Milan Marjanović

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Milan Marjanović
Rijeka biografija milan marjanovic 2.jpg
Rođenje (1879-05-12) 12. maj 1879.
Kastav,  Austro-Ugarska
Smrt 21. decembar 1955(1955-12-21) (76 god.)
Zagreb,  Jugoslavija
Zanimanje književik i publicista

Milan Marjanović (Kastav, 12. maja 1879 – Zagreb, 21. decembra 1955) bio je hrvatski književnik i publicista.

Кarijera[uredi | uredi izvor]

Studirao je u Pragu na trgovačkoj akademiji 1898–99. Radio je kao novinar i urednik u Karlovcu, Dubrovniku, Rijeci, Splitu i Beogradu. Pokrenuo je i uređivao desetak književnih časopisa i političkih listova, među kojima i đačku "Novu nadu" (1897), prašku "Narodnu misao" (1898–99), karlovačko "Svjetlo" (1900), dubrovačku "Crvenu Hrvatsku" (1903–04.), riječki "Novi list" (1904), zagrebačke listove "Obzor" i "Pokret" te splitsku "Slobodu" (1905), zagrebačko "Zvono" (1907–09.) i splitsku "Pučku slobodu" (1907.), odn. "Jug" (1911) i "Jug/Zvono" (1912), zagrebačke "Književne novosti" i politički nedjeljnik "Narodno jedinstvo" (1914). Na početku Prvog svjetskog rata bio je interniran u Kastvu, 1915. pobjegao je u Italiju, sudjelovao u osnivanju Jugoslavenskog odbora, u Londonu je sa S. Tucićem izdavao "Southern Slav Bulletin" (1915), u Americi "Jugoslavenski svijet" (1916) i "Obnovu" (1918–19), a nakon povratka u domovinu, "Savremenik Društva hrvatskih književnika" (1920) i beogradske "Vidike" (1938–40). U Americi je 1926. organizovao izložbe Ivana Meštrovića, 1929. postao je šef Državnoga presbiroa u Beogradu. Nakon penzionisanja naizmjenično je živio u Beogradu i Zagrebu, 1941. bio je interniran u Italiji, nakon rata živio i radio u Beogradu, a 1951. vratio se u Zagreb, gdje je bio predsjednik Jadranskog instituta JAZU.

Jedan je od najistaknutijih pripadnika modernističkoga pokreta i, uz Antuna Gustava Matoša, vodeći kritičar moderne. Osim kritike pisao je članke, studije i polemike te pjesme, novele, romane i drame sarađujući u gotovo svim novinama i časopisima pod vlastitim imenom ili pod pseudonimima i šiframa. Formiran pod uticajem čeških realista (Tomáš Masaryk), hrvatskih realista (afirmisao A. Kovačića) i danskoga pisca i teoretičara G. Brandesa te nazvan "hrvatskim Bjelinskim", smatrao je zadaćom književnosti "formiranje naroda", književnika posrednikom između života i umjetnosti, glavnom zadaćom kritike piscu tumačiti život, a publici pisca. Smatrao je da samo književnost povezana s neposrednom sredinom postaje jaka – nacionalna i evropska. Utilitarnim poimanjem društvene uloge pisca i književnosti Marjanović je bio tradicionalista, a orijentacijom prema Evropi i zagovaranjem kritičke promjene nacionalne društvene svijesti - modernista.

Marjanovićev književnoumjetnički, po općoj ocjeni, manje uspješan rad (pjesme Via Crucis, 1918., Mi budale, 1938; kratka proza Fragmenti, 1903; roman Karijera, 1905; drame Ivičina karijera, 1911., Besposlen svijet, 1925., Tlavata, 1927), ostao je sasvim u sjenci njegove kritike (Iza Šenoe, 1906; Književne studije i prikazi, 1911; Vladimir Nazor kao nacionalni pjesnik, 1923) i publicistike (Hrvatski pokret, 1903; Narod koji nastaje, 1913). Njegova hrestomatija Hrvatska moderna (I–II, 1951) prva je kritička sinteza hrvatske književne moderne. [1]

U januaru 1912. za bana Hrvatske i Slavonije je postavljen Slavko Cuvaj, koji je u Hrvatskoj i Slavoniji uveo apsolutistički režim. Omladina je negodovala štrajkovima i demonstracijama. U maju je omladinac Luka Jukić izvršio atentat na Cuvaja. Marjanović je bio uhapšen pod sumnjom da je saučesnik, a nakon toga i protjeran iz Hrvatske i Slavonije. Sklonio se u Beograd. Za vrijeme svog boravka u Beogradu Marjanović je napisao i knjigu "Savremena Hrvatska" u kojoj nastoji srbijanskoj javnosti prikazati i objasniti razvoj hrvatskog naroda i njegovu historiju i genezu hrvatsko-srpskih odnosa, kako bi pobudio interes srpskog naroda za "problem Hrvatstva" kao sastavnog dijela hrvatsko-srpskog pitanja. [2] Tada je, u vrijeme Balkanskih ratova, iz kraljevine Srbije bio dopisnik zagrebačkog Srbobrana u kojem је, između ostaloga, pisao o svečanom ulasku srbijanskog kralja Petra u Skoplje 1912. godine [3], pobjedi Srba kod Bitolja [4], katolicizmu u Novoj Srbiji [5], odnosima Srbije sa Bugarskom, Crnom Gorom, Vatikanom, Rusiji i Balkanu, crnogoskom napuštanju Skadra... [6] Negativno je prikazao premijeru Vojnovićeve drame "Lazarevo vaskrsenje", [7] a u Bukureštu je napravio intervju sa Nikolom Pašićem, nakon potpisivanja mirovnog sporazuma 1913. godine i ustanovljenja srbijansko-bugarske granice. [8]

Nakon što je Marjanović 1914. godine pokrenuo svoj list "Narodno jedinstvo" nastala je polemika između "Srbobrana" i Marjanovića, donedavnog dopisnika iz Beograda. Marjanović se pravdao da se odlaskom iz Srbobrana Banjanina i smrću Budisavljevića u uredništvu sve promijenilo. "Srbobran" mu je odgovorio da ga je spopala megalomanija, pa hoće da narod spremi za nekakvu veću budućnost, kao da on za to ima sposobnosti i kao da se za to sprema sa onako plitkim i dosadnim teoretiziranjem, kakvo nalazimo u njegovom listu. [9]

Zbog protuugarskih stavova je bio često zatvaran i proganjan, tako da kada je ponovo prognan u Beograd, zapošljava se u Presbirou. Prije Prvog svjetskog rata djelovao je u Londonu kao član Jugoslavenskog odbora, kao i predstavnik Odbora u SAD-u i Južnoj Americi. Marjanović je 1913. izdao knjigu "Narod koji nastaje: zašto nastaje i kako se formira jedinstveni srpsko-hrvatski narod" (Rijeka : G. Trbojević, 1913.) u kojoj zastupa teze o Srbohrvatima. Napisao je zapise u stihovima "Mi budale". Kad je 28. juna 1914. došlo do atentata na Franju Ferdinanda, Marjanović je osudio antisrpske nerede do kojih je došlo u Zagrebu, ali je predviđao da će oni, kao i nakon 1902., imati za posljedicu uklanjanje starih i dolazak novih političara, narodnu slogu i jačanje ideje narodnog jedinstva. Kako je svojim pisanjem podržavao pobjedu jugoslavenske misli, bio je ponovo uhapšen i izgnan iz Zagreba. Poslije mjesec dana internacije u Kastvu, bio je odveden u ljubljanski zatvor, a zatim u Zagreb, gdje je bio mobilisan i poslan u Karlovac. Odatle je uz pomoć istarskih političkih prvaka, 19. aptila 1915. s italijanskim pasošem, pod lažnim imenom, pobjegao u Italiju. Početkom januara 1919. Marjanović preko Rima dolazi u Pariz, gdje je radio najprije u novinskom birou Jugoslavenskog odbora, a zatim u novinskom birou delegacije SHS na konferenciji mira.

Nakon smrti sahranjen je u Zagrebu na Mirogoju.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Marjanović, Milan.
  2. ^ Marjanović, Milan.
  3. ^ Србобран, бр. 225., Свечани улазак краља Петра у Скопље. Загреб. 1912.
  4. ^ Србобран, бр. 238., Сјајна побједа Срба код Битоља. Загреб. 1912.
  5. ^ Србобран, бр. 274., Католицизам у Новој Србији. Загреб. 1912.
  6. ^ Србобран, бр. 2.,10., 25., 78., 93. Српско-бугарски односи, Србија и Црна Гора, Србија и Ватикан, Русија и Балкан, После напуштања Скадра. Загреб. 1913.
  7. ^ Србобран, бр. 111., Премијера Војновићеве драме "Лазарево васкрсење". Загреб. 1913.
  8. ^ Србобран, бр. 169., Код министра председника г. Папића. Загреб. 1913.
  9. ^ Србобран, бр. 11., Милан Марјановић. Загреб. 1913.