Giuseppe Garibaldi

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Giuseppe Garibaldi
Giuseppe Garibaldi (1866).jpg
Rođenje (1807-07-04) 4. juli 1807.
Nica, Francuska
Smrt2. juli 1882(1882-07-02) (74 godine)
Caprera, Italija

Giuseppe Maria Garibaldi (4. juli 1807 – 2. juni 1882) bio je talijanski general, patriota i republikanac.[1][2] Zbog velikog doprinosa u ujedinjenju Italije i stvaranju Kraljevine Italije, smatra se jednim od najvećih generala modernog doba i jednim od italijanskih "očeva otadžbine" zajedno sa Camillom Bensom di Cavourom, Viktorom Emanuelom II i Giuseppeom Mazzinijem. Garibaldi je poznat i kao "heroj dva svijeta" zbog njegovih vojnih pohoda u Južnoj Americi i Europi.

Garibaldi je kao sljedbenik pokreta Mlada Italija italijanskog nacionaliste Mazzinija prihvatio republikanski nacionalizam i postao pristalica ujedinjenja Italije pod demokratskom republičkom vladom. Poslije neuspješne oružane pobune u Savoji 1834. godine osuđen je na smrt, ali se spasio bijegom u Južnu Ameriku u kojoj je proveo 14 godina u izbjeglištvu gdje je učestvovao u nekoliko ratova u kojima je učio umjetnost gerilskog ratovanja. Nakon pomoći u proglašenju nezavisnosti brazilske Piratinske republike 1835. godine, Garibaldi se sa pobunjenicima poznatijim kao Faraposi uključio u Urugvajski građanski rat u kojem je stvorio italijanske snage, poznate kao Crvenokošuljaši, koje su dale važan doprinos obnovi Urugvaja.

Nakon povratka u Italiju 1848. godine, Garibaldi je zapovijedao vojnim pohodima koji su doveli do italijanskog ujedinjenja. Prvo ga je privremena vlada Milana postavila za generala, pa ga je ministar rata promaknuo u generala Rimske republike. Nakon izbijanja rata za nezavisnost u aprilu 1859. godine, poveo je svoje alpske lovce u zauzimanje Varezea, Comoa i južnog Tirola; rat je završen zauzimanjem Lombardije. Sljedeće godine je prevodeći pohod hiljade uz saglasnost Viktora Emanuela II, kraljevini Sardiniji pripojio Siciliju, južnu Italiju, Marche i Umbriju. Njegova posljednja vojna kampanja se odvijala tokom Francusko-pruskog rata kao zapovjednik dobrovoljaca koji su podržavali novu Francusku republiku.

Garibaldi je postao međunarodna ličnost nacionalne nezavisnosti i republikanskih ideala. Mnogi intelektualci i političke ličnosti su ga obasipali divljenjem i pohvalama, uključujući Abrahama Lincolna, Williama Browna, Francesca de Sanctisa, Victora Hugoa, Alexandra Dumasa, Georgea Sanda, Charlesa Dickensa, Friedricha Engelsa i Che Guevare. Historičar A.J.P. Taylor ga je nazvao "jedinom potpuno divnom ličnošću u modernoj historiji". U popularnom kazivanju svoje priče, povezan je sa crvenokošuljašima koje su njegovi volonteri, Garibaldini, nosili umjesto uniforme.

Život[uredi | uredi izvor]

U mladosti je bio mornar. Dok je služio vojni rok (1833–1834) u mornarici Kraljevine Sardinije i Pijemonta potpao je pod uticaj Giuseppea Mazzinija, predvodnika italijanskog nacionalizma, i postao pripadnik društva Mlada Italija. Poslije neuspjele oružane pobune u Savoji 1834. godine kada je osuđen na smrtnu kaznu bježi u Južnu Ameriku gdje se bori za nezavisnost Brazila. Učestvovao je i u urugvajsko-argentinskom ratu na strani Urugvaja. U početku je zapovjedao urugvajskom mornaricom da bi kasnije postao zapovjednik Italijanske legije u Montevideu. U tim borbama stekao je svjetsku slavu.

U domovinu se vraća u aprilu 1848. kako bi učestvovao u borbi za nezavisnost Italije i ratu protiv Austrije. Borbe protiv Austrijanaca u Milanu i protiv francuskih snaga kod Rima 1849. za Rimsku republiku donijele su mu nacionalnu slavu. Ipak 1849. godine kod Rima je natjeran na povlačenje kroz središnju Italiju. U tom povlačenju poginula je Anita, njegova supruga i saborac. Poslije pada Rimske republike došao je u pomoć Veneciji s 4.000 dobrovoljaca. No, monarhisti su ga uhapsili i prognali. Garibaldi je raspustio svoju vojsku i potražio utočište prvo u sjevernoj Africi, potom u Sjedinjenim Državama, a nakon toga u Peruu. Junak dva svijeta, kako su ga zvali, nije se mogao vratiti u Italiju sve do 1854. godine.

Ranjeni Garibaldi, 1862.

Godine 1854. pomogao je Pijemontu u ratu protiv Austrije, predvodeći dobrovljačke jedinice. U tim ratnim sukobima njegove snage zauzele su mjesta Varese i Como. U maju 1860. Garibaldi izvodi svoj najveći poduhvat i legendarni pohod: osvajanje Sicilije i Napulja. Ovoga puta nije imao vladinu podršku, ali premijer Cavour i kralj Victor Emmanuel II. nisu se usudili zaustaviti popularnog junaka. Kralj i premijer bili su mu spremni pomoći, ali samo pod uvjetom da se poduhvat pokaže uspješnim. Dana 6. maja s 1.000 crvenih košulja (pripadnika Gaibaldijevih dobrovoljačkih snaga) ulazi u mjesto Marsala na Siciliji, a 11. maja Garibaldi se proglasio diktatorom Sicilije u ime kralja Victora Emmanuela II. U bici kod Clatafimija 30. maja njegove gerilske snage porazile su regularnu vojsku napuljskog kralja. Nakon osvajanja Palerma premijer Cavour odlučio je Garibaldiju pružiti pomoć, ali tek tajnu pomoć.

Nakon osvajanja Sicilije prelazi na kontinentalni dio Italije i 7. septembra 1860. trijumfalno ulazi u Napulj. Tad uvodi političke reforme, dijeli zemlju seljacima, ali umjesto proglašavanja republike dobrovoljno ustupa vlast monarhistima u uvjerenju kako će Savojska dinastija ujediniti Italiju. Međutim, njegova vojska je raspuštena, a on udaljen na otočić Caprera. No, Garibaldi nije prestao s borbom. Godine 1862. i 1867. u nekoliko navrata pokušava zauzeti Rim i osloboditi ga papinske vlasti. U prvom pokušaju je ranjen, a u oba uhapšen. U prvom pokušaju 1862. italijanska vlada morala je zaustaviti Garibaldija u strahu od međunarodnih posljedica koje bi uslijedile nakon svrgavanja papinske vlasti. Sudjeluje i u francusko-pruskom ratu (1870. - 1871.) kada predvodi grupu dobrovoljaca (u kojoj su bili i njegova dva sina) koja podržava novu francusku republiku.

Garibaldi pozdravlja Parisku komunu, a u odsutnosti izabran je za člana CK pariske Narodne garde. U Rim se vraća 1871. godine. Razočaran u politiku, proglasio se socijalistom. Preminuo je 1882. godine u mjestu Caprera, na istotimenom otočiću u 75-oj godini života. Danas se svi historičari slažu da bez Garibaldijeve podrške ne bi bilo moguće ujedinjenje Italije. Daroviti lider i čovjek iz naroda puno je bolje od Cavoura i Mazzinija znao kako okupiti mase. U spomen na njega mnoge revolucionarne jedinice u španskom građanskom ratu, italijanskom pokretu otpora i jugoslavenskom NOP-u (Divizija Garibaldi) nosile su Garibaldijevo ime.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Giuseppe Garibaldi | Biography, Significance, & Facts". Encyclopedia Britannica (jezik: engleski). Pristupljeno 13. 9. 2020.
  2. ^ "Giuseppe Garibaldi". Oxford Reference (jezik: engleski). doi:10.1093/oi/authority.20110803095843337. Pristupljeno 13. 9. 2020.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]