Uskonosni majmuni

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Šablon:TaksokvirVodič za izradu taksokvira
Uskonosni majmuni
Catarrhini
Kasni Eocen – Holocen (Sada)
Diferenciran
Macaca arctoides.png
Sistematika
Carstvo Animalia
Koljeno Chordata
Razred Mammalia
Red Primates
(nesvrstani) podred Anthropoidea - Catarrhini
Uskonosni majmuni
Natporodica Hominoidea
Porodica Porodice majmuna Starog svijeta
Rod Rodovi majmuna Starog svijeta
É. Geoffroy, 1812
Tipična vrsta
Pan troglodytes
Savage, 1847

Cercopithecoidea (Majmuni Starog svijeta)

Hominoidea (Veliki majmuni)

Uskonosni majmuni (Catarrhini) su, uz širokonosne majmune (Platyrrhini) jedna od dvije subdivisizije viših primata. Uključuju repate majmune Starog svijeta i velike majmune, od kojih se potonji dalje dijele u male majmune ili gibone i velike majmune (Hominidae) u kojima su orangutani, gorile, čimpanze (uključujući i vrstu bonobo) i ljudi. Svi su porijeklom iz Afrike i Azije. Članovi ovog parvorda se nazivaju katarini.

Opis[uredi | uredi izvor]

Determinantna razlika između novosvjetskih platirina (širokonosnih majmuna) i starosvjetskih katarina (uskonosnih majmuna) je oblik noseve. Platyrrhini (grč. platu- = ravan + -rhin = nos ) imaju nosnice koje usmjerene ustranu, dok Catarrhini (grč. kata- = dolje, ispod + -rhin = nos) imaju nozdrve prema dolje. Catarrhini također nikada nemaju repove za prihvatanje, i imaju ravne nokte i nokte na nogama i cjevaste vantimpnske ušne kosti i osam, a ne dvanaest, premolara, što im daje zubnu formulu:formulu:

  • gornji = 2.1.2.3.
  • donji= 2.1.2.3.

Većina vrsta skupine Catarrhini ispoljavaju značajan spolni dimorfizam i ne formiraju „bračne veze“. Većina, ali ne i sve, vrsta žive u društvenim grupama.[1] i imaju šake za hvatanje (s izuzetkom dvonožnih ljudi) za hvatanje nogama.

Veliki majmuni – i u tradicionalnoj i u filogenijskoj nomenklaturi – isključivo su vrste grupe Catarrhini . U tradicionalnoj upotrebi, majmun opisuje bilo bezrepe, velike, obično prizemne vrste Catarrhini. "Veliki majmuni" mogu se naći kao dio zajedničkog imena tih vrsta, kao što je berberski majmun (divlji makak). U filogenijskoj upotrebi, izraz majmun se odnosi samo na natporodicu Hominoidea (Antropoidi). Ova grupa se sastoji se od dvije porodice: Hylobatidae ili mali bezrepi majmuni ili giboni i Hominidaeveliki majmuni, uključujući orangutane, gorile, čimpanze i Homo sapiens sapiens, sa izumrli rodovima, kao što su predljudski Australopithecinae i gigantski orangutanu srodni Gigantopithecus.

Evolucija i mogući preci[uredi | uredi izvor]

Raniji nalazi i pretpostavke[uredi | uredi izvor]

Prema ranim nalazima, na jednoj od značajnijih raskrsnica u filogenetskoj diversifikaciji primata vjerovatno su se našli oblici reda Plesiadapiformes, (sa porodicama Plesiadapidae, Carpolestidae, Paromomydae, Picrodontidae i Saxonellidae). Najstariji (oko 65 miliona godina) poznati protoprimat opisan je kao Purgatorius. Osim njega, od praprimata ovog reda, posebno su zanimljivi sjevernoamerički Carpodaptes, Picrodus i Palaechton, te evropski Plesiadapis i Saxonella. Postoje argumentirani nagovještaji (oblik lobanje i kutnjaka) da su se, nakon toga, iz općeg stabla praprimata, najprije izdvojili pralemuri, preko skupine koja je približno imala osobine oblika Anagale (oligocen, Mongolija).[2]

Moguće je da prvi tarzoidi (avetnjaci) evoluirali iz neke grupe primitivnih lemura. Mnogo je, međutim, raširenije mišljenje da oni nikada nisu prošli kroz lemuroidnu fazu i da su se presudni događaji u filogenetičkoj diversifikaciji tarzijusa i lemura zbili nešto ranije, na rszini današnjim tupajama (Tupaiidae) sličnih protoprimata. Još uvijek nema pouzdanih podataka o zajedničkoj prošlosti repatih i majmuma Starog i Novog svijeta. Naime, fosili najprimitivnijih lemurolikih primata − (pralemura), svrstani su u pleistocenske Adapidae, dok su tarsiusoliki obuhvaćeni porodicom Omomidae, Fosili pripadnika ovih skupina su otkriveni sami u Holarktiku, pri čemu su Adapidae bile vezane za evroazijski područje, a Omomidae za američko kopno. Tipski predstavnici adapida su Adapis i Pronycticebus, a američkih − Notarctus i Smilodectes.

Sa paleontološke tačke gledišta, među omomidama najzanimljiviji Omomis, Tetonius (S. Amerika i Necrolemur (Evropa). Najbolje očuvani su ostaci oblika Notharctus i Adapis. Ta stvorenja su bila veličine današnjih lemura, ali nešto manje lobanjske zapremine i primitivnijeg zubala. Vjeruje se da je skupina adapida bila među precima ishodišne grane današnjih majmuna Novog svijeta. To posebno ubledljivo nagovještavaju njihove relacije sa fosilima (iz oligocena i miocena) praprimata iz J. Amerike, kao što su: Branisella, Homunculus, Trembacebus, Dolichocebus, Stirtonia, Neosaimiri, Cebupithecia i drugi. Pronađeni su fosili tarzoidnih primata, koji ispoljavaju uočljiv uspon prema cinomorfnoj i antropomorfnoj konstituciji. Pretpostavlja se da svi majmuni Starog svijeta (Cercopithecidae, Hylobatidae, Pongidae i Hominidae) potiču iz grupe anatomski „uopćeno“ građenih pratazoida, kojima su, među ostalim, pripadali i oblici Teilhardina (oligocen Egipta). Među njima se Apidium, Moeripithecus i Oligopithecus ( a nerijetko i Parapithecus) ubrajaju u neposredne fosilne pretke psetolikih majmuna, dok je ostalo otvoreno pitanje da li tu pripadaju i Amphipithecus i Pondaungia (gornji eocen Burme) ili bi ih trebalo uvrstiti u prelaznu fazu evolucije ka zajedničkim precima antropomorfnih majmuna.

U donjeoligocenskim slojevima Afrike, međutim, nađeni su fosilni ostaci primata koji su nedvojbeno imali niz osobina današnjih viših uskonosnih majmuna iz porodica Hylobatidae (giboni i Pongidae (orangutani). Među takvim oblicima, redovno se pominju Parapithecus i Aegyptopithecus, sa zubalom kao u suvremenih bezrepih – velikih majmuna (orangutani, čimpanze i gorile), iako se prvopomenuti oblik često ubraja i u predačku skupini psetolikih repatih majmuna, a drugi u fosilni rod Dryopithecus. U direktne predačke forme čovjekolikih primata svrstava se i gibonoliki Propliopithecus, od kojeg, vjerovatno preko oblika tipa Limnopithecus i Pliopithecus vode porijeklo današnji giboni. Međutim, prema nekim procjenama, propliopitek bi mogao biti i predak pomenutog egiptopiteka ili čak forma driopiteka, sa naglašenijim hominoidnim osobinama.[3][4] [5][6][7][8][9][10]

Prema najnovijim istračivanjima, skonosni majmuni su se odvojili od širokonosnih prije oko 35 miliona godina. Glavnina njihove divizije se pojavila prije oko 25 miliona godina, a giboni su se (od velikih majmuna, uključujući i ljude) izdvojili prije oko 15-19 miliona godina.[11]

Noviji nalazi mogućih predaka[uredi | uredi izvor]

Maja 2005. otkrivena su tri nova primatska fosila na brdu Bugti (''Bugti Hill'') u Pakistanu. Smatra se da su ovi nalazi zatvorili mnoge misterije o prošlosti primata. Jedna od tih tajni je otkrivena 2001. godine, kada je otkriven rani primat Bugtilemur, što je osnažilo pretpostavku da su lemuri došli iz Azije, a ne iz Afrike.[12][13]

Tri praprimata: Bugtipithecus inexpectans, Phileosimias kamali, i Phileosimias brahuiorum datiraju do oligocena prije 30 miliona godina – kada su majmni dominirala samo u Africi majmuni To su bile mali lemuri nalik uskonosnim majmunima koji su napredovali u drevnim tropskim kišnim prašumama. Moguće je da su ovi azijski oblici bili slijepa grana evolucije,tj. bočna grana grupe Eosimias. Druga nova otkrića mogućih fosilnih katarinolikih primata potiču iz Kine, Tajlanda i Burme.[14][15][16]

Zanimljivo je zapaziti da pomenuti novi nalazi ne opovrgavaju ranije pretpostavke o azijskom porijeklu pralemura, nego ih učvršćuju novim materijalnim dokazima, opisujući nove „vrste“ u različitim dijelovima Azije (prva nalazišta su bila u Mongoliji).

Klasifikacija[uredi | uredi izvor]

Uskonosni majmuni su se odvojili od širokonosnih prije oko 35 miliona godina. Glavnina njihove divizije se pojavila prije oko 25 miliona godina, a giboni su se (od velikih majmuna, uključujući i ljude) izdvojili prije oko 15-19 miliona godina.[11]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ http://www.chimpanzoo.org/catarrhi.html, Catarrhini infrared, ChimpanZoo (The Jane Goodall Institute)
  2. ^ Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
  3. ^ Dobzhansky T. (1970): Genetics of the evolutionary process. Columbia, New York, ISBN 0-231-02837-7.
  4. ^ Wood B. (2005): Human evolution – A very short introduction. Oxford University Press, Oxford, ISBN 0-19-280360-3.
  5. ^ Wood B. A. (2009): Where does the genus Homo begin, and how would we know?". In: Frederick E. G., Fleagle J. G., Leakey R. E. (eds).: The First Humans: Origin and Early Evolution of the Genus Homo. Springer , London, ISBN 978-1-4020-9979-3.
  6. ^ Jobling M. A. et al. (2013). Human Evolutionary Genetics. Garland Science, New York, ISBN 978-0-8153-4148-2. OCLC 829099073.
  7. ^ Wood B. (2005): Human evolution – A very short introduction. Oxford University Press, Oxford, ISBN 0-19-280360-3.
  8. ^ Boaz N. T. (1999): Essentials of biological anthropology. Prentice Hall, New Jersey,ISBN 0-13-080793-1.
  9. ^ British Museum of Natural History, Ed. (1991): Man's place in evolution. Natural History Museum Publications, Cambridge University Press, London, ISBN 0 521 40864 4.
  10. ^ Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
  11. ^ a b Carlos G. Schrago, Claudia A. M. Russo (2003-06-27). "Timing the Origin of New World Monkeys". Molecular Biology and Evolution. Oxford Journals. Pristupljeno 2010-08-21. 
  12. ^ http://homepage.mac.com/wis/Personal/lectures/human-origins/PrimateEvolution.pdf, (Selers B. et al. (2000): Primate Evolution. Format PDF.
  13. ^ Disotell T. R., Noviello C. M., Raaum R. L., Sterner K. N., Stewart C. (2005): Catarrhine primate divergence dates estimated from complete mitochondrial genomes: concordance with fossil and nuclear DNA evidence. J. Hum. Evol., 48 (3): 237–257.
  14. ^ Marivaux et al. (2005): Anthropoid primates from the Oligocene of Pakistan (Bugti Hills): Data on early anthropoid evolution and biogeography. PNAS, 102, 24.
  15. ^ http://www.pnas.org/content/102/24/8436
  16. ^ http://www.pnas.org/content/102/24/8436.full.pdf Full text PDF])

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]