Emerik, kralj Ugarske

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Emerik
Emmerich Litho 2.jpg
Kralj Ugarske
Vladavina 16. april 1196. - 30. novembar 1204.
Prethodnik Bela III
Nasljednik Ladislav III
Supružnik Konstanca Aragonska
Djeca Ladislav III, kralj Ugarske
Dinastija Arpadovići
Otac Bela III, kralj Ugarske
Majka Agnesa Chatillon
Rođenje 1174.
Smrt 30 novembar 1204.

Emerik (mađarski: Imre, slovački: Imrich; 1174. - 30. novembar 1204.) je bio kralj Ugarske od 1196. do 1204. godine. Došao je na ugarsko prijestolje nakon smrti svoga oca Bele III. Tokom prve četiri godine vladavine, borio se sa svojim buntovnim bratom Andrijom oko vladavine nad Hrvatskom i Dalmacijom.

Emerik je sarađivao sa Svetom Stolicom protiv Bosanskih patarena, koje je Katolička crkva smatrala hereticima. Iskoristivši građanski rat, Emerik je proširio svoju vlast nad cijelom Srbijom. On nije uspio spriječiti Mletačku republiku da uz pomoć krstaša zauzme Zadar 1202. godine. Također nije uspio spriječiti uspon Bugarske uz južnu granicu svog carstva. Emerik je bio prvi ugarski monarh koji je koristio "Arpad pruge" kao svoj lični grb i usvojio titulu kralja Srbije. Naslijedio ga je njegov četverogodišnji sin Ladislav III.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rane godine[uredi | uredi izvor]

Emerik je bio sin kralja Bele III. i antiohijske kneginje Ane Chatillon. Kako bi nasljeđivanje krune prošlo bez osporavanja, otac ga je okrunio za ugarskog kralja još 1182. to jest za vrijeme svog života. Ta odluka se pokazala kao neuspešan pokušaj da se konačno završe građanski ratovi između različitih prinčeva oko krune što su potresali Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo veći dio 12. vijeka.

Za hrvatskog kralja okrunjen je 1194. godine, kada mu je otac dao na upravu Hrvatsku i Dalmaciju kojima je vladao kao herceg. O Emerikovom vladanju u Hrvatskoj slabo se zna. Već 1196. godine odrekao se časti i vratio u Ugarsku da bude uz bolesnog oca, kojeg je ubrzo i naslijedio.

Najveće probleme novom kralju zadavao je visoki kler, koji je počeo podržavati kraljevog mlađeg brata Andriju i voditi politiku protiv kralja. Tako se sada vidjelo kakve negativne posljedice je imala odluka kralja Stjepana III. da se odrekne imenovanja biskupa.

Sukob s Andrijom[uredi | uredi izvor]

Emerikov mlađi brat Andrija nije održao obećanje dato ocu da će poći u križarski rat. Novac koji mu je otac ostavio u tu svrhu, iskoristio je da prikupi vojsku i sebi stekne položaj hrvatskog hercega. Taj položaj tradicionalno je vršio kraljev brat, dok Bela III. nije ukinuo taj običaj u korist najstarijeg sina to jest prijestolonasljednika. Emeriku nije pomogla ni prijetnja pape Andriji da će ga izopćiti iz crkve ne obustavi li rat i ne krene li smjesta u križarski pohod. Andrija je ostvario djelomičnu pobjedu, pa je preuzeo položaj hercega i vladao gotovo kao samostalni vladar.

Kralj Emerik se 1198. godine vjenčao za Konstancu, kćerku aragonskog kralja Alfonsa II. Iste godine izbio je novi sukob kralja s hercegom Andrijom, koji 1199. godine diže novu bunu ponovno uz potporu lokalnih crkvenih prelata. Herceg je opustošio posjede Zagrebačke biskupije, jer je biskup bio kraljev pristaša. Kralj je nanio poraz buntovničkoj vojsci, a herceg se sklonio u Austriju kod vojvode Leopolda VI. Kralj je iz osvete provalio i poharao austrijske pokrajine. Nakon rata je povlasticom oslobodio podanike zagrebačkog biskupa zalaznine i kunovine, koja se plaćala kralju.

Kralj se posredovanjem pape i nadbiskupa Mainza izmirio s bratom i vojvodom Leopoldom VI., a Andrija je ponovno dobio čast hercega, ali s znatno suženim ovlastima, jer je kralj pridržao vrhovnu vlast i u Hrvatskoj. Kralj se ujedno obavezao papi da će se uputiti u križarski rat, a s pripremama je otpočeo 1201. godine. Andriju je odredio za regenta tokom svog odsustva, ali je morao odustati jer se ubrzo upleo u rat u susjedstvu.

Naime nakon abdikacije Stefana Nemanje veliki župan Srbije je postao njegov mlađi sin Stefan Prvovjenčani. Protiv njega se pobunio stariji brat Vukan, koji je vladao kao srpski guverner u Zeti i uz pomoć kralja Emerika svrgnuo brata i zavladao Srbijom 1202. - 1203. godine. Emerik je nakon toga uzeo titulu kralja Srbije, koju su ugarsko-hrvatski vladari zadržali do propasti zajedničke države 1918. godine. Kralj se potom umješao u prilike u Bugarskoj, ali nije postigao veći uspjeh. Naime, kada se bugarski vladar Kalojan obavezao papi da će prihvatiti katoličanstvo, zabranio je Emeriku svaku daljnju akciju, a čak mu je poslao krunu. Uprkos tome uzeo je Emerik titulu kralja Bugarske.

Pad Zadra 1202.[uredi | uredi izvor]

U to doba počele su pripreme za Četvrti križarski rat. Kako su vladari bili zauzeti međusobnim borbama, pohod je predvodilo visoko plemstvo. Križari su odlučili napasti Egipat, jer se nakon smrti egipatskog sultana Salahudina za vlast borilo njegovih sedamnaest sinova. Križari su u prethodna tri pohoda uvidjeli da kopneni put nije dobar, pa su se odlučili ići morem. Kako međutim nisu imali dovoljno novaca, prihvatili su prijedlog dužda Henrika Dandola da osvoje Zadar i tako podmire dug. Mornarica je došla do Pirana, Trsta i Muja, te ih prisilila na pokornost duždu. Potom su stigli pred Zadar i opsjeli ga. Grad se ubrzo predao, a križari su pljačkali, palili i ubijali po gradu, a ni crkve nisu poštedili. Veliki dio Zadrana pobjegao je u Nin, a drugi dio je obnovio ruševni Biograd i nastanio se u njemu. Kralj Emerik, koji je i sam namjeravao krenuti u križarski pohod, požalio se papi Inocentu III., ali Mlečani su i dalje zadržali Zadar. Uz pomoć kneza Domalda Snačića Zadrani su ponovno oslobodili Zadar, ali nemogavši dobiti pomoći od kralja, koji je tada ratovao protiv brata, ponovno su priznali vrhovnu vlast Mletaka uz vrlo teške uvjete.

Uprkos tome kralj je ostao vjeran papin pristaša. Poslao je ugarsku vojsku u Njemačku da se bori za papinog kandidata Otona IV. Međutim, tada su u Srbiju provalili Bugari i Kumani, koji su otjerali ugarskog štićenika Vukana i na vlast vratili Stefana Prvovjenčanog.

Završne godine[uredi | uredi izvor]

Godine 1199. godine Emeriku se rodio sin Ladislav. Kralj nije odustao od odlaska u križarski pohod, pa je tražio da svi velikaši i biskupi polože zakletvu vjernosti Ladislavu i namjesnicima, koje će on ostaviti. Međutim, u tome ga je omela nova buna hercega Andrije. Andriju je kralj uhvatio i zatočio u gradu Knegincu i oduzeo mu titulu hercega.

Kako je već počeo poboljevati, odlučio je 1204. godine okruniti sina za kralja. Tom prilikom splitski nadbiskup Bernard I. je okrunio Ladislava za hrvatskog kralja.

U to doba počelo se širiti bogumilstvo po Bosni, pa je papa naložio kralju Emeriku da pozove bana Kulina da se odrekne hereze, a ako to odbije neka kralj napadne Bosnu i istjera i bana i heretike iz nje. Kulin je pristao, te se s glavarima Crkve bosanske prvo pred papinim legatom, a potom drugi pred kraljem Emerikom odrekao krivovjerja.

Kralj Emerik je već duže poboljevao. Pred smrt se izmirio s bratom i imenovao ga zaštitnikom svog maloljetnog sina Ladislava.

Kralj Emerik umro je sredinom septembra 1204. godine, a nasljedio ga je maloljetni sin Ladislav III.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  • Šišić, Ferdo, Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića I dio, Zagreb 1944.
  • Klaić, Vjekoslav, Povijest Hrvata I Zagreb 1980.