Ivan Gundulić
 | Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. |
Ivan Gundulić (Dubrovnik, 8. januar 1589 – Dubrovnik, 8. decembar 1638) bio je hrvatski pjesnik,[1] epik, lirik i dramatik.[2]
Najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić, pripadnika starih dubrovačkih plemićkih porodica. Obrazovanje je stekao u školama rodnog grada, gdje su mu učitelji bili Toskanac Camillo Camilli, autor dopune Tassovom Oslobođenom Jeruzalemu, i svećenik Petar Palikuća. Godine 1608. postao je član Velikog vijeća. Obavljao je više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i u okolini (u dva navrata službu kneza u Konavlima i više pravničkih poslova u Dubrovniku). Godine 1636. postao je senator, a dvije godine poslije i član Malog vijeća. Oženio se Nikom Sorkočević, s kojom je imao tri sina, Franu Dzivu, Matu i Sisku. Umro je u dobi od 49 godina, nakon dvosedmične bolesti. Nagađa se da je uzrok smrti bila upala porebrice.
Djela
[uredi | uredi izvor]Književni rad započeo je pisanjem drama u stihu i, vjerovatno, pjesama. Od njegovih mladenačkih djela, koja nabraja u predgovoru Pjesnima pokornima kralja Davida (1621), sačuvale su se četiri melodrame: Arijadna, Prozerpina, Dijana i Armida. Melodrame su ispjevane osmercem, uz mjestimičnu upotrebu dvostruko rimovanog dvanaesterca. Uglavnom su prijevodi s italijanskog ili scenske adaptacije pripovjednih djela. Gundulićeve melodrame utemeljuju tradiciju dubrovačke barokne drame oslonjene na libreto rane italijanske opere, koja vrhunac doseže u djelatnosti Junija Palmotića. Nije se sačuvalo ništa od pjesama "taštijeh i ispraznijeh" za koje Gundulić, također u predgovoru Pjesnima pokornima, tvrdi da ih je pisao u mladosti, a poslije uništio.
Početkom 20-ih godina Gundulić se predstavio kao vjerski pjesnik: godine 1621. izlaze mu u Rimu Pjesni pokorne kralja Davida (slobodni prepjevi sedam pokornih psalama u osmeračkim katrenima). Uz prepjeve psalama nalazi se i teološko-meditativna pjesma Od veličanstva Božjijeh. Ona se danas smatra najboljom[nedostaje referenca] Gundulićevom kraćom pjesmom. Tema joj je Božija veličina, a njena umjetnička snaga zasniva se na nizu paradoksa izvedenih iz ideje da je Bog istovremeno i kreator i supstancija stvorenog svijeta (",i ljubovnik i ljubljeni", "stan i u stanu ki stanuje").
Malo nakon objavljivanja psalama slijede dva uzastopna izdanja (1622. i 1623). Dok se parafraze psalama uklapaju u već uhodanu tradiciju dubrovačko-dalmatinskih prijevoda iz biblijskog psaltira (Marulić, Vetranović), Suze sina razmetnoga inovacija su u vrstovnom sastavu starije hrvatske književnosti na koju su pozitivno reagirali pjesnici mlađi od Gundulića (Bunić, Đurđević, donekle i Slavonac Kanižlić). Suze su uzorak tzv. religiozne poeme, pretežno monološki koncipirane veće i višedjelne pjesme ispunjene ispovjednim i pokorničkim iskazima nekog uzornog grješnika. Svoj lik grješnika Gundulić je našao u novozavjetnoj paraboli o povratku i pokajanju rasipnog sina (Lk. 15). To je djelo značajno i po tom što se Gundulić u njemu odlučno priklonio onim stilskim tendencijama evropske književnosti 17. vijeka koje se danas označuju terminom "barok": dikcija djela obilježena je jakom sklonošću bogatoj i končetozno razvijenoj metaforici i antitetici, a česte su i figure nabrajanja. Metafore i antiteze uglavnom ilustriraju negativnu životnu filozofiju "sina razmetnoga", po kojoj je stvarni svijet sukob lijepog privida i tragične istine ("cvijetje u rukah, cvijetje svuda, / ona u cvijetju zmija huda", "Medna je rječca, srce otrovno. / oči ognjene, prsi od leda").
Dubravka
[uredi | uredi izvor]Godine 1628. Gundulić se vraća teatru: izvodi se njegova drama u stihu Dubravka. Kao u Gundulićevim mladenačkim dramama, i u Dubravci se izmjenjuju osmeračke i dvanaesteračke partije, a dikcija je zasićena figurama. Među njima važnu ulogu imaju metaforički upotrijebljeni nazivi za aspekte i sadržaje idilskog krajolika. Kako se radnja drame ujedno i događa u idilskoj prirodi, metaforičkog i doslovnog značenja često se prepleću do neraspoznatljivosti. U starijoj književnohistorijskoj literaturi Dubravka se, zbog brojnih idilsko-pastirskih scena, doživljavala kao pastorala, dok su noviji proučavaoci upozorili na njenu vezu s baroknom melodramom, s kojom je povezuje alegoričnost poprišta, likova i zapleta. Prozirna politička alegoričnost Dubravke pridonijela je njenom uspjehu na pozornicama u Hrvatskoj tokom 19. i 20. vijeka. Česta izvođenja i tri komponovane verzije (Ivan Zajc, Antun Dobronić, Jakov Gotovac) načinili su je vjerovatno najpoznatijim Gundulićevim djelom, a njeni stihovi o „slatkoj slobodi" služili su kao geslo hrvatskim nacionalnim ideologijama.
Osman
[uredi | uredi izvor]Za posljednje desetljeće Gundulićevog života vjeruje se da je posvećeno epu Osman, koji je ipak ostao nedovršen (nedostaju mu dva srednja pjevanja). Osman je historijsko-romantični ep u 20 pjevanja (18 dovršenih), ispjevanih osmeračkim katrenom, a dikcija mu je umjereno barokna. U njemu se, iz male vremenske udaljenosti, opjevavaju događaji u vezi s turskim sultanom Osmanom II: njegov nasilan dolazak na vlast, njegov poraz u sukobu s poljskom vojskom kod Hoćima 1621. i njegovo svrgnuće iduće godine. O Osmanu u stručnoj literaturi postoje kontroverze: neki književni historiografi vide ga kao nejedinstveno djelo, drugi ističu cjelovitost njegovog tematsko-kompozicijskog nacrta; neki ga razumiju kao iskaz o kršćansko-islamskom sukobu, dok dio historičara stavlja težište na prizore turskog građanskog rata u posljednjim pjevanjima epa. Jednodušno mu se, međutim, priznaje dubina svjetonazorskih iskaza i poetska uspjelost ključnih epizoda (opisi hoćimske bitke, Alipašino balkansko putovanje i posjet varšavskom dvoru, romantične epizode sa Sokolicom i Krunoslavom, prizori nereda u Carigradu).
Osman je nastao pod jasnim uticajem Tassovog Oslobođenog Jeruzalema, što se očituje podjednako na nivou izraza (opisi ženske ljepote, viteških dvoboja, hronografske i topografske hipotipoze) kao i u tematsko-kompozicijskoj strukturi, koja uključuje tri tipična tematska svijeta tasovskog epa: historijski, romantični i eshatološki. U stručnoj literaturi se različito tumači nedovršenost spjeva: dok se u starijih autora susreće mišljenje da su dva danas nedostajuća pjevanja izvorno postojala pa su se izgubila ili su namjerno uništena, u doba nakon 1900. prevladalo je mišljenje da je prazninu u srednjem dijelu epa uvjetovao ili diskontinuitet pjesnikovog rada ili nedovoljna koordinacija historijskih i romantičnih epizoda spjeva, koja je glavne romantične radnje učinila nedovršivima.
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "Ivan Gundulić | Croatian author". Encyclopedia Britannica (jezik: engleski). Pristupljeno 5. 5. 2018.
- ^ "Uvod / Djela Ivana Gundulića". db.nsk.hr. Arhivirano s originala, 1. 8. 2017. Pristupljeno 5. 5. 2018.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
