Ante Kovačić

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Ante Kovačić
Example alt text
Fotografija s potpisom
Rođenje 6. juni 1854.
Marija Gorica, Austro-ugarska
Smrt 10. decembar 1889.
Zagreb, Austro-ugarska
Zanimanje književnik


Ante Kovačić (Celine[1] u Mariji Gorici, 6. juna 1854. – Zagreb, 10. decembra 1889), hrvatski romanopisac, novelist i pjesnik.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Djetinstvo i školovanje[uredi | uredi izvor]

Ante Kovačić se rodio 1854. godine u selu Celine, u Hrvatskom Zagorju u siromašnoj seljačkoj porodici. Potkraj 1856. godine Kovačićeva se porodica seli u obližnje selo Oplaznik, gdje završava osnovnu školu. Seoski župnik Tomo Gajdek, preuzima brigu o njegovom daljem školovanju u Zagrebu. Završava pravni fakultet, doktorira i radi u Zagrebu kao pravnik.[1] Mučan i naporan život proživio je kroz škole i kao odvjetnički pripravnik (kod Josipa Franka u Zagrebu od 1875-80), a položivši doktorat bio je pisar (u pisarnama dr. Banjavčića u Karlovcu, dr. Goldmana i dr. Šrama u Zagrebu). Istaknut pristaša Stranke prava.

Advokatura[uredi | uredi izvor]

Vlastiti je odvjetnički ured vodio u Glini, siromašnom kraju, gdje je često strankama od vlastitoga novca plaćao biljege. Par dana prije selidbe u Đurđevac, doživljava slom živaca - jer ga otpremaju konjskim kolima iz Gline u Stenjevac u Zagrebu, na kojem putu zaradi upalu pluća i umre malo nakon toga u duševnoj bolnici[1].

Književno djelo[uredi | uredi izvor]

Prvi je veliki Kovačićev prozni tekst Baruničina ljubav, 1877, roman na razmeđu romantizma i realizma, nastao na uzorima Eugèna Suea i Balzaca: mješavina dinamične i počesto nevjerojatne radnje i jezičnoga vatrometa u čemu se Kovačić pokazao, uz Šenou, jednim od glavnih hrvatskih devetnaestostoljetnih jezikotvoraca, po stupnju utjecaja daleko važniji od mnogih akademskih filologa. Roman obiluje likovima fatalnih žena (Sofija Grefštajn), preljubima, incestom i samoubojstvima, a kompozicijski je inovativan, i u europskim izmjerama. Sljedeće godine izlazi Smrt babe Čengićkinje, travestija koja s pravaških nacionalnih pozicija ismijava ilirsku i jugoslavensku ideologiju, karikirajući kultno Mažuranićevo djelo. Kovačić je i autor više značajnih pripovijesti, među kojima se izdvajaju Ladanjska sekta i Zagorski čudak. U sljedećem velikom romanu Fiškal, 1881, autor ponavlja svoje središnje teme i stileme: realistički pristup koji graniči s fantastikom i nerijetko se pretvara u grotesku, likove fatalnih žena, porugljivu, pa i otrovnu satiru stranaca (Nijemaca, Mađara) i južnoslavenske ideologije, žestoki napadaj na obamrlost hrvatskoga plemstva i birokratski mentalitet, raspad osobnosti glavnih protagonista u ludilu ili samoubojstvu. Prije svoga magnuma opusa, romana U registraturi, pisac je objavio i nedovršeni roman Među žabari, ubojitu satiru na onodobne političke moćnike koji su se prepali u aktu prepoznavanja i spriječili daljnje izlaženje (tekst je izlazio u podlistcima).

Spomenik ispred knjižnice "Ante Kovačić" u Zaprešiću.

U registraturi[uredi | uredi izvor]

U glavnom djelu, U registraturi (1888), Kovačić obilno koristi autobiografski materijal. Ta osobna nota stvorit će u ovom djelu stranice prožete s mnogo topline, neposrednoga lirizma i usrdnijeg odnosa prema likovima, osobito u prikazu i opisu djetinstva Ivice Kičmanovića, glavnoga lika u djelu. Iako svrstavan u klasike hrvatskoga realizma, Kovačićev je veliki roman torzo koji u sebe upija oprječne svjetonazore i poetike: u njemu nalazimo spektar situacija i motiva koji obuhvaćaju kanonska pravila i romantizma, realizma i naturalizma. Nastao u ognjici, nedotjeran i rastrgan, Kovačićev je magnum opus najimpresivnije djelo hrvatske narativne proze druge polovice 19. stoljeća. Roman U registraturi izlazi 1888. u časopisu Vijencu u nastavcma, a 1911. u knjizi kao roman.[1] Neki su ga nazivali senzacionalnim romanom a neki su ga pak autoritetom svoga položaja ocijenili negativno i to zbog fatalne žene Laure. O romanu se nije pisalo punih 10 godina (bio je zabranjen – knjiga u bunkeru). Šutnju su razbili Milan Marjanović i A. G. Matoš. Mladi su pisci u Kovačiću otkrili beskompromisnoga zastupnika teorije o slobodi umjetničkoga stvaranja. Ovaj roman je primjer umjetnine koja ne može imati samo jednu dimenziju s obzirom na sadržaj, temu i ideju pa ni stil izraza. Ovo je djelo puno raznovrsnih tonova isto onako kako je i život. Ideja romana je: duhovna biografija druge polovice 19. st. viđena okom pravaša koji u pravednom ogorčenju s plemenitom namjerom pretjeruje kada u Hrvatskoj vidi samo zaostalost, servilnost i pokvarenost. To je podloga za njegovu satiru u što se uklapa i biografija Kičmanovića od 1-3 djela kada nam se čini da je Kovačić vizionarski antipicirao svoje vlastito duševno stanje odnosno organsku psihozu.

Hrvatski realizam[uredi | uredi izvor]

Cijelo djelo Ante Kovačića najjači je ostvaraj hrvatskoga realizma, i to u karakterističnom obliku za hrvatsku književnost u kojoj nema previše tekstova koji slave i posvećuju običnost i svakodnevnost: romani su to posvećeni suvremenoj tematici (za razliku od Šenoe, čiji je opus najvećma uronjen u povijesnu problematiku), čudna mješavina romantizma, realizma i brutalnoga naturalizma nabijena razornom satirom i očajem nad stanjem hrvatskoga društva; kultom fatalne žene ukorijenjenoga u romantizmu; burnim zapletima i velikim strastima, te propašću glavnih likova u zločinu, ubojstvu, ludilu i samoubojstvu. Raspet između romantizma i naturalizma, Kovačić je senzibilitetom predšasnik velike tradicije hrvatskoga romana egzistencijalističke i političko-satiričke usmjerbe. Objavljuje u književnim časopisima: Vijenac, Hrvatski dom, Obzor, Primorac, |Hrvatska lipa i Sloboda.[1]

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e Ante Kovačić - U registraturi, Svjetlost Sarajevo 1998. ISBN 9958-10101-7


Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: