Yes (grupa)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Ambox warning blue construction.svg Trenutno se vrše izmjene na stranici.
Molimo ostale korisnike da ne uređuju sadržaj stranice dok je prikazano ovo obavještenje kako bi se izbjegao konflikt s izmjenama. Ako imate komentare i pitanja u vezi sa stranicom, koristite stranicu za razgovor.
Napomena: Ovaj šablon možete ukloniti ako nije bilo izmjena u posljednja tri dana.
Posljednju izmjenu napravio je korisnik Nerko65 (razgovor · doprinosi), 26. 6. 2019. u 03:05.

Yes je engleska progresivna rock grupa, koju su 1968. godine u Londonu osnovali pjevač Jon Anderson, basista Chris Squire, gitarista Peter Banks, klavijaturista Tony Kaye i bubnjar Bill Bruford. Uprkos mnogim promjenama članova, grupa traje preko trideset i pet godina, a 19 muzičara su bili punopravni članovi ove grupe. Ova grupa još uvijek privlači mnogo ljubitelja širom svijeta. Tokom svog postojanja grupa Yes je istraživala nekoliko muzičkih stilova, a posebno su smatrani pionirima progresivnog rocka. Njihovu muziku karakterišu dinamični kontrasti, duge kompozicije, kao i simfonijske i klasične strukture u njihovim pjesmama. Njihova kompleksna muzika je veoma uspješna kod njihove publike, ali i optuživana od muzičkih kritičara da je pretenciozna i suviše isproduucirana.

Yes su jedna od najuspješnijih, najutjecajnijih i najdugovječnijih progresivnih rock grupa. U SAD-a su prodali 13,5 miliona albuma. [1] Godine 1985. osvojili su Grammy nagradu za najbolju rock instrumentalnu izvedbu pjesme "Cinema", a od 1985. do 1992. dobili su pet nominacija za Grammy. Zauzeli su 94. mjesto na VH1 listi 100 najvećih umjetnika Hard Rock-a.[2] Yes su bili glavni naslov godišnje progresivne rock-tematike "krstarenje" (engleski, "cruise") od 2013. godine pod nazivom "Cruise to the Edge". Njihova diskografija obuhvata 21 studijski album. U aprilu 2017. godine, Yes su primljeni u Rock and Roll dvoranu slavnih, gdje je posebna čast poklonjena sadašnjim i bivšim članovima ove grupe: Jonu Andersonu, Chrisu Squire, Bill Brufordu, Tony Kaye, Steve Howe, Ricku Wakemanu, Alan White i Trevoru Rabinu.[3]

Historija[uredi | uredi izvor]

Logo grupe Yes koji se koristio od 1972. pa sve do danas, a dizajnirao ga je umjetnik Roger Dean.

Osnivanje i muzički proboj (1968-70)[uredi | uredi izvor]

Sve je poćelo 1967 godine kada je bas gitarista Chris Squire osnovao grupu Mabel Greer´s Toyshop.[4] U toj grupi su svirali bubnjar Bog Hagger, ritam gitarista i pjevać Clive Bayley, i drugi gitarista Peter Banks.[5] U toj su postavi svirali po Marquee klubu u Londonu gdje je vlasnik obližnjeg Chasse kluba, Jack Barrie, dolazio da ih vidi. Prema njegovim riječima,

"Ništa o njima nije bilo posebno. Bili su dobri muzičari, ali se vidjelo da ih ovo ne vodi ka uspjehu."

Jedne noći doveo je svog prijatelja Jona Andersona koji je tad radio u kafani u La Chasse klubu. U početku su Squire i Anderson primjetili zajednički interes za harmoniju i grupe kao što su The Beatles i Simon & Garfunkel. Peter Banks je u to vrijeme napustio Mabel Greer's Toyshop i pridružio se grupi Neat Change iz koje je bio izbačen aprila 1968. Juna 1968 Haggera zamjenjuje džez bubnjar Bill Bruford, koji je dao oglas u ćasopisu Melody Maker. Napokon, njima se priključio i Tony Kaye, koji je u muzičkoj školi studirao klasičnu muziku, a bio je i klavijaturista u grupi Johnny Taylor's Star Combo and Federals.

Novookupljena muzička grupa je između 10. juna i 9. jula 1968. imala svoju prvu probu u podrumu Lucky Horshoe Caffe-a u Londonu.

Ime "Yes" za grupu je bio prijedlog Petera Banks-a. Anderson je htio da se zovu "Life", dok je Chris Squire htio ime "World."[6] Peter Banks je jednom prilikom u razgovoru sa novinarima objasnio:

Htio sam ime za grupu Yes, zbog toga što sam mislio da bi dobro zvučalo i bilo bi vanredno.

Svoj su prvi koncert održali su 4. 8. 1968 u East Madera, Middlesex u omladinskom kampu. Njihovi rani koncerti su se sajstojali od obrada pjesama grupa: TheBeatles, The 5th Dimmension, te Traffic. Zatim su 16. septembra svirali u Blasse klubu u Londonu gdje ih je publika dobro primila, kao i voditelj Roy Flynn, koji od tada postaje njihov prvi manadžer.

Početkom 1969. godine, članovi grupe Yes su prisustvovali ranom koncertu grupe King Crimson, kada su postali svjesni da postoji jaka konkurencija između muzičkih grupa u Londonu. Zatim su februara 1969. potpisali ugovor sa izdavačkom kućom Atlantic Records za koju su snimili svoj prvi album, jednostavno nazvan Yes, a izdali su ga u augustu. Na prvom albumu su se našle pjesme "Sweetness", koja je bila prva pjesma što su je Jon Anderson i Chris Squire zajedno napisali, "Looking Around", i "Survival", te dvije obrade, "Every Little Thing" od grupa The Beatles i "I See You" od Byrds-a. Ovaj album nije dospio na ljestvice popularnosti, ali je američki muzički kritičar Lester Bangs iz časopisa Rolling Stone pohvalio ovaj muzički album zbog njegovog stila. Početkom 1970. muzički impresario i novinar Tony Wilson iz časopisa Melody Maker proglasio je grupe Yes i Led Zeppelin kao dvije muzičke grupe koje ċe najvjerovatnije da uspiju u novoj deceniji.

1970-1971: Time And a Word i The Yes Album[uredi | uredi izvor]

Steve Howe.

Nakon turneje po Skandinaviji sa grupom The Small Faces, muzičari iz grupe Yes su održali svoj prvi koncert u Queen Elizabeth Hall-u 21.3.1970. U drugoj polovini koncerta odsvirali su odabrane pjesme sa tada novog albuma, Time And a Word, a na koncertu je gostovao omladinski orkestar sastavljen od 20 svirača. Peter Banks je napustio grupu Yes maja 1970., samo dva mjeseca prije izdavanja novog albuma. Razlog je bio njegovo razočaranje zbog sviranja sa orkestrom, ali je kasnije tvrdio da su ga Jon Anderson i Chris Squire otpustili, te da Bill Bruford i Tony Kaye nisu imali pojma da se to dešavalo. Album Time And A Word dostigao je 45 mjesto na Britanskoj ljestvici popularnih muzičkih albuma. Kao i na prvom albumu, mogu se čuti dvije obrade drugih muzičara, ovaj put to su pjesme "Everydays" od grupe Buffalo Springfield, te "No Opportunity Neccessary, No Experience Needed", od Richie Havens-a. Banksov zamjenik bio je bivši gitarista grupe Tomorrow, Steve Howe, ćija se slika može vidjeti na amerićkom izdanju albuma "Time And a Word", iako na njemu nije svirao.

Muzičari iz grupe Yes su u to vrijeme iznajmili kuću u Dorsetu gdje sa producentom Eddie Offordom i novim manadžerom Brianom Laneom zapoćinju rad. Ponekad bi snimanje trajalo i po 12 sati, a grupa bi snimila dijelove pjesama kako bi ih malo kasnije naučila svirati.[7] Prije izdavanja novog albuma, u januaru 1971. idu na turneju po Evropi uz grupu Iron Butterfly od kojih su kupili zvučni sistem. Album, The Yes Album izdat je u februaru 1971. i dostigao je 4 mjesto u Velikoj Britaniji, te 40 mjesto u SAD-a. Prvi je album sa svim originalnim kompozicijama i prvi na kojem su svirali progresivnu rock muziku. Pjesma "I've Seen All Good People" je bila objavljena na singl ploči, "Your Move (All Good People)." Ostale pjesme sa albuma bile su "Yours is no Disgrace," "Starship Trooper," i "Perpetual Change."

Ljeta 1971. odlaze na svoju prvu turneju po Sjevernoj Ameuici, koju poćinje sa koncertom u Edmontonu u Kanadi, gdje su svirali sa grupom Jethro Tull. Avgusta 1971. su održali koncert u Crystal Palace Ballroomu, koji je bio zadnji sa Tony Kayeom. On je te jeseni bio otpušten iz grupe, iako je tvrdio da je sam izašao. Tu je odluku uglavnom donio Steve Howe s obzirom da se Tony Kaye protivio da svira moderne elektronske instrumente (Melotron i Moog sintisajzer).[8] Na njegovo mjesto dolazi bivši klavijaturista grupe "Strawbs" RIck Wakeman, koji je prije toga svirao kao gost sa muzičarima poput: T. Rex (grupa), David Bowie, Cat Stevens, i Elton John. Basista Chris Squire pamti tu audiciju, a po njegovim riječima:

"Rick Wakeman je odsvirao tri takta na klaviru, dva na Melotronu jedan na Moogu i sve to se odlično uklapalo u kompoziciju koju smo svirali, što nam je dalo baš ono što nam je trebalo."

Wakemanova frizura te "šank" klavijature su postali zaštitni znak ove grupe tokom 1970-ih.[9]

1971-1975: Fragile-Relayer[uredi | uredi izvor]

Jon Anderson.

Sa klavijaturistom Rickom Wakemonom muzičari iz grupe Yes snimili su četvrti album pod nazivom Fragile, koji je bio izdat 26. novembra 1971. Na tom albumu članovi grupe Yes su pokazali njihovo rastuće interesovanje za klasičnu muziku, sa odlomkom iz Žar ptice, baletno i orkestralno koncertno djelo ruskog kompozitora Igora Stravinskog kojeg su svirali na početku njihovih koncerata tokom turneje 1971. – 1972. Album je dostigao 7. mjesto na ljestvici popularnosti u Velikoj Britaniji te do 4. mjesta u SAD-a gdje je bio objavljen tek u januaru 1972. godine. Na albumu je svaki član grupe napisao po jednu pjesmu. Sa tog albuma objavljene su dvije pjesme na singl ploči i to Jon Andersonova pod nazivom "Long Distance Run-Around" te na B strani pjesma "Roundabout," koja je na ovom singlu izdata u kraćoj verziji 1972. Album "Fragile" je prvi njihov studijski album čiji omot je urađen u saradnji sa umjetnikom Rogerom Deanom koji im je osmislio logo, te crtao omote za sve njihove kasnije albume i postave bina. Februara 1972. snimili su obradu pjesme Simona i Garfunkela, "America." Pjesma se u novembru 1972. našla na albumu, The New Age of Atlantic, te na Yes kompilaciji Yesterdays tri godine kasnije.

Njihov peti album, Close to The Edge, izdat je septembra 1972. i smatra se jednim od njihovih najambicioznijih radova do tada. Sa naslovnom pjesmom koja traje 19 minuta i zauzima cijelu jedno polovinu albuma, koja kombinuje psihodelični rock, klasičnu muziku, pop, i džez. Album je dostigao 3. mjesto na listi popularnosti u Velikoj Britaniji i 4. u SAD-a. Rastuċi komercijalni uspjeh i pohvale koje su im upuċivali muzički kritičari nije bilo dovoljno za Billa Bruforda, koji je napustio grupu dva mjeseca prije objavljivanja albuma "Close to the Edge", da bi se te jeseni priljućio grupi King Crimson. Preostali članovi grupe Yes su ubrzo nakon toga tražili novog bubnjara prije početka koncertne turneje. Sreli su jednom Aynsley Dunbar-a, koji je tada svirao sa Frankom Zappom dok nisu izabrali bivšeg Plastic Ono Band bubnjara, Alana White-a. Sa novim članom grupa Yes je krenula na koncertne turneje 1972. - '73, a materijal sa tih koncerata snimljen je na trostruki živi album, njihov prvi, pod nazivom Yessongs, izdat maja 1973., koji je dostigao 7. mjesto na listi popularnosti u Velikoj Britaniji i 12. mjesto na amerićkim listama. Video snimak (sa dodatnim psihodeličnim vizuelnim slikama i efektima) sa njihovih koncerata u Rainbow Theatre u Londonu decembra 1972. bio je izdat dvije godine kasnije u decembru 1975.

Decembra 1973. objavili su svoj šesti studijski album pod nazivom Tales from Topographic Oceans, koji je ostvario veliki uspjeh kako kod njihove publike, tako i kod kritike. Prvi im je album koji je ostvario zlatni tiraž i prije nego što je dospio u prodavnice širom Velike Britanije. Ploča je dostigla vrh britanske ljestvice popularnosti, te 6. mjesto na američkoj ljestvici najpopularnijih albuma. Dupli album Tales from Topographic Oceans je bio nadahnut Andersonovom interpretacijom šastra spisa iz fusnote u knjizi indijskog duhovnog učitelja Paramahansa Jogananda Autobiografija jogina. Međutim, uprkos uspjehu, Rick Wakeman nije bio zadovoljan sa ovim muzičkim djelom, jer je osjeċao da neki dijelovi na albumu sadrže previše muzičke podloge.[10] Napustio je grupu odmah poslje promocionalne turneje 1973. - 1974. da bi u maju 1974. snimio solo album Journey to the Centre of the Earth, koji je dostigao 1. mjesto na britanskoj ljestvici popularnosti.[11] Turneja grupe Yes iz 1973. - 1974. je obuhvatila i pet uzastopno rasprodanih konerata u londonskom Rainbow Theatre, što je bilo prvi put da je neka rok grup postigla ovakav uspjeh. Preostali članovi grupe Yes su zatim poćeli tražiti zamjenu za Ricka Wakemana što se pokazalo teško. Među kandidatima bili su: Vangelis, Eddie Jobson iz grupe Roxy Music, te bivši klavijaturista grupe Atlantis i Cat Stevens-a, Jean Russell. Napokon su augusta 1974. izabrali bivšeg klavijaturistu grupe Refugee, Patricka Moraza koji je tek stigao iz Švicarske. Prikljućio se pred snimanje novog albuma Relayer koji je izdat novembra 1974.[12] Ovaj LP je dostigao do 4. i 5. mjesta u Velikoj Britaniji i SAD-a, a prikazuje utjecaj džez rocka na muzičare iz ove grupe. Na albumu je predstavljena pjesma 22-minutna pjesma "The Gates of Delirium" kojom se ističe bitka i koja je u početku bila inspirisana knjigom Rat i mir od Lava Tolstoja. Njena zatvršna sekcija pod nazivom "Soon" bila je 1975. izdata kao singl. Album je dostigao 4. mjesto na listi popoularnosti u Velikoj Britaniji i 5. mjesto u SAD-a. Grupa Yes je zatim krenula na njihovu koncertnu turneju 1974. – 1975. da bi promovisala album "Relayer". Na kompilacijskom albumu Yesterdays koji je bio objavljen 1975. godine, bile su pjesme sa prva dva albuma, te pjesma sa B strane njihovog singla "Sweet Dreams" iz 1970. pod nazivom "Dear Father" i originalnu desetominutnu verziju njihove naslovne pjesme "America".[13]

1975-1980: Ljetna turneja 1976, Going For The One, Tomato, i Pariška snimanja[uredi | uredi izvor]

Chris Squire, basista i pjevač na čiji prijedlog je dato ime grupi Yes.

Između 1975. i 1976., svaki pojedinačni član grupe Yes izdao je po jedan solo album. Njihova ljetna turneja po Sjevernoj Americi 1976. uz Petera Framptona je bila jedna od njihovih najgledanijih koncertnih serija. Dobar primjer je njihov koncert u Philadelphiji 12. juna 1976. na kojem je prisustvovalo više od 100,000 gledalaca, gdje je zajedno sa njima nastupio i Gary Wright.[14] Ovaj put se specijalnim efektima na bini poznatijim kao "Crab Nebula" bavio Rogerov brat Martyn Dean, dok su Roger i Felicity Youette dizajnirali pozadinu. Krajem 1976. članovi ove grupe su otputovali u Švicarsku da snime novi album u Mountain Studios. U to vrijeme Jon Anderson je poslao Rick Wakeman-u rane verzije pjesama "Wonderous Stories," i "Going For The One," misleći da bi on mogao bolje djelovati na tim pjesmama nego što je to bio slučaj na njihovim ranijim pjesmama. Patrick Moraz je zatim bio otpušten iz grupe (Moraz se 1978. priključio grupi The Moody Blues), a na njegovo mjesto je došao Rick Wakeman.

Jula 1977. je izdat album Going For The One. Album je dvije sedmice proveo na vrhu britanske ljestvice popularnosti, a u SAD-a dostigao je do 8. mjesta. Iako je ekipa Hipgnosis dizajnirala omot na albumu, Roger Deanov mjehurski logo se još vidi i Dean se vratio da dizajnira binu. Dva singla sa albuma, "Wonderous Stories" i "Going For The One," osvojili su 7. i 25 mjesto u Britaniji. Turneja je trajala 6 mjeseci tokom 1977. Album Tormato im je deveti album izdat septembra 1978. na vrhuncu popularnosti Punk rock scene u Engleskoj, za šta su musički kritičari optužili Yesovce da predstavljaju ostatak pretencioznog progresivnog rock-a iz ranih 1970-ih. Uprkos tome, ovaj album predstavlja njihov korak dalje od progresivnog rock-a, s' tim što ni jedna pjesma ne traje duže od 8 minuta.[15] Objavljen je i singl sa pjesmom "Don't Kill The Whale," koja je i najduža po trajanju. Album je prvi na kom je ova grupa razdvojeno saradživala i tokom čijeg snimanja su nastali nesporazumi. Uprkos nesporazumima, njihova turneja tokom 1978. - 79. bila je uspješna, sa okruglom binom i 360° zvućnim sistemom koji je bio iznad bine. Na turneji su članovi grupe Yes dobili zlatnu medalju za $1 milion u prodajama karata u Madison Square Gardens u New York City-u.

U oktobru 1979. članovi grupe Yes su se sastali u Parizu s producentom Royem Thomasom Bakerom. Njihov raznolik muzički pristup sada je podlegao podjeli, pošto su Anderson i Wakeman više težili fantastičnijem i delikatnijem pristupu, dok su ostali članovi težili rock zvuku. Howe, Squire i White nisu voljeli novu muziku koju je Anderson tada ponudio, jer je bila suviše lagahna i nedostajala joj je težina koju su oni stvarali tokom njihovih zajedničkih vježbi. Pariške sesije naglo su završile u decembru 1979. nakon što je White slomio nogu dok se vozio na rolšuama (koturaljkama) u diskoteci.[16] Kada je Yes umjesto Wakeman-a (koji se posvetio snimanju muzike za klavijature nakon što je novi materijal bio spreman za snimanje) ponovo okupljen u februaru kako bi nastavio rad na projektu, njihove rastuće muzičke razlike, u kombinaciji s unutrašnjim neslaganjima, ometale su napredak. Novinar Chris Welch, nakon što je prisustvovao probi, primijetio je da je Anderson "pjevao bez svog uobičajenog uvjerenja i činilo se nespremnim da govori".[17] Do kraja marta 1980. Howe, Squire i White su počeli da demontiraju muzički materijal kao instrumentalni trio, koji su sve više bili nesigurni u Andersonovu buduću uključenost sa grupom Yes. Na kraju, ozbiljan spor oko finansija naveo je Andersona da napusti grupu, sa demoralisanim Wakemanom koji je otišao otprilike u isto vrijeme.

1980-1981: Drama i razlaz[uredi | uredi izvor]

Godine 1980. pop duo the Buggles (klavijaturista Geoff Downes i pjevač Trevor Horn) počeli su raditi sa Brianom Laneom kao njihovim menadžerom. U tom trenutku, odlazak Jona Andersona i Ricka Wakemana bio je tajan od svih izvan kruga grupe Yes. Uvidjevši mogućnost nastavka djelovanja sa novim kreativnim doprinosom i ekspertizom, Chris Squire je otkrio situaciju o Geoffu Downesu i Trevoru Hornu i predložio da se pridruže grupi Yes kao stalni članovi. Horn i Downes su prihvatili poziv i grupa je sa dvojicom novih članova snimila album Yes, koji je objavljen u augustu 1980. godine. Na ploči je primjetan teži zvuk u poređenju sa muzikom koju je Yes do tada snimao sa Andersonom, otvarajući album s dugačkom hard rock pjesmom "Machine Messiah". Pjesme sa ovog albuma su često svirane u radio emisijama krajem ljeta i jeseni 1980. godine, a album je dostigao drugo mjesto po slušanosti u Velikoj Britaniji i 18. mjesto u SAD-a, iako je to bio prvi album Yes-a koji nije dobio zlatnu medalju od Udruženja diskografske industrije Amerike (RIAA) od 1971. Njihova turneja 1980. godine u Sjevernoj Americi i Velikoj Britaniji dobila je mješovitu reakciju publike. Publika ih je dobro primila u Sjedinjenim Američkim Državama i dobili su zvanično priznanje od RIAA nakon što su izveli 16 uzastopno rasprodanih koncerata u Madison Square Gardenu od 1974. godine.

Poslije promocionalne turneje albuma Drama, grupa Yes se ponovo sastala u Engleskoj da bi odlučili o sljedećim koracima ovog sastava, počevši sa odbacivanjem Briana Lanea kao njihovog menadžera. Trevor Horn je odlučio da napusti Yes da bi nastavio karijeru u muzičkoj produkciji, a White i Squire su otišli. Kao jedini preostali članovi grupe Yes, Geoff Downes i Steve Howe odlučili su da ne nastave sa radom u grupi Yes i u decembru 1980. godine otišli su da rade na svojim solo projektima. Kompilacijski album sa nastupa grupe Yes od 1976. do 1978. objavljen je krajem 1979. pod nazivom Yesshows, dostigavši ​22. mjesto na britanskim ljestvicama popularnosti i 43. mjesto u SAD-a.[18] U martu 1981. došla je izjava od poslovnog rukovodstva grupe kojom se potvrđuje da Yes više ne postoji.

Geoff Downes i Steve Howe su se ponovo okupili u Aziji s bivšim basistom i pjevačem grupe King Crimson Johnom Wettonom, te bubnjarom Carl Palmerom iz Emerson, Lake & Palmer. Chris Squire i Alan White su nastavili da rade zajedno, u početku snimanja sa Jimmyjem Pageom za rock grupu XYZ (sastavljenu od bivših članova grupa Yes i Led Zeppelin) u proljeće 1981. godine. Ovoj grupi je trebao da se pridruži pjevač Robert Plant, ali je on izgubio entuzijazam za ovaj projekat navodeći svoje žaljenje zbog nedavno preminulog bubnjara Led Zeppelina Johna Bonhama. Kratkoročna grupa XYZ je napravila nekoliko demo snimaka, čiji će se dijelovi pojaviti u pjesmama grupe The Firm koju je predvodio Jimmy Page i na budućim Yes pjesmama "Mind Drive" i "Can You Imagine?". Krajem 1981. Squire i White objavili su "Run with the Fox", božićni singl sa Squireom kao pjevačem koji su dobili radio emitovanje tokom 1980-ih i ranih 1990-ih tokom božićnih perioda. Drugi Yes kompilacijski album, Classic Yes, objavljen je u novembru 1981. godine.[18]

1982-88: Cinema, ponovno okupljanje grupe Yes, 90125, i Big Generator[uredi | uredi izvor]

Godine 1982. Phil Carson iz izdavačke kuċe Atlantic Records predstavio je Chrisu Squireu i Alanu Whiteu gitaristu i pjevača Trevora Rabina, koji je prvobitno postao poznat kao muzičar južnoafričke supergrupe Rabbitt. Nakon odlaska iz ove grupe izdao je tri solo albuma, radeći kao producent i čak ukratko razmišljajući o članstvu u grupi Asia. Njih trojica udružili su se u novu grupu pod nazivom Cinema, za koju je Squire regrutirao klavijaturistu iz prve postave grupe Yes, Tonyja Kayea. Uprkos prisustvu tri muzičara iz grupe Yes, Cinema nije prvobitno zamišljena da bude nastavak Yes-a, te su ušli u studio da snime debitantski album kao potpuno nova grupa. Iako su Trevor Rabin i Chris Squire u početku bili glavni pjevači na ovom muzičkom projektu, Trevor Horn je kratko bio doveden u grupu Cinema kao potencijalni pjevač, ali je ubrzo odlučio da postane producent grupe.

Trevor Horn je ima dobru saradnju sa ovom grupom. Međutim, njegovi sukobi sa Tonyjem Kayeom (komplikovano činjenicom da je Trevor Rabin svirao većinu klavijatura tokom snimanja) doveli su do Kayeovog odlaska nakon šest mjeseci probe.[19] U međuvremenu, Squire se susreo sa Jonom Andersonom (koji je nakon što je napustio Yes, objavio dva solo albuma i imao uspjeha s Jon and Vangelis projektom) na zabavi u Los Angelesu i odsvirao mu demo pjesme grupe Cinema. Anderson je pozvan da se pridruži muzičkom projektu kao glavni pevač i pridružio se u aprilu 1983. tokom poslednjih nekoliko sedmica snimanja, imajući relativno malo kreativnog doprinosa ovom projektu, osim dodavanja svojih vokala i ponovnog pisanja nekih tekstova.

Na prijedlog rukovoditelja izdavačke kuće, Cinema je promijenila ime u Yes u junu 1983. Trevor Rabin se u početku usprotivio tome, jer je sada otkrio da se nehotice pridružio ponovnom okupljanju značajne muzičke grupe od koje se mnogo očekivalo, umjesto da pomogne u pokretanju nove grupe.[20] Međutim, prisustvo četiri bivša člana grupe Yes (troje od njih su bili osnivači, uključujući i istaknutog pjevača) sugerisali su da je promjena imena bila dobra komercijalna strategija. Novi album obilježio je radikalnu promjenu u stilu jer je obnovljeni Yes usvojio pop rock zvuk koji je pokazao malo od njihovih progresivnih korijena. Ova inkarnacija grupe ponekad se neformalno naziva "Yes-West", odražavajući novu bazu ove grupe u Los Angelesu, a ne u Londonu.

Grupa Yes je objavila svoj povratnički album 90125 (nazvan po svom serijskom broju kataloga na Atco Records) u novembru 1983. godine. Uskoro je postao njihov najprodavaniji album, kojeg je Američka izdavačka industrija RIAA kao trostruki platinum album sa 3 miliona prodatih primjeraka u SAD-a. Ovim album grupa Yes se predstavila u novom svjetlu za mlađe slušaoce. Pjesma "Owner of a Lonely Heart" (bosanski: "Vlasnik usamljenog srca") bila je na vrhu liste Hot Mainstream Rock Tracks četiri sedmice, i dostigla je na prvo mjesto na Billboard Hot 100 singl ljestvici. Bio je to jedini singl grupe Yes koji je to uspio da ostvari i da ostane dvije sedmice tokom januara 1984. na vrhu ove ljestvice. Tony Kayeva kratkotrajna zamjena na klavijaturama, Eddie Jobson, nakratko se pojavio na originalnom videu, koji je bio uređen koliko god je to bilo moguće nakon što je Tony Kaye nagovoren da se vrati u grupu Yes.[21]

Godine 1984. singlovi "Leave It" i "It Can Happen" su dostigli broj 24, odnosno 57 na ljestvicama popularnosti. Grupa Yes je dobila samo Grammy nagradu za najbolju rock instrumentalnu izvedbu 1985. godine za dvominutnu pjesmu "Cinema".[22] Također su bili nominovani za nagradu za najbolju pop muziku dueta ili grupe sa pjevanjem sa pjesmom "Owner of a Lonely Heart", kao i za najbolju rok izvedbu dueta ili grupe sa nagradom za pjevanje na albumu 90125.[23] Turneja grupe Yes tokom 1984. – 1985. bila je najunosnija u njihovoj historiji, sa koje je snimljen 9012Live:The Solos, koncertni film u režiji Stevena Soderbergha sa dodatnim specijalnim efektima koje je uradila animacijska kuċa Charlex iz New York Cityja, koji je koštao 1 milion dolara. Grupa Yes je 1985. objavila 'mini-LP pod nazivom 9012Live: The Solos, koji je dobio nominaciju za drugu nagradu Grammy u kategoriji najbolje rock instrumentalne izvedbe za solo pjesmu Chrisa Squirea "Amazing Grace".[24]

Članovi grupe Yes su počeli sa snimanjem svog dvanaestog albuma, Big Generator 1986. godine. Tokom snimanja bilo je mnogo prekide zbog upotrebe više lokacija za snimanje u Italiji, Londonu i Los Angelesu, kao i međuljudskih problema između Trevora Rabina i Trevora Horna, koji su odložili pravovremeni završetak snimanja ovog albuma. Na kraju, Trevor Rubin je preuzeo završnu produkciju, a album je objavljen u septembru 1987. Odmah po njegovom objavljivanju počeo je dosta da se sluša u radio emisijama, a prodaja je dostigla broj 17 u Velikoj Britaniji i broj 15 u SAD-a. [34] Big Generator je dobio nominaciju za drugu nagradu Grammy u kategoriji najbolje rock izvedbe dueta ili grupe s pjevanjem 1988. godine. Također, ostvario je platinumski tiraž sa ​​više od milion prodatih primjeraka.[25] Singl "Love Will Find a Way" je na vrhu Mainstream Rock charta, dok je "Rhythm of Love" dostigao broj 2 i "Shoot High Aim Low" broj 11. [34] Turneja 1987. – 1988. završila je nastupom u Madison Square Gardenu 14. maja 1988. u sklopu 40. godišnjice Atlantic Recordsa.

1988-95: ABW&H, Union, i Talk[uredi | uredi izvor]

Do kraja 1988 godine, Jon Anderson se osjećao zapostavljeno zbog muzičkog pravca "Yes-West" postave. Krajem 1988 je ponovo napustio ovu grupu tvrdeći da nikad ne bi ostao u Yes-u samo zbog novca, i na godišnjem odmoru u Montserratu je započeo solo muzički projekat kom se prikljućio Steve Howe, te Bill Bruford i Rick Wakeman što je budilo nadu da bi se moglo desiti ponovno okupljanje "klasičnog Yes-a". U početku muzičari grupe Yes su izabrali kočlegu Billa Bruforda iz King Crimsona, Tony Levin-a kao bas gitaristu i umjesto da idu sa Yes imenom, grupa je išla pod imenom, "Anderson, Wakeman, Bruford & Howe", odnosno ABW&H.

Njihov prvi album, jednostavno nazvan po imenu grupe, izdat je juna 1989. na njemu je bio snimljen video hit "Brother of Mine." Kasnije se ispostavilo da nisu svi snimali zajedno. Pjevač Jon Anderson je jednom izjavio da su on i producent Chris Kimsey zajedno sastavili svoje pojedinačne muzičke snimke odvojeno od grupe. Gitarista Steve Howe je bio razočaran sa miksanjem tokom snimanja i svojim pojačalom, iako je verzija pjesme "Fist of Fire" sa više njegovih gitara ostala netaknuta, te se pojavila na albumu sastavljenom od 5 kompaktnih diskova pod nazivom In a Word objavljenom 2002. godine. ABW&H su išli na turneju 1989. i 1990. godine pod imenom, "An Evening of Yes Music." Pored Tony Levina na turneji su gostovali Milton McDonald kao drugi gitarista i Joel Coelback kao drugi klavijaturista. 1993. izdaju živi album, An Evening of Yes Music Plus, na kojem je Jeff Berlin mijenjao Tony Levina zbog njegove bolesti. Turneja je bila problematična zbog sudskog spora između izdavačke kuċe Atlantic Records i "Yes-West" sastava zbog zloupotrebe imena grupe Yes na promocionalnom materijalu, te naziva turneje. Nakon turneje, ABWH se vraċaju u studio da snime svoj drugi album, probno nazvan "Dialogue." Međutim, nakon slušanja nekih pjesama sa ovog albuma, izdavačka kuča Arista Records odbila je da objavi ovaj album smatrajuċi da su pjesme slabe i savjetovala im je da pronađu druge tekstopisce koji bi im mogli dati potencijalan hit singl. Tada je Anderson kontaktirao Trevora Rabina i objasnio mu problem. Rabin je zatim poslao Jonu Andersonu 4 nove pjesme, sa pismom da ABWH može imati jednu pjesmu ako obećaju da ċe vratiti ostale tri. Direktori Arista Records-a saslušali su pjesme i htjeli svih ćetiri, ali Tevor Rabin nije na to pristao. U međuvremenu, preostali ćlanovi "Yes-West" postave su tražili zamjenu za Jona Andersona. Grupa "Yes-West" radila je na nastavku snimanja albuma Big Generator i bila je u potrazi za novim pjevačem, a moguċi kandidati za ovo mjesto su bili: bivši gitarista i pjevač grupe Supertramp, Roger Hodgson. Grupa "Yes-West" je čak radila i sa pjevačem grupe Kansas Steve Walshom, te sa pjevačem grupe World Trade, Billy Sherwoodom i Robbie Nevilleom. Steve Walsh je ostao samo jedan dan, ali se Sherwood dobro uklopio sa ostalim ćlanovima grupe "Yes West" sa kojima je nastavio pisanje pjesama. Izdavačka kuċa Artista Records je tada predložila da se 4 pjesme dodaju na novi album i zajedno sa pjevačem Jonom Andersonom snimi pod starim imenom, Yes.

Album Union, trinaesti je album grupe Yes i izdat je krajem aprila 1991. Album su snimili Yes-West i ABWH, ali na njemu ne sviraju svih osam ćlanova istovremeno. Jon Anderson je otpjeva sve pjesme na ovom albumu, dok je Chris Squire otpjevao prateći vokal na nekim pjesmama ABW&H-a, a Tony Levin je gostovao kao bas gitarista na svim pjesmama sa ovog albuma. Pjesma "Masquarade" je 1992. bila predložena za Grammy nagradu u kategoriji najbolje instrumentalne izvedbe. Pjesma "Lift me Up" dostigla je vrh Rock ljestvice popluarnosti maja 1991., a pjesma "Saving my Heart" došla do 9. mjesta najslušanijih pjesama u jesen 1991. Skoro svi članovi ove grupe su otvoreno izrazili svoje nezadovoljastvo sa ovim albumom, a Bill Bruford ga je potpuno odbacio. Rick Wakeman nije mogao da prepozna svoje sviračke dijelove, pa je zbog toga bacio svoj primjerak ovog albuma kroz prozor svoje limuzine. Od tada ga je prozvao "onion" (bosanski: luk), zbog toga što uvijek zaplače kad pomisli na ovaj album. Producent Jonathan Ellias je nekoliko godina kasnije u razgovoru sa novinarima izjavio da su on i Jon Anderson bili svjesni o učešċu studijskih muzičara na snimanju ovog albuma. Dodao je i da su njih dvojica bili ti koji su pozvali studijske muzičare na snimanje albuma "Union", jer je svađa među članovima grupe Yes sprječavala napredak nastavak rada na tom muzičkom projektu. Album je uprkos tome bio prodat u 1.5 miliona primjeraka širom svijeta i dostigao 7. mjesto popularnosti na ljestvicama popularnosti u Velikoj Britaniji i 15. u SAD-a.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Top Selling Artists". RIAA. Pristupljeno 22 September 2017. 
  2. ^ "VH1 100 Greatest Artists of Hard Rock". YouTube. Pristupljeno 22 September 2017. 
  3. ^ Greene, Andy (20 December 2016). "Yes' Steve Howe on Rock Hall Honor: 'I Don't Regret the Wait'". Rolling Stone. Pristupljeno 22 September 2017. 
  4. ^ "Yes: Perpetual Change" by David Watkinson, Plexus Publishing, 2001.
  5. ^ Welch 2008, str. 33–34.
  6. ^ "Subscribe to read". Financial Times. 
  7. ^ Morse, Tim (2000). "Conversation with Eddy Offord". Notes From the Edge (www.nfte.org). Pristupljeno 22 September 2017. 
  8. ^ Tobler, John (1992). NME Rock 'N' Roll Years (1st iz.). London: Reed International Books Ltd. str. 229. CN 5585. 
  9. ^ Brodsky, Greg (March 26, 2019). "Jon Anderson Interview? Yes, Indeed". Best Classic Bands. Pristupljeno April 16, 2019. 
  10. ^ "Yes, we were the original Spinal Tap, says Rick Wakeman of Seventies prog-rock supergroup". London Evening Standard. 17 August 2009. Arhivirano s originala, 2 November 2009. Pristupljeno 15 October 2009.  Nepoznat parametar |df= ignorisan (pomoć)
  11. ^ "Number 1 Albums – 1970s". The Official Charts Company. Arhivirano s originala, 30 December 2009. Pristupljeno 11 February 2012.  Nepoznat parametar |df= ignorisan (pomoć)
  12. ^ "News Briefs". Billboard. 31 August 1974. 
  13. ^ Barnes, Ken (19 June 1975). "Relayer & Yesterdays". Rolling Stone. 
  14. ^ Peter Crescenti (13 September 1976). "Yestour '76 – Laser Show Intrigues Audiences". Circus Magazine. 
  15. ^ Loder, Kurt (17 October 1978). "The Yes Decade". Circus Magazine. 
  16. ^ "An Interview with Chris Squire of YES – March 19, 2014". Lithium Magazine. 21 March 2014. Arhivirano s originala, 22 March 2014. Pristupljeno 22 March 2014.  Nepoznat parametar |df= ignorisan (pomoć)
  17. ^ Welch, Musicians Only, 14 June 1980, str. 5.
  18. ^ a b "Yes Billboard Albums". Allmusic. Pristupljeno 21 September 2017. 
  19. ^ "Trevor Rabin – Capturing adrenaline". Innerviews.org. Pristupljeno 22 September 2017. 
  20. ^ "Web dedicada a la Música de Cine y Bandas Sonoras". ScoreMagacine.com. 22 September 2005. Pristupljeno 22 September 2017. 
  21. ^ "Why I did not join Yes – by Eddie Jobson [Archive] – Yesfans.com: The place for YES fans since 2001". Yesfans.com. 20 February 2004. Pristupljeno 22 September 2017. 
  22. ^ "27th Annual Grammy Awards Final Nominations". Billboard (Nielsen Business Media, Inc.) 97 (4): 78. 26 January 1985. ISSN 0006-2510. Pristupljeno 12 February 2011. 
  23. ^ "And What's Your Line on the Winners?". The Chicago Tribune. 22 February 1985. Pristupljeno 22 September 2017. 
  24. ^ "29th Grammy Awards – 1987". Rock on the Net. Pristupljeno 22 September 2017. 
  25. ^ Larry McShane (15 January 1988). "Irish rockers among Grammy nominees". The Telegraph (Telegraph Publishing Company). Pristupljeno 22 September 2017.