Historija nauke u Švedskoj

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Historija Švedske
Hronologija historije Švedske:
Prahistorija (~ 12.000 p. n. e.–1050 n. e.)
Srednji vijek (1050–1250)
Vrijeme Folkunga (1250–1389)
Kalmarska unija (1389–1520)
Kraljevina Švedska (1521–1611)
Švedsko carstvo (1611–1721)
Doba slobode (1719–1772)
Period kralja Gustava (1772–1809)
Unija Švedske i Norveške (1809–1866)
Svante Arrhenius, fizičar i hemičar, dobitnik Nobelove nagrade za hemiju 1903.
Allvar Gullstrand, okulist i optičar, dobitnik Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu 1911.
Arne Tiselius, biohemičar, dobitnik Nobelove nagrade za hemiju 1948.

Historija nauke u Švedskoj opisuje švedsku hstoriju nauke te švedske istraživače i pronalazače.

Botaničar Carl von Linné jedan je od najpoznatijih švedskih naučnika u historiji. Otac je savremenog sistema biljnih i životinjskih vrsta. Među drugim istaknutim švedskim naučnicima kroz historiju bili su Olaus Rudbeck, Carl Wilhelm Scheele, Emanuel Swedenborg, Jacob Berzelius, Anders Jonas Ångström, Anders Celsius, Svante August Arrhenius i Hannes Alfvén. Također, među značajnije naučnike u Švedskoj bili su i ekonomisti Eli Heckscher, kao i Bertil Ohlin koji su razvili modernu trgovinsku teoriju, kao i ekonomista Gunnar Myrdal. Nekoliko Šveđana djelovali su kao ugledni inženjeri ili izumitelji. Među njima su Alfred Nobel, pronalazač dinamita i osnivač Nobelove nagrade, kao i Christopher Polhem, John Ericsson, Gustaf Erik Pasch, Carl Edvard Johansson, Sven Gustaf Wingqvist, Gustaf de Laval i Carl Munters. Ukupno 28 Nobelovih nagrada dodeljeno je Šveđanima, od čega 17 za naučne radove.

Historija[uredi | uredi izvor]

1700-te[uredi | uredi izvor]

Švedska kraljevska akademija nauke i umjetnosti formirana je 1739. godine po zapadnoevropskom modelu. Njegov cilj bio je razviti znanje iz matematike, prirodnih nauka, ekonomije, trgovine kao i korisnih umjetnosti. Među prvim članovima akademije bili su Carl von Linné, Anders Celsius, Anders Johan von Höpken i Christopher Polhem. Sadašnju strukturu akademije stvorio je 1820. godine hemičar Jöns Jakob Berzelius.

1900-te[uredi | uredi izvor]

Matematika i prirodne nauke[uredi | uredi izvor]

Okeanograf Vagn Walfrid Ekman objavio je 1902. važnu disertaciju o uticaju vjetra na površinske okeanske struje, zajedno sa efektom "Coriolise". Spirala koja se desi kao rezultat uticaja vjetra nazvao je Ekmanova spirala.[1][2] Na prelazu iz 18. u 19. vijek pojavljuje se i matematičar Erik Ivar Fredholm koji je osnovao modernu teoriju integralnih jednačina. Njegov članak iz 1903. u "Acta Mathematica" smatra se jednim od glavnih znamenitosti u razvoju teorije funkcionalne analize. U ovom periodu pojavljue se i Bertil Lindblad (1895-1965), istaknuti švedski astronom.

Filozofija i društvene nauke[uredi | uredi izvor]

Među najznačajnijim švedskim filozofima 20. vijeka bili Axel Hägerström i Ingemar Hedenius.

Švedsko istraživanje danas[uredi | uredi izvor]

Švedska troši najveći procenat BDP-a na istraživanje i razvoj od svih država. Časopis "Ekonomist" nazvao je švedski istraživački rad pretjerano visokim troškom. Od kraja 20. vijeka, Švedska je izdala i jedan od najvećih svjetskih patenata po glavi stanovnika. Švedski univerziteti kao što su "Karolinska Institutet", "Uppsala universitet", "Lunds universitet", "Handelshögskolan vid Göteborgs universitet" i "Handelshögskolan i Stockholm" često su visoko rangirani na međunarodnim rang listama najpoznatijih univerziteta u svijetu.[3]

Prikaz naučnih dostiguća švedskih naučnika[uredi | uredi izvor]

[4]

Dobitnici Nobelove nagrade[uredi | uredi izvor]

Ukupno je 31 osoba, odnosno 28, dobilo Nobelovu nagradu. Ragnar Granit, Nelly Sachs i Hans von Euler-Chelpin su naturalizovani Šveđani.

Dobitnici Nobelove nagrade naučnika iz Švedske su:

  1. Tomas Lindahl (hemija) 2015,
  2. Tomas Tranströmer (književnost) 2011,
  3. Arvid Carlsson (fiziologija ili medicina) 2000,
  4. Alva Myrdal (mir) 1982,
  5. Sune Bergström (fiziologija ili medicina) 1982,
  6. Bengt I. Samuelsson (fiziologija ili medicina) 1982,
  7. Kai Siegbahn (fizika) 1981,
  8. Torsten Wiesel (fiziologija ili medicina) 1981,
  9. Bertil Ohlin (ekonomija) 1977,
  10. Eyvind Johnson (književnost) 1974,
  11. Harry Martinson (književnost) 1974,
  12. Gunnar Myrdal (ekonomija) 1974,
  13. Ulf von Euler (fiziologija ili medicina) 1970,
  14. Hannes Alfvén (fizika) 1970,
  15. Ragnar Granit, rođen u Finskoj, tadašnji dio Rusije (fiziologija ili medicina) 1967,
  16. Nelly Sachs, rođena u Njemačkoj (književnost) 1966,
  17. Dag Hammarskjöld (mir) 1961. (posthumno),
  18. Pär Lagerkvist (književnost) 1951,
  19. Arne Tiselius (hemija) 1948,
  20. Erik Axel Karlfeldt (književnost) 1931. (posthumno),
  21. Nathan Söderblom (mir) 1930,
  22. Hans von Euler-Chelpin, rođen u Njemačkoj (hemija) 1929,
  23. Theodor Svedberg (hemija) 1926,
  24. Karl Manne Siegbahn (fizika) 1924,
  25. Hjalmar Branting (mir) 1921,
  26. Carl Gustaf Verner von Heidenstam (književnost) 1916,
  27. Gustaf Dalén (fizika) 1912,
  28. Allvar Gullstrand (fiziologija ili medicina) 1911,
  29. Selma Lagerlöf (književnost) 1909,
  30. Klas Pontus Arnoldson (mir) 1908,
  31. Svante Arrhenius (hemija) 1903.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ekman, V. W. 1905. On the influence of the Earth's rotation on ocean currents. Arch. Math. Astron. Phys., 2, 1-52.
  2. ^ "Ekman spiral" (PDF). empslocal.ex.ac.uk. Pristupljeno 16. 11. 2017.
  3. ^ "QS World University Rankings® 2016-2017". topuniversities.com. Pristupljeno 16. 11. 2017.
  4. ^ Bunch, Bryan. & Alexander Hellemans (2004). The History of Science and Technology. New York: Houghton Mifflin. ISBN 0-618-22123-9

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Friborg, Göran (2002). Svenska tekniker 1620-1920: Om utbildning, yrken och internationell orientering. Working paper 2002·14. Stockholm: Institutet för studier av utbildning och forskning.
  • Frängsmyr, Tore (2004). Svensk idéhistoria: bildning och vetenskap under tusen år. 1000-1809. Stockholm: Natur och kultur. ISBN 9789127095458

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]