Historija Austrije

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Historija Austrije se odnosi na historiju Austrije od starijeg kamenog doba do današnje suverene države. Ime Ostarrichi (Austrija) je u upotrebi od 996. godine, kada je nastala kao markgrofovija u okviru Vojvodstva Bavarska, te od 1156. godine, kada je postala nezavisno vojvodstvo u okviru Svetog Rimskog carstva (Heiliges Romisches Reich 962. - 1806.).

Tokom ovog perioda Austrijom je vladala dinastija Habsburg (1273. - 1806.). Kada se Sveto Rimsko carstvo raspalo, Austrija je postala carstvo. Nakon Austrijsko-Pruskog rata 1866. godine, Austrija je postala Austro-Ugarsko carstvo (1867. - 1918.), kao dvojna monarhija sa Mađarskom. Kada se carstvo nakon Prvog svjetskog rata raspalo, Austrija je svedena na teritoriju sa njemačkim govornim područjem koje odgovara današnjoj Austriji i usvojila ime Njemačka Austrija, jer je željela da se pridruži novoj njemačkoj Vajmarskoj republici. Ovu uniju su zabranili saveznici u Versajskom sporazumu.

Nakon Prve republike (1918. - 1933.) austrijski fašisti su nastojali da Austrija bude nezavisna od Njemačkog Rajha, ali je 1938. godine anektirala nacistička Njemačka, uz podršku većine austrijanaca. Saveznici su nakon Drugog svjetskog rata držali okupiranu Austriju do 1955, godine kada je opet stekla potpunu nezavisnost pod uslovom da ostane neutralna. Ipak, nakon propasti komunizma u istočnoj Evropi, Austrija se politički sve više angažovala, pa je 1995. postala članica Evropske unije, a 1999. je uvela valutu Euro.

Prahistorija i rana historija[uredi | uredi izvor]

Starije kameno doba[uredi | uredi izvor]

Venera iz Willendorfa

Područje današnje Austrije naseljeno je već u starijem kamenom dobu. Najpoznatiji nalaz iz tog doba je Venera iz Willendorfa, pronađena u Willendorfu u Donjoj Austriji. Procjenjuje se da je stara oko 25.000 godina. Pronađena je 1908. godine, a danas se nalazi u Prirodno-historijskom muzeju u Beču. Taj kipić, pretpostavlja se, predstavlja idol plodnosti. Kasnije su preko Balkana stigle nove tehnologije - poljoprivreda, stočarstvo i obrada metala. Porasla je populacija i formirala su se prva trajna naselja. Zbog obilja prirodnih bogatstava kao što su so, bakar i željezo neka naselja su mogla razviti široku trgovačku mrežu. Najpoznatiji prahistorijski grad u Austriji je današnji Hallstadt, koji je dostigao svoj vrhunac između 750 i 400. p. n. e. Prema njemu se to razdoblje srednjeevropskog željeznog doba i naziva halštatskom kulturom. Halštatska se kultura raširila niz Alpa i Dinarida od Švicarske do južnog Jadrana, a njenim nosiocima se smatraju Iliri. Oko IV vijeka p. n. e. počela je dominacija Kelta.

Kelti i rimske provincije[uredi | uredi izvor]

Na području današnje Austrije keltska plemena - Ambidraven, Ambisonten, Boier, Kampi i Noriker, osnivaju kraljevstvo Noricum. Ovo kraljevstvo bilo je poznato po izvozu željeza, sve do područja današnje Italije, kao i po svojim konjima. Imali su i svoju kovnicu novca. Širenjem Rimskog carstva, kroz mirno osvajanje, pod rimskim vojskovođama i carskim sinovima Tiberijem i Druzom 15. godine p. n. e. područje današnjeg Tirola i Vorarlberga prelazi u posjed Rima. Rimljani osnivaju provincije Norikum, Panonija i Retija. Jedino područja sjeverno od Dunava nisu bila pod rimskom vlašću. Veći rimski gradovi u to vrijeme bili su : Solva - kod mjesta Wagna, Ovilava - Wels, Lauriacum - Lorch kod Ennsa, Cetium - Sankt Pölten, Vidobona - Beč, Iuavavum - Salzburg. Dok su Kelti na područjima pod kontrolom Rima sve više romanizirani, na sjeveru su se naselili Germani i miješali s lokalnim stanovništvom.

Prvi period migracije (300. - 500.)[uredi | uredi izvor]

Velike seobe (Volkerwanderung) su dovelo do smanjenja rimske vlasti u Austriji. U prvoj fazi (300. - 500.) Rimsko carstvo su sve više napadali germanska plemena, uključuju i Gote i Vandale. Kada sa Rimsko carstvo raspalo, odbrana Noricuma i Panonije je bila sve teža. Nakon nekoliko napada na Italiju, Vizigori su upali na područje Noricuma 408. godine.

Kako je opisano od strane Zosimusa, vizigotski vođa Alaric je krenuo iz Emona (današnja Ljubljana) preko Alpa u Noricum, nakon okršaja sa rimskim generalom Stilichom. Rimski senat je dao veliku količinu novca Alaricu kako ih ne bi napao. Međutim, Alaric je iz Noricuma režirao operacije protiv Italije, te je namjeravao ići čak do Rima. Ovaj pohod je zaustavljen jer Alaric umire te godine.

Vizigoti su nakon Alaricove smrti iselili iz Noricuma, omogućavajući kratku stabilnost. Osim domaćih poremećaja 431. godine, 433. godine Panonija se morala evakuisati zbog hunskih napada. Smrt Atile 453. godine, je omogućio Ostrogotima da odbiju njegovo Hunsko carstvo. Mnoga plemena, koja su ranije Huni osvojili, su započeli ustanak kako bi dobili nezavisnost. Među njima su bili i Rugi, koji su osnovali svoju vlastitu zemlju (Rugiland) na Dunavu, i počeli nametati svoju volju Noricumu.

Ostrogoti i Alemani su 472. godine napali Noricum, ali ga nisu uspjeli pokoriti. Čak i nakon što je Odoakar zbacio posljednjeg Zapadnog Rimskog cara 476. godine, Noricum je bio posljednja rimska provincija na ovom području. Noricum je konačno napušten od strane rimljana 488. godine, kada su na ovo područje doselili Alemani.

Drugi period migracije (500. - 800.)[uredi | uredi izvor]

U drugoj fazi perioda migracije (500. - 700.) Langobardi se kratko pojavljuju u sjevernim i istočnim regijama oko 500. godine, ali prelaze na jug u sjevernu Italiju zbog Avara. Avari i slaveni su naselili prostor od Baltičkog mora do Balkana. Istočna slavenska plemena su migrirala prema zapadu i naselili se uz rijeku Dravu, a Avari su naselili prostor na istoku Alpa tokom 7. stoljeća. Slaveni su uspostavili carstvo Karantaniju (kasnije Koruška) koje je obuhvatilo istočne i centralne austrijske teritorije i bila je prva samostalna slavenska država u Evropi. Zajedno sa autohtonim stanovništvom bili su u stanju da se odupru napadima Franaca i Avara u jugoistočnim Alpima. U međuvremenu, germansko pleme Bavari prodiru sa zapada u 5. i 6. stoljeću i osnivaju vojvodstvo Bavarsku 550. godine.

Na jugu današnje Austrije slavenska plemena su se 600. godine naselila uz rijeku Dravu, Muru i Savu. Slaveni su zaustavili dalju bavarsku migraciju i zaustavili ih u Puster dolini 650. godine. Granica između slavena i bavaraca je pratila liniju od Freistadta kroz Linz, Salzburg i Istočni Tirol. Karantanija je, pod pritiskom Avara, izgubila svoju nezavisnost 745. godine i bila podijeljena između Bavarske (zapadni dio) i Avara (Istočni dio). Bavarski dio je kasnije postao markgrofovija. U narednim stoljećima, bavarski doseljenici su naselili Dunav i Alpe, zbog čega je Austrija postala država njemačkog govornog područja.

Srednji vijek[uredi | uredi izvor]

Rani srednji vijek: vojvodstvo Bavarska (800. - 976.)[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte: Spisak vladara Bavarske

Bavarski odnos sa Francima je varirao, postižući privremenu nezavisnost 717. godine, samo kako bi ih pokorio Chartel Martel. Konačno, Karlo Veliki (768. - 814.) je svrgnuo posljednjeg vojvodu Tassila III, preuzimajući direktnu kontrolu nad Austrijom 788. godine od nenasljednih bavarskih vojvoda. Karlo je kasnije poveo France i Bavarce u rat protiv istočnih Avara 791. godine, kada ih je otjerao do rijeke Litave. Ova osvajanja omogućila su uspostavljanje sistema defanzivnih marševa (vojnih pograničnih oblasti) od Dunava do Jadrana. Među njima je bio istočni marš, Avarski marš (Awarenmark), koji je otprilike odgovarao današnjoj Donjoj Austriji, omeđen rijekama Ens, Rabom i Dravom, dok se na jugu nalazio marš Koruška. Oba marša su se nazivala March  orientalis (Istočni marš). Avari su se, uz Karlovu dozvolu, naselili jugoistočno od Beča.

Nova prijetnja pojavila se 862. godine napadom Ugara. Do 896. godine ugari su već ugrožavali franačke granice. Oni su porazili Moravljane i pobijedili Bavarce u bici kod Pressburga 907. godine, a 909. godine pregazili marševe prisiljavajući France i Bavarce natrag do rijeke Ens. Bavarska je postala markgrofovija na čelu sa Engeldeom (890. - 895.), a vojvodstvo uspostavlja Arnulf (907. - 937.) koji je zauzeo vojvodstvo Korušku i veći dio istočnih Alpa. Međutim, to nije bilo dugog vijeka. Njegov sin Eberhard (937. - 938.) se našao u sukobu sa Otonom I koji ga je svrgnuo. Naredni vojvoda je bio Henrich I (947. - 955.) koji je bio brat Otona I. Oton je porazio ugare u bici kod Lechfelda 955. godine, započinjući osvajanje istočnih zemalja, uključujući Istru i Kranjsku.

Za vrijeme vladavine Henrichovog sina Henricha II (955. - 976.) Oton je postao prvi car Svetog Rimskog carstva 962. godine a Bavarska je postala vojvodstvo Svetog Rimskog carstva. Oton I je ponovo uspostavio istočni marš i učvrstio granice svoga carstva. Naslijedio ga je Oton II 967. godine, koji se našao u sukobu sa Henrichom koji je svrgnut, što je omogućilo da se ponovo organiziraju vojvodstva Svetog Rimskog carstva. Oton II je značajno smanjio Bavarsku i ponovo uspostavio Korušku na jugu. Na istoku je uspostavio novi bavarski istočni marš, kasnije poznat kao Austrija, na čelu sa Leopoldom I (976. - 994.).

Markgrofovija Austrija (976. - 1156.)[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Babenberg (dinastija)

Markgrofove je obično imenovao car. Ova titula je imala različita značenja u ranom srednjem vijeku tako da se preferira latinska verzija. Prvi zabilježeni naziv "Austrija" pojavio se 996. godine, u dokumentu cara Otona III koji je napisao "Ostarrichi", pozivajući se na teritoriju marša Babenberg. Osim toga, dugo vremena se nazivala Osterland ili Eastland, a stanovnici su se nazivali Ostermani ili Osterfraui. Latinični naziv Austrija se počeo primjenjivati u 12. stoljeću u spisima Leopolda III (1095. - 1136.). termin Ostmark nije historijski određen i čini se da je prevod marchia orientalis došao kasnije.

Babenbergovci su vodili politiku izmirenja zemlje, čistili su šume i osnivali gradove i manastire. Oni su u početku vladali iz Pochlarna, a kasnije iz Melka, gdje su započeli širenje teritorije na istok do Dunavske doline, tako da su 1002. godine došli do Beča. Na istoku su ekspanziju zaustavili ugari 1030. godine kada je kralj Stjepan I (1001. - 1038.) porazio cara Konrada II (1024. - 1039.) u Beču.

Time je teritorija bila konačno utvrđena. Zemlja je sadržavala ostatke mnogih prethodnih civilizacija, ali su Bavarci dominirali, osim na području Bodenskog jezera kojeg su zauzeli Alemani. Slavensko stanovništvo je i dalje postojalo u Salzburgu. Svi narodi su bili prešli na kršćanstvo što je olakšalo njihovo porobljavanje. Salzburg je imao biskupiju od 739. godine, a postao je nadbiskupija 798. godine.

Iako su Bavarci proglasili njemački jezik kao glavni jezik, oni su usvojili mnoge rimske običaje. Tako je bilo i na istoku zemlje, njemački je zamijenjen slavenskim jezikom. Austrijski susjedi su bili vojvodstvo Bavarska na zapadu, kraljevina Bohemija i Poljska na sjeveru, kraljevina Ugarska na istoku i vojvodstvo Koruška na jugu. U ovom okruženju, Austrija je i dalje bila podložna Bavarskoj jer je bila relativno mali igrač.

Babenbergovci su imali pod kontrolom vrlo mali dio današnje Austrije. Salzburg, kao historijski dio Bavarske, je postao crkvena teritorija, dok je Štajerska bila dio vojvodstva Koruška. Babenbergovci su imali relativno mala gazdinstva, a Salzburg i eparhija Passau je bila u rukama crkve. Međutim, oni su pokrenuli program konsolidacije svoje moći. Jedna od takvih metoda je zapošljavanje sluga kojima su dali značajne vojne i administrativne poslove. Oni su preživjeli kao dinastije zahvaljujući sreći, u eri u kojoj je dominirala stalna borba između cara i pape.

Politika nije uvijek bila glatka. Peti markgrof Leopold II (1075. - 1095.) je bio privremeno smijenjen od strane cara Henrika IV (1084. - 1105.) jer se našao na pogrešnoj strani Investitura spora. Međutim, Leopoldov sin, Leopold III (1095. - 1136.) je podržao Henrikovog buntovnog sina Henrika V (1111. - 1125.) što je doprinijelo pobjedi i nagrađen je rukom Henrikove sestre Agnes von Waiblingen 1106. godine, čime je sebe vezao za kraljevsku porodicu. Leopold se zatim koncentrirao na smirivanje plemstva. Njegova monaška fondacija, posebno u Klosterneuburgu i Heiligenkreuzu, su doveli do njegove posthumne kanonizacije 1458. godine i proglašenjem za sveca zaštitnika.

Leopolda III je naslijedio njegov sin Leopold IV (1137. - 1141.). Leopold je dodatno poboljšao status Austrije i postaje vojvoda Bavarske 1139. godine. Bavarska je bila u rukama Welf dinastije, koja se okrenula protiv Hoenstaufen dinastije. Ova druga dinastija daje cara Svetog Rimskog carstva Konrada III (1138. - 1152.); vojvoda Bavarske Henrik X je bio kandidat za carsku krunu, a zbog spora sa Konradom je lišen vojvodstva, koje je dato Leopoldu IV. Kada je Leopold umro, naslijedio ga je brat Henrik II (1141. - 1177.).

U međuvremenu, Konrada je naslijedio njegov nećak Fridrik I Barbarosa (1155. - 1190.) koji je bio potomak i Welf i Hoenstaufen dinastije. On je tražio da se okončaju sukobi unutar Svetog Rimskog carstva. Zbog toga je vratio Bavarsku Welfima 1156. godine, a kao kompenzaciju je Austriju proglasio vojvodstvom poznatom kao Privilegium Minus. Henrik II je tako postao vojvoda Austrije u zamjenu za izgubljenu titulu vojvode Bavarske. Austrija je postala vojvodstvo u okviru Svetog Rimskog carstva, a Henrik je te godine preselio svoju službenu rezidenciju u Beč.

Vojvodstvo Austrija (1156. - 1246.)[uredi | uredi izvor]

Austrijski južni susjed, vojvodstvo Štajerska, je ostala bez vojvode nakon smrti vojvode Štajerske Otokara IV koji nije imao djece 1192. godine. Štajerska je bila izdvojena iz Koruške i dobila status vojvodstva 1180. godine. Međutim, vojvoda Otokar IV je proširio Štajersku na dijelove današnje Slovenije (Štajerska), Gornje Austrije (Traungau, Wels i Steyr) i Donje Austrije (Pitten, Wiener Neustadt i Neunkirchen). Drugi vojvoda Austrije sin Henrika II Leopold V (1177. - 1194.) je zauzeo te teritorije. Leopold je najpoznatiji po učešću u Trećem Krstaškom ratu (1189. - 1192.) zajedno sa engleskim kraljem Rikardom I. Novac koji je dobio je financirao mnoge njegove projekte. U to vrijeme, dinastija Babenberg je postala jedna od najuticajnijih vladajućih porodica u regiji, a vrhunac je bio za vrijeme Henrikovog unuka Leopolda VI (1198. - 1230.).

Nakon smrti Leopolda VI naslijedio ga je sin Frederick II (1230. - 1246.). On je podijelio zemlju 1238. godine na dva područja oko rijeke Ens. Zemljište iznad rijeke Ens postaje poznato kao "Oberhalb des Enns" (Gornja Austrija), a zemljište ispod rijeke Ens postaje poznato kao "Unter des Enns" (Donja Austrija). Još jedan Frederikov uspjeh je bio zakon o zaštiti jevreja 1244. godine. Međutim, Frederick je poginuo u bici kod rijeke Leith protiv Ugara, a nije imao preživjelih muških nasljednika. Tako je dinastija Babenberg umrla 1246. godine.

Interregnum (1246. - 1278.)[uredi | uredi izvor]

Nakon smrti posljednjeg Austrijskog vojvode iz dinastije Babenberg uslijedio je Interregnum, period od nekoliko stoljeća u kojem je sporni status zemlje bio žrtva produžene igre moći između suparničkih snaga. Za to vrijeme bilo je više pretendenata za titulu, uključujući i Vladislava, markgrofa Moravije, sina kralja Bohemije Venceslausa I. Kralj Venceslaus I je u cilju stjecanja Austrije uredio brak između njegovog sina Vladislava i nećakinje posljednjeg austrijskog vojvode Gertrude, koja je i sama bila potencijalni nasljednik.

Prema Privilegium Minus koju je izdao car Fridrik I Barbarosa 1156. godine, Austrija se mogla naslijediti samo putem ženske linije. Vladislav je primio počast od austrijskog plemstva, ali je umro odmah nakon toga, 3. januara 1247. godine, prije nego što je postao vojvoda Austrije. Slijedeći nasljednik je bio Herman VI, markgrof Badena 1248. godine. On je također tražio da mu se dozvoli brak sa Gertrude, ali nije imao podršku plemstva. Herman je umro 1250. godine, a njegov sin Frederick je bio osujećen zbog Bohemijske invazije na Austriju.

U nastojanju da okončaju previranja, grupa austrijskih plemića su pozvala kralja Bohemije Otokara II i na kraju je Vladislavov brat postao austrijski vladar 1251. godine. Nakon napada na Austriju, Otokar je sklopio savez oženivši se Margaretom, kćerkom austrijskog vojvode Leopolda VI i time postao potencijalni nasljednik prijestolja 1252. godine. On je pokorio plemiće i postao vladar cijelog područja, uključujući Austriju, Štajersku i Korušku.

Otokar je bio zakonodavac i graditelj. Među njegovim dostignućima bila je izgradnja Hofburg palate u Beču. Otokar je bio u poziciji da uspostavi novo carstvo, s obzirom na slabost Svetog Rimskog carstva nakon smrti Frederika II (1220. - 1250.). tako je Otokar sebe stavio kao kandidata za carski tron, ali je bio neuspješan. Tokom međuvlade, Austrija je bila poprište intenzivnog progona heretika od strane inkvizicije.

Otokar je ponovo osporio kandidata za carski tron 1273. godine, ali je bio sam u tom položaju. Ovaj put je morao da prihvati autoritet uspješnog kandidata, cara Rudolfa Habsburga (1273. - 1291.). U novembru 1274. godine Rajhstag u Nurnbergu je presudio da se sve zemlje koje su oduzete nakon smrti cara Frederika II moraju vratiti, a da kralj Otokar II mora odgovarati zbog nepriznavanja novog cara Rudolfa. Otokar je odbio da vrati vojvodstva Austriju, Štajersku, Korušku i Kranjsku, koju je kontrolisao sa svojom ženom, nasljednicom dinastije Babenberg.

Rudolf je odbacio Otokarovu sukcesiju Babenbergove baštine, izjavljujući da se pokrajine moraju vratiti caru Svetog Rimskog carstva zbog nedostatka muških nasljednika. Kralj Otokar je stavljen pod Carsku zabranu i juna 1276. godine je objavljen rat protiv njega, opsadom Beča. Nakon što je nagovorio Otokarovog bivšeg saveznika vojvodu Bavarske Henrika XIII da promijeni stranu, Rudolf je primorao Bohemijskog kralja da ustupi četiri pokrajine u novembru 1276. godine.

U zamjenu za trijumfalni ulazak u Beč i odricanje teritorija izvan Bohemije, car Rudolf mu je davao svoju najmlađu kćer, Judith Habsburg, za Otokarovog sina Venceslausa II. Otokar je, međutim, napravio savez sa dinastijom Pjast iz Poljske, dobivši time podršku nekoliko vojvoda, uključujući i vojvodu Bavarske Henrija XIII. Da bi se borio protiv ove koalicije, Rudolf stvara savez sa kraljem Ugarske Ladislavom IV i daje dodatne privilegije građanima Beča.

Rivalske vojske se sastaju 26. augustu 1278. godine sjeveroistočno od Beča u bici na Marchfeldu, gdje je poražen i ubijen Otokar. U martu slijedeće godine Moravija je zauzeta od strane cara Rudolfa, ostavljajući Otokarovoj udovici Kunigundi kontrolu nad pokrajinama oko Praga, dok se mladi Wenceslaus II zaručio sa Judith. Rudolf je tako preuzeo isključivu kontrolu nad Austrijom kao vojvoda Austrije i Štajerske (1278. - 1282.), koja je ostala pod Habsburgškom kontrolom više od 6 stoljeća do 1918. godine.

Uspostavljanje dinastije Habsburg: vojvodstvo Austrija (1278. - 1453.)[uredi | uredi izvor]

Vidi također: Habsburška dinastija

Tako je Austrijom i Svetim Rimskim carstvom vladala jedna dinastija, gotovo neprekidno do 1806. godine kada se carstvo raspalo. Rudolf I je proveo nekoliko godina uspostavljajući svoj autoritet u Austriji i otklanjanjući sve poteškoće u uspostavljanju svoje porodice kao nasljednika pokrajine. Pošto je izgladio neprijateljstvo sa knezovima, bio je u mogućnosti da da Austriju svojim sinovima. U decembru 1282. godine Rudolf je dao vojvodstva Austriju i Štajersku svojim sinovima, Albertu I (1282. - 1308.) i Rudolfu II (1282. - 1283.), kao zajedničkim vladarima i tako postavio temelje dinastije Habsburg. Rudolf je nastavio kampanju smirivanja i porobljavanja ostalih knezova, ali umire 1291. godine ostavljajući dinastičku nestabilnost u Austriji. Ipak, Rudolf je bio neuspješan u osiguravanju sukcesije carskog prijestolja za vojvode Austrije i Štajerske.

Zajednička vojvodstva su trajala godinu dana do Ugovora u Rheinfeldenu 1283. godine kada je osnovana sukcesija Habsburškog poretka. Uspostavljanjem primogeniture, vojvoda Rudolf II se morao odreći svih svojih prava na prijestolje Austrije i Štajerske u korist svoga brata Alberta I. Po ugovoru, Rudolf ga je trebao naslijediti, ali do toga nije došlo jer umire 1290. godine, a njegov sin John kasnije ubija svoga ujaka Alberta I 1308. godine.

Nakon smrti Alberta I, vojvodstvo Austriju je naslijedio njegov sin Frederik I (1308. - 1330.) koji je vladao zajedno sa svojim bratom Ludovikom IV. Njih je naslijedio njihov brat Albert II (1330. - 1358.). Albert je zbog obrasca corule morao vladati zajedno sa svojim mlađim bratom Otom I (1330. - 1339.). Kada je Oto I umro 1339. godine, zamijenila su ga njegova dva sina Frederik II i Leopold II, tako da smo dobili trojicu vojvoda Austrije (1339. - 1344.). Albert II je počeo vladati sam od 1344. godine pogibijom sinova Ota I. Pravilo o nasljedstvu je vratio njegov sin Rudolf IV 1358. godine. U 14. stoljeću Habsburgovci su počeli da akumuliraju druge provincije u blizini vojvodstva Austrije, a koje su ostale na malom prostoru uz Dunav i Štajersku. Albert II je 1335. godine naslijedio vojvodstvo Korušku i marš Kranjsku od vladara iz dinastije Gorizia.

Rudolf IV (1358. - 1365.) je bio prvi vojvoda Austrija koji je izabran putem Privilegium Maius. To ga je stavilo u isti položaj sa drugim vojvodama Svetog Rimskog carstva. Rudolf je bio jedan od najaktivnijih vladara svog vremena, pokrećući mnoge mjere i podižući važnost Beča. U to vrijeme, Beč je bio crkveno podređen eparhiji Passau kada je Rudolf napravio katedralu svetog Stefana i imenovao rektora za nadbiskupa Austrije. Također je osnovao i Bečki univerzitet (Alma Mater Rudolphina). Rudolf IV je poboljšao privredu i uspostavio stabilnu valutu Bečki peni (Wiener Pfening). Kada je umro 1365. godine vlast su naslijedila njegova braća zahvaljujući Rudolfovom kućnom redu (Rudolfinische Hausordnung).

Rudolf IV je 1363. godine kupio Okrug Tirol od Margarete grofice Tirola. Tako je Austrija postala složena zemlja u istočnim Alpama, a ovi prostori se nazivaju Habsburške nasljedne zemlje ili jednostavno Austrija, jer su Habsburgovci počeli da akumuliraju zemlje daleko od njihove nasljedne zemlje. Tokom cijelog 15. stoljeća je bilo konfuzije i porodičnih sporova, što je znatno oslabilo politički i ekonomski značaj Habsburških zemalja. Tako je bilo sve do vladavine Fridrika V (1457. - 1493.) kada se zemlja konačno ponovo ujedinila. Braća Rudolfa IV, Albert III i Leopold III, su se stalno svađala da bi se na kraju složili da podijele zemlju Ugovorom u Neubergu 1379. godine, što je rezultiralo daljnim raskolom. Tako je Albert III dobio Donju Austriju zajedno sa Štajerskom, Koruškom i Kranjskom i primorjem Istrom i Trstom, a Leopold III Gornju Austriju.

Albert III je 1379. godine zadržao titulu vojvode Austrije vladajući do 1395. godine. Njega je naslijedio njegov sin Albert IV (1395. - 1404.) i unuk Albert V (1404. - 1439.) koji je postao kralj Ugarske i preko svoje teritorijalne akvizicije postao jedan od najmoćnijih vladara Evrope. Kada je on umro ostavio je posthumnog nasljednika, rođenog četiri mjeseca kasnije, Ladislava (1440. - 1457.). Nakon Ladislava vlast je naslijedio njegov staratelj i nasljednik Fridrik V (1457. - 1493.). Leopold III je preuzeo Gornju Austriju i vladao do 1386. godine. Njega su naslijedila njegova dva sina, William (1386. - 1406.) i Leopold IV (1386. - 1411.).

Za vrijeme Habsburškog vojvodstva, bilo je 13 uzastopnih vojvoda, od kojih su četvorica bili krunisani za kralja Svetog Rimskog carstva (Rudolf I, Albert I, Frederik i Albert V). Kada je vojvoda Albert V (1404. - 1439.) izabran za kralja 1438. godine carska kruna je ponovo bila vraćena u ruke Habsburgovaca. Od tada su Habsburgovci, osim malih izuzetaka, vladali Svetim Rimskim carstvom do njegovog raspada 1806. godine.

Nadvojvodstvo Austrija (1453. - 1564.)[uredi | uredi izvor]

Za vrijeme cara Svetog Rimskog carstva Fridrika III (1457. - 1493.) Austrija je postala nadvojvodstvo Svetog Rimskog carstva 1453. godine, ali prvi službeni nadvojvoda umire ubrzo nakon toga. Njega naslijeđuje car Fridrik III jer mu je bio staratelj i nasljednik. Austrijsko nadvojvodstvo je sada imalo ravnopravan status sa ostalim vojvodama koji su imali pravo da se biraju za cara Svetog Rimskog carstva. Austrijska uprava se sada zasnivala na primogenituri i nedjeljivosti. Austrija je postala poznata kao "Erzherzogtum Osterreich ob der Enns und unter" (nadvojvodstvo Austrija iznad i ispod rijeke Ens).

Relativna moć cara u monarhiji nije bila velika, i kao mnoge aristokratske dinastije sprovodili su vlastitu moć unutar i izvan monarhije. Međutim, Fridrik V je vodio tešku i djelotvornu vladavinu. On je jačao moć putem dinastičkih saveza. Tako je nadvojvoda Austrije i car Svetog Rimskog carstva Maksimilijan I (1493. - 1519.), Fridrikov sin jedinac, oženio Mariju, vojvotkinju Burgundije, i tako dobio veći dio ove zemlje putem nasljedstva. Strateški značaj ovog saveza je bio da putem Burgundije, koja se nalazila na zapadnoj granici carstva, demonstrira ekspanzionističke tendencije. Drugi razlog je bio taj što je u to vrijeme Burgundija bila jedna od najbogatijih i najmoćnijih država u Zapadnoj Evropi, sa teritorijom koja se protezala od Francuske do Sjevernog mora. Nakon toga je Francuska osporila ovu akviziciju a Maksimilijan I je stao u odbranu teritorija svoje žene od kralja Luja XI. Zbog toga su odnosi sa Francuskom postali teški, a Francuski kralj Luj XI je poražen u bici kod Guinegate 1479. godine. Nakon toga Maksimilijan I je sa Francuskom zaključio Ugovor u Senlisu 1493. godine.

Prva republika (1918–38)[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Druga republika (od 1945)[uredi | uredi izvor]


History2.gif Nedovršeni članak Historija Austrije koji govori o historiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: