Marija Terezija, kraljica Ugarske

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
"Marija Terezija" se preusmjerava ovdje. Za ostale osobe ovoga imena vidi Marija Terezija (čvor).
Marija Terezija
Carica Svetog Rimskog Carstva (dalje)
Kaiserin Maria Theresia (HRR).jpg
Kraljica Ugarske i Hrvatske;
nadvojvotkinja Austrije
Vladavina 20. oktobar 1740 - 29. novembar 1780
Prethodnik Karlo III
Nasljednik Josip II
Krunidba 25. juni 1741
Kraljica Češke
Vladavina 1743 - 29. novembar 1780
Prethodnik Karlo III
Nasljednik Josip II
Krunidba 12. maj 1743
Supružnik Franjo I, car Svetog Rimskog Carstva
Djeca
Dinastija Habsburg
Otac Karlo VI, car Svetog Rimskog Carstva
Majka Elizabeta Kristina od Braunschweig-Wolfenbüttela
Rođenje 13. maj 1717
Beč
Smrt 29. novembar 1780
Beč

Marija Terezija[1] (13. maj 1717 - 29. novembar 1780) je bila jedini ženski vladar svih habsburških posjeda i posljednji član dinastije Habsburg. Vladala je kao nadvojvotkinja Austrije, kraljica Ugarske, Češke, Hrvatske, Galicije i Lodomerije, kao vojvotkinja Mantove, Milana, Parme, Piacenze i Guastalle, te kao vladarica Austrijske Holandije i brojnih grofovija. Brakom je bila carica Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda, njemačka kraljica, velika vojvotkinja Toskane i kratko vojvotkinja Lotaringije.

Postala je vladarica po smrti svoga oca, cara Karla VI, u oktobru 1740. godine. Otac joj je Pragmatičkom sankcijom iz 1713. godine omogućio da naslijedi njegove teritorije koje su se inače mogle naslijeđivati samo po muškoj liniji i od strane muškaraca. Po njegovoj smrti, Saksonija, Pruska, Bavarska i Francuska, koje su Karlu VI obećale da će podržati Mariju Tereziju pri nasljeđivanju njegovih kruna, povukle su svoja obećanja. Pruska je napala Austriju, što je izazvalo osam godina dug sukob poznat kao Rat za austrijsko naslijeđe.

Marija Terezija je poticala i provodila raznovrsne i mnogobrojne reforme uz pomoć svojih ministara. Reformisala je obrazovanje i finansiranje, poticala trgovinu i razvoj agrikulture, što je značajno ojačalo Austriju. Ipak, nije dopustila vjersku toleranciju, a putopisci iz 18. stoljeća njen su režim smatrali netolerantnim i praznovjernim.[2]

Iako se od nje očekivalo da vlast prepusti mužu Franji, a kasnije sinu Josipu, koji su formalno bili njeni savladari u Austriji i Češkoj, Marija Terezija je bila apsolutni vladar svojih posjeda.[3] Kritikovala je i nije odobravala mnoge Josipove odluke. Opirala se podjeli Poljske, ali je bila prisiljena odobriti je. Imala je šesnaestero djece među kojima su bili francuska kraljica, napuljska kraljica, parmska vojvotkinja, i dva cara Svetog Rimskog Carstva. Marija Terezija nije posjedovala intelekt svojih sinova, ali su je ipak karakterisale osobine cijenjene kod monarha: dobrodušnost, razumnost, odlučnost, te, najvažnije od svega, spremnost da prizna svoju grešku i mentalnu superiornost svojih savjetnika. Kao mlada vladarica koja je morala voditi dva dinastička rata, vjerovala je da njen interes mora biti interes njenih podanika; kao iskusna vladarica shvatila je da interes njenih podanika mora biti njen interes.[4][5]

Djetinjstvo[uredi | uredi izvor]

Drugo, ali najstarije preživjelo dijete Karla VI, cara Svetog Rimskog Carstva, i Elizabete Kristine od Braunschweiga-Wolfenbüttela, Marija Terezija se rodila rano u jutro 13. maja 1717. godine, nedugo nakon smrti svoga jedinog brata Leopolda. Rođenje ženskog djeteta izazvalo je veliko razočarenje kod cara i stanovnika Beča.[6][7] Istoga dana krštena je kao Marija Terezija Valpurga Amalija Kristina (njemački: Maria Theresia Walburga Amalia Christina). Opisi njenog krštenja ističu da je novorođenče imalo prednost nad svojim rodicama, Marijom Josipom i Marijom Amalijom, kćerkama Karlovog starijeg brata i prethodnika Josipa I, što je potvrđivalo da će careva novorođena kćerka preuzeti mjesto prijestolonasljednice, iako je car Karlo VI sa svojim bratom i ocem potpisao sporazum kojim je obećao da će prednost pri nasljeđivanju, u slučaju izumiranja muške linije, imati kćerke Karlovog starijeg brata Josipa.[8][9]

Marija Terezija je ličila na svoju majku i mlađu sestru, Mariju Anu. Bila je krupna i snažna, krupnih plavih oči, svijetle kose i širokih usta.[5][10]

Pitanje nasljedstva[uredi | uredi izvor]

Marija Terezija kao jedanaestogodišnja djevojčica. Cvijeće koje nosi u svojoj podignutoj haljini predstavlja njenu plodnost i očekivanje da rodi mnogo djece u budućnosti.[11]

Dinastija Habsburg, koja je još u 17. stoljeću brojala mnogo članova, bila je u opasnosti od izumiranja u trenutku rođenja Marije Terezije. Njen otac je bio posljednji muški član dinastije Habsburg, čiji je stariji (španski) ogranak izumro 1700. godine. Međutim, Karlu sin nije bio potreban samo da bi spasio dinastiju; habsburški posjedi su se ravnali prema salijskom zakonu koji je sprječavao žene i potomke u ženskoj liniji da naslijede prijestolje. Car Karlo VI je stoga četiri godine prije rođenja Marije Terezije izdao Pragmatičku sankciju, kojom je želio osigurati prijestolja svojoj najstarijoj kćeri u slučaju izumiranje loze po muškoj liniji. Ženskoj lozi je nasljeđivanje hrvatskog trona bilo dozvoljeno već 1712. godine.[12] Većina evropskih država priznala je valjanost sankcije i Marijino Terezijino pravo na tron, ali neke će povući svoju odluku nakon Karlove smrti.

U mladosti, Marija Terezija je uživala u pjevanju i streličarstvu. Otac joj je branio jahanje, ali je naučila osnove za potrebe svoje krunidbe u Ugarskoj. Careva porodica je uživala u izvođenju opera, uključujući i Mariju Tereziju.[13] Obrazovali su je isusovci. Njeno poznavanje latinskog jezika bilo je smatrano dobrim, ali njeno obrazovanje je općenito bilo loše. Slabo obrazovanje rezultiralo je nedostatkom manira i formalnog govora kojima su se odlikovali njeni prethodnici. Naime, govorila je, a često i pisala, bečkim njemačkim kojim su govorile njene dvorjanke i sluškinje.[14] Razvila je blizak odnos s groficom Marie Karoline von Fuchs-Mollard, koja ju je učila bontonu. Iako je proveo cijelu svoju vladavinu trudeći se da osigura svojoj kćerki habsburška prijestolja, car Karlo VI se do kraja života nadao da će dobiti sina i nikada nije pripremio Mariju Tereziju za ulogu vladara.[15][16][17]

Brak[uredi | uredi izvor]

Marija Terezija s mužem, carem Franjom I, 1746. godine.

Pitanje braka Marije Terezije bilo je od izuzetne važnosti. Od izbora njenog muža zavisilo je koja će dinastija naslijediti dinastiju Habsburg. Njen prvi zaručnik bio je lotarinški princ Klement, koji je trebalo da dođe na carski dvor 1723. godine. Umjesto Klementa, na dvor su stigle vijesti o njegovoj smrti od boginja. Klementov stariji brat, princ Franjo Stjepan, bio je pozvan na carski dvor, ali car je i dalje razmatrao druge mogućnosti, poput udaje kćeri za Karla, mlađeg sina španskog kralja Filipa V i njegove utjecajne supruge Elizabete, prije nego što je objavio zaruke Marije Terezije i Franje Stjepana.[18]

"Ona je vrlo ponosna princeza koja očeve gubitke smatra i svojim gubicima. Ona uzdiše i žudi za svojim lotarinškim vojvodom cijeli dan i cijelu noć. Ako spava, spava da bi ga sanjala, a ako se probudi, probudi se da bi govorila o njemu sa svojom dvorjankom."
Zapisi britanskog ambasadora.[19]

Dana 12. februara 1736. godine udala za lotarinškog vojvodu Franju Stjepana, koji je od svoje petnaeste godine živio na dvoru cara Karla VI. Franjo Stjepan je pristao po vjenčanju vojvodstvo Lotaringiju zamijeniti za veliko vojvodstvo Toskanu, koje je trebao dobiti nakon smrti posljednjeg člana dinastije Medici, kako bi se postigla ravonoteža u Evropi nakon Rata za poljsko naslijeđe. Za razliku od mnogih osoba svoga vremena, Marija Terezija je uistinu bila zaljubljena u svoga supružnika, ali brak je patio zbog Franjine nevjere.[20]

Marija Terezija je postala velika vojvotkinja Toskane 9. jula 1737. godine kada je njen muž naslijedio to veliko vojvodstvo. Sljedeće godine, po otpustu Franje iz vojske, car Karlo VI poslao je kćerku i zeta u Firencu kako bi trijumfalno ušli u grad. U Firenci su ostali kratko, pošto ih je Karlo VI ubrzo pozvao nazad, bojeći se da ne umre dok je njegova prestolonasljednica miljama daleko.[21] U ljeto iste godine, Austrija je trpjela poraze tokom Rusko-turskog rata. Osmanlije su povratile teritorij koji je Austrija dobila u Srbiji, Vlaškoj i Bosni. Stanovništvo Beča se bunilo protiv rata zbog njegove skupoće, a Franjo Stjepan je bio preziran.[21]

Dolazak na vlast[uredi | uredi izvor]

Procesija Marije Terezije kroz Beč, 22. novembar 1740. godine. Trudna kraljica je na putu za Katedralu sv. Stjepana gdje će prisustvovati misi prije nego što je plemstvo prizna za vladaricu.[22]

Car Karlo VI umro je 20. oktobra 1740. godine u Beču. Vjeruje se da je umro od trovanja gljivama.[23] Ostavio je Austriju u teškom stanju. Državna blagajna bila je prazna zbog nedavnog rata s Osmanlijama i Rata za poljsko naslijeđe.[24] Vojsku je činilo samo 80.000 vojnika, od kojih većina nije bila plaćena mjesecima, ali ipak bila iznimno vjerna i odana Mariji Tereziji kao svom novom suverenu.[25][26]

Marija Terezija se, kao novi monarh, našla u teškoj situaciji. Nije znala dovoljno o državničkim poslovima i nije bila svjesna slabosti očevih ministara. Odlučila je poslušati očev savjet da zadrži njegove savjetnike, a ostatak poslova povjeri mužu kojeg je smatrala iskusnijim. Obje odluke, iako razumljive, će se pokazati lošim. Deset godina kasnije, Marija Terezija se, pišući svoj Politički testament, ogorčeno prisjećala okolnosti pod kojima je naslijedila očeve krune:

Našla sam se bez novca, nepriznata, bez vojske, iskustva i vlastitog znanja, te na kraju i bez ijednog savjetnika, budući da je svaki od njih u početku želio čekati i vidjeti kako će se stvari razvijati.[17][27]

Prvo iskazivanje autoriteta nove vladarice predstavljao je formalno priznavanje njene vlasti od strane austrijskih zemalja 22. novembra 1740. godine. Bio je to detaljno isplaniran javni događaj koji je služio kao formalno priznanje Marije Terezije kao zakonitog vladara Austrije. Istog dana je u Hofburgu položena zakletva na vjernost Mariji Tereziji.[22] Za kralja Češke krunisana je 25. juna 1741. godine u Katedrali svetog Martina, tradicionalnom mjestu krunidbe čeških monarha.

Nova vladarica nije računala na to da bi ostale evropske zemlje mogle pokušati zauzeti njen teritorij. Odmah je započela sebi pribavljati carsku titulu. Pošto je, kao ženu, nisu mogli izabrati za cara Svetog Rimskog Carstva, trudila se da osigura carsko prijestolje mužu, kojeg je već bila učinila svojim zvaničnim savladarom u Austriji i Češkoj 21. novembra 1740. godine. Najveća prijetnja ovom planu zauzimanja carskog prijestolja, kao i njenim nasljeđenim krunama, bit će bavarski vojvoda Karlo Albert, muž njene starije rodice Marije Amalije.[28][29]

Rat za austrijsko naslijeđe[uredi | uredi izvor]

Fridrik II, kralj Pruske (onaj zli čovjek, kako ga je nazivala Marija Terezija [30]), bio je doživotni i najveći neprijatelj Marije Terezije.
Krunidba Marije Terezije kao češkog kralja.
"Kao što već znate, ona gaji veliku mržnju prema Francuskoj i s tom nacijom joj je najteže biti u miru, ali obuzdaje ove osjećaje osim kada smatra da bi joj koristilo iskazivanje istih. Prezire Vaše veličanstvo, ali priznaje Vaše sposobnosti. Ne može zaboraviti gubitak Šleske ni prestati žaliti za vojnicima koje je izgubila u ratu s Vama."
Pismo pruskog ambasadora pruskom kralju Fridriku II.[31]

Fridrik II, kralj Pruske, čiji je otac priznao Pragmatičku sankciju,[32] uvjeravao je Mariju Tereziju da su njegove namjere u potpunosti časne. Njenom mužu Franji je čak napisao pismo kojim mu je obećao svoj glas pri biranju cara.[33] U decembru je poslao izaslanike u Beč sa zahtjevom da mu Marija Terezija prepusti Šleske, mineralima bogati austrijski teritorij koji je graničio s Prusijom. Marija Terezija je odbila bez razmišljanja.[34] Pruska je do tada već bila zauzela Šleziju. Velika Britanija je Mariji Tereziji ponudila 12.000 vojnika u slučaju da svi mirovni pregovori propadnu.[35] Austrijske trupe koje su se borila protiv pruske vojske brojale su 6.000 vojnika, a predvodio ih je general Maximilian Ulysses Browne.[36]

Budući da je Austriji falilo iskusnih vojnih komandanata, Marija Terezija je oslobodila maršala Wilhelma Reinharda von Neipperga, kojeg je njen otac bio zatvorio zbog njegove slabe izvedbe u ratu s Osmanlijama. Neipperg je preuzeo komandu nad austrijskom vojskom u martu. Austrijanci su pretrpjeli veliki poraz aprila iste godine. Francuska je za to vrijeme planirala uništavanje austrijske države i podjelu njenog teritorija između Pruske, Bavarske, Saksonije i Španije.[37] Beč je bio u panici pošto nijedan od savjetnika Marije Terezije nije očekivao da će ih Francuska izdati. George II, kralj Velike Britanije, i sam Franjo molili su Mariju Tereziju da pregovara s Pruskom, na što je ona nevoljko pristala.[38] Britanski kralj je ponudio Głogów, Świebodzin, i Grünberg, za što Marija Terezija nije znala. Fridrik je odbio ovu ponudu i ušao u alijansu s Francuskom u junu.[39]

Do jula su propali svi pokušaji da se spriječi rat. Mauricije Saksonski je već bio prešao Rajnu i ušao u Sveto Rimsko Carstvo, a Saksonija je napustila Austriju i pridružila se Francuskoj.[40] Palatinat se udružio s Kölnom i Bavarskom, a britanski kralj George II je svoj Braunschweig-Lüneburg proglasio neutralnim.[41]

Marija Terezija se okrunila za ugarskog kralja 25. juna 1741. godine nakon nekoliko mjeseci provedenih u pregovorima s ugarskim plemstvom i učenja jahanja koje je bilo potrebno za ceremoniju.[42] Dana 26. oktobra iste godine, bavarski vojvoda Karlo Albert je osvojio Prag. i proglasio se kraljem Češke. Prodao je pruskom kralju Fridriku II grofoviju Glatz po sniženoj cijeni u zamjenu za njegov glas pri izborima za cara, te je bio izabran za cara Svetog Rimskog Carstva 24. januara 1742. godine. Istog dana vojska Marije Terezije je zauzela Minhen, carev glavni grad.[43] Dana 11. juna 1742. godine u Berlinu je potpsian sporazum koji je okončan sukob Austrije i Pruske. Francuske trupe su napustile Češku u zimu iste godine. Dana 12. maja 1743. godine Marija Terezija se okrunila za kralja Češke u Katedrali sv. Vida.[44][45]

Planovi Francuske su se raspali kada je Karlo Albert umro u januaru 1745. godine. Francuzi su pregazili Austrijsku Holandiju u maju, a 13. septembra Franjo je izabran za cara Svetog Rimskog Carstva, te je Marija Terezija tako postala carica. Pruska je priznala Franju za cara, a Marija Terezija je priznala gubitak Šleske u decembru 1745. godine.[46] Rat se nastavio još tri godine, a okončan je sporazumom 1748. godine kojim je ponovno priznat austrijski gubitak Šlezije, a Marija Terezija je još morala predati Parmu.[47]

Sedmogodišnji rat[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Sedmogodišnji rat

Fridrikov napad na Saksoniju u avgustu 1756. godine započeo je Sedmogodišnji rat. Marija Terezija je planirala u ratu povratiti izgubljenu teritoriju Šleske.[48] Marija Terezija je ušla u savez s Francuskom i Rusijom, a komandu nad svojom vojskom prepustila je Maximilianu Ulyssesu Brownu. Nakon jedne nepresudne bitke 1756. godine zamijenila ga je svojim djeverom i zetom (bratom svoga muža i udovcem svoje sestre), lotarinškim princom Karlom Aleksandrom.[49] Sljedeća bitka je predstavljala veliku pobjedu Austrije.

Marija Terezija je otvoreno žalila za gubicima francuske vojske 1758. godine. Austrija, potpomognuta Rusijom, je dobijala bitke sve dok, 1762. godine, nije umrla ruska carica Elizabeta Petrovna, koja je, kao i carica Marija Terezija, bila veliki neprijatelj pruskog kralja Fridrika II. Njena smrt je poznata kao "čudo porodice Brandenburg" jer je spasila Fridrikovu dinastiju; njen sestrić i nasljednik, car Petar III Romanov, se divio Fridriku i poništio odluke svoje tetke vezane za rat, te ukinuo rusku podršku Mariji Tereziji. Pruska je nakon toga izbacila Austrijance iz Saksonije i Francuze iz Hessen-Kassela. Pošto je sada postala opravdana opasnost da Fridrik napadne Austriju i Francusku, obje države su se predale. Dok je Francuska izgubila veliki broj svojih američkih kolonija, granice Austrije su ostale nepromjenjene.[50]

Porodični život[uredi | uredi izvor]

Marija Terezija s porodicom 1754. godine.

U rasponu od 20 godina Marija Terezija je rodila 16 djece od kojih je 13 preživjelo djetinjstvo. Prvo dijete, Marija Elizabeta (1737-1740), rodilo se malo prije prve godišnjice braka Marije Terezije i Franje Stjepana. Djetetov spol je opet uzrokovao veliko razočarenje, a razočarenja će uzrokovati i sljedeća dva rođenja, pošto su nakon Marije Elizabete uslijedile još dvije djevojčice, Marija Ana i Marija Karolina (1740-1741). Car Karlo VI nije dočekao rođenje unuka koji se rodio dok se Marija Terezija borila da sačuva svoje teritorije. Svoje prvo muško dijete, Josipa, nazvala je po svetom Josipu, kojem se tokom trudnoće molila za sina. Najdraže dijete Marije Terezije, Marija Kristina, rodila se na njen 25. rođendan, četiri dana prije pobjede nad austrijskom vojskom u Chotusitzu. Još petero djece se rodilo tokom Rata za austrijsko naslijeđe: Marija Elizabeta, Karlo Josip, Marija Amalija, Leopold i Marija Karolina (1748-1748). Tokom ovoga perioda za Mariju Tereziju nije bilo odmora; rat i rađanja su se morali odvijati istovremeno. Petero djece se rodilo tokom primirja između Rata za austrijsko naslijeđe i Sedmogodišnjeg rata: Marija Ivana, Marija Josipa, Marija Karolina, Ferdinand, i Marija Antoaneta. Svoje posljednje dijete, Maksimilijana Franju, rodila je tokom Sedmogodišnjeg rata, u 39. godini života.[51] Marija Terezija je često izjavljivala da želi ići u bitke, ali je bivala spriječena neprestanim trudnoćama.[52][30]

Majka Marije Terezije, carica Elizabeta Kristina, umrla je 1750. godine. Četiri godine kasnije umrla je grofica Marie Karoline von Fuchs-Mollard, učiteljica Marije Terezije. Marija Terezija je iskazala svoju zahvalnost grofici Fuchs tako što je naredila da bude sahranjena u Carskoj kripti zajedno s Habsburgovcima kao jedina osoba koja nije pripadala toj dinastiji.[53]

Nedugo nakon što je završila rađanje mlađe djece, Marija Terezija se suočila sa zadatkom pronalaženja bračnih partnera za stariju djecu. Bračne pregovore je vodila zajedno s ratnim kampanjama i državnim poslovima. Djecu je tretirala s ljubavlju, ali ih je koristila kao pijune u dinastičkim igrama, a njihovu sreću je žrtvovala za dobrobit države.[5] Bila je brižna majka i pisala je svojoj djeci najmanje jednom sedmično, te je vjerovala da ima autoritet nad njima, makar oni bili carevi i kraljice.[54]

Marija Terezija s porodicom kao udovica, 1776. godine.

Marija Terezija je teško oboljela od boginja kratko poslije svoga 50. rođendana. Marija Terezija je preživjela, ali njena snaha, Marija Josipa Bavarska, koja ju je zarazila, nije.[55] Marija Terezija je prisilila svoju kćerku, nadvojvotkinju Mariju Josipu, da se moli s njom na nezapečaćenom grobu carice Marije Josipe. Nadvojvotkinja Marija Josipa, koja se spremala poći u Napulj i udati se za napuljskog kralja, dobila je simptome boginja dva dana kasnije i ubrzo umrla. Mlađa sestra, Marija Karolina, ju je zamijenila i postala napuljska kraljica. Marija Terezija je sebe krivila za kćerkinu smrt do kraja života budući da tada nije bio poznat koncept produžene inkubacije, te se vjerovalo da se Marija Josipa zarazila boginjama pored nepropisno zatvorenog groba bratove supruge.[56]

U aprilu 1770. Marija Terezija je udala svoju najmlađu kćerku, Mariju Antoniju (kasnije poznatu kao Marija Antoaneta), za budućeg francuskog kralja Luja XVI. Obrazovanje Marije Antonije bilo je u velikoj mjeri zanemareno, pa se Marija Terezija trudila obrazovati kćerku što je moguće bolje kada je francuski dvor izrazio interesovanje za nju. S Marijom Antoanetom je bila u konstantnom kontaktu i insistirala je da zna za sve aktivnosti svoje kćerke, te ju je često kritikovala zbog njene lijenosti i nemogućnosti da zanese. Nije voljela povučenost sina Leopolda, a Ferdinanda je kritikovala zbog neorganiziranosti, Mariju Amaliju zbog slabog poznavanja francuskog jezika i oholosti, te Mariju Karolinu zbog njene političke aktivnosti. Jedino dijete koje nije konstantno kritikovala bila je Marija Kristina, koja je uživala majčino potpuno povjerenje, ali koja ipak nije uspjela zadovoljiti majčina očekivanja u jednom pogledu: nije rodila nijedno dijete osim kćerke koja je umrla nedugo nakon rođenja. Jedna od najvećih želja carice Marije Terezije bilo je imati što je više moguće unučadi, a u trenutku smrti imala je tek oko 20 unučadi, od kojih su sve najstarije preživjele kćerke bile nazvane po njoj.[57]

Vjerska uvjerenja i vjerska politika[uredi | uredi izvor]

Marija Terezija s porodicom slavi dan svetog Nikole 1762. godine, djelo nadvojvotkinje Marije Kristine, omiljene kćerke Marije Terezije, koje prikazuje buržoazijsku udobnost carskog doma.[58]

Kao i svi članovi dinastije Habsburg, Marija Terezija je bila rimokatolkinja i to vrlo pobožna. Vjerovala je da je jedinstvo u vjeri neophodno za miran život društva i kategorično odbijala ideju vjerske tolerancije. Bez obzira na svoju religioznost, Crkvi nikada nije dozvolila da se miješa u stvari koje je ona smatrala prerogativom monarha, a Rim je držala na pristojnoj udaljenosti. Kontrolisala je izbor nadbiskupa, biskupa, i opata.[59]

Njena pobožnost se razlikovala od pobožnosti njenih prethodnika budući da su na nju utjecale jansenističke ideje. Aktivno je podržavala prelazak stanovništva na rimokatoličanstvo tako što je obezbjeđivala penzije preobraćenicima. Tolerisala je grkokatolike i isticala njihovu jednakost s rimokatolicima.[59][60][61]

Pored svoje predanosti kršćanstvu, Marija Terezija je bila poznata i po svom asketskom načnu življenja, pogotovo tokom svog 15 godina dugog udovištva.[62]

Isusovci[uredi | uredi izvor]

Njen odnos s isusovcima je bio vrlo složene prirode. Članovi ovoga reda su je obrazovali, služili kao njeni ispovjednici i kao odgajatelji njenog najstarijeg sina. Isusovci su bili moćni i utjecajni u prvim godinama vladavine Marije Terezije. Međutim, ministri Marije Terezije su je uspjeli uvjeriti da oni predstavljaju opasnost njenom autoritetu. Uz oklijevanje i žaljenje, Marija Terezija je izdala naredbu kojom je isusovce uklonila isusovce iz svih institucija monarhije, te se potrudila da se naredba strogo izvršava. Zabranila je publikaciju bule pape Klementa XIII, u kojoj je bila izražena podrška isusovcima, te je vrlo brzo izvršila konfiskaciju njihove imovine kada je papa Klement XIV ukinuo taj red.[63]

Jevreji i protestanti[uredi | uredi izvor]

Marija Terezija, bakropis iz 19. stoljeća

Iako je na kraju odustala od pokušaja da preobrati svoje nekatoličke podanike na rimokatoličanstvo, Marija Terezija je Jevreje i protestante smatrala opasnim za državu i trudila se ukloniti ih.[64] Marija Terezija je vjerovatno bila monarh s najviše predrasuda prema Jevrejima, pošto je naslijedila sve tradicionalne predrasude svojih predaka i razvila nove. Ova njena izrazita osobina bila je produkt radikalne religioznosti i nije bila skrivana za vrijeme njenog života.[65] Godine 1777. napisala je o Jevrejima:

Ne poznajem veću kugu od ove rase, koja svojim prevarama, kamatarenjem i pohlepnošću tjera moj narod na prosjačenje. Zbog toga Jevreji treba da budu držani što je dalje moguće i izbjegavani.[66]

Vršila je veliki pritisak na svoje jevrejske podanike dižući izrazito visoke poreze. U decembru 1744. godine svojim ministrima je predložila protjerivanje svih Jevreja iz svojih nasljednih teritorija. Ona je namjeravala protjerati ih do 1. januara, ali je prihvatila savjet svojih ministara koji su, zabrinuti zbog broja budućih izbjeglica, smatrali da je bolje rok podužiti do juna. Protestante je iz Austrije preselila u Transilvaniju, te srezala broj vjerskih praznika i monastičkih redova. Godine 1777. odustala je od namjere da protjera moravske protestante nakon što je njen sin, Josip II, car Svetog Rimskog Carstva, zaprijetio da će abdicirati i kao car i kao njen suvladar. Na kraju je bila prisiljena obezbijediti im neku vrstu tolerancije tako što im je dozvolila da se samostalno mole na svoj način. Josip je majčinu vjersku politiku smatrao nepravednom, štetnom, i protivnom vjeri.[63][64][67]

U trećoj deceniji svoje vladavine, potaknuta Abrahamom Mendelom Thebenom, svojim "dvorskim Jevrejem" kojeg je voljela i rado slušala, Marija Terezija je izdala edikte kojim je osigurala neku vrstu zaštite Jevrejima. Zabranila je prisilno pokrštavanje jevrejske djece 1762. godine. Sljedeće godine je zabranila katoličkom kleru iznuđivanje novca od Jevreja, a 1764. godine je naredila puštanje Jevreja koji su bili zatvoreni zbog optužbi da su ubili kršćanskog dječaka i njegovu krv koristili u svojim ritualima. Bez obzira na svoj izraženi antisemitizam, Marija Terezija je podržavala industrijsku i trgovačku aktivnost Jevreja u svojim državama.[68][69]

Reforme[uredi | uredi izvor]

Carica Marija Terezija 1762. godine.

Marija Terezija je bila konzervativna po pitanju državnih stvari kao i po pitanju vjerskih, ali je svoja lična uvjerenja stavila po strani i po savjetu svojih ministara učinila značajne reforme koje su ojačale austrijsku vojnu i birokratičku efikasnost.[70] Zadužila je grofa Friedricha Wilhelma von Haugwitza za modernizovanje carstva. Haugwitz je okupio vojsku od 100.000 ljudi koji su bili plaćeni novcem ubiranim od svake zemlje carstva. Centralna vlast je bila odgovorna za vojsku. Haugwitz je Mariji Tereziji predložio oporezivanje plemstva koje nikada do tada nije moralo plaćati porez, što je ona prihvatila.[71]

Marija Terezija je uspjela udvostručiti državni prihod između 1754. i 1764. godine iako su njeni pokušaji da oporezuje kler i plemstvo bili samo djelimično uspješni.[70][72] Ove finansijske reforme su značajno popravile ekonomiju.[73]

Godine 1760. Marija Terezija je osnovala državni savjet kojeg su čini državni kancelar, tri člana visokog plemstva i tri viteza. Državni savjet je služio kao skup iskusnih ljudi čiji je zadatak bio savjetovati monarha. Iako državni savjet nije imao nikakvu izvršnu ili zakonodavnu vlast, predstavljao je važnu razliku u strukturi vlade Austrije, kojom je vladala nadvojvotkinja Marija Terezija, i Pruske, kojom je vladao kralj Fridrik II; za razliku od Fridrika, Marija Terezija nije bila autokrat koji je vladao isključivo po svojoj želji. Pruska će ovakvu strukturu vlade usvojiti tek nakon 1807. godine.[67]

Godine 1775. Marija Terezija je uspjela balansirati budžet Austrije po prvi put u historiji.[74]

Medicina[uredi | uredi izvor]

Marija Terezija s pozorišnom maskom 1744. godine. Teatar je smatrala izvorom razonode i nacionalnog ponosa, te je insistirala na posebnim pravilima čiji je zadatak bio naglašavanje moralnog tona.[75]

Gerard van Swieten, kojeg je Marija Terezija pozvala iz Holandije nakon smrti svoje sestre Marije Ane, osnovao je najveću bolnicu u Evropi i služio kao lični ljekar Marije Terezije.

Infantilni mortalitet bio je veliki problem u Austriji. Swietena je zadužila da prouči problem, a zatim se pokazala izuzetno mudrom izdavši dekret koji je autopsije svih bolesnika koji umru u bolnicama učinila obaveznim. Ovaj zakon, koji je i danas važi, rezultirao je nastankom najvažnijih i najpotpunijih podataka o autopsijama na svijetu. Marija Terezija je na taj način doslovno ubrzala razvoj medicine u cijelom svijetu.[76]

Njena odluka da podvrgne svoju djecu inokulaciji nakon epidemije boginja 1767. godine, u kojoj je i sama bila zaražena i koja je odnijela život njene kćerke, bila je odgovorna za promjenu negativnog mišljenja ljekara o inokulaciji.[77][78] Marija Terezija je lično uvela inokulaciju u Austriju tako što je u svojoj palači Schönbrunn ugostila i lično posluživala prvih 65 djece podvrgnutih inokulaciji.[79]

Građanska prava[uredi | uredi izvor]

Mešu ostalim reformama bio je i Codex Theresianus, započet 1752. godine i završen 1766. godine, koji je definisao građansko pravo.[72] Godine 1776. u Austriji je zabranjen lov na vještice i mučenje, te je, po prvi put u historiji Austrije, smrtna kazna ukinuta i zamijenjena radom. Marija Terezija se protivila ukidanju mučenja kao metode ispitivanja osumnjičenih, po čemu se drastično razlikovala od sina Josipa, u čemu ju je podržavalo svećenstvo. Marija Terezija, rođena i odgojena između baroka i rokokoa, nikada nije bila u stanju u potpunosti prevazići naslijeđene i stečene predrasude. Bilo joj je iznimno teško uklopiti se u intelektualnu sferu prosvjetiteljstva, te je zbog toga sporo pratila reforme građanskih prava na kontinentu.[80]

Crkva[uredi | uredi izvor]

"Ona je neobično ambiciozna i želi učiniti svoju dinastiju slavnijom nego što je ikada bila."
Pismo pruskog ambasadora pruskom kralju Fridriku II.[81]
"Uspjesi te žene su uspjesi velikog čovjeka."
Zapisi pruskog kralja Fridrika II.[82]

Glavne reforme vezane za Rimokatoličku Crkvu su bile provedene za vrijeme vladavine Marije Terezije, dok su reforme za vrijeme vladavine njenog sina Josipa bile u vezi s njihovim nekatoličkim podanicima. Crkvena poltika Marije Terezije, kao i crkvene politike njenih prethodnika, bila je bazirana na superiornosti vlade u odnosima Crkve i države, ali se nisu ticale crkvene organizacije.[83] Zabranila je stvaranje novih groblja bez prethodnog dopuštenja vlade, te je tako prekinula nehigijenske i nezdrave načine sahranjivanja koji su bili pospješivali epidemije.[84]

Obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Marija Terezija kao udovica 1773. godine. Mir drži krunu od maslinovih grančica iznad njene glave, potvrđujući tako njen vladarski status. Ovo je bio posljednji naručeni portret Marije Terezije.[85]

Marija Terezija je bila svjesna neadekvatnosti birokratije, a znala je i da se poboljšanje ne može očekivati ako se ne uzgoji nova svjest društva i ne reformira obrazovanje, što je i učinila 1775. godine. Sva djeca, bez obzira na spol, od šeste do dvanaeste godine morala su pohađati školu. Novi sistem obrazovanja bio je baziran na pruskom sistemu obrazovanja. Reforme obrazovanja su bile dočekane s pobunama u mnogim selima; Marija Terezija je ove pobune ugušila naređivanjem hapšenja svih onih koji su odbijali školovati svoju djecu. Iako je njena ideja bila dobra, reforme nisu bile uspješne kao što su trebale da budu; u nekim dijelovima Austrije polovina stanovništva je još uvijek bila nepismena u 19. stoljeću.[67][86]

Nekatolicima je dozvolila da pohađaju univerzitete i dozvolila uvođenje sekularnih predmeta (poput prava) u univerzitete, zbog čega je došlo do pada teologije kao glavnog osnova univerzitetskog obrazovanja.[60][70]

Udovištvo i odnos sa sinom[uredi | uredi izvor]

Franjo I, car Svetog Rimskog Carstva, umro je 18. augusta 1756. godine dok je s dvorom bio u Innsbrucku na svadbi njihovog drugog sina Leopolda. Marija Terezija je bila devastirana. Njihov najstariji sin Josip je izabran za cara Svetog Rimskog Carstva. Marija Terezija je prestala nositi svaku vrstu nakita, ošišala kosu, obojila sobe u crno i oblačila se u crninu do kraja života. Potpuno je napustila dvorski život, javne događaje i teatar. Kroz cijelo udovištvo mjesec august i osamnaesti dan svakog mjeseca je provodila sama u svojoj sobi, što je negativno utjecalo na njeno mentalno zdravlje.[87][88] Svoje duševno stanje po Franjinoj smrti je opisala riječima:

Sada se jedva poznajem. Postala sam poput životinje bez pravog života ili razuma.[87]

Svog najstarijeg sina Josipa je proglasila Franjinim nasljednikom na mjestu svog savladara. Od tada pa nadalje, majka i sin su imali česte ideološke rasprave. Marija Terezija je u februaru 1766. godine pretrpjela još jedan gubitak: umro je Haugwitz. Sinu je prepustila apsolutnu kontrolu nad vojskom po smrti grofa Leopolda Josepha von Dauna.[89]

Odnos između Marije Terezije i Josipa bio je komplikovan zbog razlike u njihovim ličnostima. U usporedbi s Marijom Terezijom, Josip je bio intelektualno superiorniji, ali majčina dominanta ličnost je često izazivala Josipovo povlačenje. Ponekad se otvoreno divila njegovim talentima i postignućima, a istovremeno ga kritikovala iza njegovih leđa.[90] Svojoj prijateljici je napisala:

Jedno drugo viđamo samo za večerom... Njegova ćud je gora i gora svakog dana... Molim te, spali ovo pismo... Samo želim izbjeći javni skandal.[90]

Josip, najstariji sin i savladar Marije Terezije 1775. godine.

U drugom pismu, upućenom istoj osobi, žalila se:

On me izbjegava... Ja sam jedina osoba koja stoji između njega i krune, pa sam zbog toga prepreka i teret. Samo moja abdikacija može popraviti naš odnos.[90]

Naravno, na kraju je bila nagovorena da ne abdicira. Sam Josip je često prijetio da će abdicirati kao njen suvladar i car Svetog Rimskog Carstva, ali i on je bio nagovoren da to ne uradi. Međutim, njene prijetnje abdikacijom su rijetko bile smatrane ozbiljnjim; bilo je poznato da Marija Terezija svoj oporavak od boginja 1767. godine smatrala znakom da Bog želi da ona vlada do smrti. U Josipovom interesu je bilo da ona ostane na prijestolju do svoje smrti, jer je tako imao nadređenog kojeg je mogao okrivljavati za svoje neuspjehe, te je tako izbjegavao preuzimanje odgovornosti za svoje postupke.[90]

Josip je s ministrima isplanirao podjelu Poljske uprkos protivljenju Marije Terezije. Njen osjećaj za pravdu ju je tjerao da odbaci ideju podjele države koja bi naštetila narodu te države. Josip ju je uvjerio da je već kasno odbaciti planove. Uz to, Marija Terezija je sama pristala na podjelu Poljske kada je shvatila da će pruski kralj Fridrik II Veliki i ruska carica Katarina II Velika podijeliti Poljsku učestvovala Marija Terezija ili ne. Kao kraljica Ugarske, Marija Terezija je polagala pravo na Galiciju i Lodomeriju koju su ugarski vladari priželjkivali od 13. stoljeća, te je na kraju i preuzela tu pokrajinu i postala kraljica Galicije i Lodomerije. Prema Fridrikovim riječima, "što je više plakala, više je uzela".[91][92][93]

Smrt[uredi | uredi izvor]

Marija Terezija i njen muž su sahranjeni u zajedničkom grobu čiju je izradu i ispisavanje Marija Terezija naredila za vrijeme svog života. Kada je umrla dodan je samo datum njene smrti.
"Nikada se ne brine za zdravlje i oslanja se samo na svoje kršno tijelo za snagu i izdržljivost. Nije zimogrizna, te čak i usred zime sjedi pored otvorenog prozora. Njen ljekar je ozbiljno opominje, ali ona se na to samo smije."
Pismo pruskog ambasadora pruskom kralju Fridriku II, oko 1748.[81]

Malo je vjerovatno da se Marija Terezija ikada u potpunosti oporavila od boginja koje je prebolovala 1767. godine, kao što su pisci iz 18. stoljeća tvrdili. Patila je od kratkoće daha, hroničnog umora, kašlja, nekrofobije i nesanice, a kasnije je dobila i edem. Od smrti njenog muža pa do njene vlastite smrti pogoršavalo se i njeno mentalno zdravlje.[94]

Marija Terezija se razboljela 24. novembra 1780. godine, naizgled od prehlade. Njen ljekar je bio svjestan da je bolest teška. Dana 28. novembra kasnije tražila je bolesničko pomazanje, a sljedećeg dana, u 21 sat, umrla je okružena svojom djecom. S njom je umrla dinastija Habsburg. Josip, koji je de iure vladao zajedno s majkom još od 1765. godine, njenom smrću je postao samostalni vladar.[95][96]

Iza sebe je ostavila obnovljeno carstvo koje je utjecalo na ostatak Evrope dugo nakon njene smrti. Njeni nasljednici su se ugledali na njen primjer i nastavili modernizovati carstvo. Pripajanje Kraljevine Galicije i Lodomerije je doprinijelo stvaranju još jačeg multinacionalnog karaktera carstva koji će na kraju dovesti do njegovog uništenja.[97]

Uvođenjem obaveznog školovanja kao metode germanizacije je na kraju izazvalo preporod češke kulture.[98][99][100]

Marija Terezija je sahranjena zajedno s mužem u Carskoj kripti, u lijesu čiju je izradu naredila za života.[101]

Puna titula[uredi | uredi izvor]

Puna titula Marije Terezije nakon muževe smrti glasila je:

Marija Terezija, milošću Božijom, carica-udovica Svetog Rimskog Carstva, kraljica Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Galicije, Lodomerije, itd, nadvojvotkinja Austrije, vojvotkinja Burgundije, Štajerske, Koruške, Kranjske, Brabanta, Limburga, Luksemburga, Gueldersa, Württemberga, Gornje i Donje Šleske, Milana, Mantue, Parme, Piacenze, Guastalle, Auschwitza, Zatora, Lotaringije, i Bara velika kneginja Transilvanije, kneginja Švabije, markgrofica Moravije, Burgaua, Gornje i Donje Lusatije, grofica Habsburga, Flandrije, Tyrola, Hennegau, Kyburga, Gorizije, Gradiške i Namura, gospodarica Marka i Mechlina, vojvotkinja-udovica Lotaringije i Bara, velika vojvotkinja-udovica Toskane.[102][103]

Porijeklo[uredi | uredi izvor]

Za razliku od većine ostalih članova dinastije Habsburg, roditelji Marije Terezije nisu bili u bliskom srodstvu, te Marija Terezija stoga nije bila pogođena genetskim defektima poput habsburške usne.[104]

Informacije o porodici
Pradjedovi
i pranane

Car Ferdinand III (1608–1657)
∞ 1631
Marija Ana Španska (1606–1646)

Filip Vilim Palatinski (1615–1690)
∞ 1653
Elizabeta Amalija od Hessen-Darmstadta (1635–1709)

Antonije Ulrik od Braunschweig-Wolfenbüttela (1633–1714)
∞ 1656
Elizabeta Julijana od Holstein-Norburga (1634–1704)

Albert Ernest I od Oettingen-Oettingena (1642–1683)
∞ 1665
Kristina Fridrika od Württemberga (1644–1674)

Djedovi
i nane

Car Leopold I (1640–1705)
∞ 1676
Eleonora Magdalena Nojburška (1655–1720)

Ludovik Rudolf od Braunschweig-Wolfenbüttela (1671–1735)
∞ 1690
Kristina Luiza od Oettingena (1671–1747)

Roditelji

Car Karlo VI (1685–1740)
∞ 1708
Elizabeta Kristina od Braunschweig-Wolfenbüttela (1691–1750)

Marija Terezija (1717–1780)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kao vladar Ugarske i holandskih vojvodstava i grofovija, Marija Terezija se ponekad navodi kao Marija II Terezija, budući da je druga Marija koja je vladala tim prostorima (nakon Marije Anžuvinske i Marije od Valoisa)
  2. ^ Dawson Beales, 69.
  3. ^ Dawson Beales, 39.
  4. ^ Kann, 157.
  5. ^ a b c Russell Richards Treasure, 410
  6. ^ Mahan, 11-12.
  7. ^ Morris, 8.
  8. ^ Crankshaw, 17.
  9. ^ Mahan, 5-6.
  10. ^ Mahan, 228.
  11. ^ Levy, 122.
  12. ^ Hrvatska pragmatička sankcija iz 1712. godine
  13. ^ Crankshaw, 19.
  14. ^ Spielman, 206.
  15. ^ Crankshaw, 20.
  16. ^ Mahan, 22.
  17. ^ a b Browning, 37.
  18. ^ Mahan, 26.
  19. ^ Mahan, 36.
  20. ^ Mahan, 261.
  21. ^ a b Crankshaw, 26.
  22. ^ a b Spielman, 207.
  23. ^ Gljive su bile Karlov posljednji obrok, a vjerovanje da su one uzrokovale njegovu smrt potaklo je Voltairea da napiše kako je tanjir gljiva promijenio historiju Evrope. Mahan, 54; Crankshaw, 3.
  24. ^ Crankshaw, 3.
  25. ^ Saperstein, 33.
  26. ^ Roider, 22, 103.
  27. ^ Dawson Beales, 24.
  28. ^ Browning, 38.
  29. ^ Dawson Beales, 183.
  30. ^ a b Holborn, 218.
  31. ^ Po završetku Rata za austrijsko naslijeđe, pruski kralj Fridrik II je poslao grofa Podewilsa na bečki dvor kao ambasadora. Podewils je pisao detaljne opise fizičkog izgleda Marije Terezije i njenog načina života. Mahan, 230.
  32. ^ Crankshaw, 37.
  33. ^ Crankshaw, 41.
  34. ^ Crankshaw, 43.
  35. ^ Crankshaw, 43.
  36. ^ Crankshaw, 51.
  37. ^ Crankshaw, 56.
  38. ^ Crankshaw, 57-58.
  39. ^ Crankshaw, 38.
  40. ^ Crankshaw, 75.
  41. ^ Crankshaw, 37.
  42. ^ Kako bi zadovoljila one koji su njen spol smatrali najvećom preprekom vladanju, Marija Terezija je nosila titule muškog roda. Tako je zvanično bila nadvojvoda Austrije (a ne nadvojvotkinja), kralj Ugarske (a ne kraljica) i kralj Češke (a ne kraljica). Nijedan pisac iz 18. stoljeća nije ovakvu upotrebu titula nazvao neprimjerenom ili nemogućom. Levy, 118; Browning, 67.
  43. ^ Crankshaw, 93.
  44. ^ Crankshaw, 96.
  45. ^ LeCaine Agnew, 84.
  46. ^ Crankshaw, 99.
  47. ^ Crankshaw, 100.
  48. ^ Crankshaw, 238.
  49. ^ Crankshaw, 240.
  50. ^ Lever, 257.
  51. ^ Mahan, 266-271, 313
  52. ^ Dawson Beales, 21, 39
  53. ^ Mahan, 22.
  54. ^ Dawson Beales, 194.
  55. ^ Crankshaw, 273.
  56. ^ Potrebne su najmanje dvije sedmice da se osip pojavi nakon što se osoba zarazi boginjama. Pošto se osip na Mariji Josipi pojavio dva dana nakon kontakta sa grobom zaražene pokojnice, Marija Josipa se morala zaraziti mnogo prije odlaska u kriptu. Hopkins, 64.
  57. ^ Najstarije kćerke djece Marije Terezije bile su austrijska nadvojvotkinja Marija Terezija (od Josipa), saksonska kraljica Marija Terezija (od Leopolda), ugarska i češka kraljica i carica Marija Terezija (od Marije Karoline), sardinska kraljica Marija Terezija (od Ferdinanda) i francuska kraljica Marija Terezija (od Marije Antoanete).
  58. ^ Fraser, Antonia, 15.
  59. ^ a b Mahan, 251.
  60. ^ a b Crankshaw, 308.
  61. ^ Himka, 5.
  62. ^ Saperstein, 449.
  63. ^ a b Mahan, 254.
  64. ^ a b Dawson Beales, 14.
  65. ^ Saperstein, 446.
  66. ^ Saperstein, 447.
  67. ^ a b c Holborn, 222.
  68. ^ Patai, 203.
  69. ^ Penslar, 32-33.
  70. ^ a b c Byrne, 38.
  71. ^ Crankshaw, 192.
  72. ^ a b Crankshaw, 195.
  73. ^ Crankshaw, 196.
  74. ^ Crankshaw, 306.
  75. ^ Morris, 92-93.
  76. ^ Langer i Scheer, 106.
  77. ^ Dawson Beales, 158.
  78. ^ Melograni i Cochrane, 27.
  79. ^ Hopkins, 64-65.
  80. ^ Kann, 154, 179.
  81. ^ a b Mahan, 230.
  82. ^ Fraser, David, 134.
  83. ^ Kann, 187.
  84. ^ Crankshaw, 310.
  85. ^ Levy, 116-117.
  86. ^ Grell i Porter, 200.
  87. ^ a b Crankshaw, 267.
  88. ^ Levy, 112.
  89. ^ Crankshaw, 268, 271.
  90. ^ a b c d Dawson Beales, 183-184.
  91. ^ Crankshaw, 285.
  92. ^ Ingrao, 195.
  93. ^ Magocsi, 92.
  94. ^ Mahan, 334.
  95. ^ Crankshaw, 336-338.
  96. ^ Leland Goldsmith, 272.
  97. ^ Del Testa, Lemoine i Strickland, 119.
  98. ^ Di Duca, 15.
  99. ^ Carroll, 38.
  100. ^ Glajar, 75.
  101. ^ Mahan, 335.
  102. ^ Roider, 1.
  103. ^ Na njemačkom: Maria Theresia von Gottes Gnaden Heilige Römische Kaiserinwitwe, Königin zu Ungarn, Böhmen, Dalmatien, Kroatien, Slavonien, Gallizien, Lodomerien, usw., Erzherzogin zu Österreich, Herzogin zu Burgund, zu Steyer, zu Kärnten und zu Crain, Großfürstin zu Siebenbürgen, Markgräfin zu Mähren, Herzogin zu Braband, zu Limburg, zu Luxemburg und zu Geldern, zu Württemberg, zu Ober- und Nieder-Schlesien, zu Milan, zu Mantua, zu Parma, zu Piacenza, zu Guastala, zu Auschwitz und Zator, Fürstin zu Schwaben, gefürstete Gräfin zu Habsburg, zu Flandern, zu Tirol, zu Hennegau, zu Kyburg, zu Görz und zu Gradisca, Markgräfin des Heiligen Römischen Reiches, zu Burgau, zu Ober- und Nieder-Lausitz, Gräfin zu Namur, Frau auf der Windischen Mark und zu Mecheln, Herzoginwitwe zu Lothringen und Baar, Großherzoginwitwe zu Toskana.
  104. ^ Članovi dinastije Habsburg su se redovno vjenčavali sa svojim prvim rođacima ili nećacima/nećakinjama. Primjeri su brakovi cara Leopolda I i njegove sestrične Margarete Terezije, koja je bila kćerka španskog kralja Filipa IV (čiji su roditelji bili rođaci u prvom koljenu) i njegove sestrične Marijane (čiji su roditelji bili rođaci u prvom koljenu); španskoga kralja Filipa IV i njegove sestrične Ane, itd. Najbolji primjer Habsburgovca s genetskim mahanama nastalim uslijed ovakvih brakova je španski kralj Karlo II. (Dawson Beales, 21)

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • Barnes, Broda Otto: Hypothyroidism: the unsuspected illness HarperCollins 1976 ISBN 0-690-01029-X
  • Browning, Reed: The War of the Austrian Succession Palgrave Macmillan 1995 ISBN 0-312-12561-5
  • Byrne, James M: Religion and the Enlightenment: from Descartes to Kant Westminster John Knox Press 1997 ISBN 0-664-25760-7
  • Caroll, Harry J: The development of civilization: a documentary history of politics, society, and thought, Volume 2 Scott, Foresman 1969
  • Crankshaw, Edward: Maria Theresa, Longman publishers 1969
  • Cochrane, Lydia G. & Melograni, Piero: Wolfgang Amadeus Mozart: a biography University of Chicago Press 2007 ISBN 0-226-51956-2
  • Dawson Beales, Derek Edward: Joseph II: In the shadow of Maria Theresa, 1741-1780 Cambridge University Press 1987 ISBN 0-521-24240-1
  • Dawson Beales, Derek Edward: Enlightenment and reform in 18th-century Europe I.B.Tauris 2005 ISBN 1-86064-950-5
  • Del Testa, David W; Lemoine, Florence; Strickland, John: Government leaders, military rulers, and political activists, Part 107 Greenwood Publishing Group 2001 ISBN 1-57356-153-3
  • Ellenius, Allan; European Science Foundation: The Origins of the Modern State in Europe: 13th to 18th Centuries Oxford University Press 1998 ISBN 0-19-820550-3
  • Fraser, Antonia: Marie Antoinette: the journey Anchor Books 2001 ISBN 0-385-48949-8
  • Fraser, David: Frederick the Great: King of Prussia A. Lane 2000 ISBN 0-7139-9377-4
  • Glajar, Valentina: The German legacy in East Central Europe as recorded in recent German-language literature Boydell & Brewer 2004 ISBN 1-57113-256-2
  • Goodwin, A: The New Cambridge Modern History CUP Archive 1976 ISBN 0-521-29108-9
  • Grell, Ole Peter & Porter, Roy: Toleration in Enlightenment Europe
  • Himka, John-Paul: Religion and nationality in Western Ukraine: the Greek Catholic Church and Ruthenian National Movement in Galicia, 1867-1900 McGill-Queen's Press - MQUP 1999 ISBN 0-7735-1812-6
  • Holborn, Hajo: A History of Modern Germany: 1648-1840 Princeton University Press 1982 ISBN 0-691-00796-9
  • Hopkins, Donald R: The greatest killer: smallpox in history, with a new introduction University of Chicago Press 2002 ISBN 0-226-35168-8
  • Ingrao, Charles W: The Habsburg monarchy, 1618-1815 Cambridge University Press 2000 ISBN 0-521-78505-7
  • Jones, Colin: The Great Nation: France from Louis XV to Napoleon, University of Columbia Press 2002 ISBN 0-231-12882-7
  • Kann, Robert A.: A history of the Habsburg Empire, 1526-1918 University of California Press 1980 ISBN 0-520-04206-9
  • Langer, Stephen E. i Scheer, James F: Solved: The Riddle of Illness McGraw-Hill Professional 2000 ISBN 0-658-00293-7
  • LeCaine Agnew, Hugh: The Czechs and the lands of the Bohemian crown Hoover Press 2004 ISBN 0-8179-4492-3
  • Leland Goldsmith, Margaret: Maria Theresa of Austria A. Barker, ltd. 1936
  • Lever, Evelyne: Madame de Pompadour: A Life FSR 2002 ISBN 0-374-11308-4
  • Levy, Allison Mary: Widowhood and visual culture in early modern Europe, Issue 7630 Ashgate Publishing Ltd. 2003 ISBN 0-7546-0731-3
  • Magocsi, Paul R. i Canadian Institute of Ukrainian Studies & Harvard Ukrainian Research Institute: Galicia: a historical survey and bibliographic guide University of Toronto Press 1983 ISBN 0-8020-2482-3
  • Mahan, J. Alexander: Maria Theresa of Austria, READ BOOKS 2007 ISBN 1-4067-3370-9
  • Morris, Constance Lily: Maria Theresa - The Last Conservative READ BOOKS 2007 ISBN 1-4067-3371-7
  • Patai, Raphael: The Jews of Hungary: history, culture, psychology Wayne State University Press 1996 ISBN 0-8143-2561-0
  • Penslar, Derek Jonathan: Shylock's children: economics and Jewish identity in modern Europe University of California Press 2001 ISBN 0-520-22590-2
  • Roider, Karl A: Maria Theresa Prentice-Hall 1973 ISBN 0-13-556191-4
  • Russell Richards Treasure, Geoffrey: The making of modern Europe, 1648-1780 Taylor & Francis 1985 ISBN 0-416-72370-5
  • Saperstein, Marc: Your voice like a ram's horn": themes and texts in traditional Jewish preaching Hebrew Union College Press 1996 ISBN 0-87820-417-2
  • Spielman, John Philip: The city & the crown: Vienna and the imperial court, 1600-1740 Purdue University Press 1993 ISBN 1-55753-021-1
  • Temperley, H.W.V: Frederick the Great and Kaiser Joseph Routledge 1968 ISBN 0-7146-1518-8
  • Wyatt, Walter James: Hungarian Celebrities BiblioBazaar LLC 2009 ISBN 1-110-82046-1

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]


Vladarske titule
Prethodnik:
Car Karlo VI
Kraljica Češke
1740-1741
Nasljednik:
Car Karlo VII
Vojvotkinja Parme
1740-1748
Nasljednik:
Filip
Kraljica Ugarske
Kraljica Hrvatske
Nadvojvotkinja Austrije
Vojvotkinja Milana
Vladarica Nizozemske[1]

17401780
Nasljednik:
Car Josip II
Prethodnik:
Car Karlo VII
Kraljica Češke
17431780
Titule po braku
Prethodnik:
Marija Amalija
Austrijska
Carica Svetog
Rimskog Carstva

1745-1765
Nasljednik:
Marija Josipa od Bavarske


  1. ^ Austrijskom Nizozemskom je vladala kao vojvotkinja Luksemburga, Brabanta i Limburga, markgrofica Namura, grofica Charolaisa, Flandrije i Hainauta.
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: