Vuk

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Šablon:TaksokvirVodič za izradu taksokvira
Vuk
Evroazijski vuk
Evroazijski vuk
Sistematika
Carstvo Animalia
Koljeno Chordata
Klasa Mammalia
Red Carnivora
Porodica Canidae
Rod Canis
Vrsta Canis lupus
Dvojno ime
Canis lupus
Linné, 1758.
Rasprostanjenost vukova u Svijetu, zeleno - gdje danas žive, a crveno - gdje su nekada živjeli
Rasprostanjenost vukova u Svijetu,
zeleno - gdje danas žive, a crveno - gdje su nekada živjeli

Vuk, (Canis lupus) је sisar iz porodice Canidae. Vuk ima zajedničko porijeklo sa domaćim psom (Canis familiaris), a prema većini eksperata on je praotac svih danas postojećih pasa. Sivi vuk je nekada naseljavao velike dijelove Sjeverne Amerike, Evrope, Azije i Bliskog Istoka, dok je danas, zbog masovnog izlova i uništenja staništa, prisutan na samo nekim navedenim područjima i to u puno manjem broju.

Osobine[uredi | uredi izvor]

Veličina i težina vukova se jako razlikuje jer nastanjuju vrlo velika i različita područja. Najveći vukovi (žive u šumskim područjima Litvanije, Bjelorusije, Aljaske i Kanade) dosežu dužinu tijela (od vrha njuške do početka repa) do 160 cm, a rep je dugačak još do 52 cm. U ramenima je visok oko 80 cm a mogu doseći težinu do 80 kg.

Najmanji vukovi žive na Bliskom Istoku i na Arabijskom poluostrvu. Dužina tijela im je oko 80 cm, težina 20 kg a rep je dug oko 29 cm. Ženke su oko 2 do 12% manje od mužjaka i 20 do 25% lakše od njih.

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Do početka razvitka poljoprivrede i stočarstva vuk je bio najrasprostranjenija zvijer na zemlji. Bio je rasprostranjen u cijeloj Evropi i Aziji sve do sjeverne Afrike kao u Sjevernoj Americi. U velikim dijelovima tog nekada divovskog područja rasprostranjenosti, a naročito u zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi, ljudi su ga gotovo iskorijenili. U istočnoj Evropi, na Balkanu, u Kanadi, Sibiru, Mongoliji i u manjoj mjeri u Iranu još postoje veće međusobno povezane populacije vukova. Inače, može se sresti još samo u malim, međusobno izolovanim zajednicama koje obuhvaćaju i manje od 100 životinja.

Životni prostor[uredi | uredi izvor]

Vukovi žive u velikom broju najrazličitijih okoliša. Zahvaljujući svojoj velikoj prilagodljivosti, uspijevaju živjeti u ledenim područjima Arktika, kao i u pustinjama sjeverne Amerike i centralne Azije. Većina vukova nastanjuju travnate oblasti i šume. Danas je poznat prije svega kao šumska životinja, ali to je posljedica činjenice, da ga je čovjek vrlo davno istisnuo s otvorenih područja.

Populacija vukova u Bosi i hercegovini je opisana kao posebna podvrsta: Bosanskohercegovački vuk - Canis lupus kurjak.

Način života[uredi | uredi izvor]

Čopor vukova

Ponašanje i socijalna organizacija[uredi | uredi izvor]

Canis Lupus Signatus.JPG

Iako se u divljini ponekad može sresti vuk samac, normalan socijalni život vukova odvija se u čoporu. Vučji čopor se u pravilu sastoji od roditeljskog para (alfa mužjaka i alfa ženke) i njihovih potomaka, dakle, riječ je o porodici. Vukovi (za razliku od domaćih pasa) spolno sazrijevaju tek s dvije godine i za to vrijeme ostaju s roditeljima. Prošlogodišnji mladunci pomažu roditeljima u podizanju sljedeće generacije mladunaca. U normalnim uslovima, u jesen se vučji čopor sastoji od roditeljskog para, njihovih mladunaca iz prethodne kao i mladunaca iz te godine. Sa dostizanjem polne zrelosti, mladi vukovi u pravilu napuštaju teritoriju svojih roditelja i kreću u potragu za vlastitim područjem. Roditelji su uvijek dominantni u odnosu na svoj podmladak, pa stoga nema borbi oko dominacije. Do parenja između srodnika po pravilu ne dolazi, čak i kada ne postoji drugi seksualni partner. Pri tome, mužjak je taj koji odbija parenje. Razdoblje skotnosti je oko šezdeset dana, a u jednom leglu bude između troje i sedam (ponekad se dogodi i četrnaest) mladunaca. U jednom čoporu može biti do 15 jedinki.

Ishrana[uredi | uredi izvor]

Osnovu vučje hrane čine veliki biljojedi, i pri tome vuk lovi onu vrstu koja je najčešća u području na kojem živi. Na sjevernim dijelovima područja na kojem su rasprostranjeni pretežno love u čoporu i to sobove, irvase, srne ili neku drugu jelensku divljač. U njihovu lovinu u istočnoj Evropi spadaju i divlje svinje. Redovno love i male glodare kao što su zečevi, kunići, krtice i miševi. U slučaju nestašice divljači, vukovi će jesti i strvinu kao i otpatke.

Vitamine i neophodne elemente u tragovima vukovi ne dobijaju isključivo hraneći se biljojedima, nego i sami jedu biljnu hranu. U vrlo kvalitetnu hranu za vukove ubraja se razno bobičasto voće koje raste na njihovom području, kao i listovi nekog bilja i trave.

Poslovična proždrljivost vukova spada u područje bajki i legendi. Prema aktuelnim istraživanjima, godišnja potreba jednog vuka za hranom kreće se između 500 i 800 kg po pojedincu. U prosjeku, vuk jede oko 2 kg dnevno, ali se pri tome moraju uzeti u obzir i duža razdoblja u kojima vukovi ne uspiju uloviti ništa. Izuzetno, vuk može pojesti odjednom i do 10 kg mesa, ali on iza toga, na drugom mjestu, dio tog mesa povrati i zakopa ga kao zalihu. Mladi vukovi često jedu insekte.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Wikivrste
Wikivrste: Canis lupus
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz:

Reference[uredi | uredi izvor]