Hrvatska književnost

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Hrvatska književnost počinje sa srednjovjekovnom književnosti pa sve do danas.

Srednjovjekovna književnost[uredi | uredi izvor]

Srednjovjekovna hrvatska književnost pripada književnom modelu karakterističnom za srednjovjekovlje, koji obilježava prozno stvaralaštvo u današnjoj Hrvatskoj od početaka pismenosti, s pretpostavljenim zametkom u 8.-9. vijeku, a sa najstarijim sačuvanim spomenicima s prijelaza 11. u 12. vijek; ona traje sve do druge polovine 16. vijeka, sa sporadičnim refleksima pojedinih tema sve do u 18. vijek. Taj vremenski opseg pokazuje da u ukupnosti hrvatske književnosti srednjovjekovna ima veći udio nego što je slučaj s drugim srednjoevropskim i zapadnoevropskim književnostima. Pisana riječ zabilježena je u kamenu, rukopisima i štampanim knjigama. Poseban segment hrvatske srednjovjekovne proze predstavlja proza pisana latinskim jezikom. Ona dopire iz kasne antike, a zatim crpi iz savremene evropske latinske literature. Prve hagiografije i djela o historiji crkve nastaju u dalmatinskim gradovima (Split, Zadar, Trogir, Osor, Dubrovnik, Kotor), od Splitskog evanđelistara (6.-7. vijek) do brojnih kasnijih liturgijskih i neliturgijskih djela. Početak hrvatskog srednjovjekovnog stvaralaštva vezan je uz latinsku hagiografiju, uz tekstove o dalmatinskim i istarskim mučenicima: sv. Dujmu, Anastaziju-Stašu, Mavru i Germanu. Na sjeveru, u Panoniji, nastaju djela vezana uz kultove tamošnjih mučenika, npr. Sv. Kvirina, Euzebija i Poliona. Na latinskom jeziku vijekovima se pišu pravna, historijska (hronike) i prirodonaučna djela, tvoreći s literarnim tekstovima jednu nadregionalnu hrvatsku kulturu koja je pratila i domete karolinške i otonske renesanse.

Hrvatska srednjovjekovna proza pisana je dva jezika: crkvenoslavenskom hrvatske redakcije i hrvatskom, te trima pismima: glagoljicom, latinicom i zapadnom ili hrvatskom ćirilicom. Među tim sferama postojala je živa interakcija, o čemu svjedoče prijepisi s jednog pisma na drugo; izrazite su veze između glagoljskih i ćiriličnih tekstova, a neki latinični se oslanjaju na glagoljske šablone. Po tome je hrvatska srednjovjekovna proza jedinstvena u slavenskim, pa i evropskim književnostima. U njoj se ogledaju opće tendencije evropske literature, premda s nekim karakteristikama: npr. horizontalna, narodna usmjerenost tekstova; povezanost s usmenom književnošću; prevladavanje religioznih tema; prepletanje žanrova. Znatnim dijelom to je prijevodna književnost, s tipično srednjovjekovnim postupcima prerađivanja, ekscerpiranja i kompiliranja. Crpila je iz dvije književno-kulturne sfere: s istoka, iz bizantsko-(staro)crkvenoslavenske baštine i sa Zapada, iz latinske, italijanske, "franko-italijanske" i češke tradicije. Od 14. vijeka dalje prevladavaju utjecaji sa Zapada. Prihvaćajući te uzore, hrvatski, mahom anonimni, autori su ih prilagođavali vlastitom senzibilitetu i specifičnim potrebama zajednice u kojoj su i za koju su pisali. Iako velikim dijelom prijevodna, ta književnost je povremeno ostvarivala znatan umjetnički nivo jezikom i izborom stilskih sredstava. Jedno od najznačajnijih postignuća bilo je, s jedne strane, čuvanje (naročito u glagoljskoj sferi) crkvenoslavenskog liturgijsko-književnog jezika; u kasnijim periodima elementi tog jezika svjesno su upotrebljavani kao sredstvo izražajnosti i signal "visokog stila", a s druge strane prihvaćanje živog, govornog jezika i njegovo uzdizanje do medija dostojnog i sposobnog da prenosi znanja o širokom rasponu tema, od prava i teologije, od hronika i prirodonaučnih sadržaja, sve do književnih djela. Tako je srednjovjekovno stvaralaštvo na narodnom jeziku jedno od ishodišta književnosti kasnijih perioda.

Najstariji spomenici proze, u širem smislu, potiču iz 11. i 12. vijeka. To su glagoljski epigrafski spomenici: Valunska ploča, Plominski natpis i Krčki natpis iz 11. vijeka; Baščanska ploča iz 11/12. vijeka, prvi cjelovito sačuvani spomenik na narodnom jeziku s elementima knjiške crkvenoslovenštine; Senjska ploča; Plastovski i Kninski natpis te Supetarski ulomak, svi iz 12. vijeka; datacija ćirilične Humačke ploče je nesigurna, moguće je iz 11/12. vijeka. Od rukopisnih knjiga iz najstarijeg perioda sačuvani su tek fragmenti, što svjedoče o postojanju bogate književne tradicije na ovom prostoru. To su biblijsko-liturgijskog značaja: fragmenti apostola, npr. Mihanovićev apostol i Grškovićev fragment, oba iz 12. vijeka, fragmenti misala, npr. prva stranica Kijevskih listića iz 11-12. vijeka; Bečki listići iz 12. vijeka, najstariji hrvatski spomenik misnog sadržaja; fragmenti brevijara, npr. Londonski, Vrbnički i Ročki fragmenti, svi iz 13. vijeka Svi ti glagoljski spomenici su u kontinuitetu s istovremenim spomenicima nastalim na bugarskom, makedonskom, češkom i ruskom području. Međutim, od 12. i 13. vijeka na prostoru današnje Hrvatske se razvija vlastita uglasta stilizacija glagoljskog pisma, a jezik se pomlađuje u skladu sa hrvatskim (napose čakavskim) karakteristikama. Tako je stvorena indigena hrvatska redakcija crkvenoslavenskog jezika koja je trajala do u 16. vijek Istovremeno su se, od 12. vijeka dalje, biblijske knjige redigirale prema latinskoj Vulgati. Iz tog doba su fragmentarno sačuvani i najstariji tekstovi hagiografsko-legendarne, pasijske i apokrifne proze: npr. Budimpeštanski fragment (12. vijek, s odlomkom Legende o sv. Simeonu Sulitu Starijemu; Legenda o sv. Tekli (13. vijek, dio apokrifnih Djela Pavla i Tekle).

Prvi spomenici pisani zapadnom ćirilicom potiču iz 11-13. vijeka, od kojih je najstariji u Hrvatskoj iz 1184. Natpis povaljskog praga na Braču. Taj korpus obuhvata i 23 danas poznata rukopisna kodeksa, kao i diplomatsko-pravne spise. Zasebnu cjelinu čine hrvatskom ćirilicom ili bosančicom pisani tekstovi na području Bosne i Huma, od kojih su najpoznatiji tekstovi Povelja Kulina bana iz 1189., kao i niz spisa diplomatsko-trgovinske prirode, te vjerskonabožne za potrebe krstjana Crkve bosanske. Narodni jezik štokavsko-čakavske stilizacije protkan crkvenoslavizmima nalazimo na mramorovima ili stećcima, ponajviše na prostoru istočno od Neretve do Vrbasa. Na listovima glagoljskih rukopisa nerijetko se nalaze zapisi i marginalije na ćirilici, kao i obratno. Bosančicom je pisan i "Poljički statut" (15. vijek) te dubrovački "Libro od mnozijeh razloga" (1520). Istim pismom Dmine Papalić je oko 1510. prepisao "Hrvatsku kroniku". U 16. vijeku zadarski kanonik Šime Budinić (između 1530. i 1535-1600) štampao je ćirilicom svoju "Summu nauka kristjanskoga". U tom periodu, u kojem su živjela sva tri pisma, osim razmjerno bogate crkvene pismenosti, biblijsko-liturgijskih pravnih spisa i isprava (najstariji je "Vinodolski zakon" iz 1288., zatim "Krčki statut" iz 1388. i dr.), postojali su i apokrifi, legende, viđenja, pripovijetke i romani, ljetopisi, moralističko-didaktična djela, počeci crkvene drame, te prvi sačuvani stihovi.

Latinična proza sačuvana je iz 14. vijeka i poslije. Pisana je na narodnom (čakavskom i štokavskom) jeziku, a postankom je vezana uz gradske sredine dalmatinskih gradova, za razliku od glagoljske proze koja je pretežno nastajala izvan gradskih sredina. Najstariji latinični tekst Red i zakon iz 1345, regula je sestara dominikanki u Zadru. I drugi sačuvani prozni tekstovi većinom su vjerskog sadržaja: oficiji, lekcionari (npr. Korčulanski lekcionar, 14. vijek, i Zadarski lekcionar, početak 15. vijeka), molitvenici (npr. Vatikanski hrvatski molitvenik, kraj 14. vijeka, dubrovačkog porijekla), te Žića svetih otaca.

U srednjovjekovnoj književnosti nije moguće strogo jednoznačno analizirati vrste i žanrove jer je kriterij razlikovanja drugačiji od onog normiranog u ranom novovjekovlju. Dvije velike kategorije u koje je moguće svrstati hrvatske prozne tekstove jesu, s jedne strane, pripovjedna proza u kojoj kao dominantni kompozicijsko-strukturni faktor funkcioniraju pripovijedanje, fabula i siže, te moralnopoučna ili refleksivna proza, u kojoj prevladavaju refleksija, uvjeravanje, komentar i opis.

Najpopularnije podvrste pripovjedne proze su: apokrifi, hagiografsko-legendarni tekstovi, mirakuli, vizije, prenja i romani. U pripovjednoj prozi je najčešći stepenast tip razvijanja fabule: zbivanje teži cilju, a kao retardacije stoje prepreke koje lik mora nadići. Prstenastu fabulu ima Dundulova vizija (počinje i završava kao legenda, a središnji dio je vizija) i apokrif Kako bi prineseno lice Isukrsrovo v Rim, dok mirakul O djevojci bez ruku ima dvije usporedne fabularne linije koje se na kraju stapaju. Apokrifi su heterogena grupa ostvarenja koji govore o biblijskim temama i osobama, a nisu ušla u kanon Biblije. Kao odlomci ili cjelovita djela nalaze se u tridesetak hrvatskoglagoljskih kodeksa (zbornika i brevijara), te čine jednu od najbrojnijih i najznačajnijih grupa proznih tekstova hrvatskog srednjovjekovlja. Manji broj apokrifa je sačuvan u latiničnim (npr. Dubrovački legendarij, 17. vijek) i ćiriličnim (dubrovačko Libro od mnozijeh razloga, 1520) spomenicima. Sadržajno se mogu podijeliti u dvije velike grupe: starozavjetne i, mnogobrojnije u Hrvatskoj, novozavjetne apokrife, te na podvrste kao što su: apostolska djela, apostolske pasije, evanđelja, poslanice, vizije, prenja, te na neke grupe koje dosad nisu genološki u dovoljnoj mjeri određene. Mnogobrojniji su oni koji se oslanjaju na opće crkvenoslavensko naslijeđe, čije je glavno rasadište bilo na slavenskom jugoistoku, i koji crpe iz grčko-bizantskih vrela.

Apokrifi se uvjetno mogu nazvati „religioznom beletristikom", jer je u njima zabavna funkcija izrazita, a doktrinarni sadržaj potisnut, naročito u nekim Djelima apostolskim. Fabula je razrađena, javlja se niz zapleta te je pripovijedanje dinamičko. U njima su se glagoljaši nerijetko ostvarili kao vješti prevodioci, skloni i individualnim zahvatima. Apokrifi na dramatičan način pripovijedaju o životu prvih ljudi (Život Adama i Eve); o pojedinostima iz života Bogorodice (Protoevanđelje Jakovljevo); o Isusovom djetinjstvu (Pseudo-Tomino evanđelje, sa zanimljivom karakterizacijom Isusa kao razigrana, pomalo i okrutna djeteta). Odlomak Nikodemova evanđelja pripovijeda o Isusovom silasku nad had/limb, odakle je oslobodio pravednike. Priča O prekrasnom Josipu u hrvatskoj redakciji počinje u antičkoj maniri invokacije božanstva i paralelama Josip-Isus. Vrlo su popularni bili apokrifi o doživljajima apostola koji su propovijedali vjeru u raznim krajevima svijeta. Naprimjer, Djela apostola Andrije i Mateja u gradu ljudoždera gotovo su pustolovni roman s uzbudljivom radnjom punom obrata i čudesa, s mnogo sukoba i dramatičnim epizodama.

Od moralno-didaktičnih spisa najpoznatiji su "Kniga Kata mudroga", "Cviet od krjeposti", dok je među ljetopisima najpoznatiji "Ljetopis popa Dukljanina". Pobožna drama, koja se razvila iz dijaloških dijelova liturgijske igre, roznata je po prijepisima iz 15. i 16. vijeka ("Prikazanje od muke Spasitelja našeg" i središnje hrvatsko srednjovjekovno prikazanje "Muka svete Margarite"). Stihovi zapisani na jednom dubrovačkom carinskom statutu, u trećem desetljeću 15. vijeka, dvostruko su rimovani dvanaesterci, a iz 14. vijeka sačuvani su slobodni stihovi pjesme "Poj želpo!", rimovana "Pisan svetogo Jurja", jedna Gospina pohvala, poznata pod imenom "Šibenska molitva", nekoliko pjesama u simetričnom osmercu, neke pjesme u sedmercima poput prepjeva latinske božićne pjesme ("U se vrime godišća") te jedna satirična pjesma o pokvarenosti sveštenstva ("Svit se konča"). Mnogo zreliji su čakavski dvanaeseterci iz svetačkih legendi koje potiču iz 15. vijeka ("Transit sv. Jeronima" i dr.). Do posljednjih desetljeća 15. vijeka, kada je počeo novi historijski period, hrvatska srednjovjekovna književnost dosegnula je punu zrelost. Sama djela, zbornici i zapisi, kao i prepisivači i minijaturisti, štamparije u Senju, Kosinju i Rijeci svjedoče o usponu i cvatu. Pjesme, dijaloški stihovi, prikazanja, u vrhu su te književnosti.

Humanizam i renesansa[uredi | uredi izvor]

Potkraj 15, a pogotovo početkom 16. vijeka prihvaćale su se nove poetičke norme; razvijale su se teme, forme i vrste koje obilježavaju renesansni književni sistem u skladu s italijanskim i zapadnoevropskim književnim zbivanjima. Podloga za to je bila književnost hrvatskih latinista. Latinski jezik je u hrvatskoj tradiciji imao povlaštenu ulogu. Bio je uvriježen u svim hrvatskim zemljama, a do 1847. i službeni jezik u Saboru. U drugoj polovini 16. vijeka renesansa se polahko gasila. Posljednjih desetljeća 16. vijeka i u prvom desetljeću 17. vijeka prevladavao je manirizam. Međutim, pravih granica između renesanse i manirizma nije bilo. Manirizam je prijelaz između renesanse i baroka. Barokna poetika obilježila je hrvatsku književnost 17. i prvih desetljeća 18. vijeka.

Pavao Skalić, hrvatski humanist i polihistor, štampao je 1559. u Baselu svoju Enciklopediju..., prvu knjigu u kojoj je u naslovu upotrijebljena riječ enciklopedija u današnjem značenju

Latinisti, s kojim je započeo humanizam, zauzimaju istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti, a dio njih i u evropskoj. U 15. vijeku rođeni su Juraj Šižgorić, Jan Panonac (Janus Pannonius), Marko Marulić, Ludovik Crijević, Jakov Bunić, Koriolan Cipiko, Juraj Dragišić, Vinko Pribojević; u 16. vijeku Antun Vrančić, Blaž Jurjević, Matija Vlačić Ilirik, Pavao Skalić, Faust Vrančić, Markantun de Dominis i dr. Mnogi su pisali na latinskom i u 17. vijeku, od Lucića, Vitezovića do Đurđevića , ali je to već period baroka.

Početak hrvatske književnosti 16. vijeka u znaku je književnog djela Marka Marulića, koji svojim latinskim djelima pripada među prve evropske humaniste onog doba ("De institutione bene vivendi per exempla sanctorum", "Davidias", najbolji ep hrvatskog humanizma, otkriven tek u 20. vijeku i dr.). Svoje najznačajnije hrvatsko djelo, ep "Juditu" ("Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži historija svete udovice Judit u versih harvacki složena") dovršio je 1501. Prvi dubrovački petrarkistički pjesnici pojavili su se u drugoj polovini 15. vijeka. Najviše njihovih pjesama je sačuvano u zborniku Nikše Ranjine, započetu 1507. Dok je Šiško Menčetić pjevao konvencionalne ljubavne pjesme u dvostruko rimovanom dvanaestercu, Džore Držić pisao je pod jačim utjecajem usmenog pjesništva. Jedan je od najplodnijih i žanrovski najraznovrsnijih renesansnih književnika je Mavro Vetranović. Njegovo "Posvetilište Abramovo" izvedeno je 1546, a potkraj 20. vijeka s uspjehom su se izvodile njegove crkvene drame. Pjesnik i dramatičar Nikola Nalješković je svojim komedijama prethodnik Marina Držića, čiji književni opus pokazuje veliko poznavanje onovremenog italijanskog i antičkog pozorišta i najviši je umjetnički domet starije hrvatske književnosti. Držić je počeo s pjesmama, ali je mnogo veći uspjeh postigao pastirskim igrama ("Tirena", "Venere", "Grižula"). Njegov veliki talent potpuno se ostvario u stihovanoj komediji "Noveli od Stanca" i u nekoliko drugih komedija. Osim izgubljenog "Pometa", Držić je napisao još i danas često izvođenog "Dunda Maroja", potpuno ili djelimično sačuvane komedije kao što je plautovski "Pjerin" i "Skup". U drugoj polovini vijeka djelovali su pjesnici Dinko Ranjina i Dominko Zlatarić. Zlatarić je cijenjen i kao najbolji renesansni prevodilac (Sofoklova "Elektra", Ovidijeva "Ljubav Pirama i Tizbe" i Tassova "Aminta"). Medu mnogim Dubrovčanima koji su u drugoj polovini vijeka pisali stihove valja istaknuti Horacija Mažibradića, koji pripada prijelaznom periodu manirizma.

Hvarskom književnom krugu, osim Hanibala Lucića i Petra Hektorovića, pripadaju Mikša Pelegrinović (oko 1500-62) i Martin Benetović (oko 1550-1607). Iako Lucić u poeziji polazi od Petrarce i Bemba, iz naslijeđa petrarkističke tradicije izdvaja se oslanjanjem na narodno pjesništvo ("Jur nijedna na svit vila"). Njegova "Robinja", jedan od najranijih dramskih tekstova sa svjetovnom tematikom u hrvatskoj književnosti, postala je u sljedećim vijekovima narodnom igrom. Petar Hektorović je u "Ribanju i ribarskom prigovaranju", pisanu u obliku poslanice 1556., književno oblikovao svijest o ugroženosti baštine te zapisao prve narodne bugarštice. Mikša Pelegrinović je autor maskerate "Jeđupka", jednog od najpopularnijih djela starije hrvatske književnosti, koja je utjecala na mnoge pjesnike 16. i 17. vijeka, Marin Benetović komedije "Hvarkinja", nastale u duhu eruditne komedije i Marina Držića.

Zadar je već u 15. vijeku dao pjesnika Jeronima Vidulića (umro 1499), u 16. vijeku Petra Zoranića, Brnu Karnarutića (između 1515. i 1520-73) i Jurja Barakovića. Zoranić je autor prvog originalnog hrvatskog romana "Planine" (napisana 1536). U njemu se nalaze odrazi lektire od Vergilija i Ovidija do Dantea, Petrarce do Marulića, ali i iskreni patriotizam. Brne Karnarutić poznat je po "Vazetju Sigeta grada", prvom epu s temom iz nacionalne historije u hrvatskoj književnosti. Juraj Baraković u spjevu "Vila Slovinka" bio je nadahnut idejama slavenskog zajedništva i brigom za ugroženu hrvatsku baštinu, a stilom je navijestio barokni način izražavanja.

Protestantski pokret samo je periferno zahvatio hrvatsku književnost, ali su Hrvati dali protestantizmu jednog od istaknutih pisaca i ideologa Matiju Vlačića Ilirika (1520-75), čiji je "Ključ Svetoga pisma" (1567) bio najpoznatiji biblijski leksikon onog doba.

Početak kajkavske pismenosti na sjeveru vezan je, kao i one na jugu, za stare glagoljske pobožne tekstove i za neke srednjovjekovne pripovijetke, koje su se prepisivale sve do 17. vijeka. Najstarija kajkavska pjesmarica iz 1593. ("Prekomurska pjesmarica") osim crkvenih pjesama sadrži i svjetovne: ljubavne i didaktične, pa čak i jedan epski spjev o padu Sigeta. Dva najpoznatija pisca sa tog područja, Ivan Pergošić (?-1592) i Antun Vramec (1538-88), štampali su svoje spise, "Decretum" (1574), "Kroniku" (1578) i "Postillu" (1586), i to je uz čakavsko-štokavsko-kajkavski molitvenik "Raj duše" (1560) Nikole Dešića gotovo sve što je štampano u 16. vijeku.

Barok[uredi | uredi izvor]

Područje pismenosti u 17. vijeku širilo se sve više prema sjeveru, pa su se pojavili pisci i na Pagu (otac hrvatskog jezikoslovlja Bartol Kašić), u Kanfanaru u Istri (Franjo Glavinić), u Jastrebarskom (Rafael Levaković), u Sisku (Nikola Krajačević) i u Zagrebu (Juraj Habdelić), ali je Dubrovnik i u 17. vijeku ostao najjače kulturno i književno središte, iako je s Vitezovićem Ritterom dobio na značenju i Zagreb. U tom vijeku problem zajedničkog jezika postajao je sve aktuelniji, a rješenje koje je ponudio Kašić u "Ritualu Rimskom" (1640) i prijevodu "Biblije" (štampanom tek 2000), tj. zapadna novoštokavska osnovica uz udjele ostalih narječja, pokazalo se vizionarnim. Ako se izuzmu "pjesni tašte i isprazne" koje nisu sačuvane, Ivan Gundulić, najveći pjesnik baroka, počeo je sa dramskim tekstovima. Od deset melodrama sačuvane su četiri, "Pjesni pokorne kralja Davida" uvod su u religioznu poemu "Suze sina razmetnoga", uzorno djelo baroknog svjetonazora, a vrhunac je njegovog stvaralaštva nedovršeni viteško-junački ep "Osman" u 20 pjevanja (nedostaju 14. i 15. pjevanje), u kojem se mogu očitati utjecaji ideologije baroknog slavizma, koja je mogućnost oslobađanja Evrope od Osmanlija vidjela u Božjoj promisli i katoličkom poljskom narodu. Stijepo Đurđević u prvom redu je pjesnik komične poeme "Derviš", uspjele parodije na petrarkističko pjesništvo, Vladislav Menčetić autor komične poeme "Radonja" i patriotskog spjeva "Trublja slovinska". Ivan Bunić Vučić u kanconijeru "Plandovanja", oslanjajući se na petrarkističku liriku, unio je barokna načela, dok liturgijska i vjersko-poučna književnost doživljava procvat u Bosni u djelatnosti franjevačkog reda. Prvi pisac te tradicije je Matija Divković.

Među kajkavskim piscima iz sjeverne Hrvatske isticao se Juraj Habdelić prosvjetnopoučnim moralkama "Zrcalo Marijansko" (1662.) i "Prvi oca našega Adama greh" (1674). Ivan Belostenec je autor velikog latinsko-hrvatskog rječnika "Gazofilacij" (1740.), prvog hrvatskog tronarječnog rječnika, enciklopedijskog djela objavljenog približno 70 godina nakon nastanka i koje bijaše leksičkim izvorištem "Balada Petrice Kerempuha" Miroslava Krleže dva i po vijeka kasnije.

Petar Zrinski izdao je spjev "Adrianskoga mora sirena"

U drugoj polovini 17. vijeka u sjevernoj Hrvatskoj djelovali su i Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan (obojica mučenici smaknuti u Bečkom Novom Mjestu 1671), te Pavao Ritter Vitezović. Fran Krsto Frankopan pisao je mješavinom čakavskog, kajkavskog i štokavskog narječja karakterističnom za tzv. "ozaljski krug" koji je predstavljao pokušaj hrvatske jezičke integracije na tronarječnoj bazi. Središnji dio njegovog opusa čini zbirka lirskih pjesama "Gartlic za čas kratiti", ciklus od osam pjesama "Dijačke junačke" i 18 religioznih pjesama. On je i prvi hrvatski prevodilac Molierea. Hrvatski barok je osvario bujni procvat hrvatske književnosti u svim hrvatskim pokrajinama osim Slavonije i kontinentalne Dalmacije. Profil književne djelatnosti se razlikovao i pokrivao je cijeli spektar, od vjerskopoučne i liturgijske književnosti do lirske i epske poezije, od gramatičkih i leksikografskih djela do historiografskih, prijevodnih i hroničarskih. U korpus hrvatske književnosti ulaze i sjeverozapadna, kajkavska Hrvatske i Bosna,[potreban citat] štokavsko/šćakavsko ijekavska i ikavska, te, posebno zanimljiva pojava, tronarječna književnost i leksikografska djelatnost nastala na području Pokuplja i Ozlja. Dolazi do slabljenja utjecaja glagoljice i jačanja latinice, dok se zapadna ćirilica ili bosančica još drži u narodnoj pismenosti, ali počinje zamirati oko 1700. Po jezičkom idiomu, hrvatski barok ostvario je uzorna djela koja će kasniji hrvatski književni jezik prepoznati kao kanonska po obliku, međutim, taj proces će uznapredovati tek u društvenim promjenama nastalim uslijed oslobođenja Slavonije i Dalmacije od Osmanlija, te širenjem ideja prosvjetiteljstva u 18. vijeku.

Prosvjetiteljstvo, klasicizam i racionalizam[uredi | uredi izvor]

U 18. vijeku, koji se naziva i vijekom prosvijećenosti i racionalizma, nastaje u Hrvatskoj nov odnos prema književnosti, uzrokovan oslobođenjem većeg dijela Dalmacije i Slavonije od Osmanlijske vlasti, prodiranjem prosvjetiteljskih i racionalističkih ideja koje su strujale iz zapadne Evrope, a i društvenim reformama Marije Terezije i Josipa II u sjevernom dijelu Hrvatske. Paradigmatska osobnost je senjanina Pavla Rittera Vitezovića koji bijaše polihistor i osnivač savremene pankroatistićke ideologije. Historičar ("Stemmatographia", "Croatia rediviva"), epik ("Odiljenje sigetsko"), reformator grafije, osnivač štamparije, pisac hronika i kalendara, Vitezović je bio ispred svog vremena, a mnoge njegove zamisli su se ozbiljile u Ilirskom pokretu. Slavonac Antun Kanižlić (1699-1777), autor stihovane pripovijesti "Sveta Rožalija", je prvi pisac sjeverne Hrvatske koji se izravno ugledao na dubrovačke pjesnike, a posebno na Đurdevića. Kanižlić je jedan od prvih protagonista "Slavonskog duhovnog preporoda", snažne kreativne djelatnosti što je uslijedila po oslobođenju zemlje, a koja je nezamisliva bez utjecaja južnohrvatske književnosti Dalmacije i Dubrovnika.

U Dubrovniku je u to doba bilo nekoliko istaknutih učenjaka, filozofa i latinskih pisaca, npr. Ruđer Bošković, Bernard Džamanjić, Džono Rastić, te na prijelazu u 19. vijek Đuro Hidža (1752-1833), Marko Bruerević-Desrivaux (1770 -1823) koji su pisali na latinskom, italijanskom i hrvatskom jeziku. Zadnje veliko djelo tog perioda, koje zapravo stoji na prekretnici epoha, jeste veliki rječnik Dubrovčanina, franjevca Joakima Stullija.

Poznati latinist u sjevernoj Hrvatskoj bio je hroničar Baltazar Adam Krčelić, dok su Slavonac Matija Petar Katančić (autor prvog hrvatskog štampanog prijevoda "Biblije") i Tituš Brezovački (najvažniji dramatik kajkavskog područja) pisali su i na hrvatskom. Posebno mjesto u književnosti 18. vijeka zauzimaju narodni pjesnik i narodni mučenik Filip Grabovac (1697-1749) i franjevački kultni pisac Andrija Kačić Miošić. Grabovčev "Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga", 1747. godine; ujedinjuje predaju hrvatske srednjovjekovne književnosti, ljetopisačku literaturu i književnost bosanskih franjevaca, dok je Kačićev "Razgovor ugodni naroda slovinskoga" iz 1756. godine, u stihovima i prozi, bila je svojevremeno najčitanija knjiga na hrvatskom jeziku (prevedena je na desetak jezika i doživjela je skoro 70 hrvatskih izdanja do kraja 20. vijeka): sklop "slovinske" protivosmanlijske ideologije, dinarsko-deseteračke apologije i idealizacije hrvatskih (i srpskih, albanskih, pa i bošnjačko-muslimanskih) ratnika, harambaša i lokalnih poglavica. To djelo, zajedno s Relkovićevim, definitivno je označilo pobjedu novoštokavskog idioma među Hrvatima, što će nešto kasnije oglasiti i preostali kajkavski džep u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u pokretu poznatom kao Hrvatski narodni preporod. Tome je snažno pridonijela plodna spisateljska djelatnost (vjersko-poučna, leksikografska, gramatičarska, historiografska) bosanskih franjevaca među kojim se ističu Filip Lastrić, Nikola Lašvanin i Hercegovac Lovro Sitović Ljubušak.

U Slavoniji se pojavilo, osim Kanižlića, više pisaca koji su pisali moralno-didaktične i prosvjetiteljske spise u stihovima. Najjače svjedočanstvo o prisutnosti prosvjetiteljskih ideja u hrvatskoj književnosti djelo je Matije Antuna Relkovića, koji je kao zarobljenik u Dresdenu, uspoređujući Slavoniju s Njemačkom, napisao spjev "Satir iliti divji čovik", 1762. godine. Oko njegovog "Satira" se razvila živa polemika, u kojoj su učestvovali i pisac "Aždaje sedmoglave bojnim kopjem udarene i nagrđene" (1768), Ličanin Vid Došen (1719-78) te franjevac Matija Petar Katančić (1750.-1825.), posljednji značajniji pisac tog perioda, koji je djelovao i u 19. vijeku, autor prvog cjelovitog štampanog prijevoda "Biblije" u Hrvatskoj, pristaša teze o hrvatstvu Ilira.

Pozorište je u 18. vijeku različitim oblicima djelovalo gotovo u svim primorskim središtima od Dubrovnika, Hvara i Korčule do Zadra, Senja i Rijeke te u sjevernoj Hrvatskoj od Zagreba i Varaždina do Požege i Osijeka. U Dubrovniku su prevedena i prikazana 23 Moliereova djela, što je za ono doba izuzetna pojava. "Kate Kapuralica" Vlaha Stullija (1768-1846) najbolji je dramski tekst 18. vijeka napisan na hrvatskom jeziku. Veliki komediograf tog doba Tituš Brezovački (1757-1805) pisao je na kajkavskom ( "Matijaš grabancijaš dijak", "Diogeneš"), međutim neke njegove štokavsko-ijekavske pjesme kao da predkazuju smjer gdje će krenuti hrvatski narodni preporod. Treba izdvojiti Adama Baltazara Krčelića (1715.-1778.), najviše zbog latinskih uspomena "Annuae" koje su važan izvor za političke, kulturne i društvene događaje druge polovine 18. vijeka. Na kraju tog perioda u sjevernoj Hrvatskoj djelovalo je nekoliko kajkavskih pisaca kojih rad zahvata i početke preporodnog doba, a među njima su najistaknutiji Tomo Mikloušić (1768.-1833.), jedan od posljednjih zagovornika kajkavskog narječja kao književnog jezika, te Ignac Kristijanović (1796.-1884.), posljednji kajkavski pisac tog perioda. Opći pregled ovog perioda bi se dao sažeti u nekoliko tačaka: iako po umjetničkom dosegu djela ovog perioda zaostaju za renesansnim i baroknim, njihova veća rasprostranjenost i integracija u književnoj produkciji Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Slavonije, Dubrovnika i sjeverozapadne Hrvatske prethodi nacionalno-političkim integracijskim procesima koji će obilježiti 19. vijek. Stvorena su dva jezička standarda, većinski novoštokavski i manjinski kajkavski, što je završilo u prvoj polovini 19. vijeka Ilirskim pokretom i proširenjem modificiranog novoštokavskog na cijelu današnju Hrvatsku i BiH. Kačićevi i Relkovićevi bestseleri su osnovna književna djela ovog doba, dok je Stullijev rječnik najopsežniji dopreporodni leksikografski rad.

Romantizam ili Ilirski preporod[uredi | uredi izvor]

U književnom periodu romantizma pišu se pjesme i drame. Glavne teme su: historijske, nacionalne i patriotske. U hrvatskoj književnosti pokretač Ilira je Ljudevit Gaj a uz njega su još i: Ivan Mažuranić, Petar Preradović, Stanko Vraz. August Šenoa se smatra prethodnikom ilirizma u Hrvatskoj.

Realizam[uredi | uredi izvor]

Nastajanje realistične koncepcije u književnosti povezano je sa pojačanim zanimanjem za prirodne nauke i jačanjem pozitivističke filozofije. U Hrvatskoj, realizam traje samo desetak godina (od smrti A. Šenoe) 1881. do 1890. Hrvatski pisci realizma su: Vjenceslav Novak, Silvije Strahimir Kranjčević, Ante Kovačić, Josip Kozarac i Ksaver Šandor Gjalski.

Hronološki popis[uredi | uredi izvor]

Srednjovjekovna pismenost i književnost[uredi | uredi izvor]

Humanizam i renesansa[uredi | uredi izvor]

Barok[uredi | uredi izvor]

Prosvjetiteljstvo, racionalizam i klasicizam (književnost 18. vijeka)[uredi | uredi izvor]

Ilirski pokret i romantizam[uredi | uredi izvor]

Protorealizam[uredi | uredi izvor]

Realizam[uredi | uredi izvor]

Moderna[uredi | uredi izvor]

Avangarda i 20. vijek[uredi | uredi izvor]

Savremena književnost[uredi | uredi izvor]

Spisak po žanrovima[uredi | uredi izvor]

Djela[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]