselina
Lihenska kiselina
Molekularna formulaC=4 H=4 O=4
C4H4O4
CAS registarski broj110-17-8
SMILESC(=C/C(=O)O)\C(=O)O
InChI1/C4H4O4/c5-3(6)1-2-4(7)8/h1-2H,(H,5,6)(H,7,8)/b2-1+
Osobine1
Gustoća1.635 g/cm3
Tačka topljenja287
Rastvorljivost4.3 g/L at 20°C
Rizičnost
NFPA 704
0
0
0
 
1 Gdje god je moguće korištene su SI jedinice. Ako nije drugačije naznačeno, dati podaci vrijede pri standardnim uslovima.
3D prikaz fumarne kiseline

Fumarna kiselina (trans-butendionska kiselina) je hemijski spoj sa zbirnom formulom:

  • HO2CCH=CHCO2H.

To bijelo kristalno jedinjenje je jedna od dvije izomerne nezasićene dikarboksilne kiseline. Druga je maleinska kiselina. U fumarnoj kiselini, karboksilne grupe su na trans (E) poziciji, dok su u maleinskoj u cis (Z). Fumarna kiselina ima okus koji je sličan voću. Soli i estri ove kiseline su poznati kao fumarati. Dimetil fumarat znatno smanjuje progresiju invaliditeta oboljelih od multiple skleroze.[1][2][3][4]

Hemija[uredi | uredi izvor]

Fumarna kiselina je prvi put pripremljen od sukcinilne kiseline. Tradicijska sinteza uključuje oksidaciju furfurala (iz prerade kukuruza) koristeći hlorat, u prisustvu na vanadiju baziranih katalizatora. Danas je industrijska sinteza fumarne kiseline uglavnom zasnovana na katalitskoj izomerizaciji maleinske kiseline u vodenim otopinama pri niskim pH. Maleinske kiseline je dostupna u velikim količinama, kao produkt hidrolize maleinske kiseline, u produkciji katalitske oksidacije benzena ili butana. Hemijska svojstva fumarne kiseline potiču od njene funkcijske grupe. Ova slaba kiselina formira diester, dopunom preko dvostruke veze, a to je odličan dienofil. Fumarna kiselina ne sagorijeva u spremniku kalorimetra pod uvjetima otklanjanja nastavka maleinske kiseline. Za nastavne eksperimente dizajnirane za mjerenje razlika u energiji između cis- i trans izomera, a izmjerena količina ugljika može biti osnovni spoj i entalpija sagorijevanja za izračunavanje razlike.

Biologija[uredi | uredi izvor]

Fumarna kiselina se nalazi u biljci Fumaria officinalis,gljivama (posebno vrganj Boletus fomentarius var. pseudoigniarius), lišaji i islandske mahovine Fumarat je međuprodukt u ciklusu limunske kiseline, koji koriste ćelije za proizvodnju energije u obliku adenozin trifosfata (ATP) iz hrane. Formira oksidacijom od sukcinata, pomoću enzima sukcinat dehidrogenaza. Fumarat se pretvara u malate, uz katalizu enzima fumaraza. Kada je izložena suncu, ljudska koža prirodno proizvodi fumarnu kiselinu . Fumarat je također produkt ciklusa ureje.

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Hrana[uredi | uredi izvor]

Fumarna kiselina se koristi kao acidulant hrane od 1946. Odobrena je za korištenje kao dodatak hrani u EU, SAD, Australiji i Novom Zelandu. Kao dodatak hrani, ona se koristi kao regulator kiselosti sa i označenimE brojem E297. Uglavnom se koristi u pićima i prašcima za koji zahtjevaju čistoću. Upotrebljava se i kao zamjena za vinsku kiselinu i povremeno umjesto limunske kiseline, po stopi od 1 g fumarne kiseline svakom ~ 1,5 g limunske kiseline, kako bi dodali kiselost, slično kao i za jabučnu kiselinu. Pored toga što je sastavni dio nekih vještačkih sirćetnih aroma, kao što su "so i sirće" za čips s okusom krompira, također se koristi kao koagulant u mješavinama.pudinga.

Medicina[uredi | uredi izvor]

Kod bolesnika s relapsno-remisijskom multiplom sklerozom, dimetil fumarat (BG-12, Biogen) značajno smanjena recidiva i progresiju invalidnosti u fazi 3. Fumarat aktivira Nrf2 antioksidansni put odgovora, primarne ćelijske odbrane protiv citotoksičnih efekata oksidativnog stresa.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Voet D., Voet J. (1995): Biochemistry, 2nd Ed. Wiley, http://www.wiley.com/college/math/chem/cg/sales/voet.html.
  2. ^ Bugg T. (1997): An introduction to enzyme and coenzyme chemistry. Blackwell Science, Oxford, ISBN 0-86542-793-3}}
  3. ^ Lindhorst|firs T. (2007): Essentials of carbohydrate chemistry and biochemistry. Wiley-VCH, ISBN 3527315284.
  4. ^ Bajrović K, Jevrić-Čaušević A., Hadžiselimović R., Ed. (2005): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-1-8.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]