Lipicaner
Uzgoj lipicanera | |
---|---|
Nematerijalna kulturna baština | |
Regija | Evropa |
Država | Bosna i Hercegovina Slovenija Hrvatska Italija Austrija Mađarska Slovačka Rumunija |
Mjesto | Lipica, Prnjavor, Đakovo |
Predlagač | Slovenačko ministarstvo kulture kao kooedinator |
Svjetska baština | |
Lista upisa | Reprezentativna lista nematerijalne kulturne baštine čovječanstva |
UNESCO oznaka | 01687 |
Datum upisa | 2022. |
Lokacija upisa | UNESCO |
Lipicaner je pripadnik svjetski poznate pasmine konja. Pasmina je nastala 1580. godine u Lipici na slovenskom kraškom području, u tadašnjoj Habsburškoj monarhiji.
Obilježja pasmine
[uredi | uredi izvor]Visina leđa kod lipicanaca iznosi 154 cm, dok je težak oko 500 kg. Lijepe je glave te ima visoko nasađen vrat. Ima duga i malo ulegnuta leđa, sapi su ovalne, duge i obrasle mišićima, noge su čvrste, s rijetkim pogreškama, mala kopita. Rep i griva imaju finu i bogatu dlaku. Atleske je građe. Temperamenta je poslušnog, povodljivog i veoma lako uči. Hod vrlo lijep sa visokom akcijom nogu.
Veoma dobre opće osobine uz naglašenu ljepotu odredili su njegovu upotrebu. Koristi se za visoke škole jahanja i dresure, za vuču kočija u svečanim trenutcima, a također je i radni konj.
Boja
[uredi | uredi izvor]Lipicaneri se rađaju s tamnom dlakom, ali gube ovu boju od šeste do osme godine zbog mutacije hromozoma. Ova mutacija uzrokuje da se melanin proizvodi puno brzo potroše pa su lipicaneri zbog toga bijeli.[1]
Historija pasmine
[uredi | uredi izvor]Temelj pasmini dali su slovenski kraški, španski, napolitanski, a kasnije i arapski konji. Zna se da su na području Lipice već u rimsko doba uzgajali snažne, brze i izdržljive konje.
Zanimljivosti
[uredi | uredi izvor]Lipicaner je jedan od motiva na slovenskim kovanicama eura.
Nematerijalna kulturna baština
[uredi | uredi izvor]Uzgoj lipicanera upisan je na UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva kao element nematerijalnog kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine i još sedam zemalja.[2] Odluku o upisu doneo je Međuvladin komitet za očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa na zasjedanju koje je održano od 28. novembra do 3. decembra u Rabatu, u Maroku.[3]
Slovenačko ministarstvo kulture, koje je koordiniralo nominaciju za upis na listu, saopštilo je da je konj lipicaner stoljećima imao simboličnu ulogu u svih osam zemalja. Ministarstvo je navelo širok spektar kulturnih i društvenih praksi, znanja i vještina, kao i usmenih tradicija i proslava konjičkog sporta u vezi sa uzgojem lipicanera. U ovom poduhvatu zajedno su učestvovali predstavnici državnih ergela, privatni uzgajivači, stručnjaci za nematerijalnu kulturnu baštinu, stručnjaci za kulturu, istraživači i lokalne zajednice.[4]
Tradicija uzgoja lipicanaca u početku je korištena za uzgoj konja za Habsburški carski dvor u Beču, ali danas lipicaner ima posebnu ulogu u svakodnevnom kulturnom i društvenom životu zajednica u ruralnim područjima.
Lipicaneri u Bosni i Hercegovini
[uredi | uredi izvor]Lipicaneri iz Bosne i Hercegovine koji su uvršteni na ovu listu nalaze se na ergeli Vučijak u Prnjavoru. Ovo je jedina ergela u Bosni i Hercegovini, koja uzgaja svjetski poznatu pasminu konja - čistokrvne lipicanere, s svim potrebnim pedigreima i DNK analizom svakog grla.
Sistematski pristup uzgoja konja lipicanske rase u Bosni i Hercegovini počeo je s osnivanjem ergele "Vučijak" u Prnjavoru 1946. godine. Uspostavljena je dekretom tadašnjeg Ministarstva odbrane, a ime je dobila po obližnjem uzvišenju Vučijak. Porijeklo priplodnih grla koja su nabavljena za potrebe ergele bilo je s ergela "Lipik" i "Đakovo" iz Republike Hrvatske. Danas ova ergela ima status Javne ustanove i nalazi se pod ingerencijom Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske. Rad u ergeli se odvija u skladu s uzgojnim programom za ovu rasu konja za period 2020. - 2024. godine.
S radom ergele i povećanjem broja grla na njoj, konji su počeli da se prodaju okolnim domaćinstvima, gdje su ubrzo dobro prihvaćeni zbog elegantnog izgleda i izuzetnih radnih sposobnosti. Lipicanac je tada, kao i druge rase konja, postao neophodan čovjeku za rad u poljoprivredi, proizvodnji hrane, te kao sredstvo za prijevoz ljudi.
Postoje minimalne varijacije između zemalja i načina upotrebe ovih konja, ali je sav uzgojno-selekcijski rad objedinjen kroz LIF, tj. Međunarodno udruženje uzgajivača lipicanera. Način uzgoja je određen uzgojnim ciljem, a to je harmonično razvijena i elegantna životinja plemenitog izgleda i linija tijela, srednjeg tjelesnog okvira, klasičnog tipa, pravilnog i usklađenog hoda, što je pogodno za izvođenje klasičnih dresurnih elemenata, kao i za sve oblike konjičkog jahanja pod sedlom i u zaprezi.
Uzgojem ove rase, pored ergele "Vučijak" bave se i registrovani uzgajivači, konjički klubovi i jedna privatna ergela koji su zajedno okupljeni u nedavno osnovano Udruženje uzgajivača Lipicanaca. Brojno stanje je oko 200 registrovanih grla, od čega je 110 grla u vlasništvu Vučijaka.[5]
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Edvard Kocbek, Lipicanci, ISBN 961-90056-6-X, COBISS.SI 105427456
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ http://www.sarajevo-x.com/clanak/080721007
- ^ - UNESKO - Nematerijalna kulturna baština u Bosni i Hercegovini, 1.12.2022
- ^ Lipicaneri iz Prnjavora na UNESCO-ovoj listi kulturnog naslijeđa: Šta to znači za ergelu "Vučijak"? - Oslobođenje, 2.12.2022
- ^ UNESCO - Uzgoj lipicanera - UNESCO, 1.12.2022
- ^ Lipicaneri su kulturno bogatsvo u poljoprivredi - elegantni i dobre ćudi - www.agroklub.ba, 17.04.2022.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]- Rase konja
- Nematerijalna kulturna baština u Bosni i Hercegovini
- Nematerijalna kulturna baština u Sloveniji
- Nematerijalna kulturna baština u Austriji
- Nematerijalna kulturna baština u Hrvatskoj
- Nematerijalna kulturna baština u Mađarskoj
- Nematerijalna kulturna baština u Slovačkoj
- Nematerijalna kulturna baština u Rumuniji
- Nematerijalna kulturna baština u Italiji