Nacionalna biblioteka Rusije

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Nacionalna biblioteka Rusije
Российская национальная библиотека
Fotografija biblioteke iz 18. stoljeća
Otvorena1922; prije 102 godina (1922)
LokacijaSankt Peterburg, Rusija
Koordinate59°56′01″N 030°20′08″E / 59.93361°N 30.33556°E / 59.93361; 30.33556Koordinate: 59°56′01″N 030°20′08″E / 59.93361°N 30.33556°E / 59.93361; 30.33556
VrstaNacionalna biblioteka
Veličina36.475.000 predmeta (15.000.000 knjiga)
PristupDostupno svima
DirektorAleksandar Veršinin
Budžet569.200.000 RUB
Zaposleni1.805
Veb-sajtwww.nlr.ru/eng/

Nacionalna biblioteka Rusije (NBR; ruski: Российская национальная библиотекаNBR), koja se nalazi u Sankt Peterburgu, prva je[1] i jedna od tri nacionalne javne biblioteke u Rusiji.[2] NBR je trenutno rangirana među najvećim svjetskim bibliotekama. Ima drugu po veličini bibliotečku zbirku u Ruskoj Federaciji, riznicu nacionalne baštine, i sveruski informativni, istraživački i kulturni centar. Biblioteka je tokom svoje historije imala za cilj sveobuhvatnu nabavku nacionalne štampane produkcije i omogućila slobodan pristup svojim zbirkama.

Poznata je kao Carska javna biblioteka od 1795. do 1917; Ruska javna biblioteka od 1917. do 1925; Državna javna biblioteka od 1925. do 1992, i kao Nacionalna biblioteka Rusije od 1992. do danas.

Historija[uredi | uredi izvor]

Uspostavljanje[uredi | uredi izvor]

Carsku javnu biblioteku osnovala je Katarina Velika 1795. Zasnovana je na biblioteci Zaluski, čuvenoj poljskoj nacionalnoj biblioteci koju je sagradio biskup Zaluski u Varšavi, koju su Rusi zauzeli 1794. nakon podjele Poljske između Rusije, Prusije i Austrije.[3]

Ideja o javnoj biblioteci u Rusiji pojavila se početkom 18. stoljeća,[4] ali nije dobila oblik do dolaska ruskog prosvjetiteljstva. Plan ruske javne biblioteke dostavljen je Katarini 1766, ali carica je odobrila projekat carske biblioteke tek 27. maja, osamnaest mjeseci prije njene smrti. Lokacija za zgradu pronađena je u samom centru tadašnjeg glavnog grada. Građevinski radovi su počeli odmah i trajali su skoro petnaest godina. Zgradu je u neoklasicističkom stilu projektirao arhitekt Jegor Sokolov (sagrađena između 1796. i 1801).

Temelj odsjeka za strane jezike došao je iz Poljsko-litvanske zajednice u obliku Zaluskijeve biblioteke (420.000 dijelova), koju je dijelom zaplijenila ruska vlada za vrijeme raspodjele poljske teritorije, iako su mnogi dijelovi izgubljeni na putu zbog tog što su ih ukrali ruski vojnici da bi ih prodali za zaradu.[5] Boljševici su 1921. vratili Poljskoj knjige na poljskom jeziku iz biblioteke (otprilike 55.000 naslova).[6]

Pet godina nakon osnivanja, biblioteku je vodio grof Marie-Gabriel-Florent-Auguste de Choiseul-Gouffier. Fondovi su raspoređeni prema posebno sastavljenom priručniku bibliotečke klasifikacije.[7] Godine 1810. car Aleksandar I odobrio je prvi ruski zakon o bibliotekama koji je, između ostalog, predviđao da se u biblioteku deponuju dva legalna primjerka svih štampanih materijala u Rusiji.[8]

Biblioteka je trebalo da bude otvorena za javnost 1812, ali kako su vrednije zbirke morale biti evakuisane zbog Napoleonove invazije, inauguracija je odložena za dvije godine.

Pod grofom Aleksandrom Stroganovom, koji je upravljao bibliotekom tokom prve decenije 19. stoljeća, otvoren je projekat Rossica, ogromna zbirka stranih knjiga o Rusiji. Stroganov je bio taj koji je za biblioteku osigurao neka od njenih najprocjenjivijih blaga, a to su Ostromirovo evanđelje, najranija knjiga napisana na staroistočnoslovenskom dijalektu crkvenoslovenskog (koji će se vremenom razviti u ruski jezik), i Hipatijev kodeks Povijest prošlih vremena. On je, zajedno s drugim bibliofilima, pregledao i zbirku rukopisa i pisama koje je donio Peter P. Dubrovski (1754–1816) koji je izvan otadžbine ostao u diplomatskoj službi više od 20 godina. Na osnovu pregleda, Stroganov je Aleksandru I preporučio stvaranje depoa rukopisa. Aleksandar je 27. februara 1805. odredio stvaranje takvog odjeljenja i imenovao Dubrovskog za prvog čuvara depoa rukopisa.[9]

1814–1917.[uredi | uredi izvor]

Neoklasična zgrada na Nevskoj aveniji.

Carska javna biblioteka je svečano otvorena 14. januara u prisustvu Gavrila Deržavina i Ivana Krilova. Treći, i vjerovatno najpoznatiji, direktor biblioteke bio je Aleksej Olenjin (1763–1843).

Bibliotekarstvo je napredovalo na novi nivo 1850-ih. Čitalačka zajednica je nekoliko puta porasla, proširena običnim ljudima. Istovremeno, biblioteci su ponuđeni brojni pokloni knjiga. Shodno tome, stope rasta naplate 1850-ih bile su pet puta veće od godišnje stope rasta od pet hiljada novih nabavljenih tokom prve polovine vijeka. Godine 1859. Vasilij Sobolščikov pripremio je za biblioteku prvi nacionalni priručnik za bibliotekarstvo pod nazivom Objekti javnih biblioteka i katalogizacija.[10]

Prihod novih posjetilaca zahtijevao je veću čitaonicu u novoj zgradi koja bi zatvorila dvorište biblioteke duž perimetra (po projektu Sobolščikova, sagrađena 1860–62).

Nova zgrada na Moskovskoj aveniji

Od 1849. do 1861, bibliotekom je upravljao grof Modest fon Korf (1800–76), koji je bio školski saradnik Aleksandra Puškina u Liceju. Korff i njegov nasljednik, Ivan Delyanov, dodali su bibliotečkim zbirkama neke od najranijih rukopisa Novog zavjeta ( Codex Sinaiticus iz 340-ih godina), Starog zavjeta (tzv. Lenjingradski kodeks) i jedan od najranijih Kur'ana (Osmanov Kur'an iz sredine 7. stoljeća).

20. stoljeće[uredi | uredi izvor]

Nakon ruske revolucije, ustanova je stavljena pod upravljanje Ernest Radlov i Nikolas Marr, iako je njena nacionalna nadmoć prepuštena Lenjinovoj državnoj biblioteci u Moskvi. Biblioteka je odlikovana Ordenom Crvene zastave rada 1939. i ostala je otvorena tokom opsade Lenjingrada.

Narodna biblioteka započela je veliki projekat digitalizacije krajem 20. vijeka učešćem u projektu Kongresne biblioteke. Do 2012. biblioteka je, zajedno sa bibliotekom u Moskvi, imala oko 80.000 naslova dostupnih elektronski.[11]

Pljačka tokom Drugog svjetskog rata[uredi | uredi izvor]

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, milioni njemačkih umjetničkih predmeta, knjiga i arhivske građe dopremljeni su u Sovjetski Savez. Neka od ovih kulturnih dobara vraćena su u bivšu DDR 1950-ih. Međutim, do danas, između ostalog, u Rusiji postoji više od 200.000 umjetničkih djela, tri miliona knjiga i arhivske građe u dužini od tri kilometra polica njemačke provenijencije.[12]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Sasek, Allie; Nesterov, Andrei (5. 11. 2015). "National Library of Russia in St. Petersburg". GeoHistory. Pristupljeno 18. 8. 2022.
  2. ^ "Libraries in Russian Federation". IFLA Library Map of the World. International Federation of Library Associations and Institutions. Pristupljeno 18. 8. 2022.
  3. ^ Stuart (1989) p 201
  4. ^ Императорская Публичная библиотека за сто лет [A Hundred Years of Imperial Public Library], 1814–1914. SPb : print. by V.F. Kirschbaum, 1914. P. 1.
  5. ^ Малый энциклопедический словарь Брокгауза и Ефрона, published in the Imperial Russia in the early 1900s
  6. ^ Great Soviet Encyclopedia, 3rd. edition
  7. ^ Оленин А. Н. Опыт нового библиографического порядка для Санкт-Петербургской Публичной библиотеки [Tentative bibliographical scheme for the Public Library in Saint Petersburg]. SPb, 1809. 8, 112 p.
  8. ^ Положение о управлении имп. Публичною библиотекою // Акты, относящиеся до нового образования Императорской библиотеки... [ Imp. Library administration/ In: Acts concerning the foundation of Imperial Library...] [SPb.], 1810. pp. 8—11.
  9. ^ Логутова, М.Г. (2004–2005). ""ПОСЛУЖНОЙ СПИСОК" П.П.ДУБРОВСКОГО" (PDF). Археографический ежегодник: 391–392. ISBN 5-02-034015-4.
  10. ^ Собольщиков В.И. Об устройстве общественных библиотек и составлении их каталогов [Sobolshikov V.I. Public library structure and cataloguing]. SPb., 1859. 6, 56 p.
  11. ^ "Russian History and the Digital Age". Kritika: Explorations in Russian and Eurasian History. 13 (4): 765–768. 2012. doi:10.1353/kri.2012.0061.
  12. ^ "Verhandlungen und Fachkooperationen zwischen den Staaten". Stiftung Deutsches Zentrum Kulturgutverluste. 2020. Arhivirano s originala, 11. 8. 2020. Pristupljeno 14. 8. 2020.

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

  • Stuart, Mary. Šablon:"'A Potent Lever for Social Progress': The Imperial Public Library in the Era of the Great Reforms". Library Quarterly (1989): 199–222. JSTOR 4308377.
  • Stuart, Mary. "The Evolution of Librarianship in Russia: The Librarians of the Imperial Public Library, 1808–1868". Library Quarterly (1994): 1–29. JSTOR 4308895.
  • Stuart, Mary. "Creating Culture: The Rossica Collection of the Imperial Public Library and the Construction of National Identity". Libraries & culture (1995): 1–25. JSTOR 25542708.
  • Stuart, Mary. "Creating a National Library for the Workers' State: The Public Library in Petrograd and the Rumiantsev Library Under Bolshevik Rule". Slavonic and East European Review 72.2 (1994): 233–258. JSTOR 4211475.

Na ruskom jeziku[uredi | uredi izvor]

  • История Государственной ордена Трудового Красного Знамени Публичной библиотеки имени М. Е. Салтыкова-Щедрина. — Ленинград: Лениздат, 1963. — 435 с., [15] л. ил.
  • История Библиотеки в биографиях её директоров, 1795—2005 / Российская национальная библиотека. — Санкт-Петербург, 2006. — 503, [1] с.: ил. — ISBN 5-8192-0263-5.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]