Bitka na Gvozdu

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Bitka na gori Gvozdu
Rat za nasljeđe hrvatske krune u okviru Hrvatsko–ugarskih ratova
Smrt Petra Svacica Bitka pod Gvozdom.JPG
Uljana slika Josipa Horvata Međimurca iz 1941. godine sa prikazom pogibije hrvatskog kralja Petra Svačića (Snačića) u bitki na Gvozdu
Datumkraj aprila/početak maja 1097. godine
LokacijaPodručje gore Gvozd
(danas Petrova gora),
tadašnja Slovinska zemlja (Slavonija),
današnja centralna Hrvatska
IshodPobjeda ugarske vojske
Sukobljene strane
Coa Hungary Country History (855-1301).svg Kraljevina Ugarska Zvonimir.jpg Hrvatsko Kraljevstvo
Komandanti
Coa Hungary Country History (855-1301).svg Koloman Arpadović,
ugarski kralj
Zvonimir.jpg Petar Svačić (Snačić),
hrvatski kralj
Žrtve
nepoznato nepoznato (poginuo kralj Petar Svačić (Snačić)
Poginulog kralja Petra Svačića naslikao je 1894. godine slikar Oton Iveković

Bitka na gori Gvozdu je bio oružani konflikt između hrvatske vojske pod komandom kralja Petra Svačića (Snačića) i ugarskih snaga kralja Kolomana na proljeće 1097. godine. Do bitke je došlo zbog zaoštravanja krize započete borbom za ispražnjeno prijestolje u Hrvatskom Kraljevstvu, pri čemu su Ugri polagali pravo na hrvatsku krunu. Sraz dviju vojski dogodio se na planini Gvozd i završio porazom Hrvata te pogibijom kralja Petra, što je kasnije imalo dugotrajne posljedice i značilo prekretnicu u hrvatskoj historiji. Otada hrvatskim zemljama više nikad nisu vladali kraljevi narodne krvi, a srednjovjekovna je hrvatska država, mada je zadržala mnoge atribute državnosti, bila izložena mnogobrojnim stranim uticajima i teritorijalnim aspiracijama, što je kontinuirano bilo prisutno sve do kraja 20. vijeka. Planina Gvozd je kasnije preimenovana u Petrovu goru, čime se sačuvao spomen na nesrećnog kralja.

Izvori podataka[uredi | uredi izvor]

O bitki na Gvozdu ima nekoliko starih izvora. Prvi među njima je tekst neimenovanog notara hrvatsko-ugarskog kralja Bele II. (III.) iz druge polovine 12. vijeka, koji govori o pohodu ugarske vojske na Hrvatsku, te pominje Petrovu goru, zatim djelo poznato pod nazivom Ugarska hronika (u originalu lat. Gesta Hunnorum et Hungarorum), čiji je autor Šimun de Keza, pisano oko 1285. godine, te hronika „Historija solinske crkveTome arhiđakona, nastala u Splitu 1266. godine. U „Ugarskoj hronici“ se, na primjer, navodi da je kralj Koloman dao ubiti kralja Petra koji je, došavši pred Ugre u planinama koje se nazivaju Gozd, u pomenutim planinama pobijeđen i ubijen. U kasnijim tekstovima gdje se pominje bitka, navodi se ponavljaju ili nebitno razlikuju od prvih.

Političko-vojna pozadina[uredi | uredi izvor]

Poslije smrti kralja Zvonimira 1089. godine, koji nije ostavio nasljednika, hrvatsko je prijestolje ostalo nepopunjeno. Zvonimirova udovica Jelena, sestra ugarskog kralja Ladislava, smatrala je da pravo na hrvatsku krunu imaju Arpadovići. Hrvati su ipak najprije za kralja izabrali Stjepana II., posljednjeg, već ostarjelog, izdanka dinastije Trpimirovića, ali je on vladao kratko, pa se dinastijski konflikt produbio. Jednovremeno su prilike u cijeloj jugoistočnoj Evropi i Maloj Aziji postale vrlo komplikovane, uključujući tu i događaje koji su prethodili Prvom križarskom ratu.

Dio hrvatskog plemstva podržao je za kralja Petra Svačića (Snačića), pa je on 1093. godine došao na vlast. Vladao je iz grada Knina, a vlast mu je bila uglavnom ograničena na južni dio Hrvatske, dok su u sjevernim krajevima (Slavoniji) počeli (već od 1091.) državom upravljati članovi ugarske vladarske dinastije Arpadovića, od kralja Ladislava, preko Alma (Almoša) do Kolomana. Bizantsko carstvo je ponovno ojačalo svoju vlast nad dalmatinskim gradovima i obnovljena je bizantska tema Dalmacija. Car Aleksije I. Komnen u to vrijeme je ratovao u drugim dijelovima carstva, pa nije mogao pomoći Hrvatima u obrani od Ugara.

1095. godine ugarski kralj je postao Koloman, koji je odmah odlučio zavladati čitavom Hrvatskom. Ipak, sačekao je da križarska vojska, koja je 1096. godine preko Ugarske i Hrvatske, išla prema Carigradu i Jeruzalemu, prijeđe preko njegove teritorije, a zatim okupio vojsku koja je početkom 1097. godine krenula prema jugu, kako bi pobijedila vojsku kralja Petra.

Sukobljene strane[uredi | uredi izvor]

Hrvatska[uredi | uredi izvor]

Kralj Petar je, saznavši da dolaze Ugri, okupio vojsku u južnoj Hrvatskoj i krenuo na sjever da se odupre napadu. Veličina i opremljenost njegovih snaga nije poznata, kao ni itinerarij kojim su išle, nego se tek zna da su stigle do gore Gvozd. S obzirom na konfiguraciju terena, najvjerovatnije su se hrvatske jedinice kretale dolinom rijeke Une, koja najdirektnije vodi od Knina do Gvozda, to jest današnje Petrove gore.

Ugarska[uredi | uredi izvor]

Nema mnogo pouzdanih podataka o sastavu, brojnom stanju i kretanju ugarske vojske. Neki izvori govore da je u njenom sastavu bio i izvjestan broj Hrvata iz Slavonije, čije je plemstvo pretežno podržavalo Kolomanove aspiracije. Ponegdje se navodi da je ugarska vojska brojila oko 5.000 vojnika, ali o tome nema čvrste potvrde. O pravcu njenog kretanja prema jugu se ne zna tačno, ni na kojem mjestu je prešla rijeku Dravu, niti kojim je putem išla dalje. Pretežno je mišljenje da se kretala prema jugozapadu te stigla do padina gore Gvozd (današnje Petrove gore), mada ima historičara koji smatraju da je išla direktno prema jugu Hrvatske, odnosno istočnije od Gvozda, kraćim putem prema gradu Kninu kralja Petra.

Bitka[uredi | uredi izvor]

Historijski izvori o toku bitke na Gvozdu su veoma šturi. Prema nekima, bitka je vođena na sjevernom podnožju Gvozda, dok je prema drugima to bilo sa istočne strane. Vremenski okvir bitke ograničen je na kraj mjeseca aprila ili početak maja 1097. Ne znaju se strateški i taktički okviri, odnosno detalji bitke, to jest, je li sudar dviju vojski bio frontalni (borba prsa o prsa), ili je jedna vojska drugoj postavila zasjedu, i slično. Najraniji izvori nakon bitke izvještavaju o tome da su ugarske snage pobijedile, a hrvatski kralj poginuo. Kolomanovoj vojsci otvorio se put prema jugu, te je ona iskoristila priliku i uspostavila vlast u primorskim gradovima i zaobaljem koje je prije toga kontrolisao kralj Petar.

Smještanje same bitke na kraj aprila ili početak maja potvrđuje slijed drugih događanja u ono vrijeme. Tako je tada dogovoreno vjenčanje kralja Kolomana sa južnoitalskom normanskom princezom Felicijom, tradicionalno zvanom Buzila, kćerkom kneza Rogera (Rogerija) I. Sicilskog, koji je bio papin vazal. Felicija je u maju 1097. godine dovezena brodom sa Sicilije u Biograd na Moru, odakle će krenuti u Ugarsku ka svom suprugu Kolomanu. U Biogradu ju je dočekao ugarski velikaš Vinkurije, župan iz erdeljskog Biograda, sa 5000 naoružanih vojnika. Ovo govori u prilog tome da u maju 1097. nije više u Hrvatskoj vladao kralj Petar, jer je teško zamisliti da bi on svomu konkurentu dozvolio, da kroz čitavu njegovu državu, od Drave do Jadranskog mora, vodi toliku vojsku, koliku je vodio Vinkurije; za počasnu stražu i osiguranje princeze Buzile dovoljna bi bila manja četa.

Prema dugoj tradiciji, poginuli Petar Svačić pokopan je odmah nakon bitke na mjestu svoje pogibije. Danas na tom mjestu postoji spomen-ploča. O bitki na Gvozdu govori niz [[toponim]a] porazmještenih na širem području današnje Petrove gore, koji potkrepljuju tvrdnje onih koji smatraju da se ratni sukob dogodio upravo tamo. To su toponimi: Petrova poljana, Mađarev most, Dalmatinska varoš, Kraljev grob, Grobnik, Mađari i drugi.

Posljedice[uredi | uredi izvor]

Bitka na Gvozdu je, kao malo koja druga, imala dalekosežne posljedice za srednjovjekovnu hrvatsku državu, čiji se uticaji osjećaju sve do danas. Ona je bila početak državne zajednice s Kraljevinom Ugarskom, koja je, bilo kroz personalnu uniju u sklopu Hrvatsko-ugarskog kraljevstva, bilo u sastavu Habsburške monarhije, trajala sve do 1918. godine. Petar Svačić ostao je zapamćen u hrvatskoj historiji kao „posljednji hrvatski kralj narodne krvi“, jer su hrvatskim zemljama nakon njega vladali kraljevi inostranih dinastija, počevši od ugarskih Arpadovića, a završivši sa austrijsko-njemačkom kućom Habsburg-Lothringen, odnosno srpskim Karađorđevićima.

O prilikama u kojima se nalazila Hrvatska i njeno okruženje nakon bitke na Gvozdu govori podatak da se Koloman nije odmah krunisao za hrvatskog kralja, nego tek pet godina kasnije (1102.). Uzroke zašto je tome tako treba tražiti u otporima protiv njegove vladavine, kako u Hrvatskoj, tako i u Ugarskoj, te drugim državama u tom dijelu Evrope. Prema dostupnim izvorima, otpori su bili mnogo veći na hrvatskom jugu, nego na sjeveru, gdje je u Slavoniji ugarski kralj imao relativno veliku potporu plemstva. U Ugarskoj se Kolomanu u nekoliko navrata suprotstavio njegov mlađi brat Almo (Almoš), koji je smatrao da bi on trebao da postane hrvatski kralj), ali se sukob između braće uvijek nekako smirio.

Ugarska je država često ratovala sa susjednim državama, pa tako i sa Bizantskim Carstvom. Postoje mišljenja da je upravo car Aleksije I. Komnen, koji nije direktno pomogao Petru Svačiću u borbi protiv Kolomana, potaknuo napad Kumana i Rusa na Ugarsku, pri čemu je u aprilu 1099. godine kod grada Przemyśla u Galiciji Koloman od njih doživio poraz. To je bio jedan od razloga zašto nije odmah preuzeo hrvatsku krunu, nego tek 1102., i to u Biogradu na Moru. Dogodilo se to nakon sporazuma sa hrvatskim plemstvom, predstavnicima dvanaest plemena, koji je u historiji poznat pod nazivom Pacta conventa.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  1. Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskog naroda od najstarijih dana do godine 1873., izdanje Matice hrvatske, Zagreb 1916.
  2. Dr. Rudolf Horvat: Povjest Hrvatske I., Tiskara Dragutina Benka, Petrinja 1904.
  3. Ivo Goldstein: Povezanost hrvatskih zemalja u ranom srednjemu vijeku i lokacija bitke na Gvozdu, originalni naučni rad, Zavod za hrvatsku povijest, svezak 27, Zagreb 1994. (ISSN 0353-295X)