Ibn-Haldun

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Ibn Haldun
Ibn Khaldoun-Kassus.jpg
Rođenje (1332-05-27) 27. maj 1332.
Ifrikija
Tunis
Smrt (1406-03-17) 17. mart 1406 (73 god)
Kairo, Egipat
Prebivalište Tunis
Narodnost Arap
Polje historičar
filozof
islamski teoretičar
demograf
Poznat po Mukadima
Opća historija
Religija islam

Ibn Haldun (ابن خلدون Ibn Chaldūn, puno ime ولي الدين عبد الرحمن بن محمد بن محمد بن أبي بكر محمد بن الحسن Abu Zaid 'Abd al-Rahman ibn Muhamed ibn Khaldun al-Hadrami; 27. maj 1332. Tunis - 17. mart 1406. Kairo) bio je arapski historičar,[1] filozof[2], ekonomista, socijalni naučnik i islamski teoretičar koji je živio i stvarao u Tunisu. Iako je najpoznatiji kao historičar, u njegovoj filozofiji je značajna teorija o cikličnom shvatanju historije. Tu svoju teoriju predstavio je u djelu koje se sastoji iz sedam tomova "Opća historija" svjetske civilizacije. Historičari kao najznačajniji dio ovog djela smatraju Uvod (Muqaddima). Ovo njegovo djelo bilo je inspiracija mnogima pogotovo osmanlijskim historičarima poput Kâtip Čelebi Halife, Ahmed Dževdet Paše i Mustafe Naima koji su koristeći teorije iz njegove knjige Mukadima analizirali uspon i pad Osmanlijskog carstva.[3]

Evropski naučnici 19. vijeka također su priznali značaj knjige i smatrali su Ibn Haldunu jednim od najvećih filozofa srednjeg vijeka.[4]

Haldun se smatra osnivačem sociologije[5] (iako će naziv "sociologija" doći tek sa Kontom), jer je proširio područje historije, koja sada postaje nauka o društvu. Pojam ljudsko društvo nije postojao, te Haldun da bi definirao taj pojam uvodi arapski pojam umran.

Vjerovao je da se ciklusi mijenjaju svakih 120 godina.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Ibn-Haldunova rodna kuća u Tunisu

Život Ibn Khalduna je relativno dobro dokumentovan, jer je napisao autobiografiju (قالون بابن خلدون ورحلته غربا وشرقا, at-Ta'rīf bi-ibn Khaldūn wa-Riḥlatih Gharban wa-Sharqan) u kojoj brojnim dokumentima opisuje svoj život i stvaralaštvo.[6])

Abdurahman bin Haldun, poznatiji kao Ibn Khaldun, rođen je u Tunisu 1332. godine, u dobrostojećoj andaluzijskoj porodica arapskog porijekla.[1] Porodični predak je, prema njegovim riječima, bio jemenski Arap koji je bio u srodstvu sa ashabom posljednjeg božijeg poslanika Muhammeda Hujr bin Adijem. Njegova porodica, koja je imala mnogo visokih kancelarija u Andaluziji, emigrirala je u Tunis nakon pada Sevilje 1248. godine, tokom Rekonkviste.

Tokom vladavine tuniških Hafsida, porodica Ibn-Halduna je bila na političkoj funkciji. Međutim, preci su mu se povukli iz političkog života i pridružili mističnom poretku. Njegov brat, Yahya Haldun, takođe je bio historičar koji je napisao knjigu o dinastiji Zajanida a koji je ubijen od stane rivala zbog toga što je bio službeni historiograf na sudu.

U autobiografiji, Ibn Haldun otkriva svoje porijeklo, od perioda Muhammeda preko arapskog plemena sa područja današnjeg Jemena, konkretno Hadramauta, kada su u 8. vijeku došli na Pirinejsko poluostrvo na početku muslimaskog osvajanja ovog prostora. U autobiografiji svoje porijeklo opisuje sljedećim riječima: A naše porijeklo je od Hadhramauta, od jemenskih Arapa, preko Wa'il ibn Hujra, poznatijeg kao Hujr bin Adi, od najboljih Arapa, poznatih i poštovanih. (stranica 2429, u izdanju Al-Waraqa).[7]

Obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Visoki položaj njegove porodice u društvu omogućava mu da uči i studira sa najboljim nastavnicima koji su tada živjeli na području Magreba. Stekao je klasično islamsko obrazovanje, proučava Kur'an, pri čemu postaje hafizom, izučava i arapsku lingvistiku, kao osnovu za razumijevanje Kur'ana, hadisa, šerijata (islamskog zakona) i fikha (islamskog prava). Za sve ove oblasti koje je proučavao stekao je dokument (dozvolu od vlasti) kojim mu se dozvoljava prenos i širenje takvog znanja.[8]

Matematičar i filozof, Al-Abili iz Tlemcena, upoznao ga je sa matematikom, logikom i filozofijom, gdje je prije svega proučavao radove Ibn-Rušda (Averoesa), Ibn-Sine (Avicene), Fahrudin Er-Razija i Tusija. U dobi od 17 godina Ibn Haldun je izgubio oba roditelja za vrijeme pandemije Crne smrti, interkontinentalne epidemije kugle koja je poharala Tunis u periodu od 1348 do 1349. godine.[9]

Rani period u Tunisu[uredi | uredi izvor]

Novčanica od 10 Tuniskih dinara sa likom Ibn-Halduna

U dobi od 20 godina Ibn-Haldun započinje političku karijeru u Kancelariji tunizijskog vladara Ibn Tafrakina. Tu obavlja funkciju Kātib al-'Alāmaha (nosioca pečata),[10] koji se sastojao od pisanja fine kaligrafije za uvodne napomena zvaničnih dokumente. Godine 1352. godine, Abu Ziad, sultan Konstantina, sa vojskom kreće na Tunis i osvaja ga. Usljed takve situacije Ibn-Haldun, nezadovoljan poštovanim ali politički beznačajnim položajem prati svog učitelja i odlazi u marokanski grad Fes. Tu ga marinidski sultan Abu Inan Fares I postavlja na položaj pisca kraljevskih proklamacija, što ne umanjuje njegovu intrigu prema svom poslodavcu. To ga 1357. godine dovodi do zatvorske kazne u trajanju od 22 mjeseca. Nakon smrti vladara 1358. godine, vezir el-Hasan ibn Omer ga oslobađa i vraća na posao koji je do tada obavljao. Kada je Ebu Salem došao na vlast, postavlja Ibn Halduna na ministarski položaj, prvu poziciju koja odgovara stvarnim ambicijama Ibn Halduna.

Tretman koji mu se nudi od njegovog prijatelja Ibn-Amara'Abdullah, nakon pada Abū Salema, nije Ibn-Haldunu po volji. Također, Amar koji je svjestan Ibn Haldunove političke vještine uspješno sprečava angažman Halduna od strane Abd al-Wadidima iz Tlemcena zbog čega Ibn Haldun odlazi u Granadu. Bio je siguran u pozitivan doček u Granadi s obzirom da je u Fesu pomogao nasridskom sultanu Granade, Muhammedu V, vratiti vlast nakon što je privremeno prognan. 1364. Muhammed V mu povjerava odlazak u diplomatsku misiju kralju Kastilje, Pedru I sa ciljem sklapanja mirovnog sporazuma. Uspješno obavlja ovu misiju i odbija ponudu kralja Pedra I da ostane na njegovom dvoru i povratak imovine i posjeda njegove porodice koju su tu ostavili nakon pada Sevilje pod krunsku vlast Kastilje.

U Granadi brzo dolazi do konfrontacije između njega i Muhammedovog vezira Ibn el-Katiba, koji je prevelikim nepovjerenjem gledao na dobre odnose Ibn Halduna i Muhammeda. Ibn Haldun je uticao na mladog vladara Muhameda sa ciljem stvaranja od njega mudrog vladara, što je bio Ibn-Haldunov ideal vođe. Ibn Katib je smatrao da je to glupo i preopasno za mir u zemlji nakon čega je Ibn-Haldun ipak vraćen nazad u Sjevernu Afriku.

Ibn Haldun u svojoj autobiografiji ne govori mnogo o ovom sukobu sa Ibn el-Katibom i razlozima njegovog odlaska. Orijentalist Muhsin Mahdi to tumači kao Ibn Haldunovo shvatanje da je potpuno pogrešno procjenio vladara Muhammeda V.

Po povratku u Afriku, hafsidski sultan Ebu Abdulah, njegov vjerni pratilac iz zatvora, ga dočekuje sa velikim oduševljenjem i imenuje ga za svog premijera. Tokom tog perioda, Ibn Haldun obavlja smjelu operaciju prikupljanja poreza od lokalnih berberskih plemena. Nakon smrti vladara Ebu Abdulaha 1366. godine, dolazi u službu sultana Tlemcena, Ebu Abasa. Nekoliko godina poslije, postaje zarobljenik Ebu Faris Abdul Aziza, koji je porazio sultana Tlemcena Ebu Abasa i preuzeo prijestol. Potom odlazi iz Tlemcena i političkog života i posvećuje se proučavanju nauke, sve do 1370. godine kada ga novi sultan poziva ponovo u u Tlemcen. Nakon smrti Ebu Faris Abdul Aziza, boravi u Fesu pri čemu uživa u pokroviteljstvu i povjerenju vladara.

Političke vještine koje je iskazivao kao i dobri odnosi sa berberskim plemenima, bili su glavni aduti zbog kojih je Ibn-Haldun bio poželjan u službi mnogih sjevernoafričkih vladara. 1375. sultan Tlemcena Abdulad Vadid poslao ga je u misiju arapskom plemenu iz Biskre. Nakon povratka na zapad, Ibn-Haldun je od jednog berberskog plemena tražio utočište zapadno od Alžira, u gradu Qalat Ibn Salam. Tu je živio nekoliko godina pod njihovom zaštitom, iskoristivši izolaciju da napiše djelo Mukaddima, uvod u njegovu planiranu historiju svijeta. Međutim, u Ibn Salamu mu nedostaju neophodni tekstovi i izvori za završetak rada.[11] Zbog toga, 1378. se vraća u rodni Tunis, koji je u međuvremenu osvojio Abū l-Abbas i koji Ibn-Haldunu vraća u svoju službu. Tamo se posvetio gotovo isključivo proučavanju te završava svoju historiju svijeta. Njegov odnos sa Abū l-Abbasom je ostao napet i pretvorio se u oštar kontrast nakon što je Ibn-Haldun predstavio kopiju završene historije u kojoj je izostao panegirik vladaru. Nakon odluke da posjeti Meku i obavi hadždž, nešto što mu nijedan muslimanski vladar nije mogao jednostavno odbiti, Ibn-Haldun napušta Tunis i plovi u Aleksandriju.

Kasni period u Egiptu[uredi | uredi izvor]

Ibn-Haldun je za Egipat rekao sljedeće: "Onaj ko te nije vidio ne zna za snagu islama." Dok su druge islamske regije morale da se suočavaju sa graničnim ratovima i unutrašnjim sukobima, Egipat je pod vodstvom Memluka doživio period ekonomskog prosperiteta i razvoj kulture. Međutim, čak i u Egiptu, Ibn-Haldun nije mogao bez politike. Egipatski sultan Malik udh-Dahir Barkuk ga je 1384. godine postavio na mjesto profesora medrese Qamhiyyah i velikog kadije malikijske pravne škole. Međutim, njegovi napori u reformi naišli su na otpor pa je nakon godine dana morao da podnese ostavku na mjesto velikog kadije. Dodatni faktor koji je možda uticao na tu njegovu odluku o ostavci je i težak lični udarac koji ga je zadesio 1384. godine, kada je potonuo brod u blizini Aleksandrije na kojem mu se nalazila supruga i djeca. Ibn-Haldun je tada odlučio da posjeti Meku i obavi hadždž.

Država i društvo[uredi | uredi izvor]

Dva osnovna tipa društva koja Haldun izučava su nomadi i sjedioci. Za nomade je specifičan primitivni način proizvodnje za vlastite potrebe, a svakako i asabija, odnosno, velika bliskost pripadnika plemena (koja se karakteriše krvnim srodstvom). Odnosi u plemenskoj zajednici regulisani su na etičko-običajnom principu, a ne na principu prava - pravo nastaje tak kada nastaje država. Sjedioci su tip društva koji sada više nije u stalnom pokretu i kojem stočarstvo nije primarna grana privrede, već i poljoprivreda. Sjedioci se javljajaju sa viškovima proizvodnje, koji dovode do prvih oblika razmjene i primitivne trgovine, a u krajnjoj mjeri do nastanka gradova (i daljeg razvoja).

Država i društvo[uredi | uredi izvor]

Dva osnovna tipa društva koja Haldun izučava su nomadi i sjedioci. Za nomade je specifičan primitivni način proizvodnje za vlastite potrebe, a svakako i asabija, odnosno, velika bliskost pripadnika plemena (koja se karakteriše krvnim srodstvom). Odnosi u plemenskoj zajednici regulisani su na etičko-običajnom principu, a ne na principu prava - pravo nastaje tak kada nastaje država. Sjedioci su tip društva koji sada više nije u stalnom pokretu i kojem stočarstvo nije primarna grana privrede, već i poljoprivreda. Sjedioci se javljajaju sa viškovima proizvodnje, koji dovode do prvih oblika razmjene i primitivne trgovine, a u krajnjoj mjeri do nastanka gradova (i daljeg razvoja).

Veoma važno je istaći da Ibn Haldun prvi put razgraničava državu od društva (pa se tako razlikovao od grčke filozofije). Haldun se koristi analizom načina proizvodnje i kroz njega objašnjava nastanak same države. Pri stvaranju države asabija ima presudnu ulogu, i svakako je jedan od faktora prema kojima se mogu gledati smjene generacija, u zakonu o tri generacije i četiri faze.

  • Prva generacija, čine članovi plemena, i tu su prisutne veoma jake veze (asabija) među članovima plemena. Ovdje se prvi put uočava i karizmatska vlast.
  • Druga generacija, dolazi do proširenja plemena, a samim tim prvobitna jaka asabija polahko slabi. Ovdje je karakteristična apsolutna vlast jednog čovjeka.
  • Treća generacija, ovdje dolazi do saveza više plemena, i prvobitni način života se potpuno gubi, a asabija jako slabi.
  • Četvrta generacija, asabije nema i samo je pitanje vremena kada će propasti.

On je izvršio i klasifikaciju same vlasti. Vlast dijeli na tri grupe:

  1. tradicionalna,
  2. harizmatska
  3. legalna.
  • Tradicionalna vlast je utemeljena na nasljeđu. Riječ je o krvno srodničkim vezama, odnosima, koji determiniraju političku sferu, pa se vlast prenosi sa oca na sina. Ova vlast je prevashodno iracionalnog karaktera. Utemeljena je na mitu i korupciji, a sve je to zakriveno sferom legalnih poklona.
  • Harizmatska vlast, je vlast koja očarava kojoj se ljudi dive, mistična, univerzalna, posjeduje neke Božje atribute. Toj vlasti su njeni podanici dobrovoljno, a ne putem sile posvećeni. Ova vlast posjeduje univerzalnu etiku. Haldun je najviše bio oduševljen ovom vlašću. To je vlast profeta(Božjih poslanika), ali vrijeme te vlasti je nažalost prošlo.
  • Legalni oblik vlasti, dijeli se na iracionalni i racionalni oblik. Iracionalna vlast je utemeljen na nasljeđu, a racionalna je utemeljena u pravu, oficijelno prihvaćenom od same države.

Ovu njegovu podjelu vlasti, će u potpunosti prihvatiti, njemački socijalni mislilac, sa početka 20.st. Max Weber. Na toj podjeli Weber će izgraditi čitav svoj teoretski sistem, kako sociologije, tako i sociologije politike. Kada kažemo da Haldun spoznaje opće, imanentne zakonitosti povjesti društva kao cjeline, on ove zakonitosti ne prenosi mehanički, na samu državu. On je prvi teoretik koji je spoznao, naučno- teoretski analizirao, sa kritičkom opservacijom kategoriju države. Kod njega je država zaseban entitet koji se razlikuje od samog društva, s toga tu državu vežu i različiti zakoni.

Ibn Haldunova ekonomska stajališta[uredi | uredi izvor]

Ibn Haldun je među prvim misliocima kategoriju države, prava, političke sfere, kulture, nake, posmatrao na jedan dijalektičko materijalistički način. U potpunosti je shvatio da bi njegovo određenje države predstavljalo jednu praznu apstrakciju, metafiziku-teološku konstrukciju, bez poimanja njenog stvarnog, materijalnog sadržaja.

Tako on u svojoj analizi upravo nastoji da spozna način produkcije, reprodukcije, materijalnog života, način proizvodnje date epohe gdje u jednom mjestu decidirano kaže: „Znaj da razlika u materijalnoj produkciji i reprodukciji ljudskog društva predstavlja i čini razliku u konstituciji različitih političkih oblika, u formiranju različite kulture i tradicije“. On je među prvim teoreticima uvidio značaj ekonomskog faktora za politiku, socijalnu kulturnu sferu, te među prvima će ekonomske činjenice tretirati kao socijalne činjenice, a ekonomske zakone kao socijalne zakone.

Iako oficijelno islamsko teološko određenje polazi da je Bog stvorio čovjeka, Ibn Haldun u svojoj filozofskoj i socijalnoj antropologiji nadilazi Aristotela. Kod Aristotela je antropologija prevashodno utemeljena na logosu, a kod Halduna je antropologija razvoj, djelatnost čovjeka je utemeljena na njegovoj vlastitoj samodjelatnosti. On kroz kategoriju rada povezuje Aristotelov logos, teološku djelatnost sa činom (praktičnom djelatnošću). Na ovaj način, ako je čovjek određen putem svoga rada, putem vlastite samo djelatnosti, kategorija rada je temelj esencije i egzistencije čovjeka. Putem rada kao svrhovite, praktične djelatnosti čovjek se razlikuje od svih drugih bića, i emancipira se od same prirode. Kada polazimo od kategorije rada u svojoj antropologiji, on tu antropologiju vezuje i za samu političku ekonomiju.

Ibn Haldun je spoznao jedan novi ekonomski zakon date epohe, a to je radna teorija vrijednosti, do kojih će političko-ekonomska misao zapada doći tek krajem 18. vijeka. Njegova radna teorija vrijednosti je utemeljena na fundamentalnom ekonomskom principu, da je vrijednost količine postojećih roba određena količinom društveno potrebnog rada, koji je uložen u tim robama. On ovu teoriju razvija do krajnjih konsekvenci te tvrdi da je vrijednost i zlata i srebra određena količinom rada koji je nužan u cjelovitoj proizvodnji. Iz ovoga se izvlači jedan fundamentalan zaključak, da priroda sama po sebi, zemlja, ne stvara novu vrijednost već da ona može biti na nivou vrijednosti samo ako je posredovana i oblikovana radom. Kod Halduna je prisutno jedno kritičko stajalište fiziokratskog pristupa novostvorene vrijednosti.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Savant, Sarah Bowen (2014). Genealogy and Knowledge in Muslim Societies: Understanding the Past. Edinburgh University Press. str. 77. ISBN 978-0748644971. Banu Khaldun al-Hadrami (Yemen, but not Qahtan), to which belonged the famous historian Ibn Khaldun. The family's ancestor was 'Uthman ibn Bakr ibn Khalid, called Khaldun, a Yemeni Arab among the conquerors who shared kinship with the Prophet's Companian Wa'il ibn Hujr and who settled first in Carmona and then in Seville.  The Historical Muhammad, Irving M. Zeitlin, (Polity Press, 2007), 21; "It is, of course, Ibn Khaldun as an Arab here speaking, for he claims Arab descent through the male line.". The Arab World: Society, Culture, and State, Halim Barakat, (University of California Press, 1993), 48;"The renowned Arab sociologist-historian Ibn Khaldun first interpreted Arab history in terms of badu versus hadar conflicts and struggles for power." Ibn Khaldun, M. Talbi, The Encyclopaedia of Islam, Vol. III, ed. B. Lewis, V.L. Menage, C. Pellat, J. Schacht, (Brill, 1986), 825;"Ibn Khaldun was born in Tunis, on I Ramadan 732/27 May 1332, in an Arab family which came originally from the Hadramawt and had been settled at Seville since the beginning of the Muslim conquest..."
  2. ^ http://dzemat-oberhausen.de/?p=1517
  3. ^ Lewis, Bernard (1986). "Ibn Khaldūn in Turkey". u Ayalon, David; Sharon, Moshe. Studies in Islamic history and civilization: in honour of Professor David Ayalon. BRILL. str. 527–530. ISBN 978-965-264-014-7. 
  4. ^ Bernard Lewis: "Ibn Khaldun in Turkey", in: Ibn Khaldun: The Mediterranean in the 14th Century: Rise and Fall of Empires, Foundation El Legado Andalusí, 2006, ISBN 978-84-96556-34-8, pp. 376–380 (376) S. M. Deen (2007) Science under Islam: rise, decline and revival. p. 157. ISBN 1-84799-942-5
  5. ^ Joseph J. Spengler (1964). "Economic Thought of Islam: Ibn Khaldun", Comparative Studies in Society and History, 6(3), pp. 268-306.
      Jean David C. Boulakia (1971). "Ibn Khaldûn: A Fourteenth-Century Economist", Journal of Political Economy, 79(5), pp. 1105–1118.
  6. ^ Published by Muḥammad ibn Tāwīt aṭ-Ṭanjī, Cairo 1951
  7. ^ "Autobiografija Ibn Halduna". Pristupljeno 16. 1. 2018. 
  8. ^ Muhammad Hozien. "Ibn Khaldun: His Life and Work". Islamic Philosophy Online. Pristupljeno 2008-09-19. 
  9. ^ "Saudi Aramco World: Ibn Khaldun and the Rise and Fall of Empires". archive.aramcoworld.com. Pristupljeno 2017-12-06. 
  10. ^ "Ibn Khaldun: His Life and Works | Muslim Heritage". muslimheritage.com (jezik: engleski). Pristupljeno 2017-12-05. 
  11. ^ IBN KHALDUN'S POLITICAL AND ECONOMIC REALISM (jezik: engleski). google.com/+AlhassanainOrgNetwork. 2016-03-26.