Jugonostalgija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Jugonostalgija je pojam nastao sjedinjavanjem riječi Jugoslavija i nostalgija, a označava društveni fenomen u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. Sociološki je pojam novijeg datuma i označava prvenstveno stav koji idealizira ukupnu ekonomsku, kulturnu i sigurnosnu situaciju u socijalističkoj Jugoslaviji u vremenu od 1945 do 1991. Pojam se prvi put pojavio po raspadu zemlje, početkom 1990ih godina. Iako njeni antropološki i sociološki aspekti nisu jasno prepoznati, naziv i odgovarajući epitet "jugonostalgičar" obično koriste ljudi sa područja bivše Jugoslavije na dva različita načina: kao pozitivni lični opis ili kao derogirajuću (pogrdnu) etiketu.

Jugonostalgija u pozitivnom smislu[uredi | uredi izvor]

Neki od predmeta sa likom Josipa Broza Tita u njegovom rodnom mjestu Kumrovec, Hrvatska, 2012. godine.

Kao posljedica većega broja društvenih promjena, koje su zadesile jugoistok Evrope, jugonostalgija je u porastu na područjima bivše Jugoslavije. To se posebno odnosi na pojedince ili manje grupe, koji su proveli najveći dio svog života u SFRJ, te ga kao takvog smatraju pozitivnim i sretnim u odnosu na vrijeme rata i ekonomske nesigurnosti, koje je došlo poslije 1991. Neki od primjera jugonostalgičarskog ponašanja su: proslave Titovog rođendana i Dana mladosti 25. maja, posjete Titovoj rodnoj kući u Kumrovcu ili Kući cvijeća u Beogardu, osnivanje Društava "Josip Broz Tito", koji njeguju uspomenu na jugoslavenskog maršala, te njegovo vođstvo tokom Narodnooslobodilačkog rata i ostvarenih tekovina antifašističke Revolucije. Tu je i rad na internetskim stranicama posvećenim ovoj temi (Vidi dolje kategoriju "Vanjski linkovi").

Jugoslavenska zastava na ulici u Mostaru, 2009. godine.

Iako uključuje žudnju za ekonomskom sigurnošću koju je nudilo socijalistički sistem, jugonostalgija također uključuje i sentimentalnu vezu sa: osećajem solidarnosti, multikulturalizma, internacionalizma i nesvrstanosti u odnosu na NATO i Varšavski pakt. Jugonostalgija je društveni fenomen, koji je danas posebno izražen u daytonskoj Bosni i Hercegovini, ali i u susjednim zemljama regiona, bivšim bratskim republikama socijalističke Jugoslavije: Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, koje su za Titove vladavine doživjeli kako opći ekonomski procvat, tako i kulturnu i političku emancipaciju. Jugonostalgičari posebno ukazuju na: provincijalizam (oblik parohijalizma), ekstremne oblike nacionalističkog šovinizma (džingoizam), korupciju u politici i poslu, nestajanje socijalne sigurnosti, ekonomsku krizu, nejednakosti u prihodima, povećana stopa kriminala, kao i opšta neslaganja u upravnim i drugim državnim institucijama u novonastalim državama nakon raspada Jugoslavije. Današnji jugonostalgičari su ljudi koji su, ili su im roditelji, bili vezani za domovinu Jugoslaviju. Iako je tadašnja država bila dosta razvijenija i uređenija u odnosu na današnje članice, vlada mišljenje da riječi hvale dolaze iz razloga što je većina stanovništva preživjela svoju mladost u Jugoslaviji.

Jugonostalgija u negativnom smislu[uredi | uredi izvor]

U negativnom smislu, epitet jugonostalgičar koriste pristalice novih režima nastalih nakon raspada Jugoslavije kako bi predstavili svoje kritičare kao anahroničare, nerealistične, nepatriotske i potencijalne izdajnike. Naročito tokom i nakon jugoslavenskih ratova, ovaj pridjev su koristili državni zvaničnici i mediji nekih zemalja nasljednica Jugoslavije da odbiju kritike i diskredituju političke rasprave o rezultatima njihove vladavine. Najvjerovatnije da je namjena termina jugonostalgija izvorno usredsređena upravo u tu svrhu, koji se pojavio kao politički motivisana pežorativna (pogrdna) etiketa u medijima pod kontrolom vlade, kao na primjer u Hrvatskoj ubrzo nakon raspada SFRJ.

Josip Broz Tito[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Josip Broz Tito
Titov spomenik u rodnom Kumrovecu.

Još idealističniji aspekti jugoslavenske prošlosti posebno su povezani s Titom, harizmatičnim vođom Jugoslavije, o kome mnogi u državama sljedbenicama još uvijek imaju pozitivno mišljenje. Zapravo, Tito je postao neka vrsta Che Guevara-e na Balkanu, a majice sa njegovim likom mogu se naċi na mnogim prodajnim mjestima širom bivše Jugoslavije. Izvan Beograda nalazi se muzej i kompleks mauzoleja, koji vlada Srbije zadržava po cijeni od preko 400.000 eura godišnje. Ova vrsta troškova na kompleksu koji je posvećen historiji Jugoslavije iz 20. vijeka i njenom vođi pokazuje da, uprkos tendencijama ka nacionalizmu, ipak značajan dio stanovništva i političke klase imaju svijest i pozitivnu sliku o jugoslavenskoj prošlosti. Poštovanje prema ovom poluhrvatu-poluslovencu Titu, ne može biti izraz srpskog nacionalizma i umjesto toga, ovo treba smatrati važnom komponentom jugonostalgije. Osim što je povezan sa jugoslavenskim zlatnim dobom, Tito je bio i partizanski vođa tokom Drugog svjetskog rata. Organizacija koja zastupa bivše partizane podnijela je peticiju srpskoj vladi da obnovi statuu Josipa Broza Tita na svom nekadašnjem mjestu na središnjem trgu u Užicu, jednom od osam gradova koji su nosili Titovo ime za vrijeme Jugoslavije. Svakog 25. maja hiljade ljudi okupi se kod njegovog groba u Beogradu. Napolju stariji Srbijanci pjevaju komunističke pjesme i ode Titu. U unutrašnjosti njegovog mauzoleja, procesija ožalošćenih se poklanja ispred njegovog groba i ostavlja cvijeće. Sve češće, mladi ljudi koji nikad nisu živjeli pod Titovom ujedinjenom Jugoslavijom, ali su pretrpjeli ratne i ekonomske probleme u godinama nakon raspada Jugoslavije, također se osvrću na jugoslavensku prošlost. Za njih jugonostalgija je ne samo Tito, nego i privredna stabilnost i mir za sve narode bivše Jugoslavije.

Neke od mnogih stvari na koje ukazuju jugonostalgičari jeste i to da je Tito istovremeno uspješno održavao nezavisnost Jugoslavije u odnosima sa kapitalističkim Zapadom i komunističkim istočnim blokom. Bio je jedini komunistički vođa koji se usudio da se suprotstavi Staljinu. Prihvatio je američku ekonomsku pomoć, ali istovremeno odbijajući da poklekne pod pritiskom Zapada. Ovakvim mudrim vođenjem politike obezbijedio je za svoju zemlju, Socijalisticku Federativnu Republiku Jugoslaviju, istaknuto mjesto na svjetskoj sceni. Na njegovoj sahrani u maju 1980. okupila su se 122 vodeċa svjetska državnika da oda posljednju počast komunisti i bivšem gerilskom borcu.

Jugoslavenstvo nakon Jugoslavije[uredi | uredi izvor]

Raspadom Jugoslavije ideja jugoslavenstva izgubila je popularnost. Srbija i Crna Gora su od aprila 1992. do februara 2003. nastavile južnoslavensku uniju kao Savezna Republika Jugoslavija, a zatim su preimenovale zemlju sa pojedinačnim imenima saveznih republika - Srbija i Crna Gora. Broj samoproglašenih Jugoslavena (u etničkom smislu) u regionu dostigao je najnižu brojku nakon raspada Jugoslavije. Glavni jezik bivše države, Srpskohrvatski jezik, više nije zvanični jezik bilo koje republike iz bivše države. Objavljeno je malo radova o jeziku, a više ne postoji tijelo za njegovu standardizaciju. Ime internet domena ".yu", koja je bila popularna među jugonostalgičnim sajtovima, a ukinuta je 2010. godine.

Popularnost jugonostalgije je u porastu u bivšim jugoslavenskim državama. U Vojvodini (sjevernoj pokrajini Srbije) jedan čovek je osnovao Jugoland, mjesto posvećeno Titu i Jugoslaviji. Građani iz bivše Jugoslavije su čak iz udaljenih krajeva dolazili da proslavljaju život Tita i zemlje Jugoslavije.

U Hrvatskoj je udruženje Savez Jugoslavena osnovano 2010. godine u Zagrebu, sa ciljem ujedinjenja jugoslavenskih Hrvata, bez obzira na religiju, pol, političke i druge stavove. Njihov glavni cilj je zvanično priznanje jugoslavenskog naroda u svakoj jugoslavenskoj državi nasljednici: Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.

Druga organizacija koja zastupa jugoslavenstvo je udruženje "Naša Jugoslavija" osnovano 30. jula 2009. sa sjedištem u Puli, koje je zvanično registrovana organizacija u Hrvatskoj. Udruženje ima većinu članova u gradovima Rijeka, Zagreb i Pula. Njihov glavni cilj je stabilizacija odnosa između jugoslavenskih država nasljednica. Aktivna je i u Bosni i Hercegovini, međutim, zvanična prijava ovog udrużenja je odbijena od strane državnih organa Bosne i Hercegovine. Vjerovatno najpoznatija jugoslovenska organizacija u Crnoj Gori je generalni konzul SFRJ sa sjedištem u primorskom gradu Tivtu. Prije popisa stanovništva 2011. godine, Marko Perković je kao predsjednik te organizacije, pozvao Jugoslavene Crne Gore da slobodno proglase svoj jugoslavenski identitet na predstojećem popisu stanovništva.

Jugonostalgija u kulturi[uredi | uredi izvor]

Generacija savremenih umjetnika, svojim praksama iskazuju politički stav i aktualnu političko-društvenu angažiranost, koji se, manje u Zagrebu a više u Beogradu, izražavaju u obliku Jugoslavije/jugonostalgije kao narativa prisutnog u savremenoj umjetnosti. Unatoč nastojanjima službenih postjugoslavenskih državnih narativa o brisanju tragova bivše savezne republike, sve je više izložbi i umjetničkih djela koja tematiziraju bivšu državu.

Prema riječima prof. Zorana Milutinoviċa:

Tokom čitavog 20. stoljeća, od stvaranja prve Jugoslavije, uspješno je kreiran zajednički kulturni prostor. Jugoslavija je uspjela da kreira supra-nacionalni, zajednički kulturni sloj u kome su svi Jugoslaveni imali učešća. Zajedničko kulturno naslijeđe je ostalo kao „fil rouge“ (bos. crvena linija) jugoslavenskog identiteta.

Među razlozima jugonostalgije su i međunarodni interes za obnovu i izlaganje kulture i umjetnosti druge polovine 20. vijeka kako na zapadu tako i na istoku Evrope, kliše sjećanja na dobra stara vremena. Među posjetiocima jugonostalgičnih manifestacija primjetno je prisustvo svih generacija, ali upravo mladima izložbe, knjige i filmovi pomažu da razbiju stereotipe o "mračnom dobu komunizma." Sociolog kulture dr. Ratko Božović smatra da je jugonostalgija u kulturi pogrešno pročitana.

Stvara se privid da se vraćamo jugonostalgičnosti, a vraćamo se onom što je kulturi najprirodnije, da komuniciramo sa drugima, da se upoređujemo sa drugima.

Radovi u savremenoj umjetnosti na temu Jugoslavije i jugonostalgije mogu se podijeliti na one koji spadaju u sferu „institucionalnog ili institucionaliziranog“ sjećanja. Tu podrazumijevamo skupne izložbe na kojima uz historičare umjetnosti rade i historičari kao što su izložbe: Socijalizam i modernost (MSU, Zagreb, 2011./2012.), Refleksije vremena (Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2012./2013.), Jugoslavija: od početka do kraja (MIJ, Beograd, 2012./2013.), Živeo Život (više lokacija, Beograd, 2013./2014.). Tu je i niz radova pojedinačnih autora čiji iskazi svjedoče o osobnom i intimnom odnosu s prošlošću: filmovi Cinema Komunisto, (Srbija, 2010.) i "Jugoslavija, kako je ideologija pokretala naše kolektivno tijelo" (u koprodukciji Srbija/Francuska/Njemačka, 2013.). Tu spada i serija skulptura "NEO N.O.B" (Hrvatska, 2012.).

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Breda Luthar; Maruša Pušnik (2010). Remembering Utopia: The Culture of Everyday Life in Socialist Yugoslavia. New Academia Publishing, LLC. ISBN 978-0-9844062-3-4.
  • Trovesi, Andrea: L'enciclopedia della Jugonostalgija. In Banchelli, Eva: Taste the East: Linguaggi e forme dell'Ostalgie, Sestante Edizioni, Bergamo 2006, ISBN 88-87445-92-3.
  • Djokić, Dejan (2003). Yugoslavism: Histories of a Failed Idea, 1918-1992. C. Hurst & Co. Publishers. ISBN 978-1-85065-663-0.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]