Nacionalna biblioteka
Nacionalna biblioteka jest biblioteka koju je osnovala vlada kao glavno skladište informacija u zemlji. Za razliku od javnih biblioteka, one rijetko dozvoljavaju građanima da pozajmljuju knjige. Često uključuju brojna rijetka, vrijedna ili značajna djela. Nacionalna biblioteka je ona biblioteka koja ima dužnost prikupljanja i čuvanja književnosti nacije u zemlji i van nje. Primjeri uključuju Britansku biblioteku u Londonu i Nacionalnu biblioteku Francuske u Parizu.[1][2]
Postoje šire definicije nacionalne biblioteke, stavljajući manje naglaska na karakter spremišta.[1][2]
Nacionalne biblioteke su obično značajne po svojoj veličini, u poređenju sa onim drugih biblioteka u istoj zemlji. Neke podnacionalne države koje žele da očuvaju svoje posebne kulture uspostavile su uporedive biblioteke sa svim atributima nacionalnih biblioteka, kao što je obavezni primjerak.
Mnoge nacionalne biblioteke sarađuju u okviru Sekcije nacionalnih biblioteka Međunarodne federacije bibliotečkih udruženja i institucija (IFLA) kako bi razgovarali o svojim zajedničkim zadacima, definisali i promovisali zajedničke standarde i izveli projekte koji im pomažu da ispune svoje dužnosti. Nacionalne biblioteke Evrope učestvuju u Evropskoj biblioteci. Ovo je usluga Konferencije evropskih nacionalnih bibliotekara (CENL).
Historija[uredi | uredi izvor]
Porijeklo[uredi | uredi izvor]
Prve nacionalne biblioteke nastale su u kraljevskim zbirkama suverenog ili nekog drugog vrhovnog organa države.
Jedan od prvih planova za nacionalnu biblioteku osmislio je engleski matematičar John Dee, koji je 1556. predstavio Mariji I, kraljici Engleske vizionarski plan za očuvanje starih knjiga, rukopisa i zapisa i osnivanje nacionalne biblioteke, ali je njegov prijedlog nije prihvaćen.[3]
U Engleskoj, prijedlog Sir Richarda Bentleya za izgradnju kraljevske biblioteke objavljen 1694. godine podstakao je obnovljeno interesovanje za ovu temu. Sir Robert Cotton, bogati antikvar, sakupio je najbogatiju privatnu kolekciju rukopisa na svijetu u to vrijeme i osnovao Biblioteku Cotton . Nakon raspuštanja manastira, mnogi neprocenjivi i drevni rukopisi koji su pripadali manastirskim bibliotekama počeli su da se šire među različitim vlasnicima, od kojih mnogi nisu bili svjesni kulturne vrijednosti rukopisa. Sir Robertov genij je bio u pronalaženju, kupovini i očuvanju ovih drevnih dokumenata.[4] Nakon njegove smrti, njegov unuk je poklonio biblioteku naciji kao prvu nacionalnu biblioteku. Ovaj transfer je uspostavio formiranje Britanske biblioteke.[5][6]
Širenje[uredi | uredi izvor]
Prva nacionalna biblioteka osnovana u Americi postala je Nacionalna biblioteka Kolumbije koju je 9. januara 1777. osnovao Manuel Antonio Flórez, vicekralj Nove Granade, kao Real Biblioteca.[7]
U novoformiranoj američkoj republici, James Madison je prvi put predložio osnivanje biblioteke Kongresa SAD-a 1783.[8] Kongresna biblioteka je osnovana 24. aprila 1800, kada je predsjednik John Adams potpisao akt Kongresa koji predviđa prijenos sjedišta vlade iz Philadelphije u novi glavni grad Washington. Dio zakona dodijelio je 5.000 dolara "za kupovinu knjiga koje mogu biti neophodne za korištenje Kongresa... i za opremanje odgovarajućeg stana za njihovo držanje." Knjige su naručene iz Londona, a zbirka od 740 knjiga i tri karte smještena je u novom Kapitolu.[9]
Carsku javnu biblioteku osnovala je 1795. Katarina Velika, u čijoj su se privatnoj zbirci nalazile domaće biblioteke Voltairea i Diderota, koje je otkupila od njihovih nasljednika. Voltaireova lična biblioteka i dalje je jedan od vrhunaca kolekcije. Plan ruske javne biblioteke dostavljen je Katarini 1766. godine, ali carica je odobrila projekt carske biblioteke tek 27. maja, osamnaest mjeseci prije njene smrti. Kamen temeljac odsjeka za strane jezike došao je iz Poljsko-Litvanske Unije u obliku Zaluskijeve biblioteke (420.000 knjiga), koju je ruska vlada nacionalizirala u vrijeme podjela Poljske.[10] Knjige na poljskom jeziku iz biblioteke (koji broje oko 55.000 naslova) su vraćene u Poljsku od strane Ruske SFSR 1921.[11]
Iako je Njemačka konstituirana kao država tek 1871. godine, prva nacionalna biblioteka osnovana je u kontekstu njemačkih revolucija 1848. godine. Razni knjižari i izdavači ponudili su svoja djela Frankfurtskom parlamentu za parlamentarnu biblioteku. Biblioteka, koju je vodio Johann Heinrich Plath, nazvana je Reichsbibliothek („Biblioteka Rajha“). Nakon neuspjeha revolucije biblioteka je napuštena, a zalihe knjiga koje su već postojale pohranjene su u Nacionalni muzej Njemačke u Nürnbergu.[12] Godine 1912, grad Leipzig, sjedište godišnjeg sajma knjiga, Kraljevina Saksonija i Udruženje njemačkih knjižara (Börsenverein der Deutschen Buchhändler) pristali su da osnuju Njemačku nacionalnu biblioteku u Leipzigu. Od 1. januara 1913. sistematski su prikupljane sve publikacije na njemačkom jeziku (uključujući knjige iz Austrije i Švicarske).
Obavezni primjerak i autorska prava[uredi | uredi izvor]
U nekim zemljama se primjenjuje princip obaveznog primjerka.
U Ujedinjenom Kraljevstvu, Zakon o bibliotekama sa obaveznim primjercima iz 2003. ponovo postavlja Zakon o autorskim pravima iz 1911, da se jedan primjerak svake knjige objavljene u državi mora poslati nacionalnoj biblioteci (Britanska biblioteka); pet drugih biblioteka (Biblioteka Bodleian na Univerzitetu u Oxfordu, Univerzitetska biblioteka Cambridge, Nacionalna biblioteka Škotske, Biblioteka Trinity College u Dublinu i Nacionalna biblioteka Velsa) imaju pravo da zatraže besplatan primjerak u roku od godinu dana od objavljivanja. Međunarodna priroda industrije izdavanja knjiga osigurava da su uključene i sve značajne publikacije na engleskom jeziku iz drugih dijelova svijeta.
U Republici Irskoj, Zakon o autorskim i srodnim pravima iz 2000. navodi da se jedan primjerak svake objavljene knjige dostavlja Nacionalnoj biblioteci Irske, biblioteci Trinity College u Dublinu, biblioteci Univerziteta u Limeriku, biblioteci Univerzitetu u Dublina i Britanskoj biblioteci. Četiri primjerka će biti dostavljena Nacionalnom univerzitetu Irske za distribuciju univerzitetima u njegovom sastavu. Nadalje, na zahtjev u pisanom obliku u roku od dvanaest mjeseci od objavljivanja, primjerak se dostavlja Biblioteci Bodleian, Univerzitetskoj biblioteci Cambridge, Nacionalnoj biblioteci Škotske i Nacionalnoj biblioteci Velsa.
U Australiji, Zakon o autorskim pravima iz 1968. i drugi državni akti zahtijevaju da se primjerak svake knjige objavljene u Australiji dostave u Nacionalnoj biblioteci Australije, relevantnoj državnoj biblioteci za državu u kojoj je knjiga objavljena, i drugim bibliotekama nekih država, npr. kao parlamentarne i univerzitetske biblioteke.
Sličan sistem postoji i u Kanadi u odnosu na njenu nacionalnu biblioteku, poznatu kao Nacionalna biblioteka i arhiv Kanade, i u Québecu u odnosu na Nacionalnu biblioteku i arhiv Québeca.
Od 1537. sva djela objavljena u Francuskoj moraju biti dostavljeni u Nacionalnu biblioteku Francuske. Od 1997. prima se i digitalna djela.
Od 1661. Švedska kraljevska biblioteka ima pravo na primjerak svih djela objavljenih u Švedskoj.
U Singapuru, Zakon o nacionalnom bibliotečkom odboru zahtijeva od svih izdavača u Singapuru da deponuju dva primjerka svake publikacije Odboru nacionalne biblioteke o svom trošku u roku od četiri sedmice od datuma objavljivanja.
Druge zemlje, poput Sjedinjenih Američkih Država, ne slijede ovaj zahtjev. SAD, međutim, zahtijevaju da bilo koji izdavač podnese dvije kopije djela zaštićenog autorskim pravima Uredu za autorska prava Sjedinjenih Država pri Kongresnoj biblioteci – to je poznato kao zakonski depozit[13] – ali Biblioteka bira koja djela zadržava. Međunarodna priroda industrija za izdavanja knjiga osigurava da su uključene i sve značajne publikacije na engleskom jeziku iz drugih dijelova svijeta. Ima i Federalne depozitarne biblioteke, koje moraju dobiti kopiju svih publikacija Državne štamparije.
Osim što imaju zakon koji zahtijeva od izdavača da dostave primjerak knjige, te zemlje sa obaveznim depozitima obično imaju mnoge druge poticaje za pravilno i brzo polaganje, kao što je povezivanje sa zakonima koji utječu na autorska prava istih dokumenata i/ili uslugu katalogizacije u publikaciji (CIP).
Britanska biblioteka i Kongresna biblioteka svake godine čuvaju približno tri miliona novih knjiga na engleskom jeziku.
Nacionalna bibliografska kontrola[uredi | uredi izvor]
Jedan od glavnih ciljeva nacionalne biblioteke je ispunjavanje nacionalnog dijela zajedničkog međunarodnog cilja univerzalne bibliografske kontrole, osiguravanjem bibliografske kontrole svih knjiga ili dokumenata sličnih knjigama koji su objavljeni u toj određenoj zemlji ili govore o toj određenoj zemlji, na bilo koji način.
Prvi dio cilja obično se postiže putem zakona o obaveznom primjerku ili (kao što je slučaj u SAD-a) nizom različitih programa kao što je katalogizacija u publikaciji. Ovom uslugom, Kongresna biblioteka daje kompletan kataloški unos knjige svakom izdavaču koji pošalje konačni nacrt ili neki oblik galeijskog dokaza knjige koja je trenutno u proizvodnji. Druge nacionalne biblioteke nude slične usluge ili provode obavezne prakse slične ovoj.
Drugi dio cilja postiže se temeljitim programima nabavke i politikama razvoja kolekcija koje su usmjerene na tržišta knjiga u drugim zemljama i koje podstiču međunarodne sporazume sa drugim zemljama sa nacionalnim bibliotekama koje imaju nacionalnu bibliografsku kontrolu kao jedan od svojih ciljeva. Definisani su protokoli razmjene i pristupa koji dozvoljavaju ovim zemljama da čitaju međusobne kataloge i da standardiziraju kataloške unose, čime se svakoj nacionalnoj biblioteci olakšava da postane svjesna svakog mogućeg objavljenog dokumenta koji bi se mogao ticati njihove zemlje.
Međunarodna bibliografska kontrola[uredi | uredi izvor]
Još jedan od glavnih ciljeva mnogih nacionalnih biblioteka je "izvozni aspekt" i kolaborativne strane univerzalne bibliografske kontrole svih knjiga na svijetu. To se postiže razmjenama i sporazumima, kao i podsticanjem stvaranja standardnih konceptualnih alata kao što su sistemi klasifikacije biblioteka i pravila katalogizacije. Najčešće korišteni od ovih alata je Međunarodni standardni bibliografski opis ili skraćeno ISBD, koji je poslužio kao osnova za nacionalne i međunarodne kataloške kodove, kao što je AACR2.
Također pogledajte[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b Line, Maurice B.; Line, J. (2011). "Concluding notes". National libraries, Aslib, pp. 317–318
- ^ a b "IFLA" (jezik: engleski). Pristupljeno 12. 10. 2023.
- ^ Fell-Smith, Charlotte (1909) John Dee: 1527–1608. London: Constable and Company Available online
- ^ John Aikin. The Lives of John Selden, Esq., and Archbishop Usher; With Notices of the Principal English Men of Letters with Whom They Were Connected. 1812. p. 375.
- ^ "Cotton Manuscripts". British Library. 30. 11. 2003. Arhivirano s originala, 12. 9. 2016. Pristupljeno 22. 7. 2014.
- ^ 'An Act for the better settling and preserving the Library kept in the House at Westminster called Cotton House in the Name and Family of the Cottons for the Benefit of the Publick [Chapter VII. Rot. Parl. 12 § 13 Gul. III. p. 1. n. 7.]', Statutes of the Realm: volume 7: 1695-1701 (1820), pp. 642-643. URL: http://www.british-history.ac.uk/report.aspx?compid=46991
- ^ "Historia".
- ^ Murray, Stuart. The Library: An Illustrated History (New York, Skyhouse Publishing, 2012): 155.
- ^ "Jefferson's Legacy • A Brief History of the Library of Congress". Library of Congress. 6. 3. 2006. Pristupljeno 14. 1. 2008.
- ^ Малый энциклопедический словарь Брокгауза и Ефрона, published in the Imperial Russia in the early 1900s
- ^ Great Soviet Encyclopedia, 3rd. edition
- ^ Fabian, Bernhard, ured. (2003). "Reichsbibliothek von 1848". Handbuch der historischen Buchbestände in Deutschland. Hildesheim: Olms Neue Medien.
- ^ "U.S. Copyright Office - Mandatory Deposit (FAQ)". Copyright.gov. Pristupljeno 22. 7. 2014.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Humphreys, K. W. (1988). A National Library in Theory and in Practice. Panizzi Lectures 1987. London: British Library. ISBN 9780712301534.
