Giuseppe Garibaldi

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Giuseppe Garibaldi
Garibaldi2.jpg
Giuseppe Garibaldi
Rođenje (1807-07-04) 4. juli 1807.
Nica, Francuska
Smrt 2. juli 1882(1882-07-02) (74 god.)
Caprera, Italija

Giuseppe Maria Garibaldi (4. juli 1807. - 2. juni 1882.) bio je talijanski general, patriota i republikanac.[1][2]Zbog velikog doprinosa u ujedinjenju Italije i stvaranju Kraljevine Italije, smatra se jednim od najvećih generala modernog doba i jednim od italijanskih "očeva otadžbine" zajedno sa Camillom Bensom di Cavourom, Viktorom Emanuelom II i Giuseppeom Mazzinijem. Garibaldi je poznat i kao "heroj dva svijeta" zbog njegovih vojnih pohoda u Južnoj Americi i Europi.

Garibaldi je kao sljedbenik pokreta Mlada Italija italijanskog nacionaliste Mazzinija prihvatio republikanski nacionalizam i postao pristalica ujedinjenja Italije pod demokratskom republičkom vladom. Poslije neuspješne oružane pobune u Savoji 1834. godine osuđen je na smrt, ali se spasio bijegom u Južnu Ameriku u kojoj je proveo 14 godina u izbjeglištvu gdje je učestvovao u nekoliko ratova u kojima je učio umjetnost gerilskog ratovanja. Nakon pomoći u proglašenju nezavisnosti brazilske Piratinske republike 1835. godine, Garibaldi se sa pobunjenicima poznatijim kao Faraposi uključio u Urugvajski građanski rat u kojem je stvorio italijanske snage, poznate kao Crvenokošuljaši, koje su dale važan doprinos obnovi Urugvaja.

Nakon povratka u Italiju 1848. godine, Garibaldi je zapovijedao vojnim pohodima koji su doveli do italijanskog ujedinjenja. Prvo ga je privremena vlada Milana postavila za generala, pa ga je ministar rata promaknuo u generala Rimske republike. Nakon izbijanja rata za nezavisnost u aprilu 1859. godine, poveo je svoje alpske lovce u zauzimanje Varezea, Comoa i južnog Tirola; rat je završen zauzimanjem Lombardije. Sledeće godine je prevodeći pohod hiljade uz saglasnost Viktora Emanuela II, kraljevini Sardiniji pripojio Siciliju, južnu Italiju, Marche i Umbriju. Njegova posljednja vojna kampanja se odvijala tokom Francusko-pruskog rata kao zapovjednik dobrovoljaca koji su podržavali novu Francusku republiku.

Garibaldi je postao međunarodna ličnost nacionalne nezavisnosti i republikanskih ideala. Mnogi intelektualci i političke ličnosti su ga obasipali divljenjem i pohvalama, uključujući Abrahama Lincolna, Williama Browna, Francesca de Sanctisa, Victora Hugoa, Alexandra Dumasa, Georgea Sanda, Charlesa Dickensa, Friedricha Engelsa i Che Guevare. Historičar A.J.P. Taylor ga je nazvao "jedinom potpuno divnom ličnošću u modernoj historiji". U popularnom kazivanju svoje priče, povezan je sa crvenokošuljašima koje su njegovi volonteri, Garibaldini, nosili umjesto uniforme.

Život[uredi | uredi izvor]

U mladosti je bio mornar. Dok je služio vojni rok (1833. - 1834.) u mornarci Kraljevine Sardinije i Pijemonta potpao je pod uticaj Giuseppea Mazzinija, predvodnika italijanskog nacionalizma, i postao pripadnik društva Mlada Italija. Poslije neuspjele oružane pobune u Savoji 1834. godine kada je osuđen na smrtnu kaznu bježi u Južnu Ameriku gdje se bori za nezavisnost Brazila. Učestvovao je i u urugvajsko-argentinskom ratu na strani Urugvaja. U početku je zapovjedao urugvajskom mornaricom da bi kasnije postao zapovjednik Italijanske legije u Montevideu. U tim borbama stekao je svjetsku slavu.

U domovinu se vraća u aprilu 1848. kako bi učestvovao u borbi za nezavisnost Italije i ratu protiv Austrije. Borbe protiv Austrijanaca u Milanu i protiv francuskih snaga kod Rima 1849. za Rimsku republiku donijele su mu nacionalnu slavu. Ipak 1849. godine kod Rima je natjeran na povlačenje kroz središnju Italiju. U tom povlačenju poginula je Anita - njegova supruga i suborac. Poslije pada Rimske republike došao je u pomoć Veneciji s 4.000 dobrovoljaca. No, monarhisti su ga uhapsili i prognali. Garibaldi je raspustio svoju vojsku i potražio utočište prvo u sjevernoj Africi, potom u Sjedinjenim Državama, a nakon toga u Peruu. Junak dva svijeta - kako su ga zvali nije se mogao vratiti u Italiju sve do 1854. godine.

Godine 1854. pomogao je Pijemontu u ratu protiv Austrije, predvodeći dobrovljačke jedinice. U tim ratnim sukobima njegove snage zauzele su mjesta Varese i Como. U maju 1860. Garibaldi izvodi svoj najveći poduhvat i legendarni pohod: osvajanje Sicilije i Napulja. Ovoga puta nije imao vladinu podršku, ali premijer Cavour i kralj Victor Emmanuel II. nisu se usudili zaustaviti popularnog junaka. Kralj i premijer bili su mu spremni pomoći, ali samo pod uvjetom da se poduhvat pokaže uspješnim. Dana 6. maja s 1.000 crvenih košulja (pripadnika Gaibaldijevih dobrovoljačkih snaga) ulazi u mjesto Marsala na Siciliji, a 11. maja Garibaldi se proglasio diktatorom Sicilije u ime kralja Victora Emmanuela II. U bici kod Clatafimija 30. maja njegove gerilske snage porazile su regularnu vojsku napuljskog kralja. Nakon osvajanja Palerma premijer Cavour odlučio je Garibaldiju pružiti pomoć, ali tek tajnu pomoć.

ranjen - 1862.

Nakon osvajanja Sicilije prelazi na kontinentalni dio Italije i 7. septembra 1860. trijumfalno ulazi u Napulj. Tad uvodi političke reforme, dijeli zemlju seljacima ali umjesto proglašavanja republike dobrovoljno ustupa vlast monarhistima u uvjerenju kako će Savojska dinastija ujediniti Italiju. Međutim njegova vojska je raspuštena, a on udaljen na otočić Caprera. No, Garibaldi nije prestao s borbom. Godine 1862. i 1867. u nekoliko navrata pokušava zauzeti Rim i osloboditi ga papinske vlasti. U prvom pokušaju je ranjen, a u oba uhapšen. U prvom pokušaju 1862. italijanska vlada morala je zaustaviti Garibaldija u strahu od međunarodnih posljedica koje bi uslijedile nakon svrgavanja papinske vlasti. Sudjeluje i u francusko-pruskom ratu (1870. - 1871.) kada predvodi grupu dobrovoljaca (u kojoj su bili i njegova dva sina) koji podržavaju novu francusku republiku.

Garibaldi pozdravlja Parisku komunu, a u odsutnosti izbaran je za člana CK pariske Narodne garde. U Rim se vraća 1871. godine. Razočaran u politiku, proglasio se socijalistom. Preminuo je 1882. godine u mjestu Caprera, na istotimenom otočiću u 75-oj godini života. Danas se svi historičari slažu da bez Garibaldijeve podrške ne bi bilo moguće ujedinjenje Italije. Daroviti lider i čovjek iz naroda puno je bolje od Cavoura i Mazzinija znao kako okupiti mase. U spomen na njega mnoge revolucionarne jedinice u španskom građanskom ratu, italijanskom pokretu otpora i jugoslavenskom NOP-u (Divizija Garibaldi) nosile su Garibaldijevo ime.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Giuseppe Garibaldi | Biography, Significance, & Facts". Encyclopedia Britannica (jezik: engleski). Pristupljeno 2020-09-13.
  2. ^ "Giuseppe Garibaldi". Oxford Reference (jezik: engleski). doi:10.1093/oi/authority.20110803095843337. Pristupljeno 2020-09-13.