Amiloid

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Mikrografija amiloidnih naslaga (ružičaste) u tankom crijevu.
Duodenum sa talozima amiloida u lamina propria. Amiloid se pojavljuje kao homogeni ružičasti materijal u sopstvenoj lamini i oko krvnih sudova, uvećanje 20 X

Amiloidi (lat. amilum od grč. ἄμυλον amilon = škrob) su agregati protein okarakteriziran vlaknastom morfologijom od 7–13 nm u prečniku, β- lista sekundarne strukture (poznata kao kros-β) i sposobnošću prijema obojenja određenim bojama, kao što je kongo crvena.[1] U ljudskom tijelu, amiloidi su povezani s razvojem različitih bolesti.

Patogeni amiloidi nastaju kada prethodno zdravi proteini izgube svoju normalnu strukturu i fiziološku funkciju (pogrešno savijanje proteina) i formiraju vlaknaste naslage u plakovima oko ćelija koje mogu poremetiti zdravu funkciju tkiva i organa. Takvi amiloidi su povezani (ali ne nužno kao uzrok) više od 50[2][3] ljudskih bolesti, poznatih kao amiloidoze, i mogu imati ulogu u nekim neurodegenerativnim poremećajima.[2][4] Neke od ovih bolesti su uglavnom sporadične, a samo je nekoliko porodičnih slučajeva. Drugi su samo neporodični. Neki su jatrogeni jer proizlaze iz liječenja. Prioni su infektivni oblici amiloida koji mogu djelovati kao šablon za pretvaranje drugih neinfektivnih oblika.[5] Amiloidi mogu imati i normalne biološke funkcije; naprimjer, u formiranju fimbrije u nekim rodovima bakterija, prijenos epigenetičkih osobina u gljivama, kao i taloženje pigmenta i oslobađanje hormona kod ljudi.

Poznato je da amiloidi nastaju iz mnogih različitih proteina.[2][6] Ovi polipeptidni lanci općenito formiraju strukture β-lista koje se agregiraju u duga vlakna; međutim, identični polipeptidi se mogu sklopiti u više različitih amiloidnih konformacija. Raznolikost konformacija je možda dovela do različitih oblika prionskih bolesti.[7]

Amiloid HET-ova(218-289), prionski pentamer vrstePodospora anserina (PDB 2rnm).

Definicija[uredi | uredi izvor]

Naziv amiloid dolazi od rane pogrešne identifikacije supstance koju je postavio Rudolf Virchow kao škrob, baziran na tehnikama bojenja sirovim jodom. Naučna zajednica je neko vrijeme raspravljala o tome da li su amiloidne naslage masne ili ugljikohidratne naslage dok se konačno nije otkrilo (1859.) da su to, u stvari, naslage albumoidnog proteinskog materijala.[8]

Proteini koji stvaraju amiloide u bolestima[uredi | uredi izvor]

Do danas je pronađeno 37 ljudskih proteina koji da formiraju patološke promjene amiloida koji su povezani s dobro definiranim bolestima.[2] Međunarodno društvo za amiloidozu klasificira amiloidna vlakna i s njima povezane bolesti zasnovane na pridruženim proteinima (na primjer ATTR je grupa bolesti i pridruženih fibrila koje tvori transtiretin).[3](tabela ispod)

Protein Bolest Zvanična skraćenica
β Amiloid-peptid (Aβ) od prekursora amiloidnog proteina[13][14][15][16] Alzheimerove bolesti, Nasljedno cerebralno krvarenje s amiloidozom Aβ
α-Sinuklein[14] Parkinsonova bolest, Demencija Parkinsonove bolesti, Demencija sa Lewyjevim tijelima, Multipla sistemska atrofija AαSyn
PrPSc[17] Transmisivna spongiformna encefalopatija (npr. Fatalna porodična nesanica, Gerstmann-Sträussler-Scheinkerova bolest, Creutzfeldt-Jacobova bolest, APrPn
Mikrotubulama pridruženi protein tau Različiti oblici tauopatija (npr. Pickova bolest, Progresivna suprajedarna paraliza, Kortikobazalna degeneracija, Frontotemporalna demencija sa parkinsonizmom povezanim sa hromosomom 17 Argirofilna zrnasta bolest) ATau
Huntingtinski egzon 1[18][19] Huntingtonova bolest Nema
peptid ABri Porodična britanska demencija ABri
Peptid ADan Porodična danska demencija ADan
Fragmenti imunoglobulinskog lahkog lanca[20] Amiloidoza lahkog lanca AL
Fragmenti Amiloidoza teškog lanca[20] Amiloidoza teškog lanca AH
Punodužinski N-terminalni fragmenat proteina amiloida A u serumu Amiloidoza AA AA
Transtiretin Senilna sistemska amiloidoza, Porodična amiloidna polineuropatija, Porodična amiloidna kardiomiopatija, Leptomeningealna amiloidoza ATTR
Beta-2 mikroglobulin Amiloidoza povezana s dijalizom, Porodična nasljedna visceralna amiloidoza Aβ2M
N-terminalni fragmenti apoliproteina A Amiloidoza ApoAI AApoAI
C-terminalno produženi apolipoprotein AII Amiloidoza ApoAII AApoAII
N-terminalni fragmenti apolipoproteina AIV Amiloidoza ApoAIV AApoAIV
Apolipoprotein C-II Amiloidoza ApoCII AApoCII
Apolipoprotein C-III Amiloidoza ApoCIII AApoCIII
Fragmenti gelsolina Porodična amiloidoza Finskog tipa AGel
Lizozim Nasljedna neneuropatska sistemska amiloidoza ALys
Fragmenti fibrinogenog alfa lanca Fibrinogena amiloidozas AFib
N-terminalno skraćeni cistatin C Nasljedno cerebralno krvarenje s amiloidozom islandskog tipa ACys
IAPP (Amilin)[21][22] Šećerna bolest tip 2, Insulinom AIAPP
Kalcitonin[20] Sržni karcinom štitnjače ACal
Pretkomorni natriuretički faktor Srčane aritmije, Izolirana pretkomorska amiloidoza AANF
Prolaktin Hipofizni prolaktinom APro
Insulin Injekcijski-lokalizirana amiloidoza AIns
Laktadherin / Medin Aortna medijalna amiloidoza AMed
Laktotransferin / Laktoferin Želatinozna kapljičasta rožnjačna distrofija ALac
Odontogeni ameloblastno pridružrni protein Kalcificirajući epitelni odontogeni tumori AOAAP
Plućni surfaktantno pridruženi protein C (SP-C) Plućna alveolska proteinoza ASPC
Leukocitni ćelijsko-izvedeni hemotaksin-2 (LECT-2) Amiloidoza Bubrežna amiloidoza LECT2 ALECT2
Galektin-7 Lišajska amiloidoza, Makulska amiloidoza AGal7
Korneodezmozin Tjemenski hypotrichosis simplex ACor
C-terminalni fragmenti TGFBI/keratoepitelina Distrofija rožnjačne rešetke tip I, distrofija rožnjačne rešetke tip 3A, distrofija rožnjačne rešetke Avellino tip AKer
Semenogelin-1 (SGI) Amiloidoza sjemenskih vezikula ASem1
Proteinj S100A8/A9 Rak prostate Nema
Enfuvirtid Injekcijski-lokalizirana amiloidoza AEnf

Struktura[uredi | uredi izvor]

Struktura fibrila, koja se sastoji od jednog protofilamenta, amiloidnog beta-peptida gledano niz dugu os fibrila (PDB 2mlq).[23]

Amiloidi su formirani od dugih nerazgranatih vlakana koja se odlikuju proširenom sekundarnom strukturom beta-lista u kojoj su raspoređeni pojedinačni beta-lanci (β-nizovi) (obojene strelice na susjednoj slici) u orijentaciji okomitoj na dugu os vlakna. Takva struktura je poznata kao kros-β struktura. Svako pojedinačno vlakno može biti široko 7-13 nanometara i dugo nekoliko mikrometara.[2][7] Glavna obilježja prepoznata iz ugla različitih disciplina za klasifikaciju proteinskih agregata kao amiloida je prisustvo vlaknaste morfologije očekivanog prečnika, detektiranog pomoću transmisijske elektronske mikroskopije (TEM) ili mikroskopije atomske sile (AFM), prisutnost unakrsne β-sekundarne strukture, određene pomoću kružnog dihronizma, FTIR, nuklearne magnetne rezonance u čvrstom stanju (ssNMR), rendgenske kristalografije ili difrakcijom rendgenskih vlakana (često se smatra testom "zlatnog standarda" da bi se utvrdilo sadrži li struktura unakrsna β-vlakna) i sposobnost bojenja specifičnim bojama, kao što je [ [Kongo crvena]], tioflavin T ili tioflavin S.[2]

Termin "kros-β" (unakrska β) zasnovan je na posmatranju dva skupa difrakcijskih linija, jedne uzdužne i jedne poprečne, koje formiraju karakterističan "križni" obrazac.[24] Postoje dva karakteristična difrakcijska signala rasijanja, proizvedena na 4,7 i 10 Å (0,47 nm i 1,0 nm), koji odgovaraju međulančanim razmacima i udaljenostima slaganja u beta-listovima. "Stopovi" beta-lista su kratki i prelaze širinu amiloidnog fibrila; dužina amiloidnog fibrila je izgrađena od poređanih β-lanaca. Unakrsni β-obrazac smatra se dijagnostičkim obilježjem strukture amiloida.[1][7]

Amiloidna vlakna se uglavnom sastoje od 1-8 protofilamenata (jedan protofilament koji također odgovara vlknu prikazan je na slici), svaki promjera 2-7 nm, koji međusobno djeluju bočno, kao ravne trake koje održavaju visinu od 2-7 nm (jednog protofilamenta) i široki su do 30 nm; češće se protofilamenti uvijaju jedan oko drugog i formiraju tipski 7-13 nm široke fibrile.[2] Svaki protofilament ima tipsku unakrsnu β-strukturu i može biti formiran od 1-6 β-listova (šest je prikazano na slici) naslagane jedna na drugu. Svaka pojedinačna proteinska molekula može doprinijeti jednom do nekoliko β-lanaca u svakom protofilamentu i lanci mogu biti raspoređeni u antiparalelne β-listove, ali češće u paralelne β-listove. Samo dio polipeptidnog lanca nalazi se u β-lančanoj konformaciji u vlaknima, ostatak tvori strukturirane ili nestrukturirane petlje ili repove.

Dugo je znanje o strukturi amiloidnih vlakana na atomskom nivou bilo ograničeno činjenicom da su neprikladna za najtradicionalnije metode za proučavanje proteinskih struktura. Posljednjih godina zabilježen je napredak u eksperimentalnim metodima, uključujući spektroskopiju NMR u čvrstom stanju i krioelektronsku mikroskopiju. U kombinaciji, ovi metodi dali su 3D atomske strukture amiloidnih fibrila formiranih od amiloidnih β peptida, α-sinukleina, tau i FUS-proteina, povezanih s različitim neurodegenerativnim bolestima..[25][26]

Formiranje[uredi | uredi izvor]

Formiranje anijeloidnog plaka
Tri faze formiranja amiloidnih fibrila: faza kašnjenja, eksponencijalna faza i faza platoa.

Amiloid se formira polimerizacijom stotina do hiljada monomernih peptida ili dugovlaknastih proteina. Formiranje amiloida uključuje fazu zaostajanja (zvanu nukleacijska faza), eksponencijalnu fazu (zvanu 'faza rasta) i fazu platoa (zvana faza zasićenja), kao što je prikazano na slici.[27][28][29][30] Zaista, kada je količina fibrila prikazana u zavisnosti od vremena, vidi se sigmoidni vremenski tok koji odražava tri različite faze.

U najjednostavnijem modelu „jezgarne polimerizacije “ (označeno crvenim strelicama na donjoj slici), pojedinačni rasklopljeni ili djelomično rasklopljeni polipeptidni lanci (monomeri) pretvaraju se u jezgro (monomer no ili oligomerno) preko termodinamički nepovoljnog procesa koji se javlja u ranoj fazi kašnjenja.[29] Fibrili rastu naknadno iz ovih jezgara dodavanjem monomera u eksponencijalnoj fazi.[29]

Drugačiji model, zvani jezgarna konformacijska konverzija označen je plavim strelicama na donjoj slici, uveden je kasnije, kako bi se uklopio u neka eksperimentalna zapažanja: često je otkriveno da se monomere brzo pretvaraju u pogrešno savijene i visoko neorganizirane oligomere različite od jezgara.[31] Tek kasnije, ovi agregati će se strukturno reorganizirati u jezgra, na kojima će se drugi neorganizirani oligomeri dodavati i reorganizirati putem šablonskog ili induciranog mehanizma (ovaj model nukleirane konformacijske konverzije), formirajući fibrile na kraju.[31]

Normalno savijeni proteini moraju se djelomično odmotati prije nego što se agregacija može dogoditi kroz jedan od ovih mehanizama.[32] U nekim slučajevima, međutim, presavijeni proteini se mogu agregirati bez prelaska glavne energetske barijere za odvijanje, naseljavanjem konformacija sličnih nativnim kao posljedica termalnih fluktuacija, oslobađanja liganda ili lokalnog odvijanja koje se događa u određenim okolnostima.[32] U ovim nativnim konformacijama, segmenti koji su normalno ukopani ili strukturirani u potpuno presavijeni i koji imaju veliku sklonost agregatima postaju izloženi rastvaraču ili fleksibilni, omogućavajući formiranje nativnih agregata , koji se kasnije pretvaraju u jezgra i fibrile. Ovaj proces se naziva nativnolika agregacija (zelene strelice na slici) i sličan je modelu nukleirane konformacijske konverzije.

Noviji, moderan i temeljiti model formiranja amiloidnih fibrila uključuje intervenciju sekundarnih događaja, kao što je fragmentacija, u kojoj se vlakna lome na dva ili više kraćih fibrila, i sekundarna nukleacij, u kojoj se površine fibrila kataliziraju stvaranjem novih jezgara.[30] Oba sekundarna događaja povećavaju broj krajeva fibrila koje mogu regrutirati nove monomere ili oligomere, pa se ubrzava stvaranje vlakana, putem mehanizma pozitivne povratne sprege. Ovi događaji doprinose dobro poznatim koracima primarne nukleacije (formiranje jezgra od monomera putem jednog od gore opisanih modela), elongacije fibrila (dodavanje monomera ili oligomera na rastuće krajeve fibrila) i disocijacije (suprotan proces).

Takav novi model opisan je na slici desno i uključuje korištenje master jednadžbe koja uključuje sve korake formiranja amiloidnih fibrila, tj. primarnu nukleaciju, elongaciju fibrila, sekundarnu nukleaciju i fragmentaciju fibrila.[30][33] Konstate stopae različitih koraka mogu se odrediti globalnim prilagođavanjem broja agregacija (naprimjer emisije fluorescencije tioflavina (ThT) umjesto vremena) snimljenih pri različitim koncentracijama proteina.[30] Pristup opće glavne jednadžbe formiranju amiloidnih fibrila sa sekundarnim putevima razvili su Knowles, Vendruscolo, Cohen, Michaels sa suradnicima i odredili vrijeme evolucije koncentracije dužine vlakana (ovdje predstavlja broj monomera u agregatu).[33]

gdje označava Kroneckerov delta. Fizička interpretacija različitih pojmova u gornjoj glavnoj jednadžbi je direktna: pojmovi u prvom redu opisuju rast fibrila dodavanjem monomera sa konstantom brzine (elongacija). Termini u drugom redu opisuju disocijaciju monomera, tj. inverzni proces elongacije. je konstantna brzina disocijacije monomera. Termini u trećem redu opisuju efekt fragmentacije, za koju se pretpostavlja da se javlja homogeno duž fibrila sa konstantnom brzinom . . Konačno, termini u posljednjem redu opisuju primarnu i sekundarnu nukleaciju. Brzina sekundarne nukleacije proporcionalna je masi agregata, definiranoj kao .

Prateći ovaj analitički pristup, postalo je očigledno da faza kašnjenja ne odgovara nužno samo formiranju jezgra, već je rezultat kombinacije različitih koraka. Slično, eksponencijalna faza nije samo elongacija fibrila, već je rezultat kombinacije različitih koraka, uključujući primarnu nukleaciju, elongaciju fibrila, ali i sekundarne događaje. Značajna količina vlakana koja nastaje kao rezultat primarne nukleacije i izduženja fibrila može se formirati tokom lag-faze, a sekundarni koraci, a ne samo elongacija fibrila, mogu biti dominantni procesi koji doprinose rastu fibrila tokom eksponencijalne faze. Sa ovim novim modelom, svi uznemirujući agensi formiranja amiloidnih fibrila, kao što su navodni lijekovi, metaboliti, mutacije, molekulski pratitelji, itd., mogu se pripisati određenom koraku formiranja fibrila.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Sunde M, Serpell LC, Bartlam M, Fraser PE, Pepys MB, Blake CC (oktobar 1997). "Common core structure of amyloid fibrils by synchrotron X-ray diffraction". Journal of Molecular Biology. 273 (3): 729–39. doi:10.1006/jmbi.1997.1348. PMID 9356260. S2CID 19394482.
  2. ^ a b c d e f g Chiti F, Dobson CM (juni 2017). "Protein Misfolding, Amyloid Formation, and Human Disease: A Summary of Progress Over the Last Decade". Annual Review of Biochemistry. 86: 27–68. doi:10.1146/annurev-biochem-061516-045115. PMID 28498720.
  3. ^ a b Benson MD, Buxbaum JN, Eisenberg DS, Merlini G, Saraiva MJ, Sekijima Y, et al. (decembar 2018). "Amyloid nomenclature 2018: recommendations by the International Society of Amyloidosis (ISA) nomenclature committee". Amyloid. 25 (4): 215–219. doi:10.1080/13506129.2018.1549825. PMID 30614283.
  4. ^ Pulawski W, Ghoshdastider U, Andrisano V, Filipek S (april 2012). "Ubiquitous amyloids". Applied Biochemistry and Biotechnology. 166 (7): 1626–43. doi:10.1007/s12010-012-9549-3. PMC 3324686. PMID 22350870.
  5. ^ Soto C, Estrada L, Castilla J (mart 2006). "Amyloids, prions and the inherent infectious nature of misfolded protein aggregates". Trends in Biochemical Sciences. 31 (3): 150–5. doi:10.1016/j.tibs.2006.01.002. PMID 16473510.
  6. ^ Ramirez-Alvarado M, Merkel JS, Regan L (august 2000). "A systematic exploration of the influence of the protein stability on amyloid fibril formation in vitro". Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America. 97 (16): 8979–84. Bibcode:2000PNAS...97.8979R. doi:10.1073/pnas.150091797. PMC 16807. PMID 10908649.
  7. ^ a b c Toyama BH, Weissman JS (2011). "Amyloid structure: conformational diversity and consequences". Annual Review of Biochemistry. 80: 557–85. doi:10.1146/annurev-biochem-090908-120656. PMC 3817101. PMID 21456964.
  8. ^ Kyle RA (septembar 2001). "Amyloidosis: a convoluted story". British Journal of Haematology. 114 (3): 529–38. doi:10.1046/j.1365-2141.2001.02999.x. PMID 11552976. S2CID 23111535.
  9. ^ Sipe JD, Cohen AS (juni 2000). "Review: history of the amyloid fibril". Journal of Structural Biology. 130 (2–3): 88–98. doi:10.1006/jsbi.2000.4221. PMID 10940217. S2CID 16442783.
  10. ^ Lin CY, Gurlo T, Kayed R, Butler AE, Haataja L, Glabe CG, Butler PC (maj 2007). "Toxic human islet amyloid polypeptide (h-IAPP) oligomers are intracellular, and vaccination to induce anti-toxic oligomer antibodies does not prevent h-IAPP-induced beta-cell apoptosis in h-IAPP transgenic mice". Diabetes. 56 (5): 1324–32. doi:10.2337/db06-1579. PMID 17353506.
  11. ^ Nilsson MR (septembar 2004). "Techniques to study amyloid fibril formation in vitro". Methods. 34 (1): 151–60. doi:10.1016/j.ymeth.2004.03.012. PMID 15283924.
  12. ^ Fändrich M (august 2007). "On the structural definition of amyloid fibrils and other polypeptide aggregates". Cellular and Molecular Life Sciences. 64 (16): 2066–78. doi:10.1007/s00018-007-7110-2. PMID 17530168. S2CID 32667968.
  13. ^ Chiang PK, Lam MA, Luo Y (septembar 2008). "The many faces of amyloid beta in Alzheimer's disease". Current Molecular Medicine. 8 (6): 580–4. doi:10.2174/156652408785747951. PMID 18781964.
  14. ^ a b Irvine GB, El-Agnaf OM, Shankar GM, Walsh DM (2008). "Protein aggregation in the brain: the molecular basis for Alzheimer's and Parkinson's diseases". Molecular Medicine. 14 (7–8): 451–64. doi:10.2119/2007-00100.Irvine. PMC 2274891. PMID 18368143.
  15. ^ Ferreira ST, Vieira MN, De Felice FG (2007). "Soluble protein oligomers as emerging toxins in Alzheimer's and other amyloid diseases". IUBMB Life. 59 (4–5): 332–45. doi:10.1080/15216540701283882. PMID 17505973. S2CID 7489461.
  16. ^ Hamley IW (oktobar 2012). "The amyloid beta peptide: a chemist's perspective. Role in Alzheimer's and fibrillization" (PDF). Chemical Reviews. 112 (10): 5147–92. doi:10.1021/cr3000994. PMID 22813427.
  17. ^ "More than just mad cow disease". Nature Structural Biology. 8 (4): 281. april 2001. doi:10.1038/86132. PMID 11276238.
  18. ^ Truant R, Atwal RS, Desmond C, Munsie L, Tran T (septembar 2008). "Huntington's disease: revisiting the aggregation hypothesis in polyglutamine neurodegenerative diseases". The FEBS Journal. 275 (17): 4252–62. doi:10.1111/j.1742-4658.2008.06561.x. PMID 18637947. S2CID 11510408.
  19. ^ Weydt P, La Spada AR (august 2006). "Targeting protein aggregation in neurodegeneration--lessons from polyglutamine disorders". Expert Opinion on Therapeutic Targets. 10 (4): 505–13. doi:10.1517/14728222.10.4.505. PMID 16848688. S2CID 24483289.
  20. ^ a b c Holmes RO, Edison J, Baethge BA, Jacobson DR (10. 10. 2018). "Amyloidosis: Definition of Amyloid and Amyloidosis, Classification Systems, Systemic Amyloidoses". Medscape.
  21. ^ Haataja L, Gurlo T, Huang CJ, Butler PC (maj 2008). "Islet amyloid in type 2 diabetes, and the toxic oligomer hypothesis". Endocrine Reviews. 29 (3): 303–16. doi:10.1210/er.2007-0037. PMC 2528855. PMID 18314421.
  22. ^ Höppener JW, Ahrén B, Lips CJ (august 2000). "Islet amyloid and type 2 diabetes mellitus". The New England Journal of Medicine. 343 (6): 411–9. doi:10.1056/NEJM200008103430607. PMID 10933741.
  23. ^ Paravastu AK, Leapman RD, Yau WM, Tycko R (25. 11. 2008). "Molecular structural basis for polymorphism in Alzheimer's beta-amyloid fibrils". PNAS. 105 (47): 18349–54. Bibcode:2008PNAS..10518349P. doi:10.1073/pnas.0806270105. PMC 2587602. PMID 19015532.
  24. ^ Wormell RL. New fibres from proteins. Academic Press, 1954, p. 106.
  25. ^ Meier BH, Riek R, Böckmann A (oktobar 2017). "Emerging Structural Understanding of Amyloid Fibrils by Solid-State NMR". Trends in Biochemical Sciences. 42 (10): 777–787. doi:10.1016/j.tibs.2017.08.001. hdl:20.500.11850/193533. PMID 28916413.
  26. ^ Fitzpatrick AW, Falcon B, He S, Murzin AG, Murshudov G, Garringer HJ, et al. (juli 2017). "Cryo-EM structures of tau filaments from Alzheimer's disease". Nature. 547 (7662): 185–190. Bibcode:2017Natur.547..185F. doi:10.1038/nature23002. PMC 5552202. PMID 28678775.
  27. ^ Jarrett JT, Berger EP, Lansbury PT (maj 1993). "The carboxy terminus of the beta amyloid protein is critical for the seeding of amyloid formation: implications for the pathogenesis of Alzheimer's disease". Biochemistry. 32 (18): 4693–7. doi:10.1021/bi00069a001. PMID 8490014.
  28. ^ Ferrone F (1999). "Analysis of protein aggregation kinetics". Methods in Enzymology. 309: 256–74. doi:10.1016/s0076-6879(99)09019-9. PMID 10507029.
  29. ^ a b c Morris AM, Watzky MA, Finke RG (mart 2009). "Protein aggregation kinetics, mechanism, and curve-fitting: a review of the literature". Biochimica et Biophysica Acta (BBA) - Proteins and Proteomics. 1794 (3): 375–97. doi:10.1016/j.bbapap.2008.10.016. PMID 19071235.
  30. ^ a b c d Knowles TP, Waudby CA, Devlin GL, Cohen SI, Aguzzi A, Vendruscolo M, et al. (decembar 2009). "An analytical solution to the kinetics of breakable filament assembly". Science. 326 (5959): 1533–7. Bibcode:2009Sci...326.1533K. doi:10.1126/science.1178250. PMID 20007899. S2CID 6267152.
  31. ^ a b Serio TR, Cashikar AG, Kowal AS, Sawicki GJ, Moslehi JJ, Serpell L, et al. (august 2000). "Nucleated conformational conversion and the replication of conformational information by a prion determinant". Science. 289 (5483): 1317–21. Bibcode:2000Sci...289.1317S. doi:10.1126/science.289.5483.1317. PMID 10958771.
  32. ^ a b Chiti F, Dobson CM (januar 2009). "Amyloid formation by globular proteins under native conditions". Nature Chemical Biology. 5 (1): 15–22. doi:10.1038/nchembio.131. PMID 19088715.
  33. ^ a b Michaels, Thomas C.T.; Šarić, Anđela; Habchi, Johnny; Chia, Sean; Meisl, Georg; Vendruscolo, Michele; Dobson, Christopher M.; Knowles, Tuomas P.J. (20. 4. 2018). "Chemical Kinetics for Bridging Molecular Mechanisms and Macroscopic Measurements of Amyloid Fibril Formation". Annual Review of Physical Chemistry. 69 (1): 273–298. Bibcode:2018ARPC...69..273M. doi:10.1146/annurev-physchem-050317-021322. ISSN 0066-426X. PMID 29490200.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]


Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Amiloid&oldid=3535508"