Johannes Stark

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Johannes Stark
Rođenje (1874-04-15) 15. april 1874.
Schickenhof, Njemačka
Smrt21. juni 1957(1957-06-21) (83 godine)
Traunstein, Njemačka

Johannes Stark bio je njemački fizičar koji je 1919. dobio Nobelovu nagradu za fiziku "za otkriće Dopplerovog efekta u kanalnim zrakama i cijepanje spektralnih linija u električnim poljima".[1][2] Ovaj fenomen poznat je kao Starkov efekt.

Stark je doktorirao fiziku na Univerzitetu u Münchenu 1897. pod nadzorom Eugena von Lommela i bio je Lommelov asistent do njegovog imenovanja za predavača na Univerzitetu u Göttingenu 1900. Bio je vanredni profesor na Leibnizovom univerzitetu u Hannoveru od 1906. dok nije postao profesor na Univerzitetu RWTH u Aachenu 1909. Godine 1917. postao je profesor na Univerzitetu u Greifswaldu, a radio je i na Univerzitetu u Würzburgu od 1920. do 1922.

Pristalica Adolfa Hitlera iz 1924, Stark je bio jedna od glavnih ličnosti, zajedno s kolegom nobelovcem Philippom Lenardom, u antisemitskom pokretu Deutsche Physik, koji je nastojao ukloniti jevrejske naučnike iz njemačke fizike. Postavljen je za čelnika Njemačkog društva istraživača 1933. i bio je predsjednik Fizičko-tehničkog instituta Rajha od 1933. do 1939. Godine 1947. denacifikacijski sud proglasio ga je krivim kao "glavnog prestupnika".

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "The Nobel Prize in Physics 1919". NobelPrize.org (jezik: engleski). Pristupljeno 31. 10. 2022.
  2. ^ "Johannes Stark | German physicist | Britannica". britannica.com (jezik: engleski). Pristupljeno 31. 10. 2022.