Endolitska zona
Endolit je organizam (archaea, bakterija, gljiva, lišaj, alga ili amoeboid) koji živi unutar stijena, korala, životinjakih ljuštura ili u porama između mineralnih zrna stijene. Mnogi su ekstremofili , žive na mjestima koja su dugo zamišljena kao nepristupačna za život. Od posebnog su interesa za astrobiologe, koji teoretiziraju da endolitska okruženja na Marsu i na drugim planetima predstavljaju potencijalni refugij za izvanzemaljske mikrobne zajednice.[1][2]
U ekstremnim područjima su obilježavajući dio životne zajednice, pa se areal njihovog rasprostranjenja obično označava kao endolitska zona.
Podjela[uredi | uredi izvor]
Izraz "endolit ", koji definira organizam koji kolonizira unutrašnjost bilo koje stijene, dalje je klasificiran u tri potklase:[3]
- Hazmoendolit
- kolonizira pukotine i rupice u stijeni (hazmo = pukotina)
- Kriptoendolit
- kolonizira strukturne šupljine unutar poroznih stijena, uključujući prostore proizvedene i ispražnjene od euendolita (kripto = skriveno)
- Euendolit
- aktivno prodire u unutrašnjost stijena tvoreći tunele koji odgovaraju obliku njegovog tijela, organizam dosadan stijenama (eu = pravo)
Okolina[uredi | uredi izvor]
Endoliti su pronađeni u stijeni sve do dubine od 3 km, mada nije poznato je li to njihova granica (zbog troškova koji su toliko veliki za duboko kopanje). Zlatni rudnici predstavljaju "idealno okruženje" za geologe koji proučavaju podzemne mikrobe [4][5]
Čini se da glavna prijetnja za njihov opstanak ne proizlazi iz pritiska na takvoj dubini, već od povišenih temperatura. Sudeći od hipertermofilni, organizmima, temperaturna granica je oko 120 °C, a mogu se reproducirati na 121 °C), što ograničava moguću dubinu na 4-4,5 km ispod kontinentalne kore i 7 ili 7,5 km ispod okeanskog dna. Endolitni organizmi su takođe pronađeni u površinskim stijenama u oblastima niske vlažnosti (hippolit) i niske temperature (psihrofili), uključujući Suhe doline i permafrost Antarktika, Alpe i Stjenovite planine.[6][7][8][9]
Preživljavanje[uredi | uredi izvor]
Endoliti mogu preživjeti hranjenjem na tragovima gvožđa, kalija ili sumpora kao i nekim ugljicima. Hoće li ih metabolizirati direktno iz okolne stijene, ili bolje rečeno izlučivati i kiselinu, kako bi ih prvo rastvarali, ostaje za vidjeti. Program za bušenje u okeanima pronašao je mikroskopski sitne tragove u bazaltu iz Atlantika, Indijskog i Tihog okeana koji sadrže DNK.[10][11] Photosynthetic endoliths have also been discovered.[12] Kako su voda i hranjive tvari prilično rijetki u okruženju endolita , imaju vrlo spor reprodukcijski ciklus. Rani podaci sugeriraju da se neki uključe u ćelijsku diobu jednom svakih stotinu godina. Istraživači su, u avgustu 2013., iznijeli dokaze o endolitima u okeanskom dnu, starih možda milionima godina i koji se reproduciraju samo jednom svakih 10.000 godina.[5][13] Većina svoju energiju troši na popravljanje oštećenja ćelija uzrokovanih kosmičkim zračenjem ili racemizacijom, a vrlo malo je dostupno za reprodukciju ili rast. Smatra se da su dugo vrijeme tokom ledenih doba opstajali na ovaj način, do perioda kada je temperatura na području poraste.
SLiME[uredi | uredi izvor]
Kako je većina endolita autotrofna , organske spojeve mogu proizvesti samo iz anorganske materije koja su neophodna za njihov opstanak. Neki endoliti su se specijalizirali za prehranu svojih autotrofnih srodnika. Mikrobiotop u kojem ove različite endolitske vrste žive zajedno nazvan je Potpovršinski litoautotrofni mikrobni ekosistem (engleski skraćeno SLiME).[14]
Endolitske gljive i alge u morskim ekosistemima[uredi | uredi izvor]
Provedeno je samo ograničeno istraživanje u vezi s distribucijom morskih endolitskih gljivica i njegovom raznolikošću, iako postoji vjerovatnoća da bi endolitske gljive mogle imati važnu ulogu u zdravlju koralnih grebenova.
Endolitske gljivice otkrili su u školjkama već 1889., Edouard Bornet i Charles Flahault. Ova dva francuska fikologa posebno su opisala dvije gljivice: Ostracoblabe implemenxis i Lithopythium gangliiforme. Otkriće endolitskih gljiva, poput Dodgella priscus i Conchyliastrum, takođeR je ostvareno u pijesku australijskih plaža, što je učinio George Zembrowski . Nalazi su otkriveni i u koralnim grebenima, a ponekad su korisni za njihove koralne domaćine.
U jeku izbjeljivanje koralja širom svijeta, studije su sugerisale da endolitske alge smještene u kosturu korala mogu pomoći njihovom preživljavanju, pružajući alternativni izvor energije. Iako je uloga koju imaju endolitske gljive važna u koralnim grebenima, to se često zanemaruje jer je mnogo istraživanja usredotočeno na učinke izbjeljivanja koralja kao i na odnose između Coelenterata i endosimbionata roda Symbiodinium.[15]
Prema istraživanju koje je uradila Astrid Gunther, endoliti su pronađeni i na ostrvu Kozumel (Meksiko). U tamošnje endolite, ne samo da su uključeni alge i gljivice, već i cijanobakterije, spužve, kao i mnogi drugi mikrobušači.[16]
Endolitski parazitizam[uredi | uredi izvor]
Do devedesetih godina prošlog stoljeća fototrofni endoliti su se smatrali pomalo benignim, ali od tada su se pojavili dokazi da su fototrofni endoliti (prvenstveno cijanobakterije) infestirali 50 do 80% srednjodobne populacije školjki vrsta Perna perna u Južnoj Africi. Zaraženost fototrofnim endolitima rezultiralo je smrtonosnim i subletalnim efektima, kao što je smanjenje u prinosu dagnji . Iako je stopa zadebljanja školjki bila brža u više zaraženih područja, nije dovoljno brza za borbu protiv degradacije školjki dagnji.[17]
Endolitske gljive i masovno izumiranje krednih dinosaura[uredi | uredi izvor]
Dokaz o endolitskim gljivama otkriven je u ljusci dinosaura pronađenoj u centralnoj Kini. Označene su kao „igličaste, vrpčaste i svilene.“ [18]
Gljivica se rijetko fosilizira, pa čak i kada je sačuvana teško se mogu razlikovati endolitske hife od endolitakih cijanobakterija i algi. Endolitski mikrobi se, međutim, mogu razlikovati na osnovu njihove distribucije, ekologije i morfologije. Prema studiji iz 2008. godine, endolitske gljivice koje su se formirale na ljusci jajeta rezultirale su nenormalnom inkubacijom jaja i mogle pridonijeti masovnom izumiranju tih dinosaura. To je takođe moglo dovesti do očuvanja jaja dinosaura, uključujući i ona koja su sadržavala embrione .
Također pogledajte[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Wierzchos, J.; Camara, B.; De Los Rios, A.; Davila, A. F.; Sanchaz Almazo, M.; Artieda, O.; Wierzchos, K.; Gomez-Silva, B.; McKay, C.; Ascaso, C. (2011). "Microbial colonization of Ca-sulfate crusts in the hyperarid core of the Atacama Desert: Implications for the search for life on Mars". Geobiology. 9 (1): 44–60. doi:10.1111/j.1472-4669.2010.00254.x. PMID 20726901.
- ^ Chang, Kenneth (12. 9. 2016). "Visions of Life on Mars in Earth's Depths". The New York Times. Pristupljeno 12. 9. 2016. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ Golubic, Stjepko; Friedmann, E. Imre; Schneider, Jürgen (juni 1981). "The lithobiotic ecological niche, with special reference to microorganisms". SEPM Journal of Sedimentary Research. 51 (2): 475–478. doi:10.1306/212F7CB6-2B24-11D7-8648000102C1865D. Arhivirano s originala, 30. 12. 2010.
- ^ Schultz, Steven (13. 12. 1999). "Two miles underground". Princeton Weekly Bulletin. Arhivirano s originala, 13. 1. 2016. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)—Gold mines present "ideal environment" for geologists studying subsurface microbes
- ^ a b Hively, Will (maj 1997). "Looking for life in all the wrong places—research on cryptoendoliths". Discover. Pristupljeno 5. 12. 2019. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ de la Torre, J. R.; Goebel, B. M.; Friedmann, E. I.; Pace, N. R. (2003). "Microbial Diversity of Cryptoendolithic Communities from the Mc Murdo Dry Valleys, Antarctica". Applied and Environmental Microbiology. 69 (7): 3858–3867. doi:10.1128/AEM.69.7.3858-3867.2003. PMC 165166. PMID 12839754.
- ^ Horath, Thomas; Bachofen, Reinhard (august 2009). "Molecular Characterization of an Endolithic Microbial Community in Dolomite Rock in the Central Alps (Switzerland)" (PDF). Microbial Ecology. 58 (2): 290–306. doi:10.1007/s00248-008-9483-7. PMID 19172216.
- ^ Walker, Jeffrey J.; Spear, John R.; Pace, Norman R. (2005). "Geobiology of a microbial endolithic community in the Yellowstone geothermal environment". Nature. 434 (7036): 1011–1014. Bibcode:2005Natur.434.1011W. doi:10.1038/nature03447. PMID 15846344.
- ^ Walker, J. J.; Pace, N. R. (2007). "Phylogenetic Composition of Rocky Mountain Endolithic Microbial Ecosystems". Applied and Environmental Microbiology. 73 (11): 3497–3504. doi:10.1128/AEM.02656-06. PMC 1932665. PMID 17416689.
- ^ Mullen, Leslie. "Glass Munchers Under the Sea". NASA Astrobiology Institute. Arhivirano s originala, 20. 2. 2013. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ Lysnes, Kristine; Torsvik, Terje; Thorseth, Ingunn H.; Pedersen, Rolf B. (2004). "Microbial Populations in Ocean Floor Basalt: Results from ODP Leg 187" (PDF). Proc ODP Sci Results. 187: 1–27. doi:10.2973/odp.proc.sr.187.203.2004.
- ^ Wierzchos, Jacek; Ascaso, Carmen; McKay, Christopher P. (2006). "Endolithic Cyanobacteria in Halite Rocks from the Hyperarid Core of the Atacama Desert". Astrobiology. 6 (3): 415–422. doi:10.1089/ast.2006.6.415.
- ^ Yirka, Bob (29. 8. 2013). "Soil beneath ocean found to harbor long-lived bacteria, fungi and viruses". Phys.org. Arhivirano s originala, 29. 10. 2015. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ "Frequently Requested Information about the SLiME Hypothesis". Arhivirano s originala, 30. 9. 2006. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ Fine, Maoz; Loya, Yossi (2002). "Endolithic algae: an alternative source of photoassimilates during coral bleaching". Proceedings of the Royal Society of London. Series B: Biological Sciences. 269 (1497): 1205–1210. doi:10.1098/rspb.2002.1983.
- ^ Günther, Astrid (1990). "Distribution and bathymetric zonation of shell-boring endoliths in recent reef and shelf environments: Cozumel, Yucatan (Mexico)". Facies. 22 (1): 233–261. doi:10.1007/bf02536953.
- ^ Kaehler, S.; McQuaid, C. D. (1999). "Lethal and sub-lethal effects of phototrophic endoliths attacking the shell of the intertidal mussel Perna perna". Marine Biology. 135 (3): 497–503. doi:10.1007/s002270050650.
- ^ Golubic, Stjepko; Radtke, Gudrun; Campion-Alsumard, Therese Le (2005). "Endolithic fungi in marine ecosystems". Trends in Microbiology. 13 (5): 229–235. doi:10.1016/j.tim.2005.03.007.
Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]
 |
Commons ima datoteke na temu: Endolitska zona |
|
Commons ima datoteke na temu: Endolitska zona |
- Endoliths General Collection – This collection of online resources such as news articles, web sites, and reference pages provides a comprehensive array of information about endoliths.
- Endolith Advanced Collection – Compiled for professionals and advanced learners, this endolith collection includes online resources such as journal articles, academic reviews, and surveys.