Nacionalna biblioteka Austrije

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Nacionalna biblioteka Austrije
Österreichische Nationalbibliothek
Ulaz u Austrijsku nacionalnu biblioteku na Heldenplatzu
Otvorena1368; prije 656 godina (1368)
LokacijaBeč, Austrija
AdresaNeue Burg, Hofburg, Innere Stadt, Beč
Koordinate48°12′22″N 16°21′59″E / 48.20611°N 16.36639°E / 48.20611; 16.36639Koordinate: 48°12′22″N 16°21′59″E / 48.20611°N 16.36639°E / 48.20611; 16.36639
VrstaNacionalna biblioteka
Veličina12 miliona predmeta
DirektorJohanna Rachinger
Veb-sajtonb.ac.at

Austrijska nacionalna biblioteka (njemački: Österreichische Nationalbibliothek) najveća je biblioteka u Austriji, sa više od 12 miliona jedinica u raznim zbirkama. Biblioteka se nalazi u krilu Neue Burg Hofburga u centru Beča. Od 2005. neke od zbirki su preseljene unutar barokne strukture Palais Mollard-Clary. Biblioteku su osnovali Habsburgovci, a izvorno se zvala "Biblioteka carskog dvora" (njemački: Kaiserliche Hofbibliothek); Promjena sadašnjeg imena dogodila se 1920, nakon raspada Habsburške monarhije i proglašenja Republike Austrije. Bibliotečki kompleks uključuje četiri muzeja, kao i više posebnih zbirki i arhiva.

Historija[uredi | uredi izvor]

Srednji vijek[uredi | uredi izvor]

Ulaz u dvorsku biblioteku (Hofbibliothek) na Josefsplatzu

Institucija potiče od carske biblioteke srednjeg vijeka. Tokom srednjeg vijeka, austrijski nadvojvoda Albert III (1349–1395) je prenio knjige bečkih trezora u biblioteku. Albert je također organizovao prevođenje važnih djela sa latinskog na njemački.[1] U Hofburgu se blago nadvojvode Alberta III čuvalo u sakristijama unutar južnog tornja carske kapele.[1] Nadvojvoda je bio poznavalac umjetnosti; podržavao je Univerzitet u Beču i osnovao kraljevsku radionicu za ilustriranje rukopisa. Najstarija knjiga zapisana u biblioteci, zlatna Sveta jevanđelja iz 1368, bila je u vlasništvu Alberta III; 1368. Johannes od Troppaua, sveštenik u Landskronu i kanonik u Brnu, prepisao je četiri biblijska evanđelja zlatnim slovima sa detaljnim ilustracijama u školi burgundske književnosti.[1] Na scenama koje prikazuju živote četiri evanđelista, četiri grba prikazuju kuću Austrije, Tirola, Štajerske i Koruške, zemlje kojima je u to vrijeme vladao nadvojvoda Albrecht III.[1]

Fridrih III, car Svetog rimskog carstva (1415–1493), imao je za cilj konsolidaciju umjetničkog blaga među habsburškim posjedima. Između ostalog, donio je u Beč i nekoliko vrijednih knjiga, među kojima su Prager Wenzelsbibel i dokument o zlatnoj buli.

Kroz brak sa Marijom od Burgundije, Maksimilijan I, car Svetog rimskog carstva (1459–1519) došao je u posjed važnih knjiga iz Burgundije i sjeverne Francuske i donio ih u Bečko Novo Mesto. S tadašnjom vrijednošću procijenjenom na 100.000 guldena, ove knjige su predstavljale otprilike jednu osminu Marijinog miraza. I Maksimilijanova druga supruga, Bianca Maria Sforza, unijela je u bračne knjige iz italijanskih radionica kao dio svog miraza.

U to vrijeme knjige biblioteke čuvane su dijelom u Wiener Neustadtu, dijelom u Beču, a dijelom u Innsbrucku. Nakon Maksimilijanove smrti, knjige su poslane u palatu u Innsbruku. Pored vrijednih knjiga iz javne riznice, u 16. vijeku u Beču je nastala Bibliotheca Regia, koja je prikupljala i kategorizirala naučne radove. Osim knjiga, ta biblioteka je sadržavala i globuse i atlase. Vremenom se biblioteka proširila zahvaljujući donacijama ličnih biblioteka pojedinih naučnika.

Prvog glavnog bibliotekara, Huga Blotiusa, imenovao je 1575. car Maksimilijan II. Njegov najvažniji zadatak bio je sastavljanje inventara biblioteke, koja je narasla na oko 9.000 knjiga. Kao posljedica toga, nova djela su sistematski dodavana, a inkorporirane su i druge biblioteke.

Caspar von Nydbruck, carski savjetnik koji je neko vrijeme bio zadužen za biblioteku, bio je kriptoprotestant koji je pružio veliku pomoć luteranskom polemičaru Matiji Vlačiću, koji je sastavio glavnu antikatoličku historiju poznatu kao Magdeburška stoljeća. Vlačić i njegovi luteranski saradnici pobrinuli su se da pronađu i citiraju orginalne izvore kako bi dokazali ono što su smatrali "teškim kvarećim greškama" Katoličke crkve. Na svom položaju u jednoj od najvećih biblioteka Evrope, von Nydbruck je bio u poziciji da im uvelike olakša rad.

26. avgusta 1624. naredbom Ferdinanda II regulirana je dostava primjeraka. Carska biblioteka je također porasla otkupom. Konkretno, biblioteka Philippa Eduarda Fuggera dovela je do velikog proširenja. Biblioteka trenutno ima oko 17.000 listova jednog od prvih periodičnih štamparskih elemenata, Fugger novina, iz biblioteke Fugger.

Barok[uredi | uredi izvor]

Godine 1722. Karlo VI, odobrio je izgradnju stalnog doma za biblioteku u palati Hofburg, prema planovima Leopolda I. Krilo je započeo Johann Bernhard Fischer von Erlach, a biblioteku je smjestio u 18. stoljeću.

Najvredniji dodatak u to vrijeme bila je obimna zbirka princa Eugena Savojskog, u čijih 15.000 tomova su bile vrijedne knjige iz Francuske i Italije. U Državnoj sali biblioteke u tom trenutku se nalazilo oko 200.000 knjiga.

Tokom reorganizacije prvi put je bilo kritika na račun činjenice da je biblioteka služila uglavnom za pokazivanje, a ne za potragu za znanjem. Doktor Gerard van Swieten, liječnik Marije Terezije, i njen sin Gottfried van Swieten dopunili su zbirku brojnim naučnim radovima. Gottfried van Swieten je također uspješno uveo kartoteku. To je omogućilo kontinuirano ažuriranje inventara.

Austrijsko carstvo[uredi | uredi izvor]

Nakon što je Napoleon raspustio Sveto Rimsko Carstvo i na njegovo mjesto proglasilo Austrijsko carstvo, biblioteka je ponovo reorganizirana. Pod kustosom Paulom Strattmannom, biblioteka je po prvi put dobila program koji opisuje njen poredak; biblioteka je stekla trosmjerno gledište:

  • bila je biblioteka za formiranu klasu prijestolnice kojoj je bilo potrebno podučavanje,
  • bila je nacionalna biblioteka Austrijskog carstva, gdje su posjetitelji očekivali da će pronaći književne raritete,
  • bila je biblioteka Hofburga, po kojoj je dobila ime.

Kolekcionarska politika Carske biblioteke odvojila se početkom 19. vijeka, značajno zbog zahtjeva za pokazivanjem i njene pažnje prema naučnim radovima. Višenacionalno stanje Austrijskog carstva donijelo je sa sobom da se prikupljaju ne samo knjige na njemačkom jeziku, već i knjige slovenskog i mađarskog jezičkog prostora. Međutim, znatan dio mađarske zbirke preselio se u Budimpeštu nakon pomirenja sa Mađarskom. Tokom martovske revolucije 1848, Carska biblioteka je bila u izuzetnoj opasnosti, kada je nakon bombardovanja Beča zapaljen Hofburg, u kojem se nalazila Carska biblioteka.

Važan dodatak Carskoj biblioteci je kolekcija papirusa, koja seže do akvizicija Bečana od antikvara Teodora Grafa.

Prva republika i njemački Rajh[uredi | uredi izvor]

Nakon proglašenja Republike Austrije, Carska biblioteka je 1920. preimenovana u Austrijska nacionalna biblioteka.[1] Politika prikupljanja u imeđu dva rata bila je koncentrisana na "nacionalnu književnost onih njemačkih kovčega, koji su sada dospjeli pod tuđinsku vlast." Tadašnji direktor biblioteke bio je Josef Donabaum. Pod linijom generalnog direktora Paula Heigla, tokom nacističkog perioda, stotine hiljada spisa je bilo smješteno ovdje ili je biblioteka služila većini bezvrijednih, zaplijenjenih djela kao tranzitni logor u njemačke biblioteke.

„Historijsko naslijeđe Austrijske nacionalne biblioteke nije oslobođeno nepravde i krivice. To je tačno na poseban način u periodu nacionalsocijalizma. Predvođena fanatičnim nacionalsocijalistom Paulom Heiglom, Nacionalna biblioteka je bila aktivni učesnik velikih razmjera u sistematskoj pljački prije svega jevrejskih građana, ali i drugih žrtava nacističkog režima. Uprkos značajnim restitucijama u poslijeratnim godinama, veliki dio opljačkanih zbirki ostao je u Biblioteci. Tako da je što prije moguće vratiti te fondove njihovim legitimnim vlasnicima za Austrijsku nacionalnu biblioteku nije samo zakonska obaveza, već i moralno pitanje. Sa Saveznim zakonom o restituciji umjetničkih predmeta iz 1998.[2] stvorena je neophodna osnova. U decembru 2003, nakon pažljivog pregleda svih relevantnih fondova, Austrijska nacionalna biblioteka je završila svoj izvještaj o porijeklu prema Zakonu o vraćanju umjetničkih predmeta iz 1998. i predala ga Komisiji za provenijencije. Osnovni nalazi su spiskovi ilegalnih nabavki tokom nacističkog perioda koji se još uvijek nalaze u posjedu Austrijske nacionalne biblioteke. Od tada se Austrijska nacionalna biblioteka trudila da pronađe legitimne vlasnike ili nasljednike, kako bi što prije vratila predmete. Od decembra 2003. ukupno je 32.937 objekata vraćeno zakonitim vlasnicima."[3]

Poslije Drugog svjetskog rata[uredi | uredi izvor]

Ponovo preimenovana u Austrijsku nacionalnu biblioteku nakon 1945, mali dijelovi su ponovo vraćeni, ali je većina ostala u zbirkama. Pažnja sakupljačke aktivnosti ponovo je malim koracima usmjerena ka srednjoj i istočnoj Evropi.

Godine 1966. veliki dijelovi zbirki premješteni su iz zgrade na Josefsplatzu u prostorije krila Neue Burg na Heldenplatzu, gdje su postavljene nove čitaonice. Zbog sve veće potrebe za prostorom 1992, biblioteka je otvorila vrata sa oko 4 miliona predmeta. Istovremeno su opremljeni i širi asortimani za čitaonice, tako da su posjetiocima trenutno na raspolaganju tri nivoa (dva sprata glavne čitaonice i čitaonica časopisa).

Biblioteka je dugo koristila kartokataloški indeks. Od 1995. postoji elektronski sistem, koji je 1998. postao onlajn. Od 2001, knjige oduzete od Jevreja Austrijanaca tokom Drugog svjetskog rata polako su vraćene nasljednicima. Procjenjuje se da skoro 25.000 radova spada u ovu kategoriju.

Pravni status danas[uredi | uredi izvor]

Biblioteka je 1. januara 2002. stekla punu pravnu sposobnost za otpuštanje osoblja. To je dovelo do potpune kontrole mehanizma u pitanjima budžeta i osoblja. Biblioteka ima određeni dio budžeta koji finansira država; dodatna sredstva se moraju prikupiti sponzorstvima, uslugama reprodukcije i iznajmljivanja prostorija Biblioteke. Organizaciono, biblioteka koristi centralno upravljanje i ima tri glavna odjeljenja (kadrovska i računovodstvena, struktura inventara i tretman, korištenje i informacije), plus pojedinačne zbirke.

Rukovodilac biblioteke podnosi izvještaje upravnom odboru na tromjesečnoj osnovi.

Gradska dvorana[uredi | uredi izvor]

Prunksaal je središnja struktura stare carske biblioteke i dio palate Hofburg. Krilo se nalazi između Josephsplatza na sjeveru i Burggartena na jugu.

Ovdje su bile pohranjene knjige u samostanu franjevaca konventualaca (Minoritenkloster). Krilo je započeo 1721. Johann Bernhard Fischer von Erlach, a završio nakon njegove smrti 1723. njegov sin Joseph Emanuel.

Skulpture na krilu su Lorenca Mattiellija. Sala je podjeljena, prema originalnom spisku knjiga, na dvije suprotne strane "rata" i "mira", što se ogleda i u zidnim freskama Danijela Grana. Freska u centralnoj kupoli predstavlja svojevrsnu apoteozu cara Karla VI, čiji lik drže Herkul i Apolon. Oko lika cara susreće se nekoliko tipova alegorijskih figura u složenoj temi, koje simboliziraju vrline Habsburgovaca i bogatstvo njihovih posjeda.

U dvorani su smještene mermerne statue careva sa statuom cara Karla VI u njenom središtu, koju su izradili vajari Peter Strudel i Paul Strudel. Četiri velika globusa su djela Vincenzo Coronelli.

Za vrijeme vladavine carice Marije Terezije na kupoli su se počele pojavljivati pukotine, u kojima je dvorski arhitekta Nikolaus Pacassi ubrzo ojačao kupolu željeznim prstenom. Memorijalnu fresku Grana (na kojoj se vidi trag suze) restaurirao je Franz Anton Maulbertsch.

Također tokom njene vladavine, krilo je prošireno na oba kraja, povezujući centralni Prunksaal sa Hofburgom i crkvom Svetog Augustina, formirajući Josefsplatz (Josefov trg).

Zbirke[uredi | uredi izvor]

Jedan od glavnih zadataka Austrijske nacionalne biblioteke je prikupljanje i arhiviranje svih publikacija koje se pojavljuju u Austriji (uključujući elektronske medije). Po zakonu u ovisnosti o mediju, dva ili četiri primjerka moraju se dostaviti Narodnoj biblioteci.

Osim toga, biblioteka prikuplja sva djela austrijskih autora koji se pojavljuju u inostranstvu, kao i djela koja se tiču Austrijanaca ili austrijskog duha i kulture. Dalje publikacije iz inostranstva obrađene su s naglaskom na opseg Geisteswissenschaften. Zadaci i usluge nacionalne biblioteke obuhvataju razvoj postojanja i njihovo snabdjevanje u vidu lokalnih pozajmica, pozajmica na daljinu i usluga pretraživanja te informacionih i reprodukcionih usluga.

Zakonski je regulisana i saradnja sa univerzitetima, školama i mehanizmima obrazovanja odraslih.

Biblioteka ukupno ima više od sedam miliona predmeta, od kojih je oko tri miliona štampano.

Rukopisi i rijetke knjige[uredi | uredi izvor]

Datiraju od 4. vijeka n. e. do danas, ova zbirka obuhvata antičke, srednjovekovne i moderne rukopise iz gotovo svih kultura sa razvijenim pismom. Značajni predmeti u zbirci su bečki Dioskuridi, koji je 1997. upisan u UNESCO-ov Registar programa Pamćenje svijeta kao priznanje za njegov svjetski značaj i izuzetnu univerzalnu vrijednost.[4]

Zbirka mapa i Muzej globusa[uredi | uredi izvor]

Zbirka mapa obuhvata karte iz 16. stoljeća i postoji od 1905. Nakon Prvog svjetskog rata preuzima se zbirka Habzburgovaca, nazvana Habzburška "Porodična posjedna biblioteka" (njemački: Familien-Fideikommiss-Bibliothek.

Zbirka mapa uključuje Muzej globusa, koji sadrži preko 380 globusa, od kojih neki datiraju iz 16. stoljeća. To je jedini javni muzej globusa u svijetu, koji postoji od 1956. Glavni dio inventara Muzeja globusa čine globusi koji su postojali prije 1850. U kolekciji postoji i tehnička literatura, kao i slični instrumenti, kao što su armilarne sfere.

Zbirka mapa također uključuje Atlas Blaeu-Van der Hem iz 17. stoljeća, set od 50 tomova koji se sastoji od više od 2.400 karata, otisaka i crteža. Smatra se najljepšim i najistaknutijim atlasom ikada sastavljenim, a uključuje četiri toma rukopisnih karata i topografskih crteža originalno napravljenih za Holandsku istočnoindijsku kompaniju (VOC). Upisan je u UNESCO-ov registar programa Pamćenje svijeta 2003.[5]

Zbirka papirusa i Muzej papirusa[uredi | uredi izvor]

Tokom 19. vijeka, zbirka papirusa postala je važan dio biblioteke. Zbirka seže u privatnu zbirku austrijskog nadvojvode Rainera, koji je zbirku dao caru Fanji Josipu 18. augusta 1899. Zbirka papirusa sadrži oko 180.000 predmeta iz perioda od 15. vijeka p. n. e. do 16. vijeka n. e. Pored papirusa u zbirci se nalaze i papiri, zapisi na glinenim pločama, ispisane drvene i voštane tacne, kamene ploče, kože, tekstil i kosti, kao i zlatni, srebrni i bronzani predmeti sa natpisima. Zbirka papirusa najveća je takva zbirka u svijetu, a upisana je u UNESCO-ov registar programa Pamćenje svijeta 2001.[6]

Muzej papirusa, koji se nalazi u biblioteci u krilu Neue Burg palače Hofburg, ima izloženo oko 200 predmeta iz zbirke.[7]

Muzika[uredi | uredi izvor]

Od 1826. muzička zbirka sadrži brojne partiture i prvotiske djela poznatih kompozitora, kao što su Anton Bruckner ili Richard Strauss. Čuvaju se i brojni snimci kao što su ploče ili CD-ovi. Među muzičkom kolekcijom nalaze se i mnoge rukopisne note kompozitora.

Inkunabule, stari i dragocjeni otisci[uredi | uredi izvor]

Zbirka Inkunabula, koja sadrži stare i vrijedne grafike, jedna je od pet najvećih svjetskih zbirki povijesne blok tiska. Kao samostalna zbirka postoji od 1995 i time se svrstava među najmlađe u biblioteci. Zbirka pokriva oko 8.000 inkunabula (četvrte po veličini u svijetu), blok štampa od 1501. do 1850. (npr. Fugger novine), te bibliofilske, kao i rijetke i vrijedne grafike bez vremenskih ograničenja. Kolekcija SIAWD je također dopunjena kineskim i japanskim printovima.

Vještački jezici i Muzej esperanta[uredi | uredi izvor]

Odjel za vještačke jezike i Muzej esperanta uključuje kolekciju materijala vezanih za vještačke jezike.[8]

Ženske i rodne studije[uredi | uredi izvor]

Odeljenje biblioteke koje prikuplja, digitalizuje i radi na promociji publikacija o ženama i rodnim studijama poznato je kao Ariadne. Osnovan 1992, odjel je digitalizirao svoje materijale 2000. i radi na poboljšanju vidljivosti doprinosa žena društvu i historiji Austrije.[9]

Austrijski web arhiv[uredi | uredi izvor]

Biblioteka ima arhivirane web stranice od 2009. Njene tematske zbirke su ženske i rodne studije, mediji i politika; Zbirke događaja uključuju lokacije koje odražavaju 100 godina od Prve austrijske republike, izbora i pandemije.[10] Liste kolekcija mogu se istražiti na namenskoj web stranici, a pristup arhiviranim kopijama je moguć u prostorijama biblioteke na Heldenplatzu, kao i u Administrativnoj biblioteci austrijskog saveznog kancelara, Vorarlberškoj pokrajinskoj biblioteci, Univerzitetskoj biblioteci u Grazu, Univerzitetskoj i pokrajinskoj biblioteci Tirola, Univerzitetskoj i pokrajinskoj biblioteci Salzburga i Bečkoj biblioteci u Gradskoj vijećnici.[11]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e Petschar, Hans. "History of the Austrian National Library". Arhivirano s originala, 14. 1. 2005. Pristupljeno 27. 2. 2022.
  2. ^ Kunstrückgabegesetz, BGBl. I, 181/1998
  3. ^ Werner, Margot. 2003. "Provenance Research and Restitution." Bericht der Österreichischen Nationalbibliothek an die Kommission für Provenienzforschung (Provenienzbericht). Wien: Österreichischen Nationalbibliothek. See: "Österreichische Nationalbibliothek - Provenance Research". Arhivirano s originala, 28. 10. 2012. Pristupljeno 31. 10. 2012. pristupljeno 19. 4. 2012
  4. ^ "Vienna Dioscurides". United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization. Arhivirano s originala, 20. 6. 2010. Pristupljeno 27. 2. 2022.
  5. ^ "The Atlas Blaeu-Van der Hem of the Austrian National Library". UNESCO. 2003. Pristupljeno 27. 2. 2022.
  6. ^ "Papyrus Erzherzog Rainer". UNESCO Memory of the World Programme. Arhivirano s originala, 26. 12. 2022. Pristupljeno 25. 12. 2022.
  7. ^ "Papyrusmuseum". Arhivirano s originala, 4. 3. 2016. Pristupljeno 30. 8. 2012.
  8. ^ "Department of Planned Languages". Arhivirano s originala, 3. 3. 2016. Pristupljeno 30. 8. 2012.
  9. ^ Jammernegg, Lydia (2016). "Über 20 Jahre Ariadne. Die Frauenspezifische Information und Dokumentation an der Österreichischen Nationalbibliothek" [Over 20 Years of Ariadne: Women-Specific Information and Documentation at the Austrian National Library] (PDF). VÖB-Mitteilungen (jezik: njemački). Graz, Austria: Association of Austrian Librarians & Librarians. 69 (2): 206–220. doi:10.31263/voebm.v69i2.1627. ISSN 1022-2588. Arhivirano s originala (PDF), 11. 11. 2019. Pristupljeno 11. 11. 2019.
  10. ^ "Nationalbibliothek sammelt österreichische Webseiten zum Coronavirus". derstandard.at/ (jezik: njemački). Arhivirano s originala, 16. 4. 2021. Pristupljeno 16. 4. 2021.
  11. ^ "Webarchiv Österreich". webarchiv.onb.ac.at. Arhivirano s originala, 17. 3. 2021. Pristupljeno 18. 3. 2021.

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

  • Ackerl, Isabella [Red.]: Die Österreichische Nationalbibliothek (engleski: Austrian National Library), Vienna, 1995.
  • Höfler, Ida Olga: Portrait-Sammlung und Bildarchiv der Österreichischen Nationalbibliothek ehem. Familien-Fideikommiß-Bibliothek (engleski: Portrait-collection and image-archive of the Austrian National Library...), Vienna, 1994.
  • Hunger, Herbert: Die Papyrussammlung der Österreichischen Nationalbibliothek (engleski: The Papyrus-collection of the Austrian National Library), Ausstellungskatalog, Vienna, 1962.
  • Jobst-Rieder, Marianne: Filmplakate der Österreichischen Nationalbibliothek (1910–1955) (engleski: Films of the Austrian National Library 1910-1955), Vienna, 1998.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]