Ante Kovačić

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Ante Kovačić
Example alt text
Fotografija s potpisom
Rođenje

6. juni 1854.

Celine Goričke, Austro-ugarska
Smrt

10. decembar 1889.

Zagreb, Austro-ugarska
Zanimanje književnik

Ante Kovačić (Celine Goričke[1] kod Marije Gorice, 6. juni 1854 – Zagreb, 10. decembar 1889), bio je hrvatski romanopisac, novelist i pjesnik.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Djetinstvo i školovanje[uredi | uredi izvor]

Ante Kovačić je rođen 1854. godine u selu Celine Goričke, u hrvatskom Zagorju u siromašnoj seljačkoj porodici. Krajem 1856. godine Kovačićeva porodica seli se u obližnje selo Oplaznik, gdje završava osnovnu školu. Seoski župnik Tomo Gajdek, preuzima brigu o njegovom daljem školovanju u Zagrebu. Završava pravni fakultet, doktorira i radi u Zagrebu kao pravnik.[1] Mučan i naporan život proživio je kroz škole i kao advokatski pripravnik (kod Josipa Franka u Zagrebu od 1875-80), a položivši doktorat bio je pisar (u pisarnicama dr. Banjavčića u Karlovcu, dr. Goldmana i dr. Šrama u Zagrebu). Bio je istaknuti pristalica Stranke prava.

Advokatura[uredi | uredi izvor]

U Glini je vodio svoju vlastitu advokatsku kancelariju, gdje je često strankama od vlastitog novca plaćao sudske takse. Par dana prije selidbe u Đurđevac, doživljava slom živaca jer ga otpremaju konjskim kolima iz Gline u Stenjevac u Zagrebu, na kojem putu zaradi upalu pluća i umre malo nakon toga u duševnoj bolnici.[1]

Književno djelo[uredi | uredi izvor]

Prvi veliki Kovačićev prozni tekst Baruničina ljubav 1877. je roman na granici romantizma i realizma, nastao na uzorima Eugèna Suea i Balzaca: mješavina dinamične i počesto nevjerovatne radnje i jezičkog vatrometa u čemu se Kovačić pokazao, uz Šenou, jednim od glavnih hrvatskih jezikotvoraca 19. vijeka, po stepenu utjecaja daleko važniji od mnogih akademskih filologa. Roman obiluje likovima fatalnih žena (Sofija Grefštajn), preljubima, incestom i samoubistvima, a kompozicijski je inovativan, i u evropskim razmjerama. Sljedeće godine izlazi Smrt babe Čengićkinje, travestija koja s pravaških nacionalnih pozicija ismijava ilirsku i jugoslavensku ideologiju, karikirajući kultno Mažuranićevo djelo. Kovačić je i autor više značajnih pripovijesti, među kojima se izdvajaju Ladanjska sekta i Zagorski čudak. U sljedećem velikom romanu Fiškal, 1881, autor ponavlja svoje središnje teme i stilove: realistički pristup koji graniči s fantastikom i nerijetko se pretvara u grotesku, likove fatalnih žena, porugljivu, pa i otrovnu satiru stranaca (Nijemaca, Mađara) i južnoslavenske ideologije, žestoki napadaj na obamrlost hrvatskog plemstva i birokratski mentalitet, raspad karaktera glavnih protagonista u ludilu ili samoubistvu. Prije svog magnuma opusa, romana U registraturi, pisac je objavio i nedovršeni roman Među žabari, ubojitu satiru na tadašnje političke moćnike koji su se uplašili u aktu prepoznavanja i spriječili daljnje izlaženje (tekst je izlazio u podlistcima).

Spomenik ispred biblioteke "Ante Kovačić" u Zaprešiću.

U registraturi[uredi | uredi izvor]

U glavnom djelu, U registraturi (1888), Kovačić obilno koristi autobiografski materijal. Ta lična nota stvorila je u ovom djelu stranice prožete s mnogo topline, neposrednog lirizma i usrdnijeg odnosa prema likovima, naročito u prikazu i opisu djetinstva Ivice Kičmanovića, glavnog lika u djelu. Iako svrstavan u klasike hrvatskog realizma, Kovačićev veliki roman je torzo koji u sebe upija oprečne svjetonazore i poetike: u njemu se nalazi spektar situacija i motiva koji obuhvataju kanonska pravila i romantizma, realizma i naturalizma. Nastao u ognjici, nedotjeran i rastrgan, Kovačićev magnum opus je najimpresivnije djelo hrvatske narativne proze druge polovine 19. vijeka. Roman U registraturi izlazi 1888. u časopisu Vijencu u nastavcma, a 1911. u knjizi kao roman.[1] Neki su ga nazivali senzacionalnim romanom a neki su ga autoritetom svog položaja ocijenili negativno i to zbog fatalne žene Laure. O romanu se nije pisalo punih 10 godina (bio je zabranjen, "knjiga u bunkeru"). Šutnju su razbili Milan Marjanović i A. G. Matoš. Mladi pisci su u Kovačiću otkrili beskompromisnog zastupnika teorije o slobodi umjetničkog stvaranja. Ovaj roman je primjer umjetnine koja ne može imati samo jednu dimenziju s obzirom na sadržaj, temu i ideju pa ni stil izraza. Ovo djelo je puno raznovrsnih tonova isto onako kako je i život. Ideja romana je: duhovna biografija druge polovine 19. vijeka viđena okom pravaša koji u pravednom ogorčenju s plemenitom namjerom pretjeruje kada u Hrvatskoj vidi samo zaostalost, servilnost i pokvarenost. To je podloga za njegovu satiru u što se uklapa i biografija Kičmanovića od 1-3 djela kada se čini da je Kovačić vizionarski antipicirao svoje vlastito duševno stanje odnosno organsku psihozu.

Realizam[uredi | uredi izvor]

Cijelo djelo Ante Kovačića je najjače ostvarenje hrvatskog realizma, i to u karakterističnom obliku za hrvatsku književnost u kojoj nema previše tekstova koji slave i posvećuju običnost i svakodnevnost: romani su to posvećeni savremenoj tematici (za razliku od Šenoe, čiji je opus najvećim dijelom uronjen u historijsku problematiku), čudna mješavina romantizma, realizma i brutalnog naturalizma nabijena razornom satirom i očajem nad stanjem hrvatskog društva; kultom fatalne žene ukorijenjenog u romantizmu; burnim zapletima i velikim strastima, te propašću glavnih likova u zločinu, ubistvu, ludilu i samoubistvu. Raspet između romantizma i naturalizma, Kovačić je senzibilitetom prethodnik velike tradicije hrvatskog romana egzistencijalističke i političko-satiričkog usmjerenja. Objavljuje u književnim časopisima: Vijenac, Hrvatski dom, Obzor, Primorac, |Hrvatska lipa i Sloboda.[1]

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e Ante Kovačić - U registraturi, Svjetlost Sarajevo 1998. ISBN 9958-10101-7