Erazmo Roterdamski

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Desiderius Erasmus
Example alt text
Rođenje

27. oktobar 1466.

Roterdam, Holandija
Smrt

12. juli 1536.

Basel, Švicarska

Erazmo Roterdamski (Rotterdam 28. oktobar 1465. - Basel 12. juli 1536.), holandski humanist, književnik, filolog i filozof.[1][2] Bio jedan od najpoznatijih i najuticajnijih evropskih naučnika kao i čovjek velikog uma koji se uzdigao iz oskudnih početaka da bi postao jedan od najvećih evropskih mislilaca i jedan od vodećih ličnosti tzv. Sjeverne Renesanse. Odredio je načela humanističkog pokreta u Sjevernoj Evropi. Svojim prijevodom Novog Zavjeta sa grčkog jezika doveo je do teološke revolucije, a svojim stavovima o reformaciji učvrstio je svoje još radikalnije stavove. [3]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Erazmo Roterdarmski (Desiderius Erasmus Roterodamus), ili pravim imenom Geert Geerts, pogrešno je mislio da iz holandskog jezika riječgeert dolazi od begeren, što znači "željeti". Na latinskom jeziku. desidero ima isto značenje, pa je prema humanističkoj modi preveo vlastito ime i na latinski i na grčki -Desiderius. Rođen je 28. oktobra 1465. godine (prema nekim izvorima 1466.) u Rotterdamu. Gotovo je sigurno da je bio vanbračno dijete, a da mu je otac bio svećenik[2] imenom Gerard. O njegovoj majci se zna malo toga osim da je se zvala Margareta. Roditelji su mu rano umrli za vrijeme kuge 1483. godine. Dobio je najbolje moguće obrazovanje toga doba, a pohađao je niz samostanskih i polusamostanskih škola, u Deventeru i Herzogenboschu. S dvadeset i pet godina postao je svećenik i stupio u augustinski red, ali čini se da nikad nije bavio tim pozivom (a redovnike je napadao u svim svojim kritikama vezano za zloupotrebe Katoličke crkve).

Prelazi u službu Henrija de Bergue-a, biskupa u Cambraiu. U toj službi ostaje pet godina da bi zatim otišao na nastavak studija u Pariz.[1]

Izdržava se jedno vrijeme davanjem privatnih lekcija; upoznaje mladog engleskog lorda Williama Mountjoya koji mu postaje prijatelj i mecena. U strahu pred epidemijom bježi iz Pariza te živi neko vrijeme u južnoj Francuskoj, a zatim odlazi u Englesku gdje stiče mnoge prijatelje u naučnim i političkim krugovima Londona. Iz zdravstvenih razloga vraća se na evropski kontinent. Često se seli i naporno radi, a neko vrijeme proveo je u Parizu, Orléansu, Rotterdamu i Louvainu. Zatim se vraća u Englesku i na Univerzitetu u Cambridgeu dobija bakalaureat iz teologije. Izabran je za odgojitelja nezakonitog sina kralja Jakova IV. Godine 1506. putuje u Italiju gdje doktorira u Torinu, a zatim posjećuje Bolonju i Rim. U Veneciji je gost štampara i izdavača Alda Manuzija koji objavljuje njegovu zbirku "Sentencia Adagio" (bos. "Izreke"). Ova zbirka je postala vrlo popularna i utjecajna. Proveo je neko vrijeme u Padovi, da bi zatim opet otišao u Rim gdje ga vatikanski krugovi nastoje zadržati u svojoj sredini. Međutim, on prihvaća poziv novog engleskog kralja Henrija VIII, te po treći put odlazi u Englesku.

Mnogo važnija od Erazmovih putovanja su njegova djela. Tokom boravka u Engleskoj počeo je filološki ispitivati grčke rukopise Novog zavjeta kako bi priredio novo izdanje i latinski prijevod. Erazmovo izdanje objavio je Froben u Baselu 1516. godine i ono je postalo osnovom naučnog proučavanja Biblije tokom Reformacije. [1] Bio je to prvi pokušaj kompetentnog i liberalnog naučnika da ustanovi šta su pisci Novog zavjeta zaista napisali, a šta je u tekst ušlo zbog greški prilikom prepisivanja.

Stanujući u kući kancelara Thomasa Morea piše i posvećuje domaćinu svoju Encomium Moriae ("Pohvalu ludosti"), satiru na neuku i lijenu raspuštenost samostanaca, nadutu učenost teologa i gramziv nemoral visoke crkvene hijerarhije. Ovaj je tekst i danas njegovo najpoznatije i najprevođenije djelo.

Na poziv univerziteta u Cambridgeu predaje grčki jezik i egzegezu. Nakon neuspješnog pokušaja da se posredstvom novog pape zaposli u Rimu, polazi na duže putovanje po Njemačkoj. Trijumfalno dočekan u nizu gradova gdje biva konačno pozvan na dvor Karla Habsburškog u Bruxellesu. Tu dobija titulu kraljevskog savjetnika i novčanu naknadu od 400 zlatnih florina. Njegov boravak u Bruxellesu poklapa se s počecima Reformacije. Luther i čitav krug ljudi koji su pripadali ovom novom pokretu očekivali su da će Erazmo kao istaknuti kritičar papinstva i crkvenih zloupotreba pristupiti pokretu. Ali, Erazmo unatoč svojim simpatijama za protivrimski smjer Reforme i usprkos prijateljstvu s mnogim njenim pobornicima, čuva svoju javnu neutralnost. Godine 1522. povodom objavljivanja Erazmovih Colloquia ("Razgovori") Luther definitvno odbacuje Erazma. Od tada počinje njihovo neprijateljstvo. [2] Na Erazmovu raspravu De libero arbitrio ("O slobodi volje") Luther odgovara žučljivim pamfletom De servo arbitrio ("O porobljenoj volji") u kojem Erazma naziva pironovcem, epikurejcem, ateistom i svetogrdnikom. I upravo kad je Erazmo svojom odgovorom na Lutherove ispade (Hyperaspistes) udaljio od sebe i one reformatorske elemenente koji su mu još bili skloni, započinje protiv njega kampanja i od strane pristalica rimskog pape.

Univerzitet Sorbonne-a pokreće protiv njega proces, osuđuje ga kao neprijatelja Crkve (1527. godine, a prevodilac njegovih "Razgovora" Louis Berquin je bio spaljen na lomači. Omražen i obasut klevetama iz oba tabora Eramzo se sklanja u Basel, ali odatle mora bježati zbog vjerskih nemira. [1] Neko vrijeme živi u Freiburgu (Breisgau). Zbog zdravstvenih razloga ipak se vraća u Basel i posve povlači iz naučnog rada. Odbija poziv Klementa VII na koncil u Augsburgu, ostaje nijem i na breve Pavla III, kojim mu papa dodjeljuje priorat u Deventeru, godišnju naknadu od 3.000 forinti i nudi mu posao kardinala. Smrt (12. jula 1536.) je spriječila ostvarenje njegove želje da se vrati u rodnu Holandiju. Umire u kući svog dugogodišnjeg prijatelja, baselskog izdavača Frobena. U zadnjim godinama svog života Erazmo je uživao veliku slavu i poštovanje. [4]


Utjecaj[uredi | uredi izvor]

Erazmo Roterdamski

Po svom književno-naučnom radu i životnom stavu Erazmo je najsvjetlija i najznačajnija ličnost humanizma. [1] Majstor latinskog stila, on njeguje sve književne oblike, od poezije do naučnih traktata. Njegova izdanja Aristotela, Novog zavjeta, Jeronima, Augustina, Ambrozija itd. osnovna su djela evropske filologije i tekstovne kritike. Njegov spis "De ratione studii" ("O načinu učenja") prvi je sistematski program humanističkog školskog obrazovanja, dok iz niza njegovih dijatriba i pisama izbija lik čovjeka obilježenog optimizmom, širinom i kritičnošću naučnih pogleda, nepomirljivošću prema licemjerju i falsifikatima svetinja, ali i samilošću prema ljudskim nevoljama te tolerancijom prema slabostima. Izbavio je teologiju iz pedanterija obrazovnog sistema tog vremena, izlažući zloupotrebe Katoličke crkve. Više nego bilo ko drugi sam je unaprijedio preporod učenja. [4]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Linkovi i daljnja literatura[uredi | uredi izvor]

  • Tekstovi na latinskom, The Latin Library: Moriae Encomium, Scripta Selecta, Colloquia, de Laude Matrimonii, Querela Pacis, Institutio Pricipis Christiani.
  • Colloquia familiaria, izbor s engleskim prijevodom i komentarom (The Stoa Project).
  • Bratislav Lučin, "Erasmus and the Croats in the Fifteenth and Sixteenth Centuries", u: Erasmus of Rotterdam Society Yearbook Twenty-Four (2004), Erasmus of Rotterdam Society, s. 89–114.
Wikicitat
Wikicitat: Erazmo Roterdamski
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: