Argument nedosljednih otkrovenja

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Geografska distribucija većih religija modernog svijeta.

Argument nedosljednih otkrovenja (koji je još poznat kao izbjegavanje pogrešnog pakla) argument je protiv postojanja Boga. Tvrdi da je malo vjerovatno da Bog postoji zato što je veliki broj teologa i vjernika proizveo konfliktna i međusobno isključiva otkrovenja. Argument navodi da osoba koja nije povjerljiva otkrovenju mora ga prihvatiti ili odbaciti na osnovi autoriteta njegovog predlagača i da nema šanse da običan smrtnik riješi ove protivrječne tvrdnje kroz istragu, tako da je mudro suzdržati se od ikakvog suda.

Također se navodi da je teško dokazati postojanje nekog Boga bez ličnog otkrovenja. Većina argumenata za postojanje Boga nisu osobenost jedne religije, tako da se mogu primijeniti na svaku sa gotovo istim značenjem i vrijednošću. Kad se osoba sukobi s različitim konkurentnim tvrdnjama, te ne postoji lično otkrovenje, argument je da se teško odlučiti za jednu od ovih tvrdnji, što može dovesti do gledišta u kojem prihvatanje jedne tvrdnje, odnosno religije, zahtijeva opovrgavanje svih drugih. Ukoliko bi se dogodilo lično otkrovenje jednoj osobi, te ta osoba podijeli svoje lično iskustvo sa drugom, opet se javlja problem drugoj osobi koja i dalje nema vlastito otkrovenje.

Pojedinačni primjeri[uredi | uredi izvor]

Kršćani vjeruju da je Isus kršćanski mesija i spasitelj svijeta te da je sin Božiji dok sljedbenici judaizma i islama u ovo ne vjeruju. Slično ovome, sljedbenici islama vjeruju da je Kur'an Božija tvorevina, dok sljedbenici judaizma i kršćanstva u ovo ne vjeruju. Mnogo je primjera ovakvih uporednih pogleda, naime, suprotna osnovna vjerovanja (koja se također nazivaju šizme) čak postoje i unutar većih religija. Kršćanstvo, naprimjer, ima raznih podjela (denominacija) unutar sebe, te svaki od njih ima različita vjerovanja u pogledu pojedinih učenja koja treba slijediti. Hinduizam u svojoj osnovi, pošto se koristi različitim avatarima koji svi mogu biti manifestacija za postojanje jednog Boga, otvoren je za razne mogućnosti, poput mogućnosti da su sljedbenici drugih religija upravu za božanstva u koja vjeruju, mada i vjerovanje u ovu filozofiju zahtijeva odbacivanje isključivog vjerovanja u samo jednog Boga što zahtjevaju sve Abrahamske religije.

Dodatno ovome, događaji koji potvrđuju vjeru, poput raznih vizija i čuda, se redovno prijavljuju u svakoj religiji. Jedan istiniti Bog, koji je povezan samo za jednu religiju ili sektu i njene sljedbenike morao bi prouzrokovati vizije i čuda sljedbenicima drugih religija, te im dozvoliti da i dalje nastavljaju sa vjerovanjem u svoje božanstvo, ili bi morao dozvoliti nekom drugom posrednom biću da isto to učini.

U pojedinim teološkim modelima, ovaj problem se ne javlja. U deizmu, naprimjer, vjeruje se da postoji Bog, ali se također vjeruje da vizije i čuda ne kontrolira bilo kakvo božanstvo, već ih se može objasniti kroz prirodu. U nekim oblicima panteizma (gdje je Bog univerzum) i pandeizma (gdje je Bog postao univerzum), postojanje raznih protivrječnih božanskih otkrovenja i čuda rezultat je nenamjerne prirode svemira.

Koncept međusobno isključivih otkrovenja (što je suprotno konceptu religijskog pluralizma) najčešće se nalaže Abrahamskim religijama. Pripadnici paganskih religija, koji su nekada bili najčešća vrsta vjerovanja, bile su politeističke religije i mogle su se slagati jedna sa drugom.[1] Korijen međusobne isključivosti može se prvo primijetiti u Tori, u kojoj je Jevrejima naređeno da se klanjaju Bogu Izraela i da odbace sva druga božanstva. Međutim, čak ni Tora ne naređuje svojim sljedbenicima da odbace postojanje drugih božanstava,[2] što se danas javlja u vidu henoteizma. Kasniji razvoj judaizma doveo je do usvajanja isključivog monoteističkog stava gdje jedino postoji Bog koji je opisan u tom otkrovenju, te se ovaj stav shodno počeo koristiti u kršćanstvu i islamu.

Matematički opis[uredi | uredi izvor]

Ako se pretpostavi sljedeće:

  • Postojanje nekog boga je sigurno,
  • Postoji neki broj (n) izrazitih, međusobno isključivih tumačenja nekog boga u koji osoba može vjerovati,
  • Nema šanse tačno utvrditi koji je božanstvo istinito a priori,

tada vjerovatnoća da je izabrana istinita religija (putem opklade ili koristeći se Pascalovom opkladom) iznosi 1n. Prema tome, ako postoji više od jedne izrazite religije, vjerovatnoća da osoba koja je izrabrala da vjeruje u jednu od ovih vjeruje u istinitu religiju iznosi manje od 1 u 2 slučaja (50% ili or 12).

Pošto postoji mnoštvo različitih religija i sekti širom svijeta, te neke imaju po nekolicinu različitih tumačenja, vjerovatnoća da je izabrana ispravna religija (te da su isključene sve druge) postaje neizmjerno mala. Važno je spomenuti da skup iz kojeg osoba izabira vjeru, nije samo skup postojećih vjera već je skup svih mogućih vjera. Moguće je, naprimjer, da je istinita religija već otkrivena prije nekoliko stotina godina a da se na nju zaboravilo, ili je možda tek treba otkriti. Ovaj problem još više se komplicira kad se doda mogućnost zlih duhova koji mogu obmanjivati ljude. Uzeći u obzir ove duhove, moguće je da su oni djelovali na stvaranje lažnih otkrovenja u cilju obmanjivanja osoba, te samim tim, ako je bila jedna istinita religija u prošlosti, zli duhovi oštetili su vjerodostojnost njenog otkrovenja. Uzevši sve ovo u obzir, ako su postojali (ili postoje) zli duhovi, istinska vrijednost svake religije mora biti jednaka nuli.

Pojave[uredi | uredi izvor]

Argument se, između ostalog, pojavljuje u Voltaireovom Candideu i Filozofskom rječniku. Također se iskazuje u Diderotovoj tvrdnji da koji god su dokazi pruženi za postojanje Boga u kršćanstvu ili bilo kojoj drugoj religiji, "imam može razmišljati na isti način."[3]

Bilješke i reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Pascal’s Wager Explained - Addendum. Daniel J. Castellano (2011). Addendum: Alternatives to Monotheism". 
  2. ^ "I am the LORD thy God...thou shalt have no strange gods before me..." (Deuteronomy 5:6; dodan je naglasak na riječi na koje treba obratiti pažnju).
  3. ^ Diderot, Denis (1875–77) [1746]. J. Assézar, ur. Pensées philosophiques, LIX, Volume 1. str. 167. 

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]