Mehmed Džemaludin ef. Čaušević

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Džemaludin ef. Čaušević

Mehmed Džemaludin ef. Čaušević (28. decembra 1870. -1938) (Arebica: مُحَمَّدٌ جَمَالُ‌الدِّينِ أف. چاۆشه‌وٖىݘ ) je bio bošnjački velikan, i vjerski prvak Bošnjaka. Rođen je 28. decembra 1870. godine u Arapuši kod Bosanske Krupe.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Medresu je završio u Bihaću, a Mektebi hukuku (Pravni fakultet) 1887. godine u Istanbulu. Od 1903. do 1905. godine nastavnik je arapskog jezika na Velikoj sarajevskoj gimnaziji, kad je izabran za člana ulema-medžlisa. Dvije godine, od 1910. do 1912., profesor je na Šerijatskoj sudačkoj školi, profesoru na osobni zahtjev prekida, dugo je bez posla, da bi na nagovaranje Hodžinske kurije a uz opiranje Austro-Ugarske bio 1913. godine izabran za reisul-ulemu.

Titula Reisul-uleme[uredi | uredi izvor]

Kada je prvi reis Bosne i Hercegovine podnio ostavku na taj polozaj, Hodžinska izborna kurija izabrala je dva puta uzastopno Čausevica za prvog kandidata za reis-ul-ulemu i to jednoglasno (prvi izbor je Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine poništila iz formalnih razloga).[1] Na tom položaju ostao je sve do 1930. godine, i za to vrijeme je bio nesporni duhovni vođa Bošnjaka, pokretač i učesnik njihovih brojnih akcija. Kao teolog i kulturni radnik pripadao je reformatorskom dijelu bošnjačke inteligencije i sav životni vijek je proveo u iznalaženju odgovarajućih načina bošnjačkog duhovnog i političkog življenja. Formiranjem nove vlade Kraljevine Jugoslavije islamske institucije u Bosni i Hercegovini stavljene su u nadležnost ministarstva pravde. Nakon što je pročitao preliminarni nacrt zakona kojim se uređivala ta oblast, Džemaludin Čaušević je žestoko ali ipak uzaludno protestovao kod ministra pravde Srškića i kralja. Zakon je ukinuo autonomiju koju je bosanska islamska hijerarhija uživala prema habsburškom statutu iz 1909. godine. Prema novom zakonu, Reis i druge islamske institucije su trebale preseliti u Beograd. Kada je zakon sa ovim nepovoljnim odredbama ipak usvojen 31. januara 1930. godine, reis je tražio da mu se dozvoli odlazak sa položaja. 6. juna vlada je odobrila ovaj njegov zahtjev čime je Džemaludin Čaušević i zvanično prestao obnašati funkciju reisa.[2] Ovim vladinim aktom je okončana vjerska autonomija toliko važna bosanskim muslimanima, a ukinuto je i nekoliko važnih institucija u Sarajevu.

Prosvjeta, Čaušević kao reformator[uredi | uredi izvor]

Ef. Čaušević reformira arebicu za potrebe pisanja bosanskim jezikom unoseći u nju palatale đ, nj, lj i ć, te vokale o, i, e. Tako preuređena arabica nazivana je reformirana arabica, mektebica i matufovača. Njome su printana mnoga značajna djela kao što su: Kratka historija Islama, Bergivija i Tedžvid. Objavljivati je počeo za vrijeme školovanja i studija u Turskoj u listovima: Tercünam-i hakitat, Tasvir-i efkâr i Vatan a u rodnoj Bosni uređuje Behar (1906-1907) , Tarik i Mekteb.

Bio je poznat i po tome što je u svoje vazove unosio svoje liberalne i reformatorske poglede na islamsku tradiciju. Veliki je pobornik prosvjete svojeg naroda, zaslužni promicatelj tolerancije, ravnopravnog položaja ženskog bića u ljudskom društvu, prvenstveno putem njihovog odgoja i obrazovanja te učestvovanja u javnom životu.

Penzija i smrt[uredi | uredi izvor]

Na položaj reisu-l-uleme u teškom ratnom i poratnom periodu Džemaludin ef. Čaušević se predano i dostojanstveno borio za ravnopravnost islama i muslimana, dolazeći u česte sukobe kako sa jugoslovenskom vladom tako i sa konzervativnom ulemom i zaostalim muslimanskim svijetom. Kada je 1929. godine ministar Milan Srškić donosenjem novog Ustava Islamske vjerske zajednice pokušao srušiti vjersku autonomiju, reis Čaušević mu se oštro suprostavio, što je za posljedicu imalo njegov odlazak u penziju 1930. godine. Do kraja života 1938. godine radio je na prijevodu Kur'ana sa Muhamedom Pandžom. Dženaza ovom velikom alimu, reformatoru i borcu bila je do tada nezapamćena po brojnosti onih koji su željeli da mu tim posljednjim zemaljskim činom odaju priznanje.

Pod njegovim uplivom i osmišljenjem reformirana je Gazi-Husref-begova medresa. S Muhamedom Pandžom prevodi Kur'an na bosanski jezik, koji on sam naziva hrvatskim u obimnim Uvodom, Tumačenjem i Bilješkama. Uredio je i izdao knjigu za muslimansku mladež Islamski velikani.

Svojom ljudskom moralnom i intelektualnom snagom, veličinom, dobrotom i tolerancijom ostavio je duboke tragove i u hrvatskom narodu čineći mu dobro i boreći se za njegov opći napredak u miru i slozi s Bošnjacima.

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

  • Robert J. Donia Sarajevo: Biografija grada, Sarajevo, Institut za istoriju 2006. ISBN 9958-9642-8-7.