Historija Hrvatske

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Unbalanced scales.svg Neutralnost i/ili ispravnost ovog članka je osporena.
Molimo da prije uređivanja članka sporne rečenice razmatrate na stranici za razgovor.

Historija Hrvatske se odnosi na historiju današnje Republike Hrvatske koja počinje doseljavanjem Slavena na Balkan početkom 7. vijeka. Hrvatska se prvi put pojavljuje kao vojvodstvo u 8. vijeku, a zatim kao kraljevstvo u 10. vijeku. U 12. vijeku je postala nezavisna država[potreban citat] sa svojim vladarom i parlamentom, ali je slušala kraljeve i careve raznih susjednih sila, prije svega Mađarske i Austrije. Period od 15. do 17. vijeka obilježila je borba protiv Osmanlijskog carstva. Nakon što je ušla u Jugoslaviju u 20. vijeku, Hrvatska je povratila nezavisnost 1991. godine, nakon čega je otpočeo rat za nezavisnost do 1995. godine.

Do 7. vijeka[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Hrvatska prije Slavena

Područje današnje Hrvatske je prvi put naseljeno sredinom paleolita, a kasnije i u neolitu. Historija bilježi i kolonizaciju Kelta, Grka, te Ilira u prvom mileniju p. n. e. Ilirija je bila suverena država sve dok je Rimljani nisu osvojili 168. p. n. e. Prvi Slaveni stigli su u 7. vijeku.

Doba narodnih vladara[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Hrvatsko kraljevstvo
Spomenik kneza Branimira u Ninu
Oton Iveković: Dolazak Hrvata na Jadran
Hrvatsko kraljevstvo s okolnim državama 1084. godine u vrijeme kralja Zvonimira
Knez Borna bio je vladar Primorske Hrvatske početkom 9. vijeka

Slaveni stigli su u današnju Hrvatsku u 7. vijeku. Hrvati su osnovali nekoliko kneževina: Posavsku Hrvatsku na sjeveru i Primorsku Hrvatsku na jugu i zapadu (u literaturi se također može naići na izraze Panonska Hrvatska i Dalmatinska Hrvatska). Te dvije su nazivane Bijelom Hrvatskom. Jugoistočno od njih, nalazile su se četiri državice, "sklavinijeˇ": Neretvanska kneževina ili Paganija, Zahumlje, Travunja i Duklja. Skupni naziv za njih je bio Crvena Hrvatska. Stanovništvo su im bili Hrvati,[potreban citat] a od dukljanskog stanovništva je u procesu oblikovanja nacija nastao današnji crnogorski narod.

Hrvati su pokrštavani iz dvaju pravaca: sa strane Franaka (na sjeveru i zapadu) i sa strane Bizanta (na jugu i istoku). Velikim dijelom je pokrštavanje Hrvata završilo u 9. vijeku, ali neka područja (naprimjer, Neretvanska kneževina) su još četiri vijeka zadržala poganska vjerovanja, o čemu svjedoče sačuvani nazivi za poganska božanstva, najčešće u geografskim nazivima (naprimjer, brdo Perun kod Splita). Prvi autohtoni hrvatski vladar kojeg je priznao papa bio je knez Branimir, koga je papa Ivan VIII nazvao dux Chroatorum 879. godine.

Tomislav, prvi hrvatski kralj

Prvi kralj Hrvatske, Tomislav iz loze Trpimirovića, okrunjen je 925. godine. Tomislav, rex Chroatorum, ujedinio je Posavsku i Primorsku Hrvatsku i stvorio državu znatne veličine. Srednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo doseglo je vrhunac pod kraljem Petrom Krešimirom IV (1058-1074).

Kad je glavna autohtona kraljevska loza izumrla krajem 11. vijeka, Hrvati su priznali ugarskog vladara Kolomana kao zajedničkog kralja Hrvatske i Ugarske u nagodbi od 1102. godine (tzv. Pacta Conventa).

Zlatna bula Bele IV

Personalna unija s Ugarskom[uredi | uredi izvor]

Nakon ulaska u personalnu uniju s Ugarskom, uveden je drugi tip feudalizma. Vremenom značaj starih hrvatskih plemena, koje su birale hrvatskog kralja slabi, a na pozornicu značajnih plemstava izlaze hrvatske plemičke porodice kao što su Frankopani i Bribirski (Šubići). Kasniji kraljevi nastojali su povratiti utjecaj dajući povlastice hrvatskim gradovima. Upravitelj hrvatskih pokrajina zvao se ban.

Bribirski kneževi iz loze Šubića stekli su najveći utjecaj, vladajući nad velikim dijelom Hrvatske, Dalmacije i današnje Bosne, dok su Babonići vladali Slavonijom. Ipak, kasnije su Anžuvinci ojačali kraljevsku moć, pokorivši Babonjiće i Šubiće u drugoj deceniji 14. vijeka. Poslije pada Šubića, lokalno plemstvo je vladalo Hrvatskom sve dok ih nije pokorio Ludovik I. Isti vladar je povratio Dalmaciju mirom u Zadru 1358. U kasnijim dinastičkim ratovima, Anžuvinci su prodali dio Dalmacije Mlecima 1409. godine.

Grb Hrvatske pod krunom Sv. Stjepana

Kad je Osmanlijsko carstvo počelo osvajati Evropu, Hrvatska se našla na granici s njim. Uprkos stalnim borbama u kojima je bilo promjenljive ratne sreće, pa su hrvatske odbrambene snage ponekad pobjeđivale, a ponekad bile poražene, Hrvatska je gubila sve više teritorije zbog nadiranja Osmanlija. Presudna je bila bitka na Krbavskom polju (1493), u kojoj su Osmanlije nanijele težak poraz hrvatskoj feudalnoj vojsci i od koje se ona dugo nije oporavila.

Habsburška vlast[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Hrvatska pod Habsburzima

Mohačka bitka (1526.) bila je ključni događaj u kojem je vlast kraljevske kuće Jagelovića propala smrću kralja Ludovika II. Osmanlijsko carstvo se dalje širilo, da bi u 16. vijeku obuhvatilo veći dio Slavonije, zapadne Bosne i Like.

Graničari iz Otočca, u 18. vijeku dijela Vojne krajine

U drugoj polovini 16. vijeka, velika područja Hrvatske i Slavonije uz granicu Osmanlijskog carstva pretvorena su u Vojnu krajinu, kojom je izravno zapovijedao bečki vojni štab. Kako je Vojna krajina opustjela, tamo su naseljeni kršćanski prebjezi s osmanlijske strane granice: Hrvati i Vlasi (koji su se kasnije nacionalno oblikovali kao Hrvati i Srbi), a naseljeni su i Nijemci i drugi.

Nakon što je Bihać pao 1592. godine, samo su mali dijelovi Hrvatske ostali slobodni. Preostalih oko 16.800 km2 nazivano je reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae (ostaci ostataka nekad velikog hrvatskog kraljevstva). Osmanlijska vojska doživjela je svoj prvi veliki poraz u Hrvatskoj bitkom kod Siska 1593. godine. Izgubljena područja su postupno vraćena, osim velikog dijela današnje Bosne i Hercegovine.

U 18. vijeku je Osmanlijsko carstvo istjerano iz Mađarske i Hrvatske, dok je Austrija dovela svoje carstvo pod centralnu kontrolu. Kraljica Marija Terezija dobila je podršku Hrvata kroz Pragmatičnu sankciju i u ratu za austrijsko naslijeđe (1741-1748) i zauzvrat pripomogla Hrvatskoj.

Kad je Mletačka Republika pala 1797. godine, njeni posjedi na istočnom Jadranu postali su predmet spora između Francuske i Austrije. Habsburzi su na kraju osigurali vlast (1815.), pa su djelovi hrvatskih zemalja pod imenom carskih pokrajina Dalmacije i Istre postale dio carstva. Dalmacija i Istra su kasnijom podjelom Habsburške monarhije na austrijski i ugarski dio, iako su bile istočno od Austrije, potpale pod austrijski dio, dok su druge hrvatske zemlje pod imenom carskih pokrajina Hrvatska i Slavonija potpale pod ugarski dio Monarhije.

Hrvatski ban Josip Jelačić Bužimski

Hrvatski narodni preporod krenuo je u 19. vijeku protiv germaniziranja, mađariziranja i italijaniziranja Hrvatske. Ilirizam je obuhvatio mnoge utjecajne ljude u Hrvatskoj 1830-ih godina i dalje, što je dovelo do reforme hrvatskog jezika i velikog razvoja kulture. Među najveće preporoditeljske uspjehe ubraja se ponovno uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u carskim upravnim jedinicama Dalmaciji i "Hrvatskoj i Slavoniji". Nakon što su Mađari osnovali svoju horvatsko-vugersku stranku, Ljudevit Gaj osniva "Ilirsku stranku". Međutim već dvije godine kasnije ilirsko ime je zabranjeno. Gaj je bio primoran promijeniti ime stranke u "Narodnu stranku". To je bio veliki udarac ilirskom pokretu, koji je težio okupljanju svih južnih Slavena pod ilirskim imenom i time utjecati na status Slavena u Monarhiji.

Nakon revolucije 1848. i stvaranja dvojne monarhije Austro-Ugarske, Hrvatska je izgubila autonomiju, iako je ban Josip Jelačić pomogao da se suzbije mađarski ustanak. Hrvatskoj je autonomija vraćena 1868. kroz Hrvatsko-ugarsku nagodbu, koja je, uprkos dobivenoj autonomiji u nekim područjima, bila ugovor na štetu Hrvatske.

Austro-ugarske vlasti nisu nikad dopustile spajanje svih hrvatskih zemalja, i pored želja stanovništva Hrvatske. Takav stav vlasti je sve više okretao Hrvate od odanosti Austro-ugarskoj Monarhiji. Ipak, zahvaljujući radu "narodnog bana" Ivana Mažuranića, Vojna krajina je vraćena u sastav Hrvatske, odnosno teritorijalno i upravno je postala dijelom carskih pokrajina Hrvatske i Slavonije.

Hrvatska patriotska značka s početka Prvog svjetskog rata

Kraljevina Jugoslavija[uredi | uredi izvor]

Malo prije kraja Prvog svjetskog rata (1918.), Hrvatski sabor je prekinuo veze s Austro-Ugarskom, koja je izgubila rat. Narodno vijeće države, vođeno idejama panslavenstva koje su se razvijale pedeset godina, pridružilo se Srbiji i Crnoj Gori, čime je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Odluku o ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Hrvatski sabor nikada nije potvrdio.[potreban citat]

Kraljevstvo je prošlo kroz ključnu promjenu 1921. godine, kad je novi ustav centralizirao vlast u glavnom gradu Beogradu i prekrojio unutrašnje granice vodeći se geografskim i ekonomskim načelima, čemu se protivila Hrvatska republikanska seljačka stranka pod vodstvom Stjepana Radića. Stranka je bojkotirala vlast Srpske radikalne narodne stranke tokom čitavog perioda, osim 1925-1927. godine. Početkom 1925. djelovanje HRSS bilo je onemogućeno primjenom Zakona o zaštiti države. Stjepan Radić radikalno mijenja stranačko usmjerenje: prihvata monarhiju i Vidovdanski ustav i odriče se republikanizma. Stranka mijenja ime u Hrvatska seljačka stranka.

Radića je 1928. godine u parlamentu smrtno ranio srpski zastupnik Puniša Račić, što je izazvalo nemire u Zagrebu. Godine 1929. kralj Aleksandar je proglasio diktaturu i nametnuo novi ustav koji je između ostalog preimenovao zemlju u Kraljevinu Jugoslaviju.

Kralj Aleksandar je ubijen 1934. godine u atentatu radikalnih grupa (VMRO i Ustaški pokret) koje je prethodno protjerao. Hrvatska je dobila određenu autonomiju 1939. osnivanjem Banovine Hrvatske na osnovu sporazuma Cvetković-Maček. Militaristička vlast u Beogradu je propala 1941. godine, a Sile osovine ubrzo su osvojile Jugoslaviju.

Drugi svjetski rat[uredi | uredi izvor]

Mapa NDH

Ustaše, hrvatska stranka radikalne desnice, došle su na vlast zbog podrške Sila osovine, te je 1941. godine stvorena Nezavisna Država Hrvatska pod vodstvom Ante Pavelića. Njegov marionetski režim donio je rasne zakone, osnovao osam koncentracijskih logora i pokrenuo kampanju za uništenje Srba, Židova i Roma, te svih jačih političkih protivnika, od kojih su hrvatski komunisti bili najbrojniji.

Početkom 1941. u Hrvatskoj se pojavio i antifašistički pokret, kojim je upravljala Komunistička partija Jugoslavije pod vodstvom Josipa Broza Tita, kao i u drugim dijelovima Jugoslavije. Srpska rojalistička gerila, četnici, borila se ispočetka protiv ustaša i uništavala Hrvate općenito, ali već od 1942. godine, kako je jačao partizanski pokret s komunistima na čelu počeli su sve otvorenije sarađivati s ustašama u zajedničkom cilju uništavanja partizana.

I ustaše i četnici sarađivali su sa Silama osovine i borili se protiv partizana. Partizanski pokret je brzo uhvatio maha širom NDH, pa su se u brdsko-planinskim, teže prohodnim područjima, stvorila veća područja pod partizanskom kontrolom (vidi Partizanske republike). Padom Italije 1943., dotad slabije i nekvalitetno naoružani partizani dolaze do većih zaliha oružja, što lahkog, što težeg, pa su se stvorili preduvjeti za naoružavanje većeg broja ljudi. Partizanski pokret se raširio po cijeloj zemlji, te je uz pomoć Crvene armije istjerao naciste i njihove pomagače u proljeće 1945. godine.

Država NDH je svoj kraj doživjela 17. maja 1945. na polju blizu mjesta Bleiburg u Austriji, gdje se prema prethodno postignutom dogovoru hrvatska vojska (200.000 vojnika), zajedno s mnoštvom civila (500.000 ljudi) koja se nekoliko dana probijala uz neprestanu borbu s partizanskim jedinicama, trebala predati engleskoj vojsci da bi se izbjegla osveta. Englezi krše dogovor i predaju te ljude partizanima. Sve završava "križnim putem", u kojem biva ubijen, do danas, neutvrđen broj ljudi.

Period Druge Jugoslavije[uredi | uredi izvor]

SR Hrvatske

Hrvatska je postala dio federalne Jugoslavije 1945. godine. Državom je upravljala Titova Komunistička partija. Hrvati su opet bili u manjini,[potreban citat] ali je ustav iz 1963. uravnotežio moć u zemlji između dva naroda. Razvoj nakon 1965. doveo je do Hrvatskog proljeća 1970-71. godine, kad su zagrebački studenti demonstrirali za veća građanska prava i veću samostalnost SR Hrvatske. Režim je ugušio proteste i zatvorio političke vođe, ali to je dovelo do novog ustava iz 1974. godine, koji je republikama dao veća prava.

Nakon Titove smrti (1980.) pojavili su se politički, etnički i privredni problemi, a federalna vlada se raspadala. Rastući srpski šovinizam izazvao je negativne reakcije i otpore u Hrvatskoj.

Prvi slobodni izbori održani su 1990. godine, a pobijedila je stranka Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) pod vodstvom Franje Tuđmana, koji je postao prvi predsjednik Hrvatske. HDZ je radio na osamostaljenju Hrvatske, čemu se protivila srpska manjina instrumentalizirana od strane velikosrpskih krugova u Beogradu, okupljenih oko Udruženja književnika i Srpske akademije nauka i umetnosti. To je postupno dovelo do otvorenog neprijateljstva između dva naroda.

Ljeti 1990. srpsko stanovništvo se pobunilo u područjima Hrvatske gdje je imalo većinu i zasnovalo ono što će kasnije postati tzv. Republika srpska krajina. Uz Srbe je stala Jugoslavenska Narodna Armija (JNA). Sukob je dosegao vrhunac u tzv. "balvan-revoluciji", kad su pobunjeni Srbi blokirali saobraćajnice koje su spajale sjevernu i južnu Hrvatsku i pokrenuli oružane incidente.

Rat za nezavisnost[uredi | uredi izvor]

Hrvatska vlada je proglasila odvajanje od Jugoslavije 25. juna 1991. godine. Pod pritiskom međunarodne zajednice, na tu odluku je stavljen tromjesečni moratorij.

JNA je od početka 1990-ih bila već potpuno u službi velikosrpskog programa i pod kontrolom Slobodana Miloševića. Svoju logistiku je stavila na raspolaganje velikosrpskim snagama u SFRJ. Na područjima Hrvatske gdje je postojala srpska zajednica JNA i velikosrpski agitanti (i mediji i pojedinci) su poticali i pozivali lokalne Srbe na pobunu, propagandom širili strah od novih hrvatskih vlasti, logistikom i oružjem pomagali pobunjeno stanovništvo u pobuni protiv Hrvatske. U više navrata JNA je intervenirala protiv hrvatske policije (snaga MUP-a), kad bi ove reagirale na pobunjeničke akcije; s time da su pobunjenička djela pokazivala terorističku prirodu: blokiranje saobraćajnica i protjerivanje hrvatskog i ostalog nesrpskog stanovništva. Sve ove akcije JNA su bile su, navodno, opravdane mirotvorstvom. Velikosrpske snage su se uvukle i u crnogorsko rukovodstvo, te su uvukle i Crnu Goru u svoja nedjela. Velikosrpska propaganda je djelovala i u drugim SFRJ republikama i pokrajinama, s ciljem slabljenja položaja Hrvatske (vidi više u članku rat u Hrvatskoj).

Hrvatsku je JNA pokušala prisilno zadržati okupacijom i tako izazvala rat koji će kasnije (u Hrvatskoj) postati poznat kao "Domovinski rat". Mnogi hrvatski gradovi, pogotovo Vukovar i Dubrovnik, našli su se na udaru srpskih snaga. Hrvatski sabor je prekinuo sve preostale veze s Jugoslavijom 8. oktobra iste godine Odlukom o raskidu državnopravnih veza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ.

Civilno stanovništvo je masovno bježalo iz ratne zone: stotine hiljada Hrvata pobjegle su ili protjerane s okupiranih područja i s graničnih područja sa Srbijom i Bosnom. Na mnogim mjestima vojska je prisilno istjerala stanovništvo (etničko čišćenje).

Predsjednik RH Franjo Tuđman

Vukovar, grad uz granicu sa Srbijom, bio je posve uništen tokom tromjesečne opsade, poznate kao bitke za Vukovar. Grad je krajem novembra 1991. godine pao u ruke JNA i paravojnih srpskih jedinica koji su zatim smaknuli više od hiljadu ljudi. Ipak, to je bio preokret u ratu. U toj bitki srpske snage su izgubile velik dio oklopnih snaga. Strane države počele su priznavati Hrvatsku kao samostalnu državu. Još 1991. Hrvatsku su priznale Slovenija, Litvnija, Latvija, Ukrajina, Island i Vatikan. Njemačka, Italija i Švedska su krajem decembra 1991, najavile priznanje. Polovinom januara 1992. Hrvatsku su priznale zemlje Evropske zajednice, EFTA-e i zemlje istočne Evrope (koje su to i prije namjeravale, ali su čekale poteze "velikih"). Slijedilo je veliko priznavanje od strane arapskih zemalja. Nakon toga Hrvatsku je priznala i Rusija. Posljednji su, od svjetski značajnih zemalja, s dosta zakašnjenja, Hrvatsku priznali Izrael i SAD.

Došao je period relativnog zatišja, a Ujedinjeni narodi su uvodili primirja između ukopanih neprijatelja. JNA se povukla iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, gdje je zatim počeo novi rat. Tokom 1992. i 1993. godine Hrvatska je primila hiljade izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.

Hrvatska je u nekoliko navrata oslobađala dijelove svoje teritorije. Međutim, moćnici međunarodne zajednice su svaku hrvatsku oslobodilačku akciju spriječili i zaustavljali diplomatskim pritiscima, a nerijetko se prijetilo i sankcijama.

Krajem 1991. oslobođene su velika područja u zapadnoj Slavoniji, i time se spriječilo odsijecanje Hrvatske kod Virovitice. Godine 1992. je oslobođen dio dubrovačkog zaleđa i zaleđe poluostrva Pelješca; u brzoj akciji je oslobođena Miljevačka zaravan, a u akciji "Maslenica", zadarsko i šibensko zaleđe, i time se spriječilo rezanje Hrvatske kod Biograda i Podvelebitja. Godine 1993. u akciji "Medački džep", oslobođena je okolina Gospića.

Vojni sukobi u Hrvatskoj opet su se pojačali 1995. godine. U proljeće je operacijom "Bljesak" oslobođena zapadna Slavonija. Početkom augusta 1995. Hrvatska je pokrenula operaciju "Oluja" i munjevito oslobodila najveći dio okupiranih područja (na kojima je uz obilatu pomoć Srbije, bila uspostavljena tzv. Republika srpska krajina), dok je srpsko stanovništvo (oko 350.000) masovno pobjeglo u Srbiju i BiH. Par mjeseci kasnije, Dejtonskim sporazumom okončan je rat. Preostali dio Hrvatske, odnosno istočni dio Slavonije koji nije oslobođen u "Bljesku" i "Oluji" 1998. godine mirnom reintegracijom je vraćen u političko-pravni sistem Republike Hrvatske.

Nakon smrti Franje Tuđmana nastavljen je ekonomski oporavak i obnova ratom uništenih područja. Hrvatska se učlanila u važne regionalne i međunarodne organizacije. Zatražila je i članstvo u Evropsku uniju, u koju je primljena 2013. godine.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]