Vuk

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Vuk
Evroazijski vuk
Evroazijski vuk
Sistematika
CarstvoAnimalia
KoljenoChordata
RazredMammalia
RedCarnivora
PorodicaCanidae
RodCanis
VrstaCanis lupus
Dvojno ime
Canis lupus
Linné, 1758.
Rasprostanjenost vukova u Svijetu, zeleno - gdje danas žive, a crveno - gdje su nekada živjeli
Rasprostanjenost vukova u Svijetu,
zeleno - gdje danas žive, a crveno - gdje su nekada živjeli
Rasprostranjenje sivog vuka
Sivi vuk u evropskoj šumi

Vuk (Canis lupus) је sisar iz porodice Canidae. Vuk ima zajedničko porijeklo sa domaćim psom (Canis familiaris), a prema većini eksperata on je praotac svih danas postojećih pasa. Sivi vuk je nekada naseljavao velike dijelove Sjeverne Amerike, Evrope, Azije i Bliskog Istoka, dok je danas, zbog masovnog izlova i uništenja staništa, prisutan na samo nekim navedenim područjima i to u puno manjem broju.

Osobine

Veličina i težina vukova se jako razlikuje jer nastanjuju vrlo velika i različita područja.Najveći vukovi (žive u šumskim područjima Litvanije, Bjelorusije, Aljaske i Kanade) dosežu dužinu tijela (od vrha njuške do početka repa) do 160 cm, a rep je dugačak još do 52 cm. U ramenima je visok oko 80 cm a mogu doseći težinu do 80 kg.

Najmanji vukovi žive na Bliskom Istoku i na Arabijskom poluostrvu. Dužina tijela im je oko 80 cm, težina 20 kg a rep je dug oko 29 cm. Ženke su oko 2 do 12% manje od mužjaka i 20 do 25% lakše od njih.

Rasprostranjenje

Do početka razvitka poljoprivrede i stočarstva vuk je bio najrasprostranjenija zvijer na zemlji. Bio je rasprostranjen u cijeloj Evropi i Aziji sve do sjeverne Afrike kao u Sjevernoj Americi. U velikim dijelovima tog nekada divovskog područja rasprostranjenosti, a naročito u zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi, ljudi su ga gotovo iskorijenili. U istočnoj Evropi, na Balkanu, u Kanadi, Sibiru, Mongoliji i u manjoj mjeri u Iranu još postoje veće međusobno povezane populacije vukova. Inače, može se sresti još samo u malim, međusobno izolovanim zajednicama koje obuhvaćaju i manje od 100 životinja.

Životni prostor

Vukovi žive u velikom broju najrazličitijih okoliša. Zahvaljujući svojoj velikoj prilagodljivosti, uspijevaju živjeti u ledenim područjima Arktika, kao i u pustinjama sjeverne Amerike i centralne Azije. Većina vukova nastanjuju travnate oblasti i šume. Danas je poznat prije svega kao šumska životinja, ali to je posljedica činjenice, da ga je čovjek vrlo davno istisnuo s otvorenih područja.

Populacija vukova u Bosni i Hercegovini je opisana kao posebna podvrsta: Bosanskohercegovački vuk - latinski: Canis lupus kurjak.

Način života

Čopor vukova

Ponašanje i socijalna organizacija

Canis Lupus Signatus.JPG

Iako se u divljini ponekad može sresti vuk samac, normalan socijalni život vukova odvija se u čoporu. Vučji čopor se u pravilu sastoji od roditeljskog para (alfa mužjaka i alfa ženke) i njihovih potomaka, dakle, riječ je o porodici. Vukovi (za razliku od domaćih pasa) spolno sazrijevaju tek s dvije godine i za to vrijeme ostaju s roditeljima. Prošlogodišnji mladunci pomažu roditeljima u podizanju sljedeće generacije mladunaca. U normalnim uslovima, u jesen se vučji čopor sastoji od roditeljskog para, njihovih mladunaca iz prethodne kao i mladunaca iz te godine. Sa dostizanjem polne zrelosti, mladi vukovi u pravilu napuštaju teritoriju svojih roditelja i kreću u potragu za vlastitim područjem. Roditelji su uvijek dominantni u odnosu na svoj podmladak, pa stoga nema borbi oko dominacije. Do parenja između srodnika po pravilu ne dolazi, čak i kada ne postoji drugi seksualni partner. Pri tome, mužjak je taj koji odbija parenje. Razdoblje skotnosti je oko šezdeset dana, a u jednom leglu bude između troje i sedam (ponekad se dogodi i četrnaest) mladunaca. U jednom čoporu može biti do 15 jedinki.

Ishrana

Osnovu vučje hrane čine veliki biljojedi, i pri tome vuk lovi onu vrstu koja je najčešća u području na kojem živi. Na sjevernim dijelovima područja na kojem su rasprostranjeni pretežno love u čoporu i to sobove, irvase, srne ili neku drugu jelensku divljač. U njihovu lovinu u istočnoj Evropi spadaju i divlje svinje. Redovno love i male glodare kao što su zečevi, kunići, krtice i miševi. U slučaju nestašice divljači, vukovi će jesti i strvinu kao i otpatke.

Vitamine i neophodne elemente u tragovima vukovi ne dobijaju isključivo hraneći se biljojedima, nego i sami jedu biljnu hranu. U vrlo kvalitetnu hranu za vukove ubraja se razno bobičasto voće koje raste na njihovom području, kao i listovi nekog bilja i trave.

Poslovična proždrljivost vukova spada u područje bajki i legendi. Prema aktuelnim istraživanjima, godišnja potreba jednog vuka za hranom kreće se između 500 i 800 kg po pojedincu. U prosjeku, vuk jede oko 2 kg dnevno, ali se pri tome moraju uzeti u obzir i duža razdoblja u kojima vukovi ne uspiju uloviti ništa. Izuzetno, vuk može pojesti odjednom i do 10 kg mesa, ali on iza toga, na drugom mjestu, dio tog mesa povrati i zakopa ga kao zalihu. Mladi vukovi često jedu insekte.

Također pogledajte

Reference

Vanjski linkovi